Jordan B. Peterson: Glavu gore i držite se uspravno
JASTOZI I TERITORIJ
Ako ste poput većine ljudi, ne razmišljate često o jastozima – osim ako ih ne jedete. Međutim, ovi zanimljivi i ukusni rakovi vrijedni su razmatranja. Njihov živčani sustav relativno je jednostavan, s velikim, lako uočljivim neuronima, čarobnim moždanim stanicama. Zahvaljujući tome znanstvenici su uspjeli precizno mapirati neuronsku mrežu jastoga. To nam je pomoglo da razumijemo strukturu i funo nkciju mozga i ponašanje kompleksnijih životinja, uključujući i ljudska bića.
Jastozi imaju više zajedničkoga s vama nego što mislite (posebice kada se zacrvenite kao rak). Jastozi žive na dnu oceana. Tu sebi priskrbljuju teritorij na kojemu mogu loviti plijen i skupljati jestive komadiće što zalutaju odozgor, iz neprestana kaosa krvoprolića i smrti što se odvija iznad njih. Oni žele sigurno mjesto, dobro za lov i skupljanje. Oni žele dom.
No budući da ima mnogo jastoga, to može biti problem. Što ako dva jastoga u isto vrijeme zauzmu isto područje oceanskoga dna na kojemu obojica žele živjeti? Što ako na stotine jastoga pokuša živjeti i podići obitelj na istomu prenapučenom komadiću pijeska i otpadaka?
I druga živa bića imaju isti problem. Na primjer, kada ptice pjevice u proljeće dođu na sjever, upuštaju se u divlje sporove oko teritorija. Pjesme koje cvrkuću, ljudskim ušima tako miroljubive i lijepe, zapravo predstavljaju sirenski zov i dominacijske krikove. Svaka ta briljantno muzikalna ptica maleni je borac koji proglašava svoju suverenost. Uzmimo na primjer carića, malenu, živahnu pticu pjevicu koja se hrani kukcima, uobičajenu u Sjevernoj Americi. Carić koji upravo stiže želi pronaći zaklonjeno mjesto da izgradi gnijezdo, daleko od vjetra i kiše. Želi biti što bliže izvoru hrane i potencijalnim ženkama. Također želi konkurentima dati do znanja da se trebaju držati podalje od toga mjesta.
PTICE I TERITORIJ
Kada sam imao deset godina, moj otac i ja izradili smo kuću za obitelj carića. Izgledala je poput staroga vagona, a prednji joj je ulaz bio veličine novčića. To ju je činilo prikladnom kućom za cariće, koji su sićušni, a ne tako dobrom za druge, veće ptice, koje nisu mogle ući. U isto smo vrijeme i jednoj starijoj susjedi izradili kućicu za ptice od stare gumene čizme. Otvor te kućice bio je dovoljno velik za pticu poput crvendaća. Susjeda se veselila danu kada će je nastaniti neka ptica.
Carić je ubrzo otkrio našu kućicu za ptice i učinio je svojim domom. Mogli smo čuti njegov dugačak, treperav pjev koji je u rano proljeće odzvanjao bez prestanka. Jednom kada je izgradio svoje gnijezdo u zaštićenomu vagonu naš je novi ptičji stanar počeo donositi grančice u susjedinu obližnju gumenu čizmu. Toliko ju je zatrpao da nijedna ptica, ni velika ni mala, nije u nju mogla ući. Naša susjeda nije bila zadovoljna ovim preventivnim napadom, ali ništa se nije moglo učiniti. „Ako srušimo što je izgradio,“ rekao je moj otac, „očistimo čizmu i vratimo je natrag na drvo, carić će je opet napuniti grančicama.” Carići su maleni i slatki, ali su nemilosrdni.
Zimu prije bio sam slomio nogu na skijanju – prvome skijanju u životu – i primio novčani iznos od police školskoga osiguranja koja služi kao nagrada za nesretnu i nespretnu djecu. S novcem koji sam dobio kupio sam kasetofon (u to vrijeme pravu tehnološku novotariju). Moj je otac predložio da sjednem na travnjak iza kuće, snimim carićev pjev, pustim ga s kasete i promatram što će se dogoditi. Tako sam izišao na proljetno sunce i nekoliko minuta snimao carićev ljutiti glazbeni proglas o posjedu teritorija. Tada sam mu pustio snimku da posluša vlastiti glas i ta se ptica, velika kao trećina vrapca, okomila na moj kasetofon, nasrćući naprijed-nazad, nekoliko centimetara od zvučnika. Često smo vidjeli da se slično ponaša, čak i kada nije bilo kasetofona. Ako bi se veća ptica usudila sletjeti i odmoriti na bilo kojemu drvetu u blizini naše kućice za ptice, bilo je vrlo vjerojatno da će je kamikaza carić srušiti s grane.
Jasno, carići i jastozi vrlo su različiti. Jastozi ne lete, ne pjevaju niti se odmaraju na drveću. Carići imaju perje, a ne tvrdi oklop. Carići ne mogu disati pod vodom i ljudi ih rijetko serviraju s maslacem. Međutim, slični su na sve važne načine. I jedan i drugi su, primjerice, opsjednuti statusom i položajem, kao i velika većina živih bića. Norveški zoolog i komparativni psiholog Thorleif Schjelderup-Ebbe još je 1921. primijetio da čak i obične seoske kokoši uspostavljaju „poredak kljucanja“.
Ovo određivanje „Tko je tko“ u kokošjemu svijetu ima važne posljedice za preživljavanje svake pojedine ptice, posebno u vrijeme oskudice. Domaće ptice koje uvijek imaju povlašten pristup hrani što se ujutro prosipa po dvorištu zvijezde su među kokošima. Nakon njih dolaze njihove zamjene, oponašatelji, oportunisti. Nakon njih na red dolaze trećerazredne kokoši, i tako dalje, sve do onih uneređenih, očerupanih, iskljucanih nesretnica koje zauzimaju najniži sloj „nedodirljivih“ u kokošjoj hijerarhiji.
Kokoši žive zajedno, baš kao i stanovnici u predgrađima. Ptice pjevice, poput carića, ne žive tako, ali svejedno uspostavljaju dominacijske hijerarhije. Razlika je samo u tome što se rašire po teritoriju. Najlukaviji, najsnažniji, najzdraviji i najsretniji carići zauzmu glavni teritorij i brane ga. Zbog toga je veća vjerojatnost da će privući najbolje partnere i izleći ptiće koji će preživjeti i napredovati. Zaštita od vjetra, kiše i grabežljivaca, kao i lak pristup najboljoj hrani, čini egzistenciju puno manje stresnom. Teritorij je važan, a razlika između teritorijalnih prava i društvenoga statusa vrlo je mala. Često je to pitanje života i smrti.
Kada se među pticama pjevicama, među kojima vlada jasno uspostavljen poredak, raširi neka ptičja bolest, najvjerojatnije će se razboljeti i uginuti one najmanje dominantne, ptice koje zauzimaju najniže društvene položaje ptičjega svijeta i koje su stoga najizloženije stresu. Isto smo vidjeli i u svijetu ljudi kada su se ptičja gripa i ostale bolesti proširile svijetom. Siromašni i izloženi uvijek umiru prvi i u velikim brojevima. Oni su puno osjetljiviji i na nezarazne bolesti poput raka, dijabetesa i srčanih bolesti. Kada se aristokracija prehladi, kaže jedna izreka, radnička klasa umire od upale pluća.
Zbog važnosti teritorija, ali i zato što su najbolje lokacije uvijek malobrojne, potraga za teritorijem stvara sukob među životinjama. Sukob, pak, stvara novi problem: kako pobijediti ili izgubiti tako da sukobljene strane ne plate preveliku cijenu. Ova druga točka posebno je važna. Zamislite dvije ptice koje se prepiru oko poželjnoga mjesta za gnijezdo. Interakcija može polako prerasti u izravan fizički sukob. U takvim okolnostima samo će jedna ptica, uglavnom veća, naposljetku pobijediti – ali čak i pobjednik može biti ozlijeđen u bitci. To znači da treća ptica, neozlijeđeni, lukavi promatrač, može oportunistički doći i pobijediti osakaćenoga pobjednika. To nipošto nisu dobri uvjeti za prve dvije ptice.
SUKOB I TERITORIJ
Tijekom tisućljeća životinje koje su prisiljene kohabitirati s drugima na istim područjima naučile su mnoge trikove kako da uspostave dominaciju uz najmanju moguću štetu. Poraženi će se vuk, primjerice, okrenuti na leđa i izložiti vrat pobjedniku koji se tada ne će udostojati da ga rastrga. Na kraju krajeva, vuku koji je sada dominantan možda će još trebati partner za lov, pa bio on i patetičan poput upravo poraženoga neprijatelja. Bradate agame, zapanjujuće druželjubivi gušteri, miroljubivo mašu prednjim nogama jedni drugima kako bi iskazali svoju želju za održanjem društvenoga sklada. Dupini proizvode posebne zvučne signale dok love, kao i u trenutcima velikoga uzbuđenja, kako bi smanjili mogućnost sukoba među dominantnim i podređenim članovima skupine. Takvo je ponašanje upravo endemično u zajednici živih bića.
Jastozi koji cupkaju po oceanskomu dnu nisu iznimka? Ako ih ulovite nekoliko desetaka i prenesete ih na novu lokaciju, možete promatrati njihove rituale i tehnike kojima utvrđuju svoj status. Svaki će jastog prvo početi istraživati novi teritorij, dijelom kako bi mapirao njegove detalje, a dijelom kako bi pronašao dobro mjesto za sklonište. Jastozi puno uče o mjestu na kojemu žive i pamte ono što su naučili. Ako prestrašite jastoga dok se nalazi u blizini svoje rupe, brzo će se vratiti u nju i sakriti. Međutim, ako ga prestrašite na većoj udaljenosti od njegove rupe, odmah će krenuti prema najbližemu prikladnom skloništu koje je prije bio pronašao, a sada ga se sjetio.
Jastogu je potrebno sigurno sklonište kako bi se odmorio, mjesto koje je sigurno od grabežljivaca i prirodnih sila. Štoviše, kako rastu, jastozi se presvlače, to jest odbacuju svoje oklope. To znači da su na određeno vrijeme mekani i ranjivi. Rupa pod kamenom dobar je dom za jastoga, posebice ako se dijelovi oklopa i ostale krhotine mogu namjestiti tako da prekriju ulaz jednom kada se jastog uvuče unutra. Međutim, na svakomu novom teritoriju postoji možda samo malen broj vrlo kvalitetnih skloništa ili mjesta za sakrivanje i stoga su ona rijetka i vrijedna. Drugi ih jastozi neprestano traže.
To znači da se jastozi često susreću kada idu u istraživanje. Znanstvenici su dokazali da čak i jastog koji je odrastao u izolaciji zna što učiniti u takvoj situaciji? U živčanomu sustavu jastoga ugrađena su kompleksna defenzivna i agresivna ponašanja. Počne plesati, poput boksača, otvarajući i zatvarajući kliješta, pomičući se natrag-naprijed i sjedne strane na drugu, koristi se posebnim mlaznicama smještenim ispod očiju pa baca mlazove tekućine prema svojemu protivniku. Taj tekući sprej sadrži mješavinu kemikalija koje drugome jastogu odašilju poruku o njegovoj veličini, spolu, zdravlju i raspoloženju.
Ponekad jastog već na prvi pogled vidi da su njegova kliješta manja od protivnikovih pa se povuče bez borbe. Kemijska informacija sadržana u mlazu može imati isti učinak i uvjeriti manje zdrava ili manje agresivna jastoga da se povuče. To je rješavanje spora na prvoj razini. Međutim, ako su dva jastoga vrlo slične veličine i vidljivih sposobnosti ili ako razmjena tekućine ne pruža dovoljno informacija, spor će nastaviti na drugoj razini. Luđački mašući ticalima i spuštenih kliješta jedan će ići naprijed, a drugi će se povlačiti. Zatim će napadnuti jastog ići naprijed, a napadač će se povlačiti. Nakon nekoliko runda takva nastupa nervozniji jastog osjeti da mu nije u interesu nastaviti. Napravit će refleksan pokret repom, poskočiti unatrag i zbrisati kako bi svoju sreću okušao drugdje. Međutim, ako nijedan ne posustane, jastozi prelaze na treću razinu, koja uključuje pravu borbu.
Sada već vrlo bijesni, jastozi žestoko nasrću jedan na drugoga, raširenih kliješta spremnih na borbu. Svaki pokušava prevrnuti onoga drugog na leđa. Jastog koji završi na leđima zaključit će da je njegov protivnik sposoban nanijeti mu ozbiljne ozljede. Obično odustaje i napušta to mjesto (iako je silno ogorčen i poslije kleveće pobjednika iza njegovih leđa). Ako nijedan ne uspije okrenuti protivnika – ili ako jedan od njih ne želi odustati, iako je poražen – jastozi prelaze na četvrtu razinu. Ta razina podrazumijeva ekstreman rizik u koji se ne treba upuštati bez razmišljanja: jedan ili oba jastoga iz toga će sukoba izići ozlijeđeni, možda i nasmrt.
Životinje se počnu sve brže kretati jedna prema drugoj. Kliješta su im otvorena tako da mogu zgrabiti nogu, ili ticalo, ili oči, ili bilo što što je izloženo i ranjivo. Jednom kada uspješno dohvati neki dio protivnikova tijela, hvatač će čvrsto stisnuti kliješta i oštro trznuti repom unatrag pokušavajući ga otrgnuti. Po završetku sporova koji eskaliraju do ove točke obično je vrlo jasno tko je pobjednik, a tko gubitnik. Gubitnik vjerojatno ne će preživjeti, posebice ako ostane na teritoriju koji je zauzeo pobjednik, sada njegov smrtni neprijatelj.
Nakon izgubljene bitke, ma koliko se agresivno ponašao, jastog gubi volju da se dalje bori, čak i protiv drugih jastoga koje je prethodno porazio. Poraženi natjecatelj gubi samopouzdanje i to stanje može potrajati danima. Ponekad poraz može imati i teže posljedice. Ako dominantni jastog doživi težak poraz, on se u potpunosti mijenja. Zadobija novi, podčinjeni mozak koji je prikladniji za njegov novi, niži položaj. Njegov prijašnji mozak jednostavno nije bio dovoljno sofisticiran da se nosi s transformacijom od kralja do gubitnika bez potpuna rastvaranja i ponovnoga oblikovanja. Svatko tko je iskusio bolnu transformaciju nakon teškoga poraza u ljubavi ili karijeri može se donekle poistovjetiti s nekoć pobjedničkim jastogom.
NEUROKEMIJA PORAZA I POBJEDE
Kemija u mozgu poraženoga jastoga bitno se razlikuje od one kod jastoga koji je pobijedio i to se odražava u njegovu držanju. Je li jastog samouvjeren ili ustrašen ovisi o udjelu dvaju kemijskih spojeva koji moduliraju komunikaciju između jastogovih neurona, serotonina i oktopamina. Pobjeđivanje povećava omjer prvoga u odnosu na drugi.
Jastog s visokom razinom serotonina i niskom razinom oktopamina drska je, razmetljiva vrsta člankonošca za kojega je manje vjerojatno da će se povući pred izazovom. To je zato što serotonin pomaže regulirati držanje. Svinuti jastog širi udove kako bi izgledao velik i opasan, poput Clinta Eastwooda u špagetivesternu. Kada jastoga koji je upravo izgubio bitku preplavi serotonin, protegnut će se i krenuti čak i na onoga jastoga koji ga je upravo porazio i boriti se dulje i još snažnije. Lijekovi za ljude oboljele od depresije, selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, imaju vrlo sličan kemijski i bihevioralni učinak. Jedan od zapanjujućih dokaza evolucijskoga kontinuiteta života na Zemlji jest da prozac razvedrava čak i jastoge.
Pobjednika karakteriziraju visoka razina serotonina i niska razina oktopamina. Suprotna neurokemijska konfiguracija, visoka razina oktopamina u odnosu na serotonin, rezultira povijenim, ukočenim, pokunjenim, zabušantskim jastogom koji će vrlo vjerojatno čamiti na uglovima i šmugnuti na prvu naznaku nevolje. Serotonin i oktopamin reguliraju i refleksne trzaje repa pomoću kojih jastog može brzo odskočiti unatrag kada treba pobjeći. Kod poraženoga jastoga taj se refleks aktivira na manji podražaj. Nešto slično tome vidimo u izraženijemu refleksu preplašenosti kod vojnika ili zlostavljane djece s posttraumatskim stresnim poremećajem.
PRINCIP NEJEDNAKE RASPODJELE
Kada poraženi jastog povrati hrabrost i usudi se ponovno boriti, vjerojatnost da će opet izgubiti veća je nego što bi se statistički dalo predvidjeti iz njegovih prijašnjih borba. Protivnik koji ga je svladao, s druge strane, ima veće šanse za pobjedu. U svijetu jastoga vrijedi pravilo da pobjednik uzima sve, baš kao i u ljudskome društvu u kojemu jedan posto čovječanstva posjeduje koliko cijela jedna polovica sveukupnoga stanovništva Zemlje – i u kojemu najbogatijih osamdeset pet ljudi ima jednako novca kao tri i pol milijarde ljudi iz nesretnije polovice zajedno.
Taj isti nemilosrdni princip nejednake raspodjele vrijedi i izvan financijskoga područja – štoviše, vrijedi svugdje gdje je u pitanju kreativna proizvodnja. Većinu znanstvenih radova objavljuje vrlo mali broj znanstvenika. Sićušni postotak glazbenika proizvodi gotovo svu snimljenu komercijalnu glazbu. Samo šačica autora proda sve svoje knjige. U SAD-u svake se godine proda milijun i pol različitih naslova (!). Međutim, od toga broja samo se pet stotina naslova proda u više od sto tisuća primjeraka. Slično tomu, samo četiri skladatelja klasične glazbe (Bach, Beethoven, Mozart i Čajkovski) napisali su gotovo svu glazbu koju izvode suvremeni orkestri. Bach je, da spomenemo samo njega, bio toliko plodan skladatelj da bi trebala čitava desetljeća rada samo da se prepišu njegove partiture, a ipak se obično izvodi samo malen dio njegova čudesnoga stvaralačkog opusa. Isto vrijedi i za stvaralaštvo preostale trojke iz ove skupine hiperdominantnih skladatelja: samo se mali dio njihova rada još uvijek uvelike izvodi. Na taj način samo mali dio glazbenoga stvaralaštva te četvorice autora – a to je vrlo malen broj u odnosu na sve skladatelje klasične glazbe koji su ikada skladali – sačinjava gotovo svu klasičnu glazbu koju svijet poznaje i voli.
Ovaj se princip ponekad naziva Priceovim zakonom, po Dereku J. de Solli Priceu, znanstveniku koji je 1963. otkrio njegovu primjenu u znanosti. Možemo ga predočiti grafičkim prikazom u kojemu na okomitu os stavljamo broj ljudi, a na vodoravnu os produktivnost ili resurse. Temeljni je princip otkriven puno prije. Vilfredo Pareto (1848.-1923.), talijanski erudit, primijetio je da se može primijeniti na raspodjelu bogatstva u ranomu dvadesetom stoljeću, a čini se da vrijedi i za svako društvo koje je ikada bilo predmetom proučavanja, bez obzira na oblik vlasti. Primjenjiv je i na populaciju gradova (u malome broju gradova žive gotovo svi ljudi), masu nebeskih tijela (vrlo mali broj nagomilao je gotovo svu masu), učestalost riječi u jeziku (samo pet stotina riječi koristi se za devedeset posto ljudske komunikacije) i na mnoge druge stvari. Ponekad je poznat kao „Matejev efekt“, naziv izveden iz možda najgrublje rečenice koja je pripisana Kristu: „Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25,29).
Odlomak iz djela: Jordan B. Peterson, 12 pravila za život, str. 15-21.
Dialogos.ba
