Žarko Puhovski, intervju za PROMETEJ.BA: Bosna i Hercegovina je neprestano na propuhu
U Bosni i Hercegovini se čini sve da se što dublje zakuha etnička netrpeljivost, primjećuje Puhovski u razgovoru u kome smo se dotakli ključnih pitanja Bosne i Hercegovine i njezinih glavnih političkih figura
Žarko Puhovski (Zagreb, 1946) filozof je, umirovljeni univerzitetski profesor i aktivist za ljudska prava. Studirao je fiziku (u Zagrebu) i filozofiju (u Frankfurtu). Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za filozofiju predavao je od 1975. do umirovljenja 2012. godine. Bio je gostujući profesor na univerzitetima u Berlinu, Beču, Frankfurtu, Londonu, Bolonji, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu i Valenciji. Objavio je šest knjiga i više od dvjesto radova iz područja filozofije politike, etike, filozofije kulture, filozofije prava i teorije socijalnih znanosti.
Franjo Šarčević: Teško je postaviti neko pitanje vezano za hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, a da Vam već nije postavljeno. Govorili ste i o ovome, međutim, važno je ponoviti pitanje Milanovićeve političke pozicije. Pripada li on jednom dijelu političkog spektra: lijevom, centralnom, desnom, i – ukoliko prolazi kroz više spektara, što ga čini jednim, drugim ili trećim? I što ste sve htjeli reći tezom da je on „nezakoniti politički sin Franje Tuđmana“?
Žarko Puhovski: On pokušava zavesti neku vrst propagandnog terora koji bi spriječio da se o njemu negativno govori, ali svejedno mislim da treba neke stvari reći. S jedne strane, on je vrdalama; zauzimao je razne pozicije – bio je predsjednik socijaldemokratske stranke koji je za sebe dva puta rekao da je liberal, što je već malo kontradiktorno, a onda je čak rekao da je liberal i kalvinist, što je još čudnije. Htio je vjerojatno reći nešto u vezi s protestantskim radnim moralom, što interpretacijski počinje od Webera. I to je doista kontradiktorno. A sad se opet zadnjih tjedana pojavljuje kao udarna šaka desnice koja ga s oduševljenjem svugdje pozdravlja i sama se sebi čudi kako su dobrog predsjednika dobili, a protiv kojega su glasali. No, zapravo po svojoj je orijentaciji narcis; dakle, on sebe smatra subjektom a ne vidi sebe kao pripadnika neke pozicije, pa liberalizam ili socijaldemokratsku poziciju ili konzervativnu poziciju ili nacionalističku poziciju drži tek vremenski promjenjivim atributima svoje osobe.
U ovom trenutku on se našao u poziciji da je primjerice na nedavnom skupu u Kninu povodom godišnjice vojnoredarstvene akcije Plenković održao govor za koji sam rekao da djeluje kao da ga je izgovorio netko iz nevladinog sektora (nekadašnjeg), a Milanović je govorio kao nezakoniti politički sin Franje Tuđmana; psovao je Haško sudište, koncept udruženog zločinačkog pothvata itd., a nije znao neku argumentaciju protiv toga izvesti. Davao je odlikovanja čovjeku kojega BiH sudski proganja kao osumnjičenoga za ratne zločine, i tu imamo problem. Opet se ovdje radi po mom sudu o osobini ličnosti; o tomu da je on kao narcis nužno suverenist jer ne može podnijeti da mu bilo tko sjedi nad glavom; iz Beograda, Bruxellesa, Moskve itd. Stoga, on kao takav ne može ne djelovati politički kao suverenist. On govori: „Ja sam ovdje šef!“. To je točno ono što je napravio Tito 1948. godine: „Ovo gdje sam ja šef, ovo je naš socijalizam, tamo gdje nisam šef nema ni socijalizma.“ I time je sukob sa Staljinom bio zadan, pored svih ostalih elemenata.
Naravno da politička psihologija, kad se svede na psihologiju političkih vođa ima puno ograničenja, kao i ovdje, ali ona je u ovom trenutku jedino oruđe koje se može primijeniti, jer sve drugo navodi na toliko nesuvislosti u kategorijama političkih doktrina, kategorijama ideologija ili kategorijama političkih stranaka da se s time ne da ništa napraviti kad je o Milanoviću riječ.
Interesantan mi je fenomen da je ranije bilo mnogo lakše nego sada kritički propitivati Franju Tuđmana i njegovo političko naslijeđe. Sjetimo se primjerice da je Ivica Račan, predsjednik SDP-a, početkom 90-ih okarakterizirao HDZ kao stranku opasnih namjera. I onda s odmakom od 20 godina nakon Tuđmanove smrti svjedočimo potpunoj mitologizaciji njegovog lika i djela koja ide čak dotle da se svi relevantni političari u Hrvatskoj, bar oni koji su bili na predsjedničkim i premijerskim pozicijama u posljednjih 10-ak godina, pohvalno izražavaju o njemu. Zašto je tomu tako?
Prije svega promijenjena je paradigma; Račan 1990. još uvijek govori iz jugoslavenske paradigme. Nakon nekoliko godina jugoslavenska zajednica je, kao što znamo, u krvi nestala; kao činjenica pa je onda, kako bi rekao Karl Marx, nestala i kao svijest, sa zakašnjenjem, ali to se dogodilo. Jer, jedna od najmudrijih Marxovih izreka jest da društvena svijest uvijek kasni za društvenom realnošću. I u tom kontekstu je Franjo Tuđman otac i utemeljitelj hrvatske države. I meni se čini da se to može prihvatiti, mogao je biti netko drugi, ali je bio on, uz dodatno pitanje: Koliki su bili troškovi tog utemeljenja države? Od 15 tisuća mrtvih na hrvatskoj strani nadalje… I uz pitanje koje će se kad tad morati pokazati važnim (što bi bilo bitno pitanje za eventualni hrvatski konzervativizam koji ne postoji, u paraleli sa recimo Tocquevilleom i Burkeom): Je li sve to bilo moguće bez rata? Ili kao što su oni pitali: Je li sve to bilo moguće bez revolucije? I mi danas znamo da je to bilo moguće bez rata. Jer ako su Crna Gora i Kosovo neovisne države, (Crna Gora bez rata, a koja je zapravo izašla iz same jezgre ostatka ostataka nekadašnje Jugoslavije; ili Makedonija koja je izašla bez žrtava u prvoj fazi i onda imala manji sukob nakon desetak godina), onda se očito radi o razmještanju država na području bivše SFRJ na osnovi granica koje su odredili u Jugoslaviji. To nisu AVNOJ-evske granice kao što to svi krivo kažu, nego su to granice o kojima je Politbiro CK KPJ na jednom sastanku u ljeto 1945. odlučio. Ali to su jugoslavenske granice koje je Badinterova komisija, pa onda „Međunarodna zajednica“ prihvatila. Zbog toga je dominantna hrvatska priča o tomu da bez Franje Tuđmana, bez branitelja itd., ne bi bilo neovisne Hrvatske, vjerojatno promašena. Konzervativni bi stav promijenio ovo gledište, ali on u Hrvatskoj zapravo nije na djelu. Na djelu je, međutim, jedna paradoksalna situacija obrnutog prolaska kroz povijest; prošlost se približava umjesto da se udaljuje po naravi kronologije. Danas se čini kao da su ratna zbivanja bliža svakidašnjici hrvatskog političkog života nego prije 20 godina. Što je paradoksalno, perverzno i bizarno. To se opet, da ražalostim države kandidatkinje kao što je BiH, zapravo dogodilo posebno zaoštreno nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Tada je desnica uvidjela da više nema Velikog brata koji pažljivo gleda što se događa dok smo u pristupnom procesu – i razularila se; od Vukovara pa nadalje. I tih zadnjih 6-7 godina su posebno loše u kontekstu međunacionalnih odnosa i u kontekstu rastućeg pritiska u smjeru povratka na staro.
Onda mi je mnogo jasnije zašto se slično događa u BiH. Ovdje se također nekad mnogo lakše propitivao Alija Izetbegović i njegovo naslijeđe, dok ovih dana kad je bila godišnjica njegove smrti svjedočimo laudama koje dolaze prema njegovom liku i djelu, ne samo – što je očekivano – od njegove konzervativne nacionalne stranke SDA i stranaka koje su proizašle iz istog ideološkog konstrukta, nego i od predstavnika građanskih stranaka poput SDP-a, ili čak mnogih profesora i intelelektuaca, samodeklariranih ljevičara koji su se sjetili „prvog predsjednika“ kao velike i nezamjenjive historijske ličnosti. Jeste li poznavali Izetbegovića?
Sad nam se čini da je Alija Izetbegović bio ovakav ili onakav, ali je prije svega bio tehnički nespretan političar. Jedna osobna anegdota koja to povrđuje. U jesen 1988. godine zagrebački glumac i pisac Amir Bukvić je doveo Aliju Izetbegovića u moj stan, koji je došao, pozdravio se, sjeo preko puta mene i rekao: „Profesore, što trebam znati da bih osnovao stranku?“. Ja sam dva sata pričao razne stvari i kad god bi moja supruga ušla u sobu, on bi prestao govoriti, usput rečeno. Što je mene tada bilo prilično šokiralo. A bio je došao k meni jer smo ja, a također i moja supruga kao profesorica, bili potpisnici pored ostaloga i peticije za njegovo oslobođenje. Mi smo tada potpisivali peticije za sve, od njega, Šešelja, Bobana, Janše itd. To je bilo vrijeme kada se to moglo raditi – barem za neke ljude – s manje straha.
On je bio čovjek koji se politički nije naročito dobro snalazio, a imao je svjetonazorski tvrdo islamsko uvjerenje. Imao je, recimo, poteškoća s Muhamedom Filipovićem i Adilom Zulfikarpašićem u vezi s odredbom Bošnjaci–Muslimani, to je bila priča koja se godinama vukla. Međutim, ono što mi se čini bitnim: on je bio čovjek koji je napravio ideologiju iz svoje slabosti, iz slabosti svoje stranke, svoje nacije, jer su oni – koliko god bili najbrojniji, Bošnjaci i Bošnjakinje, bili pretežito – ne uvijek, ni govora uvijek – ali pretežito žrtve. I nakon rata se pojavila ta poslijejugoslavenska ideja prvenstva u viktimologiji, u kojoj se radilo o tome da se pokaže tko je glavna žrtva da bi se time za eventualni budući sukob – koji, nadamo se, da neće biti ratne naravi – osigurale dobre startne pozicije. U tom kontekstu se dakle približavamo opet ratu; da se vratimo na Marxa (koji je to od Fichtea pokupio) – tragedija se u povijesti ponavlja kao farsa. Jedan ipak ozbiljan političar, kakav je bio Alija Izetbegović, sa svim svojim nedostacima, pojavljuje se, gotovo kao u Sjevernoj Koreji ili u nekoj srednjoazijskoj državi, kao farsa – u liku svojega sina, koji nema čak niti onaj zatvorski pedigre. A način na koji BiH izlazi s prošlošću „na kraj“ najbolje pokazuje samo središte Sarajeva gdje se na kraju ulice nazvane po Titu nalazi trg imenovan po Aliji Izetbegoviću, kojega je ovaj prvi (simbolički) otjerao u zatvor. I to je perverzija koja bi doista možda odgovarala Tuđmanovom konceptu pomirbe (malo ovih, malo onih), ali pokazuje doista neodrasli odnos spram povijesti.
Taj Alija Izetbegović je bio na svoj način utemeljitelj bošnjačkog koncepta državnosti, koji je u Daytonu, odnosno Parizu preimenovan u čudnu konstrukciju: tri konstitutivna naroda, dvije konstitutivne jedinice, država koja nema političko ime nego samo zemljopisno, itd. I sad s time Bosna i Hercegovina treba egzistencijski izaći na kraj, a nema nikoga od političkih vođa tko ima čak i zamisao što bi se s time napravilo. Najgore od svega je što se Bosna i Hercegovina, prije svega bošnjačka komponenta, stalno pojavljuje u poziciji da – s pravom – prigovara zbog intervencija izvana, iz Beograda i Zagreba, istovremeno ništa ne čineći iznutra da se Bosna i Hercegovina stavi pod (iole demokratsku) kontrolu. Imamo nacionalističke struje na tri nacionalne strane, imamo Socijaldemokratsku partiju koja se pokazala velikom sramotom, grubo rečeno, jer je sama svoju građansku poziciju, tako da kažem razmijenila za čudne, politikantske igre, a nigdje ozbiljne politike koja bi se bavila Bosnom i Hercegovinom – iznutra i odozdo (iz naroda).
Maločas spomenuti hrvatski predsjednik, komentirajući Bosnu i Hercegovinu, rekao je jednu potpuno nevjerojatnu stvar koju sam on valjda može reći: Da je naravno ono etničko prvo i normalno, a da se građanska komponenta za koju on, navodno, ima simpatija, pojavljuje kao neka vrst miomirisa, kao neka vrst kako je on to rekao, parfema. I zadnja rečenica je bila da građanska pozicija nije za sve. Građanska pozicija koja nije za sve, naravno nije građanska pozicija nego je pozicija privilegirane skupine, koja može biti 93 postotna, ali je privilegirana ukoliko onih 7 posto nemaju isti početni status. Dakle, ta ideja da građanska pozicija nije za sve, koju izgovara netko tko je po građanskoj logici na izborima izabran, u Hrvatskoj doduše, ima smisla ili tako da u Bosni i Hercegovini građanska pozicija nije za sve (što on nije rekao ali bi možda bilo konsekventno) ili tako da on doista nema pojma o čemu govori, a to se u tim njegovim iskazima često pojavljuje kao otvoreno pitanje.
Dosta pratite i razumijete situaciju u Bosni i Hercegovini. To je, moram reći, rijetkost za ljude iz Hrvatske, koji uglavnom ne shvaćaju suštinu i važne nijanse odnosa u BiH, bilo da dolaze s desnice ili s ljevice. Desnica ima svoj standarni arsenal predrasuda i krivo postavljenih stvari, ali zanima me više zašto na primjer mnogi ljevičari ili građanski intelektualci u Hrvatskoj poznaju BiH kao da se radi o Lihtenštajnu ili Gruziji?
Zato što je, da opet citiram hrvatskog predsjednika, za mnoge ljude naprosto Bosna i Hercegovina tamni vilajet. Nije on to naravno izmislio, ali je on to reaktivirao. To je, za, mnoge u Zagrebu, nekakav neobičan entitet s kojim Hrvatska ima 1010 kilometara granice, a to je već gnjavaža jer treba braniti Europsku uniju, „opet smo predziđe kršćanstva“, tu nekakvi dolaze muslimani/talibani, a, s druge strane, na značajnom dijelu te granice je hrvatsko pučanstvo s obje strane, pa se njima to čini neprirodnom preprekom jer imaju doslovce familijarne ili susjedske veze oduvijek ili barem decenijama. Ali htjeli su rušiti Jugoslaviju i to se dogodilo.
Dakle, Bosna i Hercegovina se smatra u širokome hrvatskom građanskom krugu simbolom balkanske zaostalosti. I ljevica se, ova nova ljevica, a kad kažem nova ljevica ne mislim na šezdesetosmaše, već na aktualnu stranačku ljevicu, SDP, udobno smjestila u građanskim predrasudama. Jedino što je vjerojatno gore od desničarskih predrasuda su udobne malograđanske predrasude u kojima smo mi u Zagrebu nositelji kulture u ovom dijelu Europe, a ono ostalo su narodi koje je trebalo opismeniti.
Kad sam 1988. godine kupovao stan od jedne stare gospođe, koja je tada imala 90 godina, ona mi je pričala kako je kao mlada djevojka bila u poziciji da je Austro-Ugarska pošalje kao učiteljicu u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju poslije, gdje je trebala, kako je rekla, opismeniti male cigane. I to je njoj bilo posve razumljivo. Dakle, cigani su svi oni koji nisu kršćani, više manje. I taj dio predrasuda je ostao. Na njemu su s jedne strane inzistirali, to je opet paradoksalna stvar, i oni koji su htjeli unaprijediti BiH. Ono što čini prepoznatljivom Bosnu i Hercegovinu u osamdesetim godinama u Jugoslaviji je rock scena, koja inzistira na onome što je sažeto kod jednog benda nazvano Novi primitivizam. Znači, mi se više nećemo stidjeti svog primitivizma nego ćemo iz njega napraviti brend, što bi se danas reklo. To je bilo na alternativnoj sceni kod rokera, možete misliti kako je tek izgledalo na mainstream malograđanskoj sceni.
U osamdesetim godinama, najprimitivnije partijsko vodstvo u Jugoslaviji je bilo bosanskohercegovačko. Posljednji put sam u Jugoslaviji doista bio šokiran, jer sam već na svašta bio naviknuo, kad sam čuo da su 1987. godine uhapsili u Tuzli troje mladih ljudi koji su imali kružok koji se bavio studiranjem prijevoda Theodora W. Adorna. I to se meni kao čovjeku koji je svašta prošao, koji je bio u zatvoru u Jugoslaviji, činilo potpuno nevjerojatnim. Ja sam čovjeka koji mi je to rekao najprije optužio da laže. To se tada nije moglo dogoditi ni u Sloveniji, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Makedoniji, možda na Kosovu ali ni u to nisam siguran. Sve se je to taložilo na stare predrasude i, ne baš začuđujuće, živi i danas. Tako se je za vrijeme rata veoma često Bošnjake nazivalo Turcima (ili Balijama). Jer onda se sve vraća u one praslojeve svijesti koje su ljudi posisali s majčinim mlijekom ili s literaturom Šenoe, Zagorke i koga sve ne.
Ostanimo na temi Bosne i Hercegovine. Koji je Vaš stav o ključnim akterima bosanskohercegovačke politike: Miloradu Dodiku, Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću i Draganu Čoviću?
Dodik je čovjek koji uspješno svira jednu notu. I ta nota nikako da dosadi, barem nikako da dovoljno dosadi. On se stalno ponaša kao netko tko je zapeo na izlaznim vratima i govori: Evo tek što nisam iskoračio da odem iz kuće, stana, braka, države i tako dalje. Ali to ne čini i neće činiti, naravno, po mojem sudu. Međutim, ako ništa drugo, u kući ili stanu je propuh jer su stalno otvorena vrata. S druge strane, on se pokazao čovjekom koji unutar Republike Srpske čvrsto drži stvar u rukama i ne ostavlja puno prostora ostalima koji bi htjeli nešto reći. Ima ona njegova tragikomična snimka u parlamentu gdje počinje etiketirati oporbene funkcionare raznim detaljima iz njihovih života i kaže: Pa mi to sve znamo, mi vas prisluškujemo. I konačno, on je čovjek, koji po mojem uvjerenju nekoliko dana u tjednu, čak bih rekao pet dana u tjednu, radi za interese austrijskog, slovenskog i hrvatskog kapitala, a dva dana drži četničke govore.
Kad ulazite u Banja Luku iz pravca Zagreba idete kilometrima kroz niz slovenskih, austrijskih i hrvatskih firmi, koje su se tamo pozicionirale da bi mogle na području bivše Jugoslavije (minus Hrvatska i Slovenija) prodavati svoje proizvode bez posebnog carinskog režima. On je bio veliki prijatelj hrvatske privrede u trenutku ulaska u EU, kad se nabrzinu shvatilo da se Kraš i razne druge firme trebaju prebaciti najbliže što je moguće (a to je oko Banja Luke) da bi i dalje imali svoje staro tržište pri ruci. Naravno, i danas ćete na dame od 40 godina naviše ostaviti dobar dojam ako im dođete u posjetu s Kraševim Bajaderama. Pa, kad je Hrvatska dobila EU kao tržište, pokazalo se je da u Tampereu ili Portu nitko ne zna za Bajadere. A u Prizrenu, Đakovici, Smederevu, Tuzli… svi znaju. I tu je Dodik bio u poziciji da odigra jednu jaku ulogu. Dao im je terene, nisu morali jedno vrijeme plaćati komunalne naknade, dobili su struju, vodu, priključke itd. Uglavnom, pokazao se je veoma dobrim menadžerom, uspješnijim nego političarem, po mojem sudu. A politička nadgradnja, kako bi se to klasično reklo, je funkcionirala u radikalno srpskom nacionalističkom postavu, koji je uvijek rekao pola rečenice više od onog što bi rekao npr. Vučić, ali nikad nije rekao čitavu rečenicu više o izlasku iz zajednice Bosne i Hercegovine. Njegova kritika BiH je u mnogim elementima smislena, što nije ni čudo jer je BiH toliko loše postavljena, toliko loše funkcionira, da je malo intelektualnih napora potrebno da se formulira suvisla kritika. Ali ta njegova kritika je u osnovi postavljena tako da ne daj bože treba biti opravdanjem za eventualni izlazak, do kojeg, ponavljam opet, neće doći. Ali, mu dobro dođe, što bi se reklo, neka vrst batine u ruci. Kako je rekao Theodore Roosevelt: „Govori tiho i pristojno, a drži veliku batinu iza leđa.“ Ovaj nije Roosevelt, ne govori ni tiho ni pristojno, ali ima batinu iza leđa (koju ne smije upotrebiti).
Što se tiče Bakira Izetbegovića, on je čovjek koji se meni čini nedovoljno sposobnim za funkciju koju ima, koju je dobio tako što je naslijedio oca, što je u današnjoj svjetskoj situaciju, doista potpuno paradoksalno. Osim par srednjeazijskih država i Sjeverne Koreje to nije nešto što se dopušta kao praksa. On je arhitekt koji u životu nije projektirao ni garažu, a kamoli što drugo. Istovremeno, on je političar koji će jedan dan reći da je njegov babo ostavio Bosnu i Hercegovinu Turskoj u amanet, a drugi dan će govoriti da on predvodi proeuropsku Bosnu i Hercegovinu nasuprot nacionalistima kao što su Čović i Dodik itd. Posebno mi se čini problemom kod Izetbegovića to što on doista nema nešto što bi sličilo na strategiju, barem ja ne mogu dokučiti. On je umjesto strategije prihvatio očajničko pridržavanje za status quo koje ni njemu ni njegovima zapravo ne odgovara, po mojem uvjerenju. Možda ne znam dovoljno, ali mi se čini da im ne odgovara i da im naprosto ne bi smjelo odgovarati, ali on i dalje na tome inzistira.
Što se tiče Čovića, on je bio nekad član UJDI-ja, danas je član HDZ-a, što je već dosta interesantno. S druge strane, on je čovjek koji inzistira na svojoj naobrazbi, na tomu da je on profesor doktor, počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta i tako dalje, koji se zna pristojno postaviti u nekim raspravama, ali koji dijeli s Izetbegovićem potpunu odsutnost ikakve strategije. On sebe smatra, dijelom i s pravom, s obzirom na političku situaciju, predvodnikom hrvatske komponente u Bosni i Hercegovini. Ali ideja o tomu što bi bilo s tom komponentnom; hoće li on recimo doista diobu BiH u tri federalne jedinice kad su već tri naroda, što se može do neke mjere braniti iako ima neugodnih političkih implikacija; kakav je zapravo njegov stav spram Herceg-Bosne, to je nešto što se naprosto ne može dokučiti. On je istovremeno mlađi brat Plenkoviću, jer je HDZ BiH mlađa sestra hrvatskog HDZ-a, i netko tko bi trebao biti igrač u BiH, tko je sad izbačen iz igre koja se njemu čini prirodnom zbog Komšićeva izbora, ali koji ima samo jednu osobinu koja je istovremeno u ovom trenutku možda pozitivna, no slijedi iz nedostatka strategije, a to je da kod njega veoma rijetko čujete radikalne teze. On je čovjek koji će uvijek reći: Da, vi znate kako hrvatski narod kao narod koji je malobrojan teško podnosi ovu situaciju s izbornim zakonom, ali ja sam posljednji koji bi iz toga izvodio konsekvencije odbijanja suradnje, ili tako nešto. Dakle, on ima taj bojažljivi pristup, što je u ovom trenutku po mome sudu relativno pozitivno zato što ne dolijeva ulje na vatru, premda ju baš ni ne gasi, nego lagano puše, kao u onoj priči o velikom heretiku koji je spaljen na lomači pa je došla jedna bakica i bacila jednu grančicu da bi on prije izgorio, pa je rekao: „O sancta simplicitas“ –„O sveta gluposti, sveta jednostavnosti“. Tako nešto čini Čović. Dakle, ne zna se tko od ta tri naroda ima lošije vodstvo.
Što se tiče Željka Komšića, on je doista čovjek koji se lažno predstavlja s obzirom na sustav; on ima pravo na to utoliko koliko je dobio većinu glasova i to mu ne može nitko oduzeti. Ali to da je on nakon izbora iz svojeg okruženja potjerao gotovo sve ljude hrvatskog podrijetla, da sebi dopušta potpuno nesuvislu priču o tomu da Bosna i Hercegovina ne bi trebala dopustiti izgradnju Pelješkog mosta – doista dovodi u sumnju njegovu sistemsku poziciju. Ima čitav niz elemenata granice koja nije do kraja definirana jer sporazum Tuđman-Izetbegović nije realiziran, gdje Bosna i Hercegovina ima po mojem sudu dobre argumente. Ali to da se Bosna i Hercegovina ponaša kao da je Neum velika luka u koju će dolaziti brodovi od 50 ili 60 tisuća bruto registarskih tona pa treba dizati taj most? Dakle, to je mala turistička lučica, to je šarm tog mjesta, i sad se praviti da će tu dolaziti američki nosači aviona i iranski tankeri je naprosto loš vic. I to radi čovjek koji predstavlja hrvatsku komponentu u Predsjedništvu. Dakle, to je ponašanje hotimično okrenuto ka provokaciji. I to se meni čini simpatičnim, ja mogu provocirati,kao osoba, kao profesor, kao analitičar, itd. Ali posao člana Predsjedništva nije da provocira. On je po metodi nota bene u tom pogledu dosta sličan Milanoviću, iako se njih dvojica ne vole.
Iako sam nekad podržavao Komšića, kao što sam podržavao i Milanovića jer sam naivno vjerovao da predstavljaju zalog za jednu drukčiju budućnost u jednom zdravom građanskom društvu, a u međuvremenu su mi se stvari razjasnile, meni je danas kod Komšića najgore to što on i ljudi oko njega, koji su isuviše često vulgarni bošnjački nacionalisti, izlaze s vrlo opasnim idejama poput primjerice ukidanja konstitutivnosti naroda. I onda kad se to ne kaže eksplicitno, u podtekstu tih ideja zapravo stoji ideja eliminacije bh. Hrvata kao relevantnog političkog faktora unutar BiH.
Vi biste mogli ukinuti konstitutivnost naroda kad biste imali tri federalne jedinice, onda je to svejedno, jer se isto može obaviti pomoću tih jedinica – svaka od njih ima svoje predstavništvo i to može funkcionirati. Sama „konstitutivnost“ – i tu Komšić ima pravo – doista je element iz socijalističke, preciznije sovjetske ustavne doktrine, ali je služila kao opravdanje za to da nisu supostavljene tri federalne jedinice u BiH. I zato imate doista nejasnu situaciju. Međutim, više puta sam rekao: promjena sustava u BiH nije moguća drukčije nego da šef State Deparmenta dođe i pozove predstavnike sve tri zajednice i natjera ih da se nešto dogovore, te obeća im da će (sljedeći) američki predsjednik doći na potpisivanje. Jer Europska unija nema više nikakav autoritet u Bosni i Hercegovini, ovi drugi imaju djelomično autoritete, Turska ili Rusija, ali ne opći autoritet. Jedini koji to može učiniti su SAD, koje po mom sudu trenutno nemaju nikakav realni interes za ovaj dio svijeta. Njih jedino zanima da se Rusija utjecajem baš previše ne proširi. Dakle, nema šanse da se to dogodi. Prema tomu, ono što treba očekivati jest dugogodišnje perzistiranje (pa i: crkavanje) u ovim uvjetima koji nas dovode do pitanja je li Bosna i Hercegovina država ili nije, a na koje ne možemo jednoznačno odgovoriti. Ništa gore od toga ne mogu zamisliti i kao profesor i kao građanin.
Treba li BiH uopće imati etničko predstavljanje u institucijama sistema i ako da – na koji način?
Oduvijek se smatralo da je teorijski i praktički jednostavno rješenje dvodomni parlament; jedan dom građanski po principu jedan građanin jedan glas, i drugi dom gdje jedna nacija ima jednak broj predstavnika kao i druga i treća, ako ih ima na primjer tri. I sad je „samo“ pitanje omjera ovlasti ta dva doma. I tako se to može vjerojatno riješiti. Međutim, nešto od toga postoji u sadašnjem sustavu, ali je kao što znate isprekrižano, pobrkano, s čitavim nizom drugih kapilarno upadajućih elemenata Predsjedništva, kantona… To je neopisiv koloplet institucija koje, da sve bude gore, dobrim dijelom kao institucije uopće ne funkcioniraju. Dakle, to se može riješiti, ali za to treba – i tu je uvijek, nažalost, ista fraza opravdana – politička volja. Ova se zbrka ne može riješiti drukčije do da predstavnici sva tri naroda ne budu suglasni. Ono što se uvijek zaboravlja: konsensus znači veto I to je ono što je, sustavno gledano, bio jedan od elemenata koji je Jugoslaviju doveo do propasti. Dakle, imamo situaciju u kojoj se ne može preskočiti etničko predstavljanje. Točnije, na djelu je paradoksalna situacija: samo bi odluka etničkih predstavnika da (gotovo) isključivo etničko predstavljanje nije potrebno bila politički legitiman uvjet za ukidanje tog modela.
U međuvremenu se na svim stranama čini sve da se što je moguće dublje zakuha etnička netrpeljivost, da ona bude – kako se meni čini, iako sad zbog koronavirusa dosta dugo nisam bio tu – zaoštrenijom nego, recimo, prije desetak godina. To, s jedne strane, prikriva socijalne elemente političke realnosti, a, s druge strane, naravno onemogućuje razumno, mirno prije svega, političko odlučivanje. I onda je BiH naprosto rasporena, na propuhu, ne samo zbog Dodika koji drži vrata otvorena, nego i zbog izrazito nespretne intervencije EU, nečega što se zove Visoki predstavnik, koji zapravo više i ne zna koga je predstavnik. On je nekakav (polu) gubernator bez vladara. Na momente to podsjeća na priču o Sudanu do 1950-ih godina kad je bio anglo-egipatski Sudan, jer je bio kondominij Velike Britanije i Egipta koji su njime upravljali. I to je imalo i neke potpuno nevjerojatne posljedice, kako formalne, tako i, što je puno važnije, praktičke. Nisam, na žalost, optimist, možda i zbog svoje generacijske određenosti. Ne vidim drugo do izdržavanja ovoga polaganog crkavanja, ukoliko se nekakvo čudo ne dogodi pa se počnu u svim nacionalnim bazenima pojavljivati političarke i političari koji će imati nekakvu ideju Bosne i Hercegovina pred očima, kao nekakve zajednice po sebi – ne sui generis, jer kao što znate kad pravnici i pravnice kažu sui generis to samo znači da nemaju pojma o čemu govore – a ovdje se radi o tomu da doista bude na djelu zajednica po sebi, da bude samostalna zajednica, koja sebe samu razumije kao zajednicu. Jedna od šokantnih stvari koje sam znao i prije ali sam ih drastično doživio prije dvije godine u Mostaru, kad su se igrale utakmice za Europsko prvenstvo: točno se iz kuće do kuće čulo tko gleda bosanskohercegovačku reprezentaciju, a tko hrvatsku. I to jest nešto što je problem. Reprezentacija sigurno nije najvažnija stvar na svijetu ali je važan indikator.
Dakle, pitanje je može li se postići bosanskohercegovački ustavni patriotizam, a za to bi, ponajprije, trebalo imati jedan mnogo pristojniji ustav.
Razgovarao: Franjo Šarčević, Prometej.ba
