Kultura

Marko Raguž: Ogledalo i lice u nesporazumu

Klaus Kinski

OGLEDALA I LICA U NESPORAZUMU

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

.Antun Branko Šimić

Lik Isusa kod Klausa Kinskog iTolstoja

„JesusChristus Erlöserjemonodrama Klausa Kinskog prvobitno izvedena 1971. godine u Berlinu(Deutschlandhalle). Monodrama je svojevrsna recitacija. Klaus Kinski je jedinaosoba koja je pojavljuje u komadu, uz povremene interakcije sa publikom, iizlaske ljudi na pozornicu. Sam tekst monodrame je dobrim dijelom zasnovan naNovom Zavjetu. Monodrama zahvata jako širok spektar problema modernog Svijeta,koji su posmatrani izvornim očima čovjeka (čovjeka-boga) na čijim plećima senalazi i dan danas isti taj moderni Svijet. Mnogo se bitnih problema otvaraovom monodramom. Prije svega se to tiče samoga identiteta Isusovog. Da lipostoje razlike između Isusa kao stvarne osobe, jednog bosonogogdječaka-proroka, koji je hodio po ispucalnoj crvenoj zemlji Istoka – o kojemnije ostalo nikakvih audio-vizuelnih zapisa (čega, naravno, u to vrijeme nijeni bilo), niti nekih neposrednih svjedočanstava. Ostala je samo jedna glasina onjegovom životu, jedan eho koji se širio u narodu od usta do usta. A znamo daglas koji nam se vraća sa susjednog brda u obliku eha nije jednak onom koji smouputili u eter. Tako da mitovi i glasine, koji su ostali među ljudima nakonIsusovog odlaska, može biti da nisu identični stvarnim činjenicama njegoveličnosti. Taj eho života jednog dječaka-proroka uhvaćen je u „carstvo znakova“kroz Evanđelja u Novom Zavjetu. Klaus Kinski Isusove propovijedi koje su tamozabilježene jednim dijelom koristi kao materijal za svoju recitaciju. Međutim,vidimo da je sam put do Novog Zavjeta prošao jednu igru između originala ikopije, između stvarnog lica i odraza u ogledalu, između glasa i njegovog eha.Ali to je samo početak. To je tek početak egzistencije jednog života, koji jepretvoren u mit. Mit o Isusu je u ove 2000 godina prošao jedan čudesan, trnovitput. Mutno vrijeme rađanja ljudske civilizacije pratila su razna božanstva. Međutim,nijedna pojava nije ostavila tako snažan pečat, nije se održala tako dugo, kaošto je to pojava Isusova. Tako da je bio nužan jedan proces transformacijemita. Svaki ljudski naraštaj je dodavao jedan novi sloj boje. Svaki ljudskinaraštaj je na jedan novi način vidio Isusa. Naši djedovi su imali jednupredstavu o Isusu, naši očevi jednu sasvim novu, dok mi imamo svoju predstavu,a taj lanac ide daleko u prošlost, kroz procese primo-predaje. Prema tome, mipreuzimamo jednu predstavu o mitu od svojih predaka, ali vrijeme našeg životanabaci jedan sasvim novi sloj, što proizvede preobražaj istog tog mita. Tako semitovi prenose i preobražavaju kroz Vrijeme. Samim time se ne može kazati da jeMit podložan promjenama, već se mijenja samo Vrijeme, kroz vječito obnavljanjelanca života upisanog u DNK kod ljudske vrste. „Jesus Christus Erlöser jemonodrama koja pokušava da skloni naslage, taloge lažnih slojeva, koje nanesevrijeme, ali prije svega ljudsko zlo. To je problem ponora koji postoji izmeđuSvijeta ideja i stvarnog Svijeta. Svijet ideja je čist. Poruke Isusove izviruiz tog bistrog bunara ideja; to je jedna vizija Svemira, koja je čista dok tečemetafizičkim koritom, kojim teku ideje. Crkva je prenošenje jednog čistogSvijeta ideja u same životne procese na Zemlji – dakle u praksu. Upravo togodnosa se dotakao Dostojevski u „Legendi o Velikom Inkvizitoru“, gdje sesuočava ideja kršćanstva oličena u Isusu, sa onim do čega je dovelo spuštanjeideje u stvarnost, što u ovom slučaju oličava Veliki Inkvizitor. U tom smislumonodrama Klausa Kinskog zahvata jedan jako star problem. Ukoliko bi Isus mogaoda uskrsne danas i da oživi onakav kakav je bio kada je napustio ovaj Svijet, ida se sam susretne sa Mitom o Isusu, koji danas egzistira na Zemlji, sasvim jasno,on se u tom Mitu ne bi mogao prepoznati. Stvarni lik ne bi odgovarao odrazu uogledalu. Upravo u taj procijep ulazi ova monodrama Klausa Kinskog. Ona nasvraća na nultu poziciju, skida sve okamenjene, lažne slojeve. Stvarnostposmatra nevinim očima pra-početka. Moderna Crkva je jedno veliko preduzeće.Pokušava sačuvati čistotu duha, prenijeti baklju duha u nove naraštaje. Ali štaraditi umeđuvremenu? Ono što radi najveći dio savremenog Svijeta; a to jekomercijalizacija života u svakom njegovom aspektu. To je jedan savez sakapitalizmom. Bez obzira što je kapitalizam zasnovan na nepravdi. Što nepravduumnogostručuje, i unosi deformaciju u ljudske odnose. Moderna Crkva ne može daizađe na kraj sa tim bezdušnim kapitalizmom, radi čega mu se priklanja. Takodolazi do toga da je katolička Crkva jedna od najbogatijih institucija naSvijetu, da se u pozadini svih velikih priča o ljudskosti, dobroti i praštanjunalazi jedna trgovina nekretninama, i tajni kanali novca. Svi ti crkvenivelikodostojnici u raskošnim rezidencijama nemaju nikakve veze sa subverzivnompojavom samoga Isusa. Upravo nas na to podseća Klaus Kinski u svojoj monodrami.Ukoliko bi Isus živio danas, on se ne bi nalazio na propovjedaonici u Vatikanu,nego bi provodio svoje dane sa poniženim i uvrijeđenim ljudima ovog svijeta:kako kaže Kinski, sa narkomanima, prostitutkama, beskućnicima, raznimbuntovnicima i revolucionarima i drugim ojađenim ljudima, koji žive na obodimadruštva. U podzemlju, na stanicama podzemne željeznice, u napuštenim halama,ispod mostova. Mit o Isusu je u modernom Svijetu komercijaliziran. Na nekinačin je Isus postao „super star“ – jedan nedostižni uzor, kojem teže svimuzičari, glumci, pisci… bez mogućnosti da dosegnu njegovu razinu i kontureslave. Međutim, to je došlo sa 20 stoljećem, sa televizijom i masovnimmedijima. Baš kao što show biznis nije postojao prije televizije, i drugihmedija, tako ni Isus kao „super star“ nije postojao u tom obliku ranije. Na tomprimjeru vidimo kako se Mit preobražava, kako živi kroz Vrijeme, kako seprilagođava tehnološkom napretku i novim trendovima. Međutim, sve tedeformacije simptomi su starosti. Čovjek se u starosti često pita u šta se topretvorio, kakav je bio nekada i kako je moguće da su stvari krenule takvimtokom. Oči kojima se posmatra Svijet – iste su oči. Ali je na te oči došlonekoliko slojeva, nekoliko leća životnih etapa. Premda su iste oči u pitanju, onene gledaju jednako u vremenu ranog djetinjstva i u vremenu duboke starosti.Prema tome, deformacije su obilježje starosti. To se tiče i starosti „ideja“.Neke su u početku „svježe“, revolucionarne, jer su obilježile epohu koja traje2000 godina. Međutim, sva božanstva, sva carstva prije ili kasnije doživesumrak, i budu zamijenjena. Ma kolika svetinja da su bili ljudima. Prema tome,potreba da se kroz umjetnost vrijeme vrati na početak, samo po sebi govori ojednoj starosti idejnih stubova civilizacije. Crkva pokušava da produži život,da se prilagodi novom vremenu, da se preobrazi i transformira, da drži korak serazvojem duha novih generacija. Međutim, prije ili kasnije će se ta veza izmeđuTradicije i Modernosti, između Prošlosti i Budućnosti prekinuti. Sumrak ćeprekriti jednu epohu, a Vrijeme će se u novoj djeci obnoviti, ali sada na jedansasvim novi način. To se u prošlosti dešavalo jako često. Ta sudbina jezadesila staro-grčku olimpsku mitologiju, sva ta silna božanstva starog Egipta,Indije. Nestala su božanstva Inka i Maja – skupa sa njihovom civilizacijom.Mislim da našu suvremenu civilizaciju ništa ne može spasiti od sumraka, jer sesimptomi starosti javljaju na svakom polju. Ali sve dok postoje umjetničkadjela kao što je ova monodrama Klausa Kinskog, koja nas prisjeća vremenamladosti i početka, koja se opire svim tim demonskim deformacijama, koje sa sobomdonosi starost i odumiranje, još uvijek postoji nada da Vremena još ima, da sepred nama još uvijek nije otvorio ponor. Upravo to vraćanje na početak krozumjetnost (ali i na druge načine) govori o idejnoj vitalnosti civilizacije,koja traje jako dugo, ali koja je sada izuzetno dotrajala. A taj dječak-prorok,dječak-bog je obilježio epohu od 2000 godina i više. Vrlo je teško priču onjemu staviti u neke okvire, jer je ona jako razgranata, kao bršljan naoronulom zidu pra-stare kuće. Međutim, Klaus Kinski nije jedini umjetnik, kojije zapazio navedene probleme. Lav Nikolajevič Tolstoj je u svojoj književnostizapazio identične probleme, kada je u pitanju sudbina Isusova, kao i svezloupotrebe koje do današnjih dana prate Mit o tom dječaku-bogu. Tolstoj je sveto zapazio mnogo ranije, i jedna čitava etapa (posljednja etapa) njegovogstvaralaštva zasnovana je na pokušaju da se ideja kršćanstva vrati svojimizvorima. Puno je umjetnika dodirivalo ovu temu. Muzičar Goran Bare je u svojojpjesmi Teške boje ovako pjevao:

Pokreni me, sa mnom pleši,
tuge, tuge me riješi.
Daj da budem onaj koji tješi,
svakom onom koji zna da griješi.

Uuu… teške boje,
njima ja sam obojen.

Reci mi Bože, koje si boje kože,
Boze daj kaži, to o tebi da su laži,
Ti znaš sve, tako bar govore,
mora da je super gore,
kad se prozori raja otvore.

 GORAN BARE – početak kraja ili pak Životvječni i Uskrsnuće

Prijedetaljnije analize predstave „Jesus Christus ErlöserKlausaKinskog potrebno je malo vratiti se u prošlost kroz teološku i skolastičkuliteraturu, kako bismo razumjeli pozadinu priče koja se u ovoj monodramiobrađuje. Najprije je nužno reći nešto o samim počecima kršćanstva, o porijeklui korijenima religije. Početkomkršćanske religije u punom smislu se ne može smatrati raspeće Isusovo (to jestnjegovo uskrsnuće), a zatim osnivanje Crkve kao institucije, pisanje Evanđelja,jer su korijeni toga učenja oblikovani mnogo ranije. Sve nam to govori da tareligija nije nastala kao “grom iz vedra neba”, putem neke objave koja se dogodilau jednom danu. Radi se o jednoj idejnoj primo-predaji koja je trajala jedanduži vremenski period. Monodrama Klausa Kinskog koristi pasaže iz NovogZavjeta, u kojem je epicentar sam Isus Krist. Međutim, Stari Zavjet je u tomdijelu svijeta nastajao stoljećima, kao jedna koncentracija religijskogiskustva i odnosa prema Bogu, u odnosu na koji je Novi Zavjet samo jedanprodužetak, svojevrsno usavršavanje ideje. Samim time bi se učenje Isusa Kristatrebalo smatrati sumom ili najusavršenijim vidom jevrejske religijske misli(odnosno religijske misli koja je njegovana u tom dijelu svijeta i u tomevremenu). Ono što je Homer za predhomerovskuknjiževnost, to je i Isus Krist naspram starozavjetnog (ali ne samo starozavjetnog)religijskog učenja. Budući  da monodrama „JesusChristus Erlöser Klausa Kinskog koristi misli i poruke iz Novog Zavjeta, nije zgoreganavesti nekoliko podataka o samome nastanku Novog Zavjeta. Prema profesoru Guntheru Bornkammu, IvanovoEvanđelje se pojavilo vremenski najkasnije, oko 100-te godine nakon Krista, aEvanđelje po Marku je prvo koje je nastalo, i to bi trebalo biti oko 70. godinepo. Kr., dok je Lukino i Matejevo Evanđelje napisano između 75. i 95. nakonKrista. (usp. Bornkamm, 1981: 233) Potrebno je napomenuti da se jevrejskareligijska misao ne može ograničavati jedino na naučavanje zvaničnog židovstva,naročito u I stoljeću prije Krista, kada djeluju brojne sekte; ali iako su tesekte nastale kao opozicija zvaničnom židovstvu, ipak se trebaju smatratinjegovim derivatima, a nikako zasebnim religijama. Naročito Eseni, o čemugovori i Eugen Werber u svojoj knjizi Kršćanstvo prije Krista?(poglavljeTko su bili Eseni),imaju dosta zajedničkog sa ranim kršćanstvom. U smislu da su bili jakosubverzivni, jer su podrivali zvanične, vladajuće religijske istitucije, što jena kraju krajeva činio i sam Isus. Upravo naučavanje Esena jako mnogo nalikujeIsusovim propovijedima. (Ovakve teze su se pojavile polovinom 20. st. nakonarheoloških iskopavanja u Kumranskoj špilji). U predgovoru za gore navedenu knjigu je napisanosljedeće: “Pomna analiza kumranskih tekstova, provedena na nekim fragmentima iu ovoj knjizi, jasno ukazuje na brojne podudarnosti s tekstovima evanđelja i Pavlovihposlanica. I nisu to više neke daleke sličnosti kakve su se i prije mogle naćiuspoređivanjem kršćanskog Novog zavjeta i židovskog Starog zavjeta, nego posveneposredni kontinuitet za koji se smatralo da je prekinut negdje u200-godišnjem razmaku između posljednjih starozavjetnih knjiga i prvihevanđelja.” (Werber, 1972: VI/VII) Samim time je Isus jedna koncentracija iskustva i mišljenja svoga vremena.A to vrijeme se pruža još do današnjih dana (odnosno do vremena u kojem nastajemonodrama „Jesus Christus Erlöser. Ili kako to u članku podnazivom – Da li je dolikovalo da Krist treći dan uskrsne?, kaže TomaAkvinski: “Krist je, kako smo prije rekli (p. 51 čl. 4 odg. na 1-2 razlog),uskrsnuo u osvit zore, kad je već svjetlucao dan, da bi time označio kako nasje svojim uskrsnućem doveo do svjetla slave: kao što je i umro kad se dan većmračio i hvatala se tama, da bi nam pokazao kako je svojom smrću razorio tminekrivice i kazne.” (Akvinski, 1990: 418) Sve nam to govori da je sa pojavom Isusa osvanuo jedan novi dan, jedannovi poredak svijeta. Prema tome, Isus je živio, pa samim time i učio odljudi u starom dobu, u kojem je i umro, a novo doba je nastupilo njegovom smrćui uskrsnućem. To nam govori da je živio na granici, kada je “stari svijet”odumirao, i kada se jedan “novi svijet” tek oblikovao. A sve to znači da je Isusovo učenje jedna suma starog vremena – dok seon istovremeno nalazi i na početku novog stadija u evoluciji čovječanstva naplaneti Zemlji.Međutim, apologeti bi sada kazali da se Kristovo učenje ne smije smatrati sumomili najusavršenijim oblikom, jer bi mu se time oduzimale mesijanske osobine. TomaAkvinski se, također, ne slaže sa tvrdnjama da je Isus Krist učio od ljudi, i otome je pisao u raspravi Tumačenje dogme o Isusu Kristu, Majci Božjoj i Sv.Duhu: “U svakom rodu prvi se pokretač ne pokreće onom istom vrstom gibanja,kao što niti onaj koji se prvi mijenja ne mijenja druge. A Krist je postavljenglavom Crkve, dapače svih ljudi, kako je već rečeno (p. 8 čl. 3), da po njemusvi ljudi ne samo prime milost, nego i da od njega prime nauku istine. Stoga onu Ivanovu evanđelju (18, 37) govori: Ja sam se zato rodio i zatodošao na svijet da svjedočim za istinu. Nije, dakle, dolikovalo njegovudostojanstvu da ga bilo tko od ljudi u nečemu poučava.” (Akvinski, 1990: 395)Ovim se želi kazati da sam Isus nije prolazio proces učenja, sazrijevanja iobrazovanja, jer njemu nije dolikovaloda uči od ljudi, a samim time da prolazi kroz proces odrastanja, kroz kojiprolazi svaki čovjek u upoznavanju Svijeta. Protivno riječima Tome Akvinskog govori i to primjerom dokazuje GuntherBornkamm, nekadašnji profesor za Novi Zavjet na sveučilištu u Heidelbergu. Uknjizi Isus iz Nazareta profesor Bornkamm piše sljedeće: “Ova izvanjskaslika Isusova nastupa potvrđuje se sadržajem njegova nauka. U velikom broju onjemu predanih izreka daju se naći mnogobrojne paralele iz židovskog učenja iživota.” (Bornkamm, 1981: 106) S druge strane neophodno je kazati nešto i ostarozavjetnim knjigama, ali ne da im utvrđujemo duhovno porijeklo. Sasvim sigurno i u duhovnom porijeklu starozavjetnih knjiga postojijedan proces evolucije. Premda je riječ o duhovnom rođenju ljudskecivilizacije, koja je obavijena jednim velom tajne – pa se teško mogu donositipouzdani zaključci. Ali jedovoljno usporediti Negativnu ispovijest u “Egipatskoj knjizi mrtvih” (PapyrusAni) i “Deset božjih zapovijesti” da se uoči sličnost, ako ništa, ono baremu poimanju grijeha. A poznato je odakle su izbjegli praoci jevrejskog naroda,predvođeni Mojsijem. Ta analogija ne morabiti vjerovatnom – premda velike sličnosti postoje. Međutim, skandinavski teolog Hans Kung iorijentalista Jozef van Ess u knjizi Kršćanstvo i svjetske religije – islam govoreovako: “Bibliju nije, drugačije nego što se vjeruje za Kur'an, napisao jedanautor na nebu, nego su je – vrlo različiti autori – napisali na zemlji, kako toprostodušno svjedoče Pavlove poslanice i početak Lukina Evanđelja. Iz togaslijedi: Biblija nije bez nedostataka i pogrešaka, zastiranja i miješanja,ograničenosti i zablude; u svakom slučaju ona je krajnje mnogovrsna zbirkadokumenata vjere, koji nisu u jednostavnom smislu riječi Božja objava i riječ,nego svjedoče Božju objavu i riječ u ljudskom obliku: u mnogo ljudskih riječijednu Riječ Božju. Da se držalo ovoga iskonskog shvaćanja Biblije o njoj samoj,bili bi kršćanstvu ušteđeni mnogi konflikti s prirodnom znanošću (od Kopernikai Darwina) i sa poviješću (od prosvjetiteljstva)!” (Kung & Ess, 1995: 59) Ali isto tako ne treba zaboraviti da ono što suodređene riječi ili skupine riječi označavale nekada, u nekim slučajevima nijeisto što označavaju dvadeset stoljeća kasnije. Same ideje su podložnepreobražajima kroz Vrijeme. Sama interpretacija, koja se razlikuje od vremenado vremena, od stoljeća do stoljeća, daje vlastiti pečat, i mijenja izvornoznačenje. Tako da jedna istina, koja se interpretira na deset različitihnačina, dobija deset različitih oblika, koji nisu vjeran odraz prvobitneistine. Tih primjera zloupotreba, koje proizvodi pogrešna interpretacija imamnogo. Ovom prilikom mi pada napamet jedan zanimljiv primjer. Radi se o romanu Vrata raja (poljskog pisca J. Andžejevskog). U tome romanu se pripovijeda o jednoj zloupotrebi religije, koja sesastoji u zabludi da samo bezgrešna djeca mogu osloboditi Kristov grob uJeruzalemu – jer je takva tobože predaja. Glavni junak Žak iz Kloaja tako biva nadahnut da povededjecu u krstaški rat kako bi oslobodili Kristov grob u Jeruzalemu. To je jedanhistoriografski zabilježen slučaj iz vremena Srednjeg vijeka na osnovu kojeg jenapisan roman “Vrata raja”. Neke sličnosti saIsusovim učenjem se mogu pronaći i u filozofskim spisima koji su nastali mnogoprije pojave Isusa. To nam govori da temeljne ideje Isusovog učenja nisu neštošto je otpočelo sa njim.Dobar primjer za to imamo u Aristotelovoj Nikomahovoj etici: “Najgori jeonaj tko se služi opačinom i prema sebi samome i prema prijateljima, doknajbolji nije onaj tko primjenjuje krepost prema sebi, nego prema drugome, jerto je težak posao.” (Aristotel, 1992: 91) To da je jedno prožimanje idejaobilježje istorije ideja, otkako postoje dokumenti i pismo, neosporna ječinjenica. Samim time je monodrama Klausa Kinskog, također, napajana nanovozavjetnim izvorima, čime ona potvrđuje taj princip kontinuiteta iprožimanja ideja. Međutim, time ne dolazmo do korijena problema, jer nepoznajemo porijeklo ideja. Mislim da je taj proces povezan sa tajnamastvaranja. Čini se da je jezik, simboli i znakovi, sjeme u njivama duše. Onikao da su posijani u dušama ljudi na Zemlji, nakon čega su počeli da rastu,umožavaju se, oplođuju, ukrštaju, i sa svakom novom generacijom cvjetaju ujednom novom obliku. Sasvim jasno vidimo da je monodrama „JesusChristus Erlöser upravo jedan moderni cvijet stare Isusove misli iideje, jedan način da se staro sjeme rascvjeta na poljima jednog novog doba.Mislim da su navedeni procesi same prirode ideja jako bitni. O tome odnosu jegovorio i Jacques Le Goff u knjizi Intelektualci u srednjem vijeku:“Međutim, u tom se pokretu naziru dvije tendencije: jedna u velikihdominikanskih doktora, Alberta Velikog i Tome Akvinskog koji nastoje Aristotelai Sveto pismo izmiriti; druga u averoista koji prihvaćaju proturječje i gdje gavide, te žele slijediti i Aristotela i Evanđelje.” (Le Goff, 1982: 130) Dobroje poznata činjenica da je istorija ideja zasnovana na jednom kontinuitetu, naprožimanju iskustva, na primo-predaji i nasljeđivanju, na usavršavanju. Ništanije tikva bez korijena, nešto što svoje pra-oblike ne posjeduje u prošlosti.Na navedenim primjerima iz skolastičke i teološke literature mogli smo vidjetikako je to sve izgledalo na samome početku, kada se kršćanska ideja oblikovala.Sasvim jasno, kroz nekoliko pasaža se ne može naslutiti cjelina tog problema.Skolastička filozofija je proizvela brdo knjiga o počecima kršćanstva, onjegovoj prirodi. Ali nije zgorega malo se prisjetiti toga mutnog Vremena kadaje živio taj dječak-prorok. Monodrama Klausa Kinskog je jedan suprotni polsvemu tome. Baš kao da ona više pripada Vremenu kraja jedne epohe, Vremenu kadase jedna stara izvorna ideja počela da uvija, mijenja. Možda je to jednaslutnja skorog kraja ere. Postavlja se pitanje da li jedna tako stara ideja(kakvo je kršćanstvo) može preživjeti procese robotizacije, jedan eventualninuklearni rat, genetske modifikacije u medicini, kao i brojne druge složeneprocese, kojima je izloženo moderno društvo. Gdje je mjesto tim idejama uvirtuelnim vijugama kompjuterskih sistema, satelitske tehnologije. Žive li teideje u nukearnim podmornicama, u sondama koje ispituju susjedne planete, kojeosvajaju među-galaktički prostor. Kakvim je procesima izložen duh Zapadnogčovjeka, koji je 2000 godina njegovao kršćansku ideju. Da li je sam duhugrožen, upravo onaj duh koji je primao i prenosio ideju religije kroz vrijeme.Na primjeru monodrame „Jesus Christus Erlöser Klausa Kinskog vidimo pečat tog novog Vremena,koje kao da počinje da gubi vezu sa pra-počecima civilizacije. Baš kao da jeriječ o Vremenu koje je počelo da se raspada, o Vremenu koje je u stanjuodumiranja. Možda jedan stari Svijet i mora da odumre, kako bi mogao nastati jedan novi Svijet. Sasvimjasno, monodrama Klausa Kinskog je upozorenje na sve to. Umonodrami Klausa Kinskog je napravljen jedan neobičan spoj, jedna legura heroja(lika uzora, kakav je Isus) i anti-junaka. Klaus Kinski je u to vrijeme (uvrijeme nastanka ove predstave – radi se o 1971 godini), bio poznat kaonositelj uloga negativaca u filmovima: ili je bilo riječ o krimi ili hororfilmovima. Tako da je i u ovoj predstavi prisutan taj sloj anti-heroja, odnosnonegativca. Čak je neko iz publike tokom predstave kazao da je Klaus Kinskipsihopata, i fašista. Sasvim jasno, to nije slučajno. Poruke Isusove, poruke suvrhunskog uzora, božanskog-dječaka čije riječi i djelo vijekovima služe ljudimakao uzor i mjerilo. Tako da niko ne bi očekivao da sam Isus svoje propovijediiznosi na agresivan način, poput nekog zaluđenog psihopate. Međutim, u ovoj predstaviKlausa Kinskog je napravljena ta neobična fuzija. Sadržaj je Isusov nauk –forma je bijes, agresivnost koja podsjeća na fašizam (ne mora nužno bitifašizam). Postoji procijep između onoga šta se govori i kako se govori. To jejako zanimljivo, posebno što se radi o predstavi koja se izvodi na njemačkomjeziku. U godinama post-nacističkog i post-fašističkog Berlina, kada jenjemački jezik bio širom svijeta poznat kao jezik diktature iz Drugog svjetskograta. U tom smislu se može govoriti o odnosu Isusovog nauka i poruka i fašizma.Kršćanstvo i fašizam su potpuno suprotne idejne struje, dva suprotstavljenapola. Ako uzmemo u obzir da era u kojoj živimo traje 2000 godina, onda se možereći da je ona otpočela sa kršćanstvom, a završila sa fašizmom 20 stoljećakasnije. Kako je to moguće? U vrijeme vrhunca emancipacije čovječanstva. Uvrijeme informacijske i tehnološko-industrijske eksplozije javlja se fašizam,kao idejni pokret koji je obilježio kraj milenijuma. Međutim, taj problem sesamo nazire u ovoj monodrami. Radi se o svojevrsnom crnom-humoru, koji jeprisutan u ovoj predstavi Klausa Kinskog. A kako Bergson kaže u svojoj knjizi „Osmijehu“ – čovjek se smije onome što je niže od njega. Moglo bi se reći dahumor, pored ostaloga, nastaje u susretu višeg i nižeg. Tako je u ovojmonodrami crni-humor zasnovan na spoju uzvišenih Isusovih poruka i jednogpsiho-patskog stanja, bijesa – kojim te poruke bivaju izgovorene. Možda tajbijes dolazi iz saznanja da je zemaljska realnost nešto što samo izvana prima„svijet ideja“. Ponovo tu imamo dva Svijeta, koji u spoju proizvode humor.Svijet iznad dijafragme (duhovni život čovjeka), i Svijet ispod dijafragme (životinjskiživot čovjeka). Mislim da u oba slučaja tog neobičnog spoja može nastati humor:i onda kada životinjski principi bivaju primijenjeni na duhovni plan, i ondakada duhovni principi bivaju primijenjeni na životinjski plan. U tom spoju sekrije čovjekovo prokletstvo, ali i suština njegove tragičke sudbine. Mislim dau tom smislu treba posvetiti malo pažnje odnosu između kršćanstva i fašizma.Kršćanstvo se zanima za duhovni život čovjeka. Ovaj Svijet je „dolina suza“,„dolina patnje“. Tijelo je izloženo patnji. Uprkos toj patnji, zadatak ljudikoji žele da slijede Isusove poruke sastoji se u tome da se sačuva integritetduše i unutrašnjeg Svijeta. U tom smislu je život shvaćen kao jedan unutrašnjiput čovjekove duše. Kršćanski mislioci, skolastici i teolozi, i srednjovjekovnisveci i mučenici su detaljno stepenovali taj unutrašnji duhovni put čovjeka, unjegovoj potrazi za smislom (a smisao života je traganje za smislom) i unjegovom odnosu prema Bogu. Tako da se radi o jednom složenom putu, jer duša posjedujeograničenja u tom svom boravku u ovoj „dolini suza“. Ograničena je tijelom;tijelom koje je izloženo patnji. Zaista je duga tradicija kršćanskogspiritualizma. Onaj ko se posveti čitanju srednjovjekovnih zapisa svetaca imučenika može zaista pronaći zanimljiva iskustva. To su iskustva ljudi kojiživot provode u pećini, ili uz zid samostanske sobe, živeći od hljeba i vode,okrenuti jednom unutrašnjem životu. To je način da se otmu obmanamasvakodnevnice, i osluškuju disanje duše, i prate tu složenu fenomenologijuduhovnog života, od rođenja duše, pa sve do smrti tijela. A smatra se da teksmrću naša duša transcendira u čestice svjetlosti, od koje je sazdano njenotkivo – jer se zasniva na svjetlosti, koju prima putem čula vida, jer je životsamo jedna priprema za trans-kosmičko putovanje duše. Tako da ne treba da nasobeshrabri što je život na Zemlji za većinu ljudi patnja (jedna od kršćanskihporuka glasi – ono što želimo, to će nas na ovome svijetu mimoići, a ono što neželimo, to će nam se dogoditi). Duša pati zbog onoga čemu je izloženo tijelo.Međutim, onaj ko se drži uputa svetih ljudi kakvi su kršćanski srednovjekovni mučenicii mislioci (koje smo ovdje spomenuli) ima mogućnost da prođe kroz ovaj život „udolini suza“, a da zadrži integritet i čistotu duha. To je najveća nagrada.Postoje ljudi koji na tom putu ne uspijevaju, koji nasjednu na neku od brojnihobmana, koje ovaj vanjski život na planeti Zemlji nudi. U tom smislu treba rećinekoliko rečenica o samoj prirodi fašizma, koji je krajem milenijuma uzeo takavzamah na zemaljskoj kugli. Fašizam se zanima za bio-politiku kolektivnogtijela. Njegov predmet zanimanja je egzistencija kolektivnog bića Nacije. Onželi da ta Nacija bude vitalna, da se genetski pročisti – jer je njegov fokusTijelo. Moderni Fašizam nije zainteresiran za duhovni život, ili je na listinjegovih prioriteta taj duhovni život na posljednjem mjestu. Mi vidimo da je usuvremenom Svijetu upravo to na sceni. Medicina je potpuno okrenutabio-politici kolektiva. U procesima robotizacije, sve se više sama dušarazumijeva kao nešto sintetičko, nešto što je moguće proizvesti u laboratoriji,kao neku vještačku inteligenciju i tome slično. Taj proces je u modernomSvijetu toliko uzeo maha, čak toliko da se može kazati da je u spomenutimprocesima duša izložena najvećim iskušenjima. Kapitalizam je jedan od najvećihneprijatelja duše i unutrašnjeg Svijeta čovjeka. Njega duša zanima u mjeri ukojoj se ona može komercijalizirati, što je jedno skrnavljenje same bitičovjekovog života na Zemlji, koja je u božijoj mašti kao takva zamišljena.Potom medicina, sa svim tim laboratorijama, genetskim inženjeringom. Da negovorimo o informacijskoj eksploziji, i jednoj psihozi koju kompjuterskoumrežavnje i virtuelni Svijet unosi u duhovni život čovječanstva. U tom smisluse može kazati da je izvorno kršćanstvo na velikom testu u modernom Vremenu.Time mislim na kršćanstvo onih rijetkih, ali istinskih mučenika i mislioca,koji su vjerno slijedili Isusovo učenje, i koji su u prvi plan stavili tajduhovni put. Zbog toga je ova monodrama „Jesus Christus ErlöserKlausaKinskog zanimljiva, jer u modernom vremenu kontekstualizira jedno tako staroučenje. Međutim, ne treba podcijeniti snagu duše, jer će upravo ona bitipogonsko gorivo pobune protiv svih pošasti koje donosi „novo vrijeme“.Monodrama o kojoj ovdje govorimo je primjer takve pobune.

Klaus Kinski je po ko zna koji put ponovio na jedan sasvim novi način priču o Isusu – osloboditelju i iskupitelju. Čitava tradicija kršćanskog spiritualizma se zasniva na obnavljanju priče o Isusovu životu. Na taj način Mit nastavlja život. Onaj ko ga obnovi primjerom svoga života, obnovio ga je na jedan novi način. Klaus Kinski kroz umjetnost i teatar obnavlja isti taj Mit – i daje mu jedan novi ton, pečat novog Vremena. A priča o Isusu je ista – to je dječak bez doma, bez nacionalnosti, anarhističkih tendencija; dječak koji se ogriješio o zakone države i tadašnje vjerske vlasti; dječak prestupnik; dječak koji je okružen ljudima sa socijalnog dna – prostitutkama, beskućnicima, revolucionarima. Klaus Kinski pojavu Isusa smješta u moderni kontekst. Baš kao da ga je pronašao 2000 godina nakon njegovog života u podzemlju suvremenih metropola, negdje u nekom ćošku podzemne željeznice, u društvu odbačenih ljudi, poniženih i uvrijeđenih. Taj dječak je preuzeo sa sebe grijehe drugih ljudi, kako bi njih oslobodio grijeha i čiste uveo u Carstvo Božije – zbog toga je kažnjen raspećem. On se sumnjiči za zavjeru protiv države, predmet je policijske istrage. Klaus Kinski obnavlja Mit o Isusu u jednom sasvim novom Vremenu. Predstava „Jesus Christus Erlöser je subverzivna, baš kao što je bila pojava čovjeka koji je predmet te predstave. U jednom trenutku se pojavljuje policija, stvarna policija grada Berlina, koja pravi intervenciju, jer pojava Klausa Kinskog graniči sa kršenjem javnog reda i mira. Predstava se prekida, publika negoduje, napušta predstavu. Tek oko ponoći predstava se ponovo nastavlja. Kinski silazi sa bine u publiku, okružen malom grupom preostale publike, i nastavlja svoj monolog, baš poput nekog starozavjetnog proroka, koji okupljenom narodu otkriva tajne stvaranja, budeći u njima svijest o beskrajnim prostranstvima Svemira i Bogu. Kinski je jedan od tih modernih proroka (ili barem na jedan majstorski način, uvjerljivo glumi jednog takvog suvremenog biblijskog proroka), koji u jednom sasvim novom Vremenu vraća stvari na početak, posmatra ih očima djeteta, pogledom koji je postojao prije početka deformacije bića. Trebalo bi malo raspraviti odakle dolazi spomenuta deformacija bića, koja proizvodi jedno iznevjeravanje Isusovih riječi. U današnjem vremenu kao da kršćanski mitovi koji su povezani sa životom Isusovim služe za jednu polovinu ljudskog plemena. A u ljudskom plemenu žive roditelji i djeca. Roditelji djeci prenose poruke kršćanskog učenja, djeca se odgajaju prema tim porukama, dok se sami roditelji ne pridržavaju tih poruka. Oni su porobljeni surovim diktatom tržišta, radnom prisilom – kapitalistički sistem suvremenog Svijeta ih je pritjerao uz zid, odnosno prisilio da zaborave na ljudskost, na moralna načela, a sve u cilju da steknu sredstva za život, kojima će podizati svoju djecu. U čitavom kapitalističkom sustavu, ekonomiji i politici, birokratiji vlasti i bankarskom sistemu nema mjesta za izvorne ideje Isusove – niko nema vremena niti da se sjeti Isusovih poruka, niti da ih slijedi. Ali kada je u pitanju odgajanje djece, onda su tu još zadržani običaji. Odlazak u lokalnu crkvu, pričest – farbanje jaja, spremanje božićnih kolačića, kao i brojni drugi običaji i rituali, koji se koriste u odgojne svrhe. Sve to traje neko vrijeme, dok djeca ne stasaju, i sami ne postanu roditelji. Tada sve te priče i običaji, s kojima su odrasli, padaju u vodu. Biće je izloženo deformacijama – a sam organizam u svojim preobražajima, u procesu starenja izložen je poremećajima i deformacijama. Međutim, kapitalizam najviše unosi pometnje, jer se zasniva na jednom sistemu ucjene. Veza sa izvorom, sa poretkom Svijeta koji se zagovara u Bibliji, potpuno se gubi. To je samo jedan od brojnih, brojnih načina na koji se odvija deformacija ličnosti. Problem nije samo sa životom pojedinca. U smislu da je njegov život izložen deformacijama i preobražajima u procesu starenja. Problem je sa nasljeđivanjem. Na djecu se prenose promašaji, neuspjesi njihovih roditelja. Ne samo roditelja, nego postoji jedan lanac koji se pruža u prošlost, kroz procese nasljeđivanja. Djeca ne nasljeđuju samo genetski kod od roditelja; nasljeđuju i socijalni status, mjesto u društvu. U tom smislu se može kazati da se sve deformacije na duhovnom biću pojedinaca i naroda ne samo stiču, nego i nasljeđuju. Potrebno je mnogo više napora da se ispravi ono što je nasljeđeno, nego ono što je neposredno stečeno. U tom smislu je potrebno posmatrati Crkvu kao najvažniju i najstariju instituciju na Svijetu. Kakvim je procesima Crkva bila izložena u ove 2000 godina? Kako je tekao proces primo-predaje, proces nasljeđivanja? Crkva baštini Mit o Isusu, koji je njen kamen temeljac. Njen zadatak je da čuva taj pogonski zupčanik mehanizma civilizacije – što priča o Isusu jeste. Crkva je 2000 godina bila spona između ljudskog plemena i dječaka-proroka; ona je njegovala i čuvala tu vezu. Međutim, to nije jednostavno. Potrebno je doprijeti do svakog (ili skoro svakog) člana društva, tokom 2000 godina, a za to je potreban jedan uhodan sistem, jedna vrhunska organizacija, čije se tajne čuvaju u „podrumima Vatikana“. Ali u tom viševjekovnom procesu sama Crkva je izložena brojnim preobražajima. Pojavio se procjep između teorije i prakse, između Svijeta ideja i Stvarnosti, koje više nije bilo moguće izmiriti. To je proizvelo iznevjeravanje izvornih Isusovih riječi, kako bi se zadržala duhovna vlast nad čovječanstvom. Tas na vagi je prevagnuo u korist zakonitosti i potreba same Stvarnosti. Mislim da se tu negdje nalaze korijeni poremećaja kojima je izložena sama Crkva. Taj problem je u literaturi i filozofiji jako dobro dijagnosticiran, još u davna vremena. Ovom prilikom se želim pozabaviti posljednjom etapom stvaralaštva ruskog velikana Lava Nikolajeviča Tolstoja, koji je u 19 stoljeću zapazio upravo taj problem. Njegovo mišljenje je da je upravo Crkva osnovni kočničar da ideje Isusa na jedan ispravan način zažive među ljudima, jer sama Crkva nasljeđuje poremećaje, koje potom unosi među ljude. Tolstoj je veliki spiritualni mislilac, pored toga što je veliki pisac klasičnih romana, tako da su njegove poruke odjeknule širom Svijeta, a sama ruska pravoslavna Crkva ga je isključila iz svojih redova, zbog oštrine njegove kritike. Osnovna ideja predstave „Jesus Christus Erlöser po mnogo čemu podjeća na same stavove Lava Tolstoja o provaliji koja postoji između Isusovog učenja i zvanične Crkve, samo što je to Lav Tolstoj mnogo ranije dijagnosticirao. Međutim, vidimo da se sam Isus suprotstavljao svećenicima, koji su u njegovo vrijeme imali vlast, a o čemu se govori u ovoj predstavi Klausa Kinskog. Teško je precizno odrediti uzroke tolikog broja deformacija i poremećaja modernog čovječanstva, koje se najbolje zapaža u zvaničnim institucijama. Mislim da se najveći broj tih poremećaja nasljeđuje. Naša civilizacija je zasnovana na slojevima. Na jedan sloj arhitekture se nazida jedan novi. Temlji su starinski, zidovi malo noviji, a tek fasada je suvremena. Možda bi bilo bolje nešto sazidati od početka, sve bi to tada postojanije i čvršće stajalo, ali to još uvijek nije moguće, jer su „stari svjetovi“ i dalje jaki, jer djeluju kroz princip represije, u želji da produže svoj Svijet, i da ga u tom Vremenu pokušaju obnoviti u djeci, onako kako ga oni vide. Crkva je idealan primjer nagomilanih poremećaja koji se nasljeđuju. Ostaje da se posvetimo ukratko samoj dijagnozi Lava Tolstoja, i otkrijemo prave uzroke svemu tome.

LavTolstoj: bio je pravi Lav među piscima i neprikosnoveni kralj literarne džungle

Aleksandar Genis u knjizi Kula vavilonska, odnosno u eseju Pisma iz drevneGrčke, kaže ovako: “Grci su, kao Lav Tolstoj, pamtili sebe od samogrođenja.” (Genis, 2002: 19) Zanimljivo je ovo poređenje, a i tačno je, baremšto se tiče Tolstoja. U autobiografskom spisu Prve uspomene Lav Tolstojje napisao sljedeće: “Ja sjedim u koritu i oko mene neobičan, nov, nijeneugodan, kiseo miris nekakve tvari kojom trljaju moje golo maleno tijelo.Vjerovatno to bijahu mekinje, i vjerovatno su me u vodi i koritu kupali svakidan, ali me je probudila novina dojma kojom su me dojmile mekinje pa sam prviput opazio i zavolio svoje tijelo s rebrima koja sam vidio na prsima, i glatkotamno korito, i dadiljine zasukane rukave i toplu strašnu vodu s kojih se dižepara, i pljuskanje vode, a osobito glatkoću mokrih rubova korita kada samručicama povlačio po njima.” (Tolstoj, 1979: 440) Tolstojev život je jako dobropoznat njegovim obožavateljima širom Svijeta. To je jedan dugi životni put,sastavljen od nekoliko etapa, i bitnih prekretnica. U ovom ogledu nas zanimaprije svega posljednja etapa Tolstojevog rada. U tom smislu je potrebnonaglasiti da polovinom 70-tih godina (19 stoljeća) Tolstoj zapada u tzv. duhovnukrizu. Upravo tom etapomTolstojevog stvaralaštva se mi bavimo u ovome eseju. Od tada, pa do kraja života, Lav Tolstoj najvećim dijelomstvara književnost koja je u službi religijskog (kršćanskog) učenja. Kreutzerovusonatu piše 1887. godine, ali je tri godine kasnije zabranjuje cenzura. Par godina nakon što ještampano Uskrsnuće (1889), Tolstoj biva isključen iz Crkve. U tome vremenu piše pismo Nikolaju II, pozivajući gada ukine privatnu svojinu zemljišta, a 1908. piše članak Ne mogu da ćutim,koji je usmjeren protiv smrtne kazne. U oktobru 1910. iznenada odlazi sa JasnePoljane, a tokom putovanja dobija teško zapaljenje pluća; umire na malojpostaji Astapovo, u novembru 1910. godine. To bi bio samo jedan kratki uvod u problematiku koja se tičeTolstojevog prosvjetiteljstava. Nama je jako dobro poznato da je Crkva sa svojimustrojem vlasti prisutna u skoro svakom segmentu društva još od davnih vremena,pa sve do danas. Bez obzira što se tokom renesanse u Europi počelo razdvajatisakralno i sekularno, riječ Crkve je bitna čak i danas i u onim (sekularnim)domenima, koji ne ulaze neposredno u krug njene odgovornosti. Tako je Crkvabitna kao kotač ustroja u mehanizmu Moći moderne Države. To je danas vidljivijenego ikad, nakon pada komunizma, i obnavljanja društvenog značaja Crkve. Upravotu sponu između Crkve i „moderne države“ – koja je usmjerena na uspostavuvlasti nad čovjekom, Lav Tolstoj sistematski napada i pokušava razobličiti idekonstruirati. To mu polazi za rukom prije svega u njegovom romanu “Uskrsnuće”,ali i u brojnim publicističkim tekstovima: “Kršćanskog braka ne može biti i nikada nije bilo, kao što nikada nijebilo i ne može biti ni kršćanskog bogoslužja (Mat. VI, 5-12; Ivan IV 21), nikršćanskih učitelja i otaca (Mat., XXIII, 8-10), ni kršćanskog vlasništva, nikršćanske vojske, ni suda, ni države.” (Tolstoj, 1979: 256) Ovo je pisao LavNikolajevič Tolstoj u Pogovoru Kreutzerovoj sonati, gdje je na zahtjevnjegovih čitalaca objasnio teorijskim načinom, ono što je već kazao i u samojpripovijesti Kreutzerova sonata; to je pripovijetka koja je prije svegau službi moralno-prosvjetiteljskog učenja Lava Tolstoja, a tek je nakon togaliterarno remek-djelo. U knjizi Tolstoj ili Dostojevski Džordž Stejnergovori da je Kreutzerova sonata “tehnički manje savršena, jer su moralizatorskielementi postali suviše glomazni da bi pripovedačka materija mogla da ihpotpuno upije.” (Stejner, 1989: 247) U toj pripovijesti Tolstoj napada tzv.instituciju braka, koja ne samo da nema uporište u kršćanskoj religiji (necrkvenoj), već je brak, zbog konstantnih sukoba koji u njemu nastaju izmeđusupružnika, a oni se odražavaju i na djecu, početak agonalnog lanca (o čemu jeTolstoj pisao u Krivotvorenom kuponu) koji se – prevazilazeći okvireporodice – širi cijelim društvom. A izvorno Isusovoučenje se zasniva na prekidanju agonalnog lanca na kojem su zasnovana društva.U smislu da na zlo ne odgovaramo zlom; ako nas neko ošamari u desni obraz, mitreba da okrenemo i lijevi, a ne da uzvraćamo šamarom i time nastavljamoagonalni lanac nasilja, zla i nepravde. Taj agonalni lanac je utkan u svakidruštveni odnos. Ne samo u jednom Vremenu: on se prenosi čak i kroz Vrijeme, izgeneracije u generaciju. Mi od prošlosti nasljeđujemo ustroj Stvarnosti, kojaje zasnovana na spirali zla, i jednom agonalnom lancu nepravde i nasilja. Tajagonalni lanac je temeljno obilježje i prirodnog života – jer su i životinjepodvrgnute borbi u lancu ishrane. Ta vrsta animalnog nasilja je obilježježivotinjskog principa egzistencije, dok je duhovnost, isusovskog tipa, u jednomsudaru sa takvim principima, putem samih zakonitosti duše, koji teže nadvladatiživotinjske principe egzistencije. Ni čovjek u tom pogledu nije izuzetak.Sasvim je jasno da se Crkva zasniva na instituciji porodice, dok je sam Isusgovorio – ostavi oca svoga i majku svoju i pođi za mnom. Tu se vidi razlikaizmeđu „Svijeta ideja“ i „potreba Stvarnosti“. U smislu da se Crkva podredilapotrebama Stvarnosti. O svemu tome Lav Tolstoj piše u svojim tekstovima: “Ali ljudi, koji nisu razumjeli osobitost Kristovenauke, naviknuti na “vanjske” nauke, želeći se osjećati pravima, kako se osjećafarizej, protivno duhu Kristove nauke, iz njegovih riječi stvoriše “vanjski”nauk sastavljen od propisa, nazvan crkvenim kršćanskim naukom, i tim naukomzamijeniše pravi Kristov nauk ideala. Crkvene nauke, koje sebe nazivajukršćanskim, postavile su za sve životne pojave, mjesto nauke ideala Krista,vanjske propise i pravila, različite od duha nauke.” (Tolstoj, 1979: 255/256) Tolstoj smatra da semoderno čovječanstvo treba vratiti svojim izvorima, odnosno izvornim isusovskimporukama i u tom procesu odbaciti sav talog istorije, koji se natalažio u ove2000 godine i zagušio krvotok u venama čovječanstva. Crkva je najbolji primjertog “opredmećenja”, procesa tokom kojeg se “sadržaj” pretvorio u “formu”,odnosno vanjsku ljušturu. To je stanje kada se pažnji pridaju vanjski protokoli(a crkveni obredi su prepuni raznih rituala, običaja i praznika, koji su svrhasamima sebi), a istovremeno se gubi veza sa “suštinom”, sa izvornom istinompočetne isusovske duhovnosti. U tom vremenu je Tolstoj bio jako poznat u Europizbog svojih stavova. Godinama nakon njegove smrti su hodočasnici pohodilinjegov grob. A iz perspektive Crkve, njegove ideje graniče sa herezom. Sada jepotrebno objasniti zašto je Tolstojeva kritika Crkve, tako neugodna za nju samu. Profesor kršćanske teologijeBornkamm (kojeg smo već spominjali u ovom ogledu), prethodno govoreći unegativnom smislu o Tolstoju, piše sljedeće: “Kršćanska i teološka borba protivzanesenjaštva i anarhije, osobito kad su oni svoje revolucionarne programe isnove stavljali pod Kristovu zastavu…” (Bornkamm, 1981: 237) Upravo je zbogtoga Tolstoj opasan za Crkvu, jer joj nastoji oduzeti ekskluzivno pravo naKristovu zastavu, to jest na propovijedanje kršćanskog učenja, dok vanjskinapad na religiju, kakav je Holbahov, Ničeov ili Spinozin za Crkvu je(možda) manje opasan. Ili je barem drugačije prirode. Upravo utom smislu postoje jako bliske veze između Tolstojevih opservacija i načina nakoji je zamišljenja monodrama „Jesus ChristusErlöser  KlausaKinskog. Baš kao da je sam Kinski čitao Tolstojeva djela, prije nego što jeosmislio koncept svoje predstave.

***

LavTolstoj je smatrao da je potrebno iz korijena reformirati rusko društvo naizvornim načelima i porukama „isusovskog nauka“ iz Novog Zavjeta, koji nijeprošao procese zloupotreba, pogrešnih interpretacija. Tokom ovog ogleda smovidjeli da postoje razlike između obrisa izvornog lica i njegovih odraza uulubljenim ogledalima, između glasa i njegovih odjeka, koji nam vraćaju našglas u izlomljenom i preobraženom obliku. Lav Tolstoj je smatrao da treba unaslagama istorije pronaći izvorno lice tog dječaka-boga, i njegove riječi,onakve kakve su bile na početku, prije nego što su ušle u proces prepričavanjai interpretacija. Potrebno je vratiti se izvorima, vratiti se početku. S takvimidejama je Lav Tolstoj zamislio reformu društva na dva bazična plana – naduhovnom i socijalnom planu. To su dva temeljna plana egzistencije, koja ovisejedan o drugome, koji se ne mogu razdvajati, baš kao „pismo i glava“ metalnognovčića. Lav Tolstoj smatra da se CarstvoBožje treba izgraditi na Zemlji. U vezi s tim, Džordž Stejner u knjizi Tolstoj iliDostojevski kaže ovako: “Tolstoj je neumorno pripovedao da nema dokaza opostojanju drugog sveta i da carstvo božje moraju da izgrade ruke smrtnika.”(Stejner, 1989: 222) To je moguće isključivo ako na ispravan način pristupimo“svetim knjigama”, ako doslovno slijedimo izvorne riječi “isusovskog nauka”. Toje dar, koji je jedno moćno oružje, ako se čovječanstvo dovoljno visoko duhovnouzdigne, i slijedi doslovno upute tog učenja. U tom smislu Lav Tolstoj pokušavadijagnosticirati razloge radi kojih se dešavaju tako veliki poremećaji udruštvu. U tom smislu dolazi najprije do problema spolnog općenja. Tolstojosuđuje učestalo spolno općenje (ili razvrat), a to je ono spolno općenjekoje nema za svrhu stvaranje potomstva nego užitak (a novi naraštaji seodgajaju za užitak, a ne za život), ne samo između parova koji nisu u braku,već i između bračnih supružnika, jer se na taj način onemogućuje razvijanjeljubavi u isusovskom smislu. Ne bi trebalo da je brak sam po sebi zlo, već prije odnosiizmeđu supružnika, te način na koji oni odgajaju svoje potomstvo. Lav Tolstoj(pobijajući razloge da je spolno općenje potrebno radi zdravlja) u PogovoruKreutzerovoj sonati kaže da je “…to loše zato što nije istina da zbogzdravlja nekih ljudi moraju propadati tijela i duše drugih ljudi, isto tako kaošto ne može biti istina da se zbog zdravlja nekih ljudi mora piti krv drugih.”(Tolstoj, 1979: 249). Tolstoj smatra da seksualni život, koji je izvan kontrole,kvari duše mladih ljudi, i proizvodi jedan lanac zla. To je prva razinaživotinjskih nagona, koje čovjek ne uspijeva da kontrolira. To je Tolstojtematizirao u brojnim djelima. “Otac Sergije” je jedna od tih priča, kojagovori o jednom isposniku, koji pokušava da se odupre pohoti. Spolno općenje jeu modernim društvima izvan kontrole. To je jedan vrlo složen problem, pokušajda se ispita kakve posljedice ostavlja na duhovnu stranu bića jednog narodatakvo jedno nepostojanje kontrole. Crkva je kroz istoriju pokušala da tomproblemu stavi jedan društveno prihvatljiv okvir, kroz instituciju braka.Međutim, ne može se kazati da je time problem riješen. Henri Troyat ubiografskoj knjizi Tolstoj govori ovako: “Naoko ništa zajedničko izmeđuLava Tolstoja i Pozdniševa, junaka iz Kreutzerove sonate, koji svomesuputniku u vlaku pripovijeda kako je zbog ljubomore ubio svoju ženu. Aliteorije koje razvija to lice tako točno odrazuju autorova uvjerenja da, osimzločina, sve izgleda autobiografsko. Koliki je put prevaljen odonda kad je LavTolstoj bio izložio svoje shvaćanje ljubavi koje vodi obiteljskoj sreći u Ratui miru! S Anom Karenjinom osudio je preljubničku strast i veličaoobiteljsku nježnost, ali je već bračni par Levin-Kitty nagrižen nemirom. Kreutzerovasonata, treća etapa, dokazuje da su čak i bračne veze proklete. Kao što jenekoć hladno analizirao agoniju Ivana Iljiča, sada analizira agoniju bračnogpara Pozdnišev. Usput žestoko šiba žene uopće, a osobito Sofiju.” (Troyat,1978: 479/480) U tom smislu je potrebno nešto kazati o ljubavi. Kakva jepriroda ljubavi? Poznato je da ljubav motivira jednim dijelom spolno općenje,kao i da može biti osnova institucije braka. To je jedna vrsta tjelesneljubavi, koju proizvode hormoni. Stendal je napisao knjigu “O ljubavi”, gdje jenapravio klasifikaciju i stepenovanje te emocije. Pošto ovdje govorimo o“isusovskom nauku”, onda je potrebno naglasiti to da je sam Isus mnogo polagaou tu emociju, u ljubav. Međutim, kod njega to nema veze sa tjelesnom ljubavi,nego je to jedna duhovna vrsta ljubavi, koja se sastoji prije svega od ljubaviprema Bogu. Stoga Tolstoj-pisac i prosvjetitelj, naročito u Kreutzerovojsonati, nije protivnik ljubavi, nego erosa. Pošto u našem jeziku riječ ljubavoznačava dvije suprotnosti neophodno je i o tome nešto detaljnije kazati (da bise izbjegli nesporazumi). Hans Kung i Josef van Ess u knjizi Kršćanstvo isvjetske religije – islam govore kako su kršćani “…već na početkustvorili vlastitu riječ za ljubav, koja se bez poteškoće mogla primijeniti naBoga. Riječ “agape” (ljubav) jedva se pojavljuje u profanoj grčkoj literaturi ariječ “agapen” (lieben) samo marginalno. Pojedini kršćanski teolozi – posebnošvedski protestant Anders Nygren – nisu, polazeći od toga, mogli dovoljnonaglasiti razliku između požudnoga erosa Grka i darujuće agape u Isusovusmislu.” (Kung & Ess, 1995: 149) U tom smislu je ključno objašnjenje samogpoimanja ljubavi. Ljubav je pogonsko gorivo. Preko nje se čovječanstvo obnavlja(u tjelesnom smislu), ali ljubav je i veza između čovjeka i Boga (u drugomznačenju riječi ljubav, koje je prethodno navedeno.) Korisno bi bilo radipotpunijeg shvatanja Tolstojevog tumačenja “isusovskog učenja” navesti i onošto je pisao o grijesima, posljedicama grijeha i sablaznima. Lav Tolstoj sistematski obrazlaže na koje je sve načine čovjek izložengrijehu i šta ga sve to na taj grijeh navodi. U tom smislu se može kazati daLav Tolstoj smatra da upravo grijesi čovjeka onemogućuju u dosezanju istinskeljubavi prema Bogu, one ljubavi koja jedino može biti temelj ispravnih ljudskihi kosmičkih odnosa. Uknjizi Hrišćanska nauka Lav Tolstoj govori ovako: “70. Ima šest grehova,koji smetaju, da se pojavi ljubav u ljudima: 71. Greh pohote, koji se sastoji utome, da se pripravlja sebi zadovoljstvo u ispunjavanju svojih potreba. 72.Greh badavadisanja, koji se sastoji u tome, da se čovek oslobađa od onoga rada,koji mu je nuždan, za zadovoljavanje potreba. 73. Greh koristoljublja, koji sesastoji u tome, da se priređuje, da bude i u budućnosti moguće zadovoljavatisvoje potrebe. 74. Greh vlastoljublja, koji se sastoji u tome, da pokorava sebipodobne. 75. Greh bluda, koji se sastoji u tome, da se priređuje sebi naslada uzadovoljavanju polne pohote. 76. Greh opijanja, koji se sastoji u tome, da seproizvađa umetno uzbuđavanje svojih telesnih i umnih sila.” (Tolstoj, 1920:34/35) Upravo su navedeni poremećaji (a grijesi su poremećaji) razlozi radikojih se društveni odnosi kvare. Međutim, duhovna čistota, duhovno zdravljepojedinca i društva je osnova za izgradnju blagostanja (Carstva Božijeg) naZemlji. Bez duhovne obnove, ne može biti govora o bilo kakvoj vanjskoj,socijalnoj obnovi društva. Sve to uključuje jako širok spektar uzroka iposljedica. U ovom ogledu smo samo naveli neke od Tolstojevih opservacija,premda je on napisao stotine stranica teksta u želji da detaljno obradi taj problem.Ali da bismo imali uspjeha u takvim pokušajima nužno je vratiti se izvornimriječima “isusovskog nauka” – i odbaciti sve okamenjene ljušture, koje susvojom težinom polegle po plećima naroda, u cilju da se od njega napraviposlušno roblje.

***

Preduvjet za jednu socijalnu obnovu društva jeste upravo duhovna osnova,bez koje nije moguće započeti bilo kakve radove kada je u pitanju ekonomija,obrazovanje, unapređenje društva u svim njegovim složenim segmentima.Tolstojeve stavove iz 19 stoljeća, kada je u pitanju socijalna reforma ruskogdruštva, u komuzimu su razumijevali kao neku vrstu predskazanja javljanja,rođenja tog pokreta. Premda Tolstojev idejni koncept „obnove društva“ nanačelima izvornog „isusovskog nauka“ nema mnogo veze sa samim konceptimakomunizma, koji je kasnije stupio na scenu. (Sličnosti, ako postoje, sastoje seu revolucionarnosti tih ideja). Evo kakav je savjet dao Tolstoj slavenskim, ali ne samo slavenskim, nego svim narodima: “Nije potreban patriotizam, niponos, ni mržnja, ni ratnička hrabrost, nego je potrebno jedino ono što jeuradio taj nazaren, što su uradili i sad rade u Rusiji duhoborci, molokani,jegovisti, slobodni hrišćani, što su radili i rade u Persiji babisti, istitakvi ljudi u Turskoj, Indiji, što rade u hrišćanskom, budističkom,muhamedanskom svetu hiljade i hiljade ljudi koji su postali svesni svogaunutrašnjeg duhovnog načela i nikakvu vlast ne priznaju za višu od tog duhovnognačela.” (Tolstoj, 1969: 639) Odmah na početku treba napomenuti da se baš i nemože govoriti da je Lav Tolstoj imao mogućnost da sprovede potpunu socijalnureformu ruskog društva. On je to činio na sopstvenom imanju Jasna Poljana. Samim time je htio biti primjer ostalimvlastelinima. Pokušavao je na svomprimjeru pokazati djelotvornost tih ideja, ali daleko od toga da su njegoveideje oprobane na razini ukupnoga ruskog društva. Međutim, te ideje su biletoliko kvalitetne, da i danas čvrsto stoje kao jedan ozbiljan alternativnikoncept, pogotovo u današnjem svijetu, kada alternativa (kapitalizmu,pseudo-demokratiji) gotovo i da ne postoji. Tolstoj i nije baš toliko ideolog, kakvim ga i kod nas neki smatraju, jer se i nije zalagao za reformu, kojaće odjedared nastati, već je Lav Tolstoj smatrao da se Carstvo Božje na Zemljitreba graditi postepeno. Zidanje Carstva Božijeg na Zemlji ne leži naplećima jedne generacije:  i novegeneracije bi trebale nastaviti da tako čine, kako bi se društvo (kroz stoljeća)nadograđivalo, sve do razine Carstva Božjeg na Zemlji. Iz tog razloga nemože biti ni govora o tome da je Lav Tolstoj revolucionar i ideolog, ili pakanarhista. Budući da je Tolstoj bio jedan od najvećih umova, koji su ikadaživjeli, nama se čini da bi, slijedeći njegove upute, društvo zaista moglopostati optima civitas; to jest najpraktičnija ili najoptimalnijazajednica, o kojoj je govorio i Toma Akvinski u knjizi Država. Činjenicaje da su u prošlosti veliki mislioci raspravljali o tomproblemu optima civitas. Od Platona, Akvinskog, pa do mislilaca novije dobi. Udanašnjem Vremenu, u kojem je tehnologija preuzela glavnu riječ, ne postojetakvi umovi (ili ih je jako malo). Koliki je razmak između današnjeg društva i CarstvaBožjeg na Zemlji, i gdje se među njima, uvjetno kazano, nalazi optima civitas Lava Tolstoja, to mi nemožemo znati, a to nije znao ni Lav Tolstoj. U tom se smislu, na osnovunekoliko stotina stranica publicističkih spisa (objavljivanih u periodu između1855. i 1909. godine), može ukazati na neke dominantne tematske okosnice, kojesu zasnovane na jednoj izvornoj interpretaciji “isusovskog nauka”. Možemoizdvojiti Tolstojeve misli o sljedećim pitanjima: 1) o obrazovanju; 2) orazlozima teškog ekonomskog stanja nižih slojeva društva; 3) o ropskojpodređenosti nižih slojeva društva nakon njihovog formalnog oslobađanjaod kmetstva; 4) o novcu; 5) o smrtnoj kazni, i o tjelesnoj kazni. Posebnupažnju je Lav Tolstoj posvetio problemu obrazovanja. Prema njegovimstajalištima, obrazovanje je temeljni preduvjet bilo kakvih pokušaja obnovedruštva. Tolstoj govori da su postojeći motivi za obrazovanje, na kojima seizgrađuju razni pedagoški pravci i škole, pogrešni. Na takvim osnovama, kakvisu poslušnost, samoljublje i materijalna korist, se prema Lavu Tolstoju, nemogu izgraditi opšti kriterijumi pedagogije. Govoreći o djelatnosti onoga kojiobrazuje (učitelja), Lav Tolstoj navodi da se i tu mogu pronaći mnogi različitimotivi, koji su po obrazovanje negativni, a koji su bili ustaljeni u tadašnjemobrazovanju. “Ti se motivi mogu ovako razvrstati: prvi i glavni je želja da seljudi naprave onakvima kakvi bi nama bili korisni (spahije daju služinčad naobuku i u svirače; vlada sprema oficire, činovnike i inženjere). Drugi,poslušnost i materijalna korist takođe nateruju studenta da za određenu nagradupoučava decu po određenom programu. Treći, samoljublje, koje pobuđuje čoveka dauči drugoga kako bi pokazao svoje znanje; i četvrti, želja da drugi ljudiučestvuju u onome što je meni u interesu, da prenesem na njih svoja ubeđenja, ida im u tom cilju pružim svoja znanja. Izgleda mi da u ove četiri vrste spadasva delatnost onoga koji obrazuje druge, počev od delatnosti majke koja učisvoje dete da govori, domaćeg učitelja koji za određenu platu daje časovefrancuskog jezika, do profesora i pisca.” (Tolstoj, 1969: 39/40) Upravo jetakva uloga obrazovanja zadržana do današnjih dana, jer je obrazovni sistemupregnut od strane kapitalističkog sistema, na način da je samo obrazovanje zloupotrijebljeno,kako bi taj sistem iz njega izbijao profit, a ne kako bi ono ispunilo svojuobrazovnu ulogu. Razlika između obrazovanja kakvo je sada (i kakvo je u neštodrugačijem obliku postojalo u Tolstojevo vrijeme) i jednog obrazovanja sasmislom i svrhom, obrazovanja koje je vraćeno sa svoju suštinsku i izvornuulogu, jako je velika. Tolstoj smatra da se obrazovanju može vratiti njen pravismisao, jedino ako vratimo izvorni smisao u “isusovski nauk”, kojeg je Crkvakroz Vrijeme potpuno preobrazila, i na izvjestan način zloupotrijebila. Orazlozima teškog ekonomskog stanja nižih slojeva društva, Lav Tolstoj jepisao u publicističkom tekstu O gladi. Tolstoj je imao običaj obilazitisela, najčešće u svojoj, tulskoj guberniji. Pošto je prilikom jednoga takvogobilaska čak i napravio statističke podatke o ekonomskom stanju seljaka,nekoliko desetina godina ranije – kmetova, – i tada je Lav Tolstoj u svomtekstu O gladi objasnio kako se može desiti to da oni koji hrane cijelodruštvo, oni koji hrane sve te činovnike, profesore, bankare, od čijeg radazemljoradnici nemaju nikakve koristi (ili gotovo nikakve) – da upravo oni,zemljoradnici, imaju najmanje od tih dobara, koje proizvode. “A izlaza iz toglažnog kruga nema i ne može biti zato što je posao koga su se prihvatileadministracije i uprave – neizvodljiva stvar. Taj se posao sastoji ni više nimanje nego u tome da se ishrani narod. Mi, gospoda, prihvatili smo se da prehranimohranioca, onoga koji je sam sebe hranio i hrani i nas. Dojenče hoće da hranisvoju dojilju, parazit onu biljku od koje uzima hranu. Mi, viša klasa, kojaživi od njega, koja ne može ni koraka da napravi bez njega, mihoćemo njega da hranimo! U toj zamisli i jeste ono što je najstrašnije.”(Tolstoj, 1969: 429/430) Rješenje za ovaj problem je prema Lavu Tolstojupovratak riječima “isusovskog nauka”: od dva zalogaja i dva odijela jedno trebadati gladome. O ropskoj podređenosti nižih slojeva društva nakonnjihovog oslobađanja od kmetstva, Tolstoj je pisao u publicističkom spisu Ropstvou naše vreme. U tom tekstu on razobličava to oslobađanje od kmetstva, jerje ono sprovedeno samo izvana. U suštini je robovlasnički poredak u društvuzadržan. Sredstvo pomoću kojeg vladajuće klase drže u ropskom položaju nižeslojeve društva jeste novac. O svrsi novca je Lav Tolstoj pisao u svome kratkomdjelu Šta je novac. Ono što su za robove i kmetove nekada bili sindžirii okovi, to je sada za radničku klasu novac. U prethodno navedenim primjerima smo mogli zapaziti u kolikom su seširokom spektru ideja izvorne poruke „isusovskog nauka“ odrazile u literaturi iprosvjetiteljstvu samoga Lava Tolstoja. Budući da je Tolstoj jedan moderanpisac, koji je stvarao na prelazu u 20 stoljeće, može se reći da on svojimstvaralaštvom odražava uticaj učenja Isusovog u savremenim društvenim uslovima.To smo na prethodnim stranicama i mogli zapaziti. Ovdje je samo ponuđen jedanpovršni presjek tih Tolstojevih ideja. Zapravo su one mnogo složenije iraznovrsnije. U tom pogledu treba izdvojiti Tolstojev roman “Uskrsnuće”.„Uskrsnuće“ je jedan moderan roman kojim je Tolstoj dekonstruirao ustroj „modernedržave“, ogolio njene mehanzme kontrole i sistem Moći – princip totalitarnog „nadziranjai kažnjavanja“. Ne treba ni spominjati da je baš to Lav Tolstoj učinio na jedansasvim moderan način. Njegove ideje o sistemu kontrole idu u korak sanajprogresivnijom filozofijom u 20. stoljeću, koje tematiziraju tuproblematiku. Tako da je upravo Tolstojev roman “Uskrsnuće” jedna koncentracijaTolstojevog nauka oblikovanog u publicističkim spisima, a koji je zapravozasnovan na izvornim porukama „isusovskog nauka“. O svemu tome je ovdje samoovlaš bilo govora. Znatiželjniji čitalac će se morati upustiti u avanturučitanja izvornih Tolstojevih djela. Toliko o mjestu učenja Isusa Krista uTolstojevom stvaralaštvu.

Zaključak

U ovom ogledu je dovedena u odnos Isusova pojava u tumačenju KlausaKinskog i Lava Tolstoja. U oba slučaja se radi o umjetničko-filozofskimrefleksijama. Međutim, smatram da je viđenje pojave tog čudesnog dječaka jakoslična u slučaju oba ova velika umjetnika. (Bez obzira na razlike, u smislu dase radi o teatarskoj predstavi i literaturi i filozofskoj publicistici). U obaslučaja su sa Isusove pojave odstranjene naslage Vremena, civilizacijskikontekst, koji je nastao kao posljedica činjenice da je „isusovski nauk“ osnovaCrkve i duge tradicije kršćanske religije. To je proizvelo činjenicu da učenjejedne jako alternativne, subverzivne i buntovne pojave postaje svojevrsni kanoncrkvene tradicije. Međutim, njegova pojava kao osnova moćnog crkvenogmehanizma, koji traje 2000 godina, nije identična sa njegovom pojavom, kakva jebila izvorna, jer u vrijeme njegovog života nije postojala Crkva, niti je Isusbio dio neke institucije. Bio je to dječak kojeg nije štitila neka zvaničnahijerarhija. (S tim da ne treba zaboraviti ni to da je samo kršćansvo u ranojetapi bilo izloženo progonima u Rimskom Carstvu i da je prešlo jedan težak itrnovit put. U toj ranoj etapi se može zapaziti dosljednost ranih kršćana„isusovskom nauku“, koja je kasnije iznevjerena.). U tom sam smislu htiodovesti u odnos stajališta dva velika umjetnika o tom dječaku, koji su skinuliokamenjene slojeve sa njegove pojave, prikazujući ga u suštini njegovog bića,prikazujući ga onakvim kakav je bio na početku. Priča je to o dječaku koji jeobilježio epohu, koja traje 2000 godina. To je priča o najvažnijoj pojaviotkako postoji pamćenje istorije čovječanstva. U tom smislu je ta priča važna,njena aktualnost nikada ne slabi, jer njegovo ime mnogim ljudima daje smisaosvakog božijeg dana. U neku ruku se ta priča u interpretaciji ova dva velikaumjetnika nadopunjuje. Ono što Klaus Kinski nije uspio da izrazi tokomjednovečernjeg programa njegove monodrame, to se nekako produbljuje uTolstojevim opservacijama (premda je sama pojava Isusova drugačijekontekstualizirana). Međutim, u cjelini posmatrajući, mislim da se preko ovedvije priče otvaraju mnogi bitni civilizacijski problemi. Bez obzira što jevraćena svježina početka jednoj tako važnoj priči, sada se možemo upitati da lije to dovoljno? Da li je moguće civilizaciju vratiti na nultu poziciju? A tomeje težio Lav Tolstoj. Obnovi Civilizacije, kroz vraćanje na principe izvornog„isusovskog nauka“. Može biti da se naša civilizacija približava svome kraju.Može biti da tek treba uslijediti jedno vrijeme „novih božanstava“ i „nove kosmičkeere“ u razvoju čovječanstva na Zemlji. Vrijeme teče sve brže, a globalniprocesi u tehnologiji i medicini otvaraju nove puteve za modernog čovjeka. Usamo stotinu godina se lice planete promijenilo više nego u 1000 godina prijetoga. A sve nam govori da proces te izmjene teče u sve bržem ritmu. Tako da semože postaviti pitanje da li jedna tako stara priča može izdržati novaiskušenja; iskušenja jedne eventualne nove epohe i kosmičke smjene. Ako ništa,kroz interpretacije Mita o Isusu od strane Klausa Kinskog i Lava Tolstojavidjeli smo veliku sposobnost prilagođavanja novom Vremenu te tako stare priče.U slučaju Kinskog, čak bi mogli reći da se radi o dječaku koji je našsuvremenik, koji se lako može zamisliti negdje na ivici egzistencije u suvremenimgradovima, gdje se i danas kreću društveno nepodobne pojave – otpadnici ibuntovnici protiv nepravde.  U tom smisluse možemo dvoumiti oko toga da li je potrebno vraćati se izvornom učenju IsusaKrista – za što se zalagao i sam Lav Tolstoj, ili pak pripremati put za jedannovi i veliki rez u povijesti čovječanstva na planeti Zemlji, koji će biti bašonoliko nov koliko je to bilo Isusovo učenje prije dvadeset vijekova. Možda jesazrijelo vrijeme za jedno novo definisanje sistema ideja, na kojim bi se zasnivaoduh modernog čovjeka. (Bez obzira što nam sve nagovještava da moderni čovjek ineće trebati jedan takav idejni sistem, jer će njega zamijeniti tehnologija,vještačka inteligencija.) Međutim, još neki poznati naučnici su primjećivaliono što je i sam Lav Tolstoj majstorski obrazložio na stotinama stranica svojihtekstova. Evo jednog primjera: “Kršćanstvonužno mora opet započeti ispočetka ako želi zadovoljiti svoju visoku odgojnuzadaću. Sve dok je religija samo vjera i vanjski oblik, i dok religioznafunkcija nije iskustvo vlastite duše, neće se ništa temeljito dogoditi.”(Jung, 1990: 62) Ovo što je kazao Carl Gustav Jung u knjizi O religiji ikršćanstvu je upravo ono čemu je stremio kroz svoju književnost i sam LavNikolajevič Tolstoj. Prema Tolstojevu učenju kršćanstvo nipošto ne trebada počinje iznova (Carl Gustav Jung ovdje poistovjećuje kršćansko i crkvenoreligijsko učenje), jer je kršćansko učenje u Novom Zavjetu oblikovano sasvimjasno. Prema Lavu Tolstoju, osnovni je problem u svemu tomeCrkva. U knizi Hrišćanska nauka Lav Tolstoj otome govori ovako: “I uprav(o) to lažno tumačenje, predbacuje HristosFarisejima, govoreći im, da su seli na Mojsijevo sedište, – sami ne ulaze uCarstvo Božje, a druge ne puštaju unutra.” (Tolstoj, 1920: 67) U tom smislu semožemo zapitati da li je “isusov nauk” potpuno srastao sa Crkvom. Posjeduje lion egzistenciju izvan Crkve, i da li je njihovo vrijeme trajanja identično. Dali možemo očekivati da “isusovski nauk” nadživi Crkvu, čiji će se tromi, ali jakovitalni organizam prije ili kasnije učiniti preteškim za čovječanstvo? Ako seIsus nalazi na čelu Crkve, ne mora značiti da je među njima znak jednakosti, očemu, također, raspravlja i sam Lav Tolstoj. Mnoga brojna i važna pitanja seotvaraju kroz narative o kojima je u ovom ogledu bilo govora. Treba imati na umu da se ne može sve mjeriti Tolstojem, jer je premasamoj Crkvi možda previše strog. Ako uzmemo u obzir da je Crkva u ove 2000godina nosila baklju duhovnosti kroz jako teška vremena, suočavajući se sapritiskom zakonitosti života i surovostima same ljudske Stvarnosti. S drugestrane, ne smije se zanemariti odgovornost Crkve za hipokriziju, jer su njenipostupci razlog radi kojeg je kršćanska kultura postala, kako kaže Jung u zastrašujućoj mjeri šupljom, ona jevanjska politura, a nutarnji je čovjek ostao netaknut i zato nepromijenjen.U tom smislu Jung piše: “Duševno stanje ne odgovara onome što se izvanavjeruje. Kršćanin u svojoj duši nije išao ukorak s vanjskim razvojem. Ta izvanaimamo sve u slici i riječi, u Crkvi i Bibliji. Ali to se ne nalazi u nutrini.”(Jung, 1990: 49) Mi smo i danas svjedocida je kršćanska kultura u velikoj mjeri jedna beživotna ljuštura. To pogotovodolazi do izražaja u ovim provincijalnim balkanskim prostorima, gdje kršćanskakultura doživljava vrhunac svoje dekadencije, jer se odvija veliki brojzloupotreba. Međutim, mnogo bolje nije ni u velikim centrima Zapadnecivilizacije. Veliki jugoslavenski kritičar Zapadne kulture Miroslav Krleža jezapazio identične stvari. Usvome znamenitom eseju Evropa danas, Miroslav Krleža još ibolje i dublje opisuje dokle seže, i koliko je rasprostranjena tavanjska religioznost krščanstva: “Ljudožderski sebeljubiva i zvjerski grabežljiva,Evropa je izmislila svoga boga kao četverobojnu sliku nad bračnim posteljamaprosjaka ili budilicu na noćnome stoliću bogataša: na takvoj bogataškojbudilici Djevica Marija svira zlatnu mandolinu, a svijetlo-zelena safirna srnakleči pred kolijevkom Novorođenčeta, koje se spustilo s neba da otkupi svojomkrvlju čitavo čovječanstvo i da postane barjak hiljadugodišnjih evropskihratova i draguljarski ukras na bogataškom, milijarderskom noćnom stoliću.”(Krleža, 1966: 231) Svoju pjesmu Jerusalemski razgovor Krleža je ovako sročio:

                                   A tako? Onje iz Nazareta?
                                   Pa naravno:piljarica na uglu – to mu je rođena teta!
                                   A ja samčula, da je on nezakonito dijete
                                   i da mu otaculice mete.
                                   Rođen je uštali, to je stalno;
                                   uopće:podrijetlo tog dječaka je nejasno i kalno.
                                   S nekakvim starcem da mu se klatimati.
                                   Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati?
                                   Pa dobro. Ima li on kakve škole?
                                   Je li svršiomaturu?
                                   Ali!
                                   Gospa se po svoj prilici šali!
                                   Kakvu božju maturu?
                                   Neki dan na cesti
                                   poljubio je jednu javnu curu!
                                   S dangubama pije; za njim idu
                                   sami bokci, sljepci i ribari,
                                   a sad je stao i djecu da nam kvari.
                                   Već su i prijave stale da protiv njega
                                    policijistižu.
                                    Pazitedobro, gospa,
                                    taj će dečko svršiti na križu!

 Mnogi se slažu s tim da je potrebno otpočeti iznova na novozavjetnimpostulatima. Međutim, ovoga puta bez Crkve (što je Lav Tolstoj spomenuo u knjizi Hrišćanskanauka). Crkva je jedna troma istara institucija, koja pripada starim vremenima i koja se ne može vječitopreobražavati i ići u korak sa razvojem čovječanstva. Prije ili kasnije ćenastupiti vrijeme kada će sama Crkva početi da posustaje – i kada će na našojplaneti Zemlji zavladati jedan novi poredak. Podjednako kao i Fridrih Niče,može biti da i Lav Tolstoj sluti jedan novi poredak Svijeta – jednu novu zoru irađanje. Crkva nije ništa drugo nego organizacijasveštenika. Pa prema tome, svi ljudi koji žele da se organizujuizvan Crkve, i da propovijedaju “isusovski nauk”, nisu ništa manje vrijedni odsveštenika zvanične Crkve. Sasvim je jasno da usavremenom poretku svijeta bilo koji oblik zvanične religije ima sve manjeuticaja. Mi znamo da je moderna religija zapravo tehnologija. Mislim da ljudimnogo više nade polažu u razvoj tehnologije nego u samo religiju. To je u nekuruku i pogrešno. Čak i nakon toliko tehnoloških iskoraka – pogotovo u 20 – tomstoljeću, kada je tehnologija doživjela eksploziju, moderni čovjek nije otišao mnogodalje u razumijevanju Univerzuma i svoje pozicije u tome Univerzumu, nego štoje to bilo u vrijeme pojave Isusove i ranog kršćanskog učenja. Sasvim jasno, daje „slika Svijeta“ promijenjena, jer su ljudi promijenili mnoge „tačke gledišta“kada je u pitanju planeta Zemlja. Sve nam to govori da možda još uvijek nijedošlo vrijeme da se kršćansko učenje potpuno odbaci. Ali po svemu sudeći to neovisi o današnjim ljudima. Potrebno je da se dogodi nešto veliko, nešto što ćelokomotivu civilizacije skrenuti na jedan sasvim novi kolosijek. Koliko ćevremena proteći dok se to ne dogodi, ostaje da se vidi. A do tada, preostajenam hod utabanim stazama natrag, sve do onog mjesta i trena kada je Isusizgovorio onu sudbonosnu rečenicu kojom osniva crkvu: „Ti si Stijena i na tojstijeni sagradit ću crkvu svoju. Dajem ti ključeve Kraljevska nebeskog“.

Literatura:

  1. Bornkamm, Gunther; Isus iz Nazareta. Sarajevo: “Jukić”, 1981.
  2. Werber, Eugen; Kršćanstvo prije Krista?. Zagreb: “Liber” (izdanja Instituta za znanost o književnosti), 1972. (Glavni urednik – Slavko Goldstein, recezent – Branko Bošnjak)
  3. Akvinski, Toma; Izbor iz djela II. Zagreb: ITP“Naprijed”, 1990
  1. Kung, Hans & Ess, Josef van; Kršćanstvo i svjetske religije – islam. Livno: “Svjetlo riječi”, 1995.
  2. Aristotel; Nikomahova etika; Zagreb: “Hrvatska sveučilišna naklada”, 1992.
  3. Le Goff, Jacques; Intelektualci u srednjem vijeku. “Grafički zavod Hrvatske”, 1982.
  4. Genis, Aleksandar; Kula vavilonska. Beograd: “Geopoetika”, 2002.
  5. Tolstoj, Lav Nikolajevič; Obiteljska sreća – (Obiteljska sreća / Polikuška / Smrt Ivana Iljiča / Vlast tame / Plodovi prosvjete / Živi leš / Uspomene). Deveto izdanje. Zagreb: “Nakladni zavod Matice hrvatske”, 1979. (preveli: Vladimir Babić, Vaso Bogdanov, Zlatko Crnković, Ivan Kušan, Malik Mulić i Roman Šovary)
  6. Tolstoj, Lav Nikolajevič; Kreutzerova sonata – (Mećava / Albert / Tri smrti / Otac Sergije / Gospodar i sluga / Kreutzerova sonata / Pogovor “Kreutzerovoj sonati” / Poslije plesa / Hadži-Murat). Deveto izdanje. Zagreb: “Nakladni zavod Matice hrvatske”, 1979. (preveli: Vjekoslav Kaleb, Malik Mulić, Jakša Kušan, Grigor Vitez i Vladan Desnica)
  7. Tolstoj, L. N.; Hrišćanska nauka. Beograd – Sarajevo: “Izdanje I. Đ. Đurđevića”, 1920.
  8. Tolstoj, L. N.; Publicistički spisi. Beograd: “Prosveta”, 1969.
  9. Stejner, Džordž; Tolstoj ili Dostojevski – ogled po suprotnosti. Novi Sad: “Književna zajednica Novog Sada”, 1989. (Biblioteka “Anthropos”)
  10. Troyat, Henri; Tolstoj. Zagreb: “Naprijed”, 1978.
  11. Jung, Carl Gustav; O religiji i kršćanstvu. Đakovo; “UPT – U Pravi Trenutak”, 1990.
  12. Krleža, Miroslav; Eseji, studije, putopisi. Beograd: “Prosveta”, 1966.

Autor: Marko Raguž

Sv. Franjo Asiški – autor kipar Stjepo Gavrić iz Sarajeva

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close