Marko Raguž: Facebookpanoptikon
autor:Marko Raguž
Foto: M. Raguž Makarska rivijera
FACEBOOKPANOPTIKON (RIALTO BRIDGE)
Ono za čime čeznemo jeste Pogled koji nije od ovoga Svijeta
– a to je božije oko (na primjer).
Ne mora nužno biti božije – nego nešto Treće.
Nešto putem čega bi objektivirali, osvjedočili i spoznali vlastito postojanje.
Stvarnost se zasniva na sistemu posmatranja, i nadzora.
A ukupni je život test, ispit.
Baš kao da se samo pripremamo za punu egzistenciju.
Mi kao da slutimo da naš nervni sistem osjeća impulse – drugih Realnosti.
Molitva je tihi unutrašnjih razgovor sa zaumnim svijetom.
A kako bi izgledala božija perspektiva.
Pogled odozgo, pogled iznutra i izvana – pogled prodoran poput Svjetlosti.
Tehnologija, svemirski programi
– samo su pritajena čežnja za božijom sveobuhvatnošću.
A sve ljude koji hodaju ulicama, okupljaju se na koncertima – nadzire sistem
– u Zemljinoj orbiti.
Tehnologija je postala totalitarna – sve prisutna.
Podjarmila je i deformisala sve ljudske odnose – i mnogo više uzima nego daje.
Tako recimo facebook panoptikon prožeo je planetarno tijelo.
Mentalni prostor, virtuelno tlo – poprište je borbe
– U Trećem svjetskom ratu (koji se pred nama već uveliko odvija).
Svako može da posmatra svakoga.
Panoptikon iz totalitarnih sistema 20 vijeka
– zasnivao se na principu gledati, ali ne biti viđen (i to se uveliko promijenilo).
Ali samo jedan mali krug vlada procesima, i mehanizmima posmatranja.
Kroz kontrolu, i manipulaciju – postiže profit.
Kapital i tehnologija, ruku pod ruku – sindžiri su novog doba.
Ali samo malo kreativnosti treba
– za jedno virtuelno putovanje, imaginarnim zidovima.
Svoju stolicu u mašti izdići u orbitu, u svemirsku stanicu – i krenuti na putovanje.
Hronotop kretanja položen je
– u DNK molekule.
Naši koraci ostavljaju tragove u već utabanim stazama.
Već je mnogo ranije utabana staza
– koracima naših predaka (i kretanje masa unaprijed je zacrtano).
Možda je to slično kretanju ptica na jug, ili krda jelena u druge rezervate.
Svakoga predvečerja – posmatram zbivanja – oko Rialto mosta
– u Veneciji (putem kamere koja prenosi sliku uživo).
Baš kao Svevišnji – čovjek može baciti oko u bilo koji dio svijeta – a kamere
– svojim objektivima pokrivaju gotovo sve.
A gondole plove mirno ispod Rialto mosta, i ljudi šetaju duž kanala
– i režu prostor blicevima fotoaparata.
Njihova lica se ne vide, i njima nije važno što ih neko posmatra.
Odsjaji svjetlosti na površini vode
– i brodovi, osvijetljeni raskošno – unose u prostor nijanse noći.
Na trenutak osjetim kao da sam dio tog
– malog svijeta, oko starinskog mosta (o kojem je pisao još Shakespeare).
A te usamljene šetače
– kao da ne zanima što je njihova samotna šetnja u predvečerje
– predmet zanimanja.
Rialto most u Veneciji je dovoljno čvrsto građen – da se može oduprijeti
– Eroziji Modernog Vremena.
Sve se posmatra, ali život u svojoj neponovljivosti
– ne može se ukalupiti objektivima.
Razlika između pogleda Tehnologije i pogleda Boga – sastoji se u tome što Bog vidi
– i one skrivene, unutrašnje trenutke.
Sve one jedinstvene trenutke, kojima se osvjedočava istinsko postojanje.