Kultura

O bosanskim bogomilima – Dr.Ivo Pilar, Zagreb 1927.g.

Preostalo bi nam sada da Vam danas još u glavnim crtama prikažem vjersko dogmatsko naučavanje samih Bogumila. To je vrlo važno, jer bez točnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadržaja Bogomila, nećemo nikada moći pouzdano prosuditi njegovo političko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima čast održati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u životu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadržana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo baš na bogomilstvu vidjeti jedan školski primjer, kako jedna religija može katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikažem na nacin koji ce Vam olakšati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, što je Bog gospodar samo duševnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dušu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Božji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andjeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim važnost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na križu: Eli, Eli, lama sabahtami! – Bože, Bože, zašto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne niže bice, kao npr. pali andjeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad duševnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dušu, i prema tome nije covjeka mogao oživjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dušu, što je Bog u svome neizmjernom milosrdju i dobroti ucinio i udahnuo mu dušu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali kršcansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vražje, pošto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadržano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvažnijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je satanael sin Božji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najviše interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time što se je ucilo da je satanael sin Božji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, što je Isus izvršio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema više znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vražje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unišla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izašla: sv. Marija je u špilji našla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli život i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne može doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.
Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vražje, pošto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srušili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su križ i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim kršcanima što ga štuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, može li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu držali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najoštrijoj opreci – katolike i pravoslavne nazivali su, da su: “jakože pse i svinje”. S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je težak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu cišcenja. Tek kada je tu periodu prošao, ocistio se od opacina oficijelnih kršcanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku opcinu. Primanje se je obavljalo krštenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih kršcanskih crkava. Krštenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandjelja po sv. Ivanu, pak se zvalo “Baptizma libri”. Osim toga slijedilo je tzv. “rukopolaganje” “impositio manuum”.

Tim knjižnjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slušaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slušaoce i na savršene, koji su se zvali svršitelji, dobri ljudi, dobri kršcani, ili dobri Bošnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svršitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bošnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali držati najstrože bogomilskih propisa, koji sadržajno nisu bili ništa drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svršitelj smio nikada izreci laž, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa što postoji od krvi žive životinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne množe prilegom. Oni su živjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj sušenja voca, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogoslužja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savršene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce živoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savršeni se je morao potpuno odreci opcenja sa ženom i svakog spolnoga života. Bogomili su principijelno bili protiv ženidbe i smatrali za zaslužno da muž i žena žive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nešto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnožava prilegom i ženidbom.

Ovi savršeni, tzv. “svršitelji” su vodili vrlo težak život, život teži od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utješenje, consolamentum, teleiosis.

Pošto je život tih savršenih bio toliko težak, to su mnogi, da si prištede tu trpnju, dali se podici u red svršitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savršeni prekršio stroge propise, jeo meso, ubio životinju, opcio sa ženom, tada bi izgubio svoju savršenost, prestao biti svršitelj, dobri krstjanin ili Bošnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utješenje.
Naspram ovom strogom životu, ugled je “svršitelje” u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savršeni je bio ovlašten da vrši sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Božju, i da od njih bježi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih. Kad bi obicni Bogomil sreo svršitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: “oce blagoslovite”, obicaj koji se još i danas održao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savršenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod službe iz redova savršenih.
Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, što je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.

Svoje bogoslužje, pošto nisu imali svecanih hramova, držali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogoslužje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i ništa više. Bogoslužje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.
Kod bogoslužja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule. Glavna molitva bila je Bogomilima “Oce naš”, ali koji nije bio sasvim identican sa našim ocenašom. Bogomili npr. nisu mogli moliti “kruh naš svagdašnji”, jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vražje. Zato su molili za “kruh naš nadzemaljski”, “panem nostrum supersubstantialem”.

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teških. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilišta na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska duša ne može izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo griješnim. Slagali su se više manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju još biti zatvoreni u drugo griješno tijelo, da se muce u zatvoru griješne puti, dok konacno požive životom jednoga svršitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu duša, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vražje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudjeno na konacnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija naših Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin života.
Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga života i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli družiti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su služili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savršeni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mršavi. Piše u jednom protubogomilskom djelu: “Ako vidiš covjeka mršava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil”. Ideal je bio biti “asarkos kai asoma” – mršavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mršavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci “bougre”, slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre – bugarski Bogomil, jer južnofrancusko patarenstvo došlo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u “laž, prevaru i krivorotstvo”. usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao težaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medju njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zaslužno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su – kako smo vec ustanovili – odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadržajem ugadjali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se služili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao još služiti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilaženje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim kršcanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da može citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su naši Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadašnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti uXII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvažnije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo proširilo i po sjevernoj Italiji i po južnoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio sudjen nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa državnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomaš ostavio bogomilstvo i prešao na katolicizam. Od onda su poceli teški progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili državna religija, ali im se povremena državna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a Madjari su vodili na Bosnu ponovno krstaške vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradoše preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odoše u Hum, današnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosače.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka došli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove očevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecaše slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil.
Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno približilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, predje na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio predje na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodju do svoje ocevine. Turci su im doduše obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom državnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasništvom. Još danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi – emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su učinili zadnji korak i prije nego nego predje na katolicizam i pravoslavlje, pređe na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost između manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. Tako su naši Muslimani u Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.

Na teritoriju Dubrovacke države, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdržaše se Bogomili još dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brošura dr. Bjelovucica, koja je izašla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti ništa što bi sjecalo na negdašnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svršilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predjoše na islam.

Autor: Dr. Ivo Pilar
(10.2.1927. – Predavanje u Sociološkom društvu u Zagrebu)

Bošnjaci

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close