Mario Hiber: Probleme proizvodi nepoznavanje misije bibliotekarstva u 21. stoljeću

Postojeći Zakon o bibliotečkoj djelatnosti FBiH je vrlo neprecizan u definiranju ko može obavljati stručne poslove bibliotekara budući da predviđa kako bibliotekar može biti svako lice sa odgovarajućom stručnom spremom, položenim stručnim ispitom i stručnim zvanjem

Univerzalna biblioteka kakvu su kao univerzum koji sadrži sve moguće podatke prije sto godina zamišljali pisci fantastike u svijetu već nekoliko decenija izgleda kao realnost. U BiH na polovini druge dekade XXI vijeka mogućnost postojanja takvog univerzuma doslovno se čini kao fantazija stara sto godina. Posao bibliotekara u BiH najčešće je sveden na obradu građe, primopredaju lektira i sl. Ne postoje regulatorne službe ili agencije koje bi kontinuirano radile na provjeri i kontroli stručnog rada školskih biblioteka, kao i na cjeloživotnoj edukaciji bibliotečkog kadra. Školske biblioteke najčešće ne raspolažu s odgovarajućim brojem prostorija potrebnih za realizaciju odgojno-obrazovnog, bibliotečko-informativnog, kulturnog i javnog rada biblioteke. Ozbiljan problem predstavlja i kadrovska politika zapošljavanja u bibliotekama, jer se prilikom valorizacije stručnog kadra jednako tretira diploma završenog studija bibliotekarstva i položeni stručni ispit. Da li je zvanje bibliotekara degradirano pitanje je koje smo postavili Mariu Hibertu, docentu na Odsjeku za komparativnu književnosti i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Univerziteta Sarajevu i autoru zapažene disertacije „Kritičko bibliotekarstvo: moguća paradigma informacijskog društva”.

– Odgovor na to pitanje zavisi prije svega od perspektive. Biblioteke kao najdugovječnije institucije društvene zajednice integriraju duhovno stvaralaštvo čovječanstva i kao takve održavaju esencijalnu dimenziju razmjene informacija i znanja u kulturnoj evoluciji.

Biblioteke su, dakle, tehnologija kulture i ako posmatramo samo izvanjske manifestacije bibliotekarstva, posebno u BiH, moglo bi nam se lako učiniti kako su naše biblioteke zaustavljene u evoluciji, posebice ako i kada uzmemo u obzir činjenicu da se nalazimo u  postgutenbergovskoj eri. Ključna metafora digitalnog doba više nije knjiga već digitalna platforma zbog čega bibliotekarstvo neosjetljivo na profesionalne odgovornosti u digitalnom okruženju tzv. postindustrijskog, informacijskog društva, lako može doimati kao zastarjelo, prevaziđeno, nebitno, anahrono. Pozitivistička paradigma biblioteke kao hrama, kao prostora u kojem bibliotekar poput Kerbera čuva uspostavljeni red nad kolekcijama odavno je izmijenjena sa stanovišta epistemološke paradigme postmodernizma koja u fokus stavlja korisnika, a ne građu. Iz te perspektive, iz današnje perspektive, ako tako hoćemo posmatrati bibliotekarstvo, korisnik je centar bibliotečkog univerzuma, te nas taj obrat upućuje da transformativno društveno uključivanje korisničkih zajednica u procese proizvodnje i distribucije tzv. umreženog znanja. Osim toga, često se gubi iz vida da je biblioteka javni prostor komunikacije ljudi i ideja, a ne samo čovjeka i teksta, te bi bilo izuzetno značajno revitalizirati potencijale bibliotekarstva da reaktualiziraju koncept otvorenosti u svim svojim kapacitetima i aktivnostima, kako u fizičkom, tako i virtualnom prostoru.

Paraprofesionalni kadrovi

• Sažeto ste opisali globalnu sliku stanja biblioteka. Međutim, kada sam postavio pitanje više sam mislio na uži prostor BiH. Kako objašnjavate činjenicu da se pri sticanju stručnog zvanja bibliotekara i ocjenjivanja kadra jednako vrednuju bibliotekari koji su završili petogodišnji studij bibliotekarstva i osobe koje su stekle zvanje samo polažući stručni ispit u NUBBiH? Takva praksa legalizirana je članom 18. Zakona o bibliotečkoj djelatnosti FBiH.

– Istina je da Zakon o bibliotečkoj djelatnosti nije revidiran preko dvadeset godina i kao takav apsolutno ne može odgovarati činjenici da živimo u umreženom društvu, te da je čitava jedna dimenzija suvremenog postojanja, okruženja elektronskih medija na primjer, potpuno izostavljena iz zakonskog okvira uprkos tome što digitalna stvarnost danas determinira društveno-političke, ekonomske i sve druge socijalne odnose. Sa druge strane, postojeći Zakon o bibliotečkoj djelatnosti FBiH (izvorno, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, br. 37/95) je vrlo neprecizan u definiranju ko može obavljati stručne poslove bibliotekara budući da predviđa kako bibliotekar može biti svako lice sa odgovarajućom stručnom spremom, položenim stručnim ispitom i stručnim zvanjem. To je, nažalost, otvorilo vrata bibliotečke profesije svima onima koji su, pozivajući se na uredbe Pravilnika o stručnim zvanjima u bibliotečkoj djelatnosti (Službene novine FBiH, br. 24/1997. od 20. oktobra), koji je predložen od strane Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i usvojen od strane tadašnjeg federalnog ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta, otkrili da se na taj način mogu, bez obzira na činjenicu postojanja formalnog studija bibliotekarstva, sa bilo kojom drugom visokoškolskom diplomom, jednostavno i brzo doći do prekvalifikacije, te nakon položenog stručnog ispita, zauzeti radna mjesta u javnim ustanovama, posebno školskim bibliotekama. Naime, u odredbi iz Člana 7. pomenutog Pravilnika stoji kako profesiju bibliotekara može obavljati svako „lice koje je završilo studij bibliotekarstva ili drugi odgovarajući fakultet” nakon što uspješno položi stručni ispit.

Onog trenutka kada sam počeo i direktnije preispitivati ovo o čemu govorim, kako kroz stručne članke i izlaganja na konferencijama, uočio sam da moje propitivanje ima jako uzak krug sugovornika koji bi bili spremni da javno govore i djeluju u vezi sa ovim problemom koji, ne samo da direktno pogađa i degradira diplomirane studente bibliotekarstva budući da njihove kompetencije tj. kvalifikacije stečene tokom studija na visokoškolskoj ustanovi izjednačava sa uvjerenjem o položenom stručnom ispitu, već i sve one koji se neće baš složiti kako posao bibliotekara može obavljati bilo ko. Zamislite samo situaciju u kojoj bi svako, bez obzira da li ima završen npr. studij medicine, nakon kursa prve pomoći mogao postati ljekar. U „Atlasu novog bibliotekarstva” David Lankes naglašava kako biblioteka sa ogromnim brojem knjiga i bez bibliotekara još uvijek nije biblioteka odnosno da biblioteka bez ijedne knjige, ali sa bibliotekarom, to jeste. Hoću zapravo reći, da je bibliotekar najvrjedniji resurs u biblioteci. Formalno obrazovanje u okviru informacijski znanosti i bibliotekarstva je iznimno bitno posebno ako se hoće uzeti u obzir promjena paradigme umreženog društva i naprosto nije moguće očekivati da paraprofesionalci, nakon položenog stručnog ispita, kvalitetno obavljaju poslove u biblioteci posebice kad uzmemo u obzir potrebitost sposobnosti razumijevanja uloge informacijsko-komunikacijske tehnologije u obrazovanju kao i vještina njihova korištenja u suvremenom okruženju Mreže. I tu da budem krajnje jasan, stručni ispit nije problem sam po sebi. Sve profesije ga moraju imati, međutim ovdje je riječ o tome kako Centar za premanentno obrazovanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, preko kojeg se nudi mogućnost pohađanja kurseva iz bibliotečke i informacijske pismenosti na tržišnoj osnovi, obezvrjeđuje matični studij bibliotekarstva i univerzitetske diplome te se takvom praksom ujedno i iznevjerava misija cjeloživotnog obrazovanja koja podrazumijeva usavršavanje profesionalnih vještina kroz dodatne obuke u vidu radionica, seminara i sl., nikako okvir za prekvalifikaciju. Ja ovdje ne pokušavam ustvrditi da je moguće garantirati da će isključivo diplomirani bibliotekari biti i odgovorni i profesionalni stručnjaci, već da činjenica postojanja formalnog obrazovnog okvira za sticanje zvanja bibliotekar/bibliotekarka ne bi smjela biti tako grubo diskreditovana. Mislim da je to posebno važno napomenuti danas kada su vještine upravljanja informacijama ključni, ne samo kulturni, obrAzovni, već i ekonomski resurs, ili ako hoćete, temeljni kapital tzv. društva znanja.

• Da li je Odsjek za bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu ikada reagovao na ovu praksu?

– Moram reći da kada sam 2006. godine došao kao asistent na Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo nisam bio upoznat sa svim detaljima koji muče struku. Vremenom sam počeo otkrivati da zapravo jako malo, odnosno gotovo ništa nije učinjeno da se stvari promijene. Nije se javno reagovalo, nije aktuelizirana problematika izmjena i dopuna Zakona o bibliotečkoj djelatnosti FBiH. Prije skoro dvije godine je ispred Katedre za bibliotekarstvo Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo upućen i zvaničan dopis Nastavno-naučnom vijeću Filozofskog fakulteta, te Senatu Univerzitea u Sarajevu kojim je tražena podrška inicijativi za razmatranje problema zaštite matičnosti na Odsjeku za komparativnu književnosti i bibliotekarstvo po pitanju stjecanja stručnih zvanja bibliotekar/-ka, međutim, no nikada nismo primili zvaničan odgovor na našu molbu da se ovaj problem razmatra unutar akademske zajednice.

Suočenje sa realnošću

• Čak i ako zanemarimo etičku dimenziju kojom se u društvenom djelovanju obavezuje akademska zajednica i čitav proces akademskog obrazovanja reduciramo na tržišnu logiku, nije li i u tom slučaju svjesni pristanak na degradiranje kadra koji proizvodite udarac u vlastita rebra?

– Apsolutno se slažem, jer zdrav rezon, upućuje na takvu vrstu komentara. Međutim, kada sam došao na Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstva prije deset godina, bio sam jedan od najmlađih kadrova, i iskreno rečeno, iz pozicije asistenta, nemate kredibilitet na osnovu kojeg bi vam bila pružena podrška, a nije baš ni jednostavno naći partnere za neku vrstu javne akcije koja bi zadirala u pitanje ko je zapravo odgovoran za ovakvo stanje u bibliotečkoj struci. Možete voditi razgovore na tu temu, možete pisati, možete komentirati, možete upirati prostom u problem, možete pokušavati pridobiti istomišljenike ili pokušati otkriti ko bi eventualno bio spreman da s vama podijeli odgovornost da se pređe u neku vrstu djelatne akcije, međutim, apsurdnost ovakve situacije, nedostatka feedback-a, me je na koncu odvela u pravcu istraživanja kritičkog bibliotekarstva. Rad na doktorskoj disertaciji i rad sa studentima na kraju su postali primarni oblik kompenzacije na frustriranost u vezi sa stanjem bibliotekarstva u našem okruženju.

• Spominjete udruženje koje očigledno ne postoji, no nedavno je inicijativu grupe građana za izmjenu člana 18 Zakona o bibliotečkoj djelatnosti FBiH, kojom se traži da na stručne poslove bibliotečke djelatnosti ubuduće mogu aplicirati samo diplomirani bibliotekari, u Parlamentu FBiH upućena u proceduru. Jeste li upoznati s tom inicijativom i kako je ocjenjujete?

– Društvo bibliotekara FBiH je iznova osnovano prije godinu dana, međutim proces registracije i formalnog ustroja je prilično dugo trajao te u tako kratkom vremenu nije bilo moguće očekivati neki konkretan rezultat njegova djelovanja. Udruženje je već počelo sprovoditi aktivnosti u vezi sa pripremama izmjena i dopuna Zakona o bibiotečkoj djelatnosti, ali će vjerovatno biti potrebno, obzirom na veliku zapuštenost ove profesionalne oblasti, raditi na kreiranju potpuno nove zakonske regulative. Sa inicijativom Naše stranke, tačnije Federalnog zastupnika g. Dennisa Gratza, smo, naravno, upoznati iako ona nije došla iz naše prethodne suradnje. Predsjednica Društva bibliotekara FBiH, Nadina Grebović-Lindo i ja kao potpredsjednik Društva smo nedavno i razgovarali sa g. Gratzom i upoznali ga također sa našim aktivnostima. Meni osobno je bilo izuzetno drago pročitati da je u parlamentarnu proceduru upućena inicijativa koja za cilj ima zaštiti interese građana, u ovom konkretnom slučaju, nezapolsenih, diplomiranih bibliotekara, na koncu konca, studenata Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Nadam se samo da će ova inicijativa, koja u javni prostor unosi tek isključivo jedan problem bibliotečke struke otvoriti razgovor u mnogo širem kontekstu. Osim toga, pravo mjesto borbe bi osim inicijative na federalnom nivou, morala biti kantonalna razina budući da većina biblioteka zapravo jeste u nadležnostima kantona.

• Kada već spominjete kantone, indikativno je da se negativan tretman bibliotekara ne završava se kvalifikovanjem njihovog stručnog znanja. Biblioteka u nekim školama doslovno služi za dopunjavanje fonda časova pa se u takvim školama ni ne raspisuje konkurs za bibliotekara, a u nekim školama bibliotekar teško ostvaruje punu radnu normu. Tako npr. prema Pedagoškim standardima za osnovni odgoj i obrazovanje TK samo škole koje broje najmanje 25 odjeljenja mogu imati bibliotekara s punom radnom normom. Kako tumačiti ovakve pojave?

– Mislim da se tu radi prije svega o neznanju, nepoznavanju misije bibliotekarstva u 21. stoljeću. Informacijsko opismenjavanje, rješavanje informacijsko-komunikacijskih problema, pružanje podrške procesima kolaborativnog učenja, a ne puko povezivanje knjige sa korisnikom, trebale bi biti osnovne smjernice bibliotečkog identiteta. Bibliotekar koji je u stanju da oživi prostor biblioteke uz pomoć npr. društvenog softvera, iskoristi komunikacijske potencijale javnog prostora, prenosi svoje vještine na učenike npr. pomažući im u pretraživanju, evaluiranju i korištenju informacijskih resursa, zapravo bi mogao biti najtraženija osoba npr. u školi. Iz tog razloga smatram da oni koji odlučuju i donose odluke da se nečija norma dopunjava u biblioteci, da se u biblioteku primaju paraprofesionalci, da se na taj način perpetuiraju mitovi i stereotipi o bibliotekarima, također nose veliki dio odgovornosti, jer onemogućavaju da se ova profesija oslobodi predrasude o bibliotekarstvu kao poluprofesiji.  Dovoljno bi bilo samo potražiti informacije na Mreži i pogledati kako djeluju, čime se bave i na koji način komuniciraju bibliotekari u tzv. web 2.0. okruženju da bi se ustanovilo kako se radi o izuzetno dinamičnoj, proaktivnoj profesiji. Naravno, studije bibliotekarstva bez konteksta informacijskih znanosti nisu dovoljne te je potrebno učiniti jako mnogo na promoviranju ove discipline koja je u našoj zemlji, čini se, potpuna nepoznanica.

U digitalnom okruženju

• Kada govorite o odgovornosti znakovito je i to što ne postoje nikakve odgovorne i ekspertne agencije i službe koje bi kontinuirano radile na provjeri i kontroli stručnog rada školskih biblioteka. Samo je u Kantonu Sarajevo provedena Analiza stanja biblioteka osnovnih i srednjih škola (juni, 2015.). Zbog čega je to tako?

– Stvarno ne mogu u potpunosti tačno reći zbog čega je to tako, ali znam da nikad nije lako suočiti se sa realnošću. Ako ste 17 godina proizvodili, kreirali i omogućavali paraprofesionalcima da uđu u biblioteke neko bi očigledno morao snositi odgovornost za to. S druge strane, kada ste već otvorili vrata takvim kadrovima, očigledno da su i oni vremenom razvili mehanizme kako da čuvaju svoje pozicije.

Osim suočenja sa realnošću, mislim da postoji velika bojazan starije generacije od suočavanja također i sa tzv. virtualnom realnošću. Riječ je, naime, o nematerijalnom prostoru koji ne možete tako jednostavno kontrolirati tradicionalnim instrumentima discipliniranja. Reduciranje bibliotekarstva isključivo na mehaničko obavljanje poslova npr. organiziranja fonda, naprosto je jednako amputiranju vitalnih i zdravih „ekstremiteta” profesije.

• U spomenutoj analizi, kada već spominjete prostor, 30 od 57 ispitanika kazalo je da radi u nezadovoljavajućim uvjetima. Također je zaključeno da korisnici većine analiziranih školskih biblioteka nemaju mogućnosti rada i učenja u bibliotekama u skladu sa savremenim tokovima i potrebama novog vremena, te da neke od biblioteka (osnovnih i srednjih škola) ne posjeduju zakonom zadati minimum bibliotečkih jedinica. Kome odgovara takvo stanje?

– To je dio naše realnosti. Kada uzmete u obzir koliko malo se izdvaja za kulturu i obrazovanje iz bruto nacionalnog dohotka biblioteke teško da mogu raspolagati i sa mrvicom tih budžetskih sredstava. Prostori bi naravno trebali biti adekvatniji, ali sumnjam da će se preko noći bilo šta promijeniti. I same škole su neuslovne, stare, traže velika ulaganja, a priča o boljoj biblioteci može ići samo sa pričom o novim strategijama obrazovanja uopće.

Ne vjerujem da bilo ko može biti sretan sa takvim stanjem. Zemaljski muzej je bio tako dugo zatvoren, Nacionalna biblioteka također nema riješen status, njezini uposlenici ne primaju platu mjesecima, dakle nijednom građaninu BiH takvo stanje ne može odgovarati.

• Da li je moguće mijenjati postojeće stanje?

– Nisam uspio puno govoriti o dimenziji koja mi je puno bitnija i draža, a to su mogućnosti bibliotekarstva u digitalnom okruženju. Citirat ću ponovo Davida Lankesa koji kaže da ako biblioteke imaju budućnost, a on tvrdi da imaju, onda  održivost nije okretanje građi, zgradama, komitetima itd., već učenju, znanju i socijalnoj akciji. Što znači da novi identitet bibliotekara u 21. stoljeću prije svega jeste određen upravljanjem spoznajno-komunikacijskim procesima u novom kontekstu, te ga je potrebno redefinirati u skladu sa očekivanjima korisnika digitalnog doba. Promjena će, bojim se, ipak doći samo tamo gdje se nađu pojedinci koji su spremni vještine informacijske, digitalne, medijske pismenosti staviti u službu javnog interesa, javnog dobra.

Oslobođenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close