Marinaleda – socijalistička oaza u kapitalističkoj pustinji

Marinaleda je malen gradić u Andaluziji na jugu Španjolske koji na površini od 25 kilometara kvadratnih broji oko 2 700 stanovnika. U smislu političke akcije i osvještenosti, stanovnici Marinalede su vjerojatno daleko ispred ostatka Europe. Ovo je razlog zbog kojeg se mnogi razočarani Španjolci žele doseliti u ovaj grad i razlog zašto privlači brojne turiste iz svih krajeva svijeta. Ne zovu je bez razloga njeni mještani ‘Mekom za socijaliste’ ili ‘komunističkom oazom u kapitalističkoj pustinji’. Stanovnici Marinalede ne boje se izraziti svoja politička uvjerenja. Umjesto blještavih reklama i brendova – ulična umjetnost u obliku grafita i murala s porukama podrške i solidarnosti sa zemljama poput Kube i Venezuele. Ulice nose nazive slavnih boraca za radnička prava: Fermín Salvochea, Salvador Allende, Federico Garcia Lorca i Pablo Neruda samo su neka od tih imena.

 

Dok se ostatak Španjolske bori s domaćom oligarhijom i stranim bankama koje su preuzele zemlju, odluke u ovom gradiću donose se direktno demokratskim putem na tjednim sastancima koje obično pohađa oko 300-400 ljudi. Dok je nezaposlenost u Španjolskoj dosegla stopu od 27%, a u Andaluziji čak 35%, u Marinaledi je ostvarena gotovo puna zaposlenost. Navala za useljenjem je tolika da je uvedena lista čekanja za useljenje – a čeka se i po dvije godine. Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, a u iduće dvije godine trebalo bi ih se izgraditi oko još 250.

 

Prva bitka koju su stanovnici Marinalede poveli jest bila ona za kontrolu nad vodom 1970-ih godina, a pokrenuo ju je Sindikat poljoprivrednih radnika ‘SOC’ s objašnjenjem kako je ‘hrana pravo, a ne biznis’, te da se ‘prirodni resursi moraju vratiti zajednici kako bi ih ona koristila i radila na njima’. Ovu bitku su dobili s takvom lakoćom da su potom odmah prešli na borbu za zemlju.
Ovaj korak pokazao se kao teži, ali nakon 12 godina borbe, izborili su se za 1 200 hektara zemlje od andaluzijskih vlasti na kojoj su osnovali poljoprivredni kolektiv, a od 2000. godine i tvornicu. I danas se ponosno prisjećaju kako su pobijedili jednog lokalnog moćnika koji je u svojim rukama imao 17 000 hektara zemlje od Andaluzije do Extremadure. ‘Okupirali smo mu zemlju, blokirali smo promet i izvršili pritisak na vladu. Otišli smo i na dva aerodroma te uspjeli okupirati prostor za slijetanje i uzlijetanje. Policija nas je izbacila, no opet smo se vratili. Išli smo i do andaluzijskih vlasti u Sevilli, išli smo nacionalnoj vladi u Madrid, protestirali smo… sve kako bismo vratili zemlju u svoje ruke’, prisjeća se Juan Manuel Sánchez Gordillo, današnji gradonačelnik Marinalede.

 

‘Vjerujem u to da je dom pravo svakog čovjeka, a ne nečiji privatni biznis’, tvrdi, aludirajući na špekulante koje smatra odgovornima za krizu na tržištu nekretnina zbog koje su mnogi ostali bez svojih domova i počinili samoubojstvo. Također napominje kako se u vremenima krize najbolje vidi uspjeh socijalističke ideje. ‘Svi su oni poimali tržište kao boga koji je sve pokretao svojom nevidljivom rukom. Nije uopće bilo govora o tome da država igra ulogu u ekonomiji. No, danas uviđamo kako ekonomija mora biti u službi čovjeka’, a na posprdne usporedbe s utopijom koje dolaze od kritičara odgovara: ‘Utopije su najplemenitiji snovi koje čovjek može imati. Snovi o jednakosti, snovi o tome da svatko ima pravo imati krov nad glavom jer je čovjek, a ne predmet kojim se netko može poigravati. Snovi o tome da prirodni resursi ne trebaju biti u službi multinacionalnih korporacija, već u službi ljudi. Ove snove mi želimo pretvoriti u realnost. Najprije u okolini u kojoj živimo, a kasnije u Andaluziji i konačno, u cijelom svijetu’.

 

Juan Manuel Sánchez Gordillo, gradonačelnik Marinalede
Juan Manuel gradonačelnik je Marinalede od 1979. godine, a od 2008. zastupnik Ujedinjene ljevice u andaluzijskom parlamentu. Odrastao je promatravši siromašne radnike iz svoga kraja kako odlaze trbuhom za kruhom u Njemačku ili Francusku – ‘inače bi bili nezaposleni. Situacija je bila očajna. Bili smo okruženi privatnom zemljom. Andaluzija je nalikovala na Latinsku Ameriku: 50% zemlje bilo je u rukama 2% stanovnika. Zemljoradnik u Španjolskoj i zemljoradnik u Latinskoj Americi imaju istog neprijatelja’ – tvrdi.

 

Nakon Francove smrti 1975. godine, počeo je organizirati novi sindikat, radničku partiju i tjedne sastanke. Lokalno stanovništvo počelo je okupirati zemlju, na što bi ih policija uhitila, no čim bi ih pustila cijeli proces počinjao bi ispočetka. Sam Gordillo završio je u zatvoru 7 puta, a dva puta je preživjeo pokušaj atentata od strane desničarskih ekstremista.

 

Prošle godine iskoristio je svoj imunitet kako bi sudjelovao u velikim akcijama krađe hrane iz supermarketa koju su potom dijelili siromašnima napominjući kako je sramotno to što 30% stanovnika Andaluzije nema za kruh dok se istovremeno hrana u supermarketima baca. U njegovom uredu ne nalazi se slika španjolskog kralja, već Che Guevare, i to odmah pored barjaka Republike Španjolske – kaže kako odbija simbole monarhije jer su u Marinaledi svi republikanci. Često se u javnim obraćanjima pojavljuje s palestinskim šalom oko vrata, a po pitanju vanjske politike također ističe svoje zalaganje za pravo na samoodređenje Sahrawi naroda u Zapadnoj Sahari.

 

 

Prosvjednici su kolektivizirali zemlju te danas prosječna mjesečna plaća za zaposlenike iznosi 1200 eura mjesečno – možda se ne čini puno, no kad se pogleda cijena stanovanja koja kod njih iznosi 15 eura mjesečno, jasno je kako se s takvom plaćom može sasvim pristojno živjeti. Grad također osigurava pristup besplatnom internetu, vodi i jeftinoj skrbi. Fascinantan je i sportski sadržaj u ovom gradu s jedva 2000 stanovnika – dva nogometna terena, košarkaški teren, teren za tenis, squash i odbojku, te bazen. Svi su oni besplatno na raspolaganju stanovnicima (osim bazena za koji se plaća godišnja naknada). Marinaleda ima i svoju crkvu, no sudjelovanje u crkvenim aktivnostima je općenito slabo.

 

U ovom gradu ljudi sami sebi grade kuće, a jedan od njih je i 42-godišnji David Gonzalez Molina. Nakon što je najmanje dvije godine proveo kao registrirani građanin Marinalede, od lokalnih vlasti dobiva materijal potreban za izgradnju kuće, a tek nakon što ju izgradi počet će plaćati 15 eura mjesečno toj istoj vladi kako bi se refundirali troškovi korištenog materijala. Naravno, budući da ne znaju svi graditi kuću, vlasti u pomoć šalju profesionalne građevinare i arhitekte koji pomažu u izgradnji. Kuće se ne mogu prodati, čime se spriječava mogućnost profitiranja.

 

 

Jednom mjesečno u gradu se obilježava tzv. Crvena nedjelja (Domingo Rojo) kada netko na plenumu iznese ideju o tome kako bi grad mogao postati još bolji ili ljepši. Ukoliko ideja bude prihvaćena, volonteri obave taj posao. Nekad se radi o čišćenju ulica ili popravcima na kućama, a nekad i o gradnji kuće ili stvaranja umjetničkih djela (jedan od primjera je slavni mural Che Guevare). Nedavno je uvedena i tzv. Zelena nedjelja (Domingo Verde) čija je svrha promicanje ekologije.

 

Grad ima i svoju vlastitu televiziju i radio kanale, a nedavno je gošća u studiju bila i sama Che Guevarina kćer. Gradonačelnik Gordillo smatra kako mlade treba preusmjeriti od konzumerističkog društva prema drugim vrijednostima – solidarnosti i drugarstva, a manifestacije, radio i televizija trebaju poslužiti upravo promoviranju tih vrijednosti.

 

Policija ovdje ne postoji. ‘Prema španjolskom zakonu, mi bismo, prema broju stanovnika, trebali ovdje imati između 4 i 7 policajaca. No, mi ih ne želimo ovdje. Jer, baš zato što se sve zasniva na dobrovoljnoj bazi, jer se zajedno borimo i zajedno krojimo naše živote, postoji vrlo visok stupanj koegzistencije’, objašnjava Gordillo.

 

‘Utopije su najplemenitiji snovi koje čovjek može imati’, smatra gradonačelnik Gordillo
Vanessa Romero doselila se ovdje iz Barcelone nakon što su ona i njen muž izgubili poslove. Tvrdi kako su je privukli mogućnost zaposlenja i usluge poput vrtića koji košta oko 17 dolara mjesečno. Sada ona i njen muž zarađuju po 1500 dolara mjesečno. ‘Ako gradić poput ovoga, koji ima upola manje resursa od drugih gradova, može zapošljavati svoje stanovnike, kako onda to da to ne mogu druga mjesta?’, pita se.

 

Na pitanje o protivnicima ovakve politike u gradu te samog gradonačelnika, jedan od aktivista, Nikolas, tvrdi kako ih nitko ne dira. ‘Mi ih puštamo na miru, ako oni nisu zainteresirani za sudjelovanje, to je njihov problem’. Dio nezadovoljnih odlučio se preseliti, a dio njih je ostao. Neki upućuju kritike na rad gradonačelnika, optužujući ga da je samo ravnomjerno rasporedio bijedu umjesto da je obogatio grad, te da je i sam postao lokalni moćnik protiv kakvih se nekada borio. No, gradonačelnik Gordillo opovrgava ove tvrdnje navodeći kako čak ne posjeduje ni auto, a njegova kuća mu je jedino bogatstvo koje ima.

 

‘Mi smo trn u oku protivnicima jer pokazujemo da postoji alternativa modelu privatnog vlasništva. Priključivanje i podrška radnika iz drugih sektora čini političare i biznismene nervoznima. Prijete nam i žele nas ukloniti, no mi živimo u Europi i ne mogu nas fizički eliminirati kao što to rade u drugim, nerazvijenim dijelovima svijeta. Ovdje su na snazi sofisticiranije metode poput diskreditiranja, ucjena, hapšenja i sl.’.

 

Ipak, čini se da primjer Marinalede (još) nije zaživio u drugim španjolskim gradovima – npr. susjedni gradovi poput Estepe i Osune ni ne pokazuju takve tendencije. No, stanovnici Marinalede se ne predaju – šalju svoje delegate u druge gradove u kojima potom šire informacije o svojim iskustvima te pomažu u organiziranju prosvjeda. Salvador Becera, antropolog na sveučilištu u Sevilli, tvrdi kako je gradonačelnik Gordillo uvelike doprinjeo socijalnom izjednačavanju u ovoj zajednici, no napominje kako njegova vizija nije u skladu s vremenom – budućnost Andaluzije ne leži u poljima, već u industriji i uslugama. ‘Trenutno im ovo prolazi jer je ekonomija u krizi, no što ako neki od njih dobiju priliku obogatiti se? Da li bi oni onda ostali u ovom malom raju koji je Gordillo stvorio?’, pita se.

 

No, Gordillo odgovara: ‘Imamo izbore svake četiri godine. Ako me ljudi konstantno odabiru, i to u velikoj većini – onda sigurno nešto dobro radim’.

 

 

Izvor: ADVANCE.hr