Marijan Oršolić: Kratka povijest kanibalizma

U zadnje vrijeme postalo je veoma popularno govoriti o hrani, tj. o raznim vrstama zdrave i nezdrave prehrane. Pa kad se već toliko govori o prehrani, red je da se koja riječ rekne i o jednoj ljudima povijesno gledano ne baš posve stranoj vrsti prehrane, čije proučavanje itekako odgovara „duhu vremena“ – o kanibalizmu.

Piše: Marijan Oršolić.

Visoku gledanost i popularnost u kratkom roku postigle su razne kulinarske emisije na tv-kanalima koji se gledaju na ex-yu prostoru. Trend je najprije zahvatio Hrvatsku („Kruške i jabuke“, „Kod Ane“, „Večera za pet“, „Jezikova juha“, te „Masterchef“, o čijem se finalu neumjereno puno pisalo u domaćim medijima), a polako se širi i na BiH i Srbiju („Lonci i poklopci“, „Stol za 4“, „Moja kuhinja, moja pravila“). Nije ova pojava, međutim, nešto specifično za ove prostore, nego tek mikro-primjer globalne poplave kulinarskih emisija (Julie Child, Gordon Ramsay, Jamie Oliver). U zadnje vrijeme postalo je veoma popularno govoriti o hrani, tj. o raznim vrstama zdrave i nezdrave prehrane. Pa kad se već toliko govori o prehrani, red je da se koja riječ rekne i o jednoj ljudima povijesno gledano ne baš posve stranoj vrsti prehrane, čije proučavanje itekako odgovara „duhu vremena“ – o kanibalizmu.

Ako je vjerovati znanstvenicima koji su proučavali ostatke prvih Europljana, homo antecessora, na nalazištu u Španjolskoj, naši prethodnici su bili poprilično skloni kanibalizmu. U tekstu opskurnog naziva „Bili smo kanibali, a preferirali smo dječje meso“, koji izvještava o spomenutim otkrićima, tvrdi se da su ljudski preci jeli protivnike nakon što bi ih ubili, i to ponajviše njihovu djecu. Kako je područje oko pećine-nalazišta tada bilo pošumljeno i bogato divljači, to znači da se kanibalizam nije prakticirao zbog manjka hrane. A kako su kanibalski ostaci pronađeni na dvije razine nalazišta, to znači da se kanibalizam prakticirao kroz duže vrijeme.

Kako i gdje je nastao kanibalizam među ljudima teško je reći, ali sigurno je da je prisutan od davnih dana. Ljudski kanibalizam (iliti antropofagija, omofagija) ima dvije podvrste. Kanibalizam unutar jedne etničke zajednice je „endokanibalizam“, a prakticira se kako bi se zadovoljilo bogove i slično. (Zanimljiva bi bila usporedba ovog nacionalno osviještenog, patriotskog kanibalizma, te njegove prakse ugađanja „bogovima“, s aktualnom društveno-političkom koncepcijom BiH.) Druga podvrsta je „egzokanibalizam“ i podrazumijeva vjerovanje da ubojstvom i konzumiranjem mesa moćnog neprijatelja ljudi na sebe prenose njegovu snagu i osobine. (Da li je sličnu logiku na umu imao poljski ministar vanjskih poslova Sikorski, našalivši se da Barack Obama ima poljske korijene, jer je njegov djed jeo poljske misionare?)

 

Sam pojam kanibalizam nastao je zbog nagluhosti Kristofora Kolumba, koji je, došavši na Karibe, umjesto „Caribs“ zapamtio „Canibs“ kao ime plemena koje je sreo. Vidjevši da članovi plemena imaju neobične prehrambene navike (ispijanje krvi i jedenje ljudskog mesa), nazvao ih je „Canibales“ (španj. žedan, okrutan).

Među dobro dokumentiranim okolnostima u kojima se nakon prethistorije javljao kanibalizam mogu se izdvojiti rimska opsada španjolskog grada Numancije, križarski ratovi, velika glad u Europi 1315-1317, opsada Staljingrada (zimi 1941/2 je staljingradska policija čak oformila posebnu jedinicu za borbu protiv kanibalizma među izgladnjelim građanima), zarobljeništvo poraženih Nijemaca u logorima Sibira i centralne Azije, ratovi u Liberiji, Kongu, Sijera Leoneu, nesreća urugvajskog aviona u Andama (preživjeli putnici su 72 dana u nepristupačnim planinama jeli meso mrtvih putnika). Kanibalizam je kao normalna pojava bio raširen u pojasu Amazone, južnom Pacifiku (na nekim otocima Melanezije postojale su čak tržnice ljudskim mesom) i u dijelovima tropske Afrike. Pleme koje danas najvjernije prakticira tradiciju kanibalizma je pleme Korowai iz Papue Nove Gvineje. (Bit će da ta praksa negativno utječe na njihov prirodni prirast, ali bolje da propadne selo /ili pleme/ nego običaji.)

Moderno vrijeme sa sobom donosi i moderne oblike kanibalizma: serijske ubojice kanibale i kanibalske egzibicioniste koji su postali popularni i nadahnuli razne glazbene i filmske umjetnike. Najpoznatiji stvarni ubojica iz prve grupe je Amerikanac Jeffrey Lionel Dahmer (1960 – 1994), koji je ubio i pojeo najmanje 17 osoba. Na suđenju se branio neubrojivošću, ali sud ga je proglasio savršeno zdravim i osudio na 15 doživotnih kazni, sve skupa 943 godina. Najpoznatiji fikcijski ubojica iz ove grupe je Hannibal Lecter, lik kojega je osmislio Thomas Harris u romanima „Crveni zmaj“ (1981), „Kad jaganjci utihnu“ (1988), „Hannibal“ (1999), „Hannibal Rising“ (2006). Iako je Hannibal bio sporedni lik u prvom romanu „Crveni zmaj“, oduševljenje publike dr. Lecterom je navelo Harrisa da napiše još tri romana o njemu kao glavnom liku.

 

Jeffrey Lionel Dahmer
Međutim, ako je fasciniranost javnosti likom dr. Lectera bilo neobično veliko i zabrinjavajuće, što reći onda o sljedećim slučajevima kanibalskih egzibicionista koji su postali bogati i popularni zbog svojih radnji, te čak nadahnjivali razne umjetnike?

Najpoznatiji slučaj je onaj Nijemca Armina Meiwesa koji je 2001. na internetu postavio oglas u kojem je izrazio želju da pojede ljudsko biće. Javilo mu se čak 400 dobrovoljaca koji žele biti pojedeni. 42-godišnji Bernd Brades bio je odabrani sretnik. Meiwes ga je ubio i pojeo, sve uredno snimivši kamerom. Kad je Meiwes uhićen, izjavio je: „htio sam samo da ga pojedem, ali ne i da ga ubijem.“ Njegov pravni tim je na osnovu toga utvrdio da je Meiwes počinio samo jedan zločin – ilegalnu eutanaziju. (Dakle, da je kojim slučajem isti pothvat odradio u Nizozemskoj gdje je eutanazija legalna, sada bi bio slobodan.) Godinu i pol kasnije, njemačka RTL-TV organizira intervju s Meiwesom, u kojem znatiželjni novinar postavlja pitanje kanibalu kakvog je okusa ljudsko meso, na što mu ovaj nasmijan odgovara: „Slično svinjetini, no nešto gorče i snažnijeg okusa. Vrlo je dobro. Odrezak od Bernda pirjao sam dodavši malo soli, papra te češnjak i muškantni oraščić, a poslužio sam ga s princess kroketima, bruxelleskim prokulicama i umakom od zelenog papra.“ Pronicavi Platon je još prije 2,5 tisuće godina rekao da je ovaj svijet pećina. Ali da je znao da će jednoga dana na državnoj televiziji kanibal davati kulinarski intervju, smislio bi neku kudikamo mračniju alegoriju od pećine da opiše svijet.

Osim što se knjige o Meiwesu čitaju, što dokumentarci o njemu i video-snimke njegovog čina kruže internetom, ovaj je kanibal poslužio i kao nadahnuće za glazbenu i filmsku umjetnost. Prema slučaju Meiwes snimljeni su glazbeni spotovi grupa „Rammstein“ („Mein Teil“), „Macabre“, „Bloodbath“, „Suicide Commando“, „Necro“, Marilyna Mansona, te filmovi „Rohtenburg“ (2007), „Cannibal“ (2006), „Dein Herz in Meinem Hirn“ i „Diary of a Cannibal“ (2006).

 

Armin Meiwes
Po završetku još bizarniji slučaj od Meiwesovog: Japanac Issei Sagawa je 1981. u Parizu ubio i pojeo prijateljicu Renee Hartevelt. U Francuskoj je proglašen mentalno nesposobnim za suđenje i smješten je u duševnu bolnicu. Dvije godine kasnije poslan je u Japan, gdje su mu željeli suditi, ali nisu jer Francuzi nisu htjeli predati sudski dosje. Naposljetku, uvjerio je japanske liječnike da je povratio sposobnost rasuđivanja, pa je oslobođen! Povrativši sposobnost rasuđivanja, Sagawa je kasnije tvrdio da je ubojstvo i konzumacija najbolje prijateljice za njega bilo ispunjenje životne želje i sada više nema potrebe za nečim sličnim. Svoje iskustvo opisao je u knjizi koja je postala hit u Japanu, nakon toga napisao je još nekoliko bestselera, glumio u filmovima, a danas je kolumnist nacionalnog tabloida.

Spomenimo još i Ricka Gibsona koji je 23.7.1988. javno pojeo meso kanape od ljudskih krajnika u Londonu. Kako Engleska nema zakon o zabrani kanibalizma, za taj čin nije snosio posljedice. Štoviše, godinu kasnije, javno je pojeo testis.

U ove tri priče barem dvije stvari upadaju u oči. Prvo, doista nema zakonske regulative koja bi zabranjivala konzumiranje ljudskoga mesa. Zakonodavci su to previdjeli, valjda računajući da su napretkom civilizacije takve stvari iščezle. Dekalog na kojem su bazirani mnogi civilni zakoni, zabranjuje: ne poželi tuđeg ženidbenog druga, ne poželi nikakve tuđe stvari, ali ne kaže i: ne pojedi bližnjega svoga.

Drugo, broj ljudi koji vas obožavaju proporcionalan je ludosti onoga što radite. Moderni kanibali su dobili veliki publicitet. Meiwes je zaradio na knjizi o njemu, Sagawa postao popularan pisac. Kanibalski filmovi su inače vrlo popularan žanr horor-filmova („Brda imaju oči“, „Pogrešno skretanje“). Najkontroverzniji i istovremeno najpopularniji među njima je „Cannibal Holocaust“ Ruggera Deodata iz 1980. Zbog uvjerljivo prikazanih scena ubijanja i kanibalizma, Deodato je optužen da je riječ o snuff-filmu, tj. da je redatelj stvarno ubijao i jeo ljude i to snimao kamerom.

 

Issei Sagawa
Reakcije javnosti u ovim pričama su ono što zabrinjava i uznemiruje kudikamo više od samih kanibala i njihovih egzibicija. Zamislimo, maštajmo da u ovakvoj javnosti, sve lišenijoj ikakvog osjećaja za moral, nekad u (skorijoj?) budućnosti izbije debata o dopuštenosti kanibalizma. Pojave se dva-tri znanstvenika koja dokažu kako su naši preci bili skloni kanibalizmu, dva-tri koja dokažu kako je ljudsko meso zdravo za probavu. Političari korektno zaključuju da ne valja ljude diskriminirati na osnovu menija. Ekonomisti govore o povećanju profita u prehrambenoj industriji. Borci za prava životinja slave pobjedu. Filozofi zaključuju kako smo stigli na povijesnu prekretnicu kada konačno i gastronomija postaje antropocentrična. Nacionalne stranke radi očuvanja identiteta zabranjuju konzumiranje pripadnika drugih naroda. Pojavom kanibalizma konačno su riješene mnoge dileme čovječanstva. Konačno je stvoren sistem u kojemu bogati oligarsi, željni da probaju nešto novo i tabu, mogu bez gubljenja u suvišnim metaforama doslovno pojesti siromašne, čijim obiteljima daju naknade za obrok. I tako se rješava problem siromaštva i gladi u svijetu.

 

Svjetski kanibali; na fotografiji: američki sekretar John Kerry i saudijski kralj Abdullah
Čemu ovaj članak, pitat će se netko? Sa zabrinutošću moram reći da je ovo bila studija „duha vremena“, koja nažalost govori mnogo o današnjem sustavu, ali i o ljudima. Jer, duh našeg vremena je bitno kanibalski. Na našem planetu je prevladao društveno-ekonomsko-politički sustav u čijoj biti je predatorski kanibalizam. Kako drugačije nazvati ovu ogromnu mašinu za mljevenje ljudskog mesa koja vlada našim planetom, ovaj tip ljudskog društva koji proždire vlastite dijelove, ove strukture u kojima ljudi napreduju preko leševa, otkaza, propasti svojih kolega? Mali sloj oligarha je u ovom sistemu skoro pojeo čitav srednji sloj društva, a kad pojedu srednji sloj, vjerojatno će se naći jedni drugima na meniju, što će donijeti nove globalne konflikte. Tipičan primjer je i naše bh. društvo, na čijem se polumrtvom tijelu hrane naši domaći etnokanibalski oligarsi.

 

Bh. kanibali
A tko misli da je ovdje riječ samo o metaforama, neka još jednom prouči gore opisane konkretne, stvarne slučajeve kanibalizma: oni su logična derivacija postojećih struktura. Tko zna da li su prosvjedni plakati „Kapitalizam je kanibalizam“ i parole tipa „Kanibalizam je logična karika u evoluciji kapitalizma“ samo metafore. Ne bi li, na koncu, bilo logično da kapitalizam, taj nihilistički sistem koji je prožderao i ideju Boga i čovjeka, u bližoj budućnosti naslijedi njegov konkretniji oblik, otvoreni kanibalizam koji ide korak dalje od ideja i proždire i samu materiju čovjeka?

 

| Tekst: Marijan Oršolić

Oprema: Prometej.ba