Edin Urjan Kukavica: Zla maćeha ili učiteljica života (objava iz 2014. godine)
Redovno iščitavam historijske i knjige o historiji naše zemlje i prostora u kojem je smještena. Nedavno sam, ko zna koji put, iščitao sve što je ikada u Bosni i Hercegovini napisano o pokretima za nezavisnost ove zemlje i njenih naroda (rado bih posljednju riječ nekad pisao u jednini). I ovaj put sam, kao i uvijek do sada, došao do jednostavnog (i bolnog) zaključka da iz historije, one dalje, kao ni iz ove bliske (obje smo jednako zaboravili), ipak nismo ništa naučili.
Pojam slobode
Šta je za nas Bosance i Hercegovce (Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale) historija? Kad za Bošnjake počinje historija zemlje na koju polažu pravo. Slavna prošlost Bosne i Hercegovine počinje u različitim historijskim periodima i sa znakovito različitim historijskim događajima koji taj period obilježavaju. Za jedne, historija ove zemlje i naroda počinje s Prvim zasjedanjem AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a; za druge 1914. godine i Sarajevskim atentatom; za treće, 1879. i Berlinskima kongresom; za četvrte početkom 15. stoljeća i dolaskom osmanskih Turaka na Balkan. Druge, još kratkovidije skupine historiju Bosne i Hercegovine neraskidivo vežu za 1980. godinu i smrt doživotnog predsjednika SFR Jugoslavije, odnosno 1983., godinu Sarajevskog procesa; 1990.-1991. godinu i liberalizaciju političkog organiziranja u bivšoj Jugoslaviji, 1991.-1992. kao vrijeme početka velikosrpske agresije na ostale bivše savezne republike (jeste li primijetili da agresiju više niko ne naziva velikosrpskom, kao ni onu drugu velikohrvatskom?); 1995. godinu potpisivanja Dejtonskih sporazuma… Postoje i oni koji su potpuno uvjereni da historija počinje od njih i s njima! Ti su najgori!
Kako god bilo, nijedan od spomenutih historijskih perioda, događaja i datuma nije prošao bez osporavanja tako da je historija, u Bosni i Hercegovini, tema koju ne valja započinjati ako se razgovor, radije rasprava, želi ikada okončati; vrijedi i obratno, ako se među bosanskohercegovačke narode želi ubaciti bilo kakva kost razdora, potrebno je i dovoljno spomenuti bilo koji historijski događaj i biti sasvim siguran da rasprave, protivljenja i sukobljavanja neće prestati makar sljedeće desetljeće, a najvjerovatnije i najizglednije sljedeće stoljeće.
U neposrednoj vezi s pojmom i kontroverzom zvanom „historija” je i jednako sporan pojam i koncept „slobode”. Šta je za prosječnog Bosanca i Hercegovca (ponovo, Bošnjaka, Srbina, Hrvata i ostalog) sloboda? Umijemo li uopće biti slobodni? Postoji li danas intelektualna, politička, ideološka… elita koja je u stanju prije svega definirati pojam slobode, a potom i dogovorno uspostaviti referentnu ravan ispod koje niko ne bi trebao, niti smio, ići u kockanju s vlastitom slobodom? Za većinu prosječnih Bosanaca i Hercegovaca sloboda je 1. imaginaran pojam iz domena filozofije u koji ne valja čačkati jer će opet izbiti neki rat; 2. (sloboda je) dobra stara vremena kad se svugdje moglo leći (iako se nije smjelo svašta reći, što, opet, uopće nije bilo loše); 3. (sloboda je) hljeba i igara (kladionica, serija, reality showa…), 4. samo nek’ ne puca! 5. samo nek’ je živa glava (ovu strašnu floskulu – uz uvjeravanje da smo mi ipak relativno sigurna zemlja – ćete čuti u policiji kad dođete da prijavite provalu i pljačku).
Na Wikipediji piše da je sloboda „mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja, mogućnost samoodređenja čovjeka. Sloboda se odnosi, u općenitom smislu, na tvrdnju da ‘biti slobodan’ znači ‘biti nezarobljen'(!). Francuzi su ustanovili da je stanje slobode prirođeno čovjeku radi činjenice da posjeduje dušu i svijest, s dodatkom da svaki odnos s društvom podrazumijeva donekle gubitak slobode(!).” Ako je još Abraham Lincoln rekao da „svijet nikada nije imao definiran pojam “slobode”, a Albert Camus ga dopunio tvrdnjom da “čovjek može biti slobodan samo na nečiji tuđi račun”, svako dalje upuštanje u definiranje “slobode” odvelo bi me u ambis zdravog razuma koji se, po svojoj prirodi, protivi svakom pokušaju kalufljenja u spomenute, nužno ljudske, zamisli slobode, zadržavajući pravo da se složim s Goetheom da je sloboda, ustvari, čista savjest.
Historija bi trebalo da bude “učiteljica života”, a ne podložak za, u najboljem slučaju, pisanje i prepisivanje magistarskih teza i doktorskih disertacija. Sloboda bi, pak, trebala biti „mirnoća duha koja potječe iz spoznaje svakog o vlastitoj sigurnosti; a da bi se ona posjedovala, nužno je da ustrojstvo društva bude takvo da se njime osigura građanima da se ne moraju bojati drugih građana”, te da je sloboda “pravo da se čini sve što zakoni dopuštaju (jer) ako bi ijedan građanin mogao činiti ono što oni zabranjuju, ne bi bilo više slobode ni za koga, jer bi i drugi prisvojili istu vlast” (Mentesqieu).
U svakom slučaju, svijet – a kamoli historija – prepun je primjera sukoba koji traju upravo zbog nesuočavanja s prošlošću i odbijanja da se prihvati činjenica da je sloboda pravo, a ne privilegija, te da se zarobljenikom prošlosti – robom historije – postaje njenim zanemarivanjem i guranjem neriješenih problema „pod tepih”; iz svega toga, nužno, slijedi da bez suočavanja s prošlošću nema ni sadašnjosti ni budućnosti, a ni slobode. Ako se problemi ove vrste ne riješe na vrijeme – i to na razini subjektiviteta i kolektiviteta – on postaje ne samo nacionalna trauma nego i porodično naslijeđe, razlog za tugu, a nezaliječena tuga uvijek je izvor bijesa – nemoćnog i razornog u isti mah – koji izjeda tkivo pojedinca i nagriza građu zajednice; u konačnici uzrokuje sukobe sa nesagledivim posljedicama i to na razini pojedinca, porodice i kolektiviteta rezultirajući bilo kojom vrstom rata koji neselektivno ugrožava sve i svaki segment društva.
Nijedan historijski period nije prošao bez osporavanja
Ličnosti uzori
Koliko god to bolno zvučalo ozbiljnog napretka u našoj zemlji nema bez ozbiljnog dijaloga na formalnoj/zvaničnoj i neformalnoj/nezvaničnoj razini. No, za takav dijalog potreban (i dovoljan) uvjet je postojanje relevantnih – zvaničnih i nezvaničnih – političkih subjekata jednako zainteresiranih za (politički) cilj. Potreban i dovoljan uvjet za to je reforma svijesti koja će dovesti do reforme društva, i to nipošto površna i kozmetička, nego obuhvatna, suštinska, iskrena i ustrajna reforma koja mora zahvatiti sve segmente i dimenzije. Znam, a znajte, dimenzija u kojoj će sigurno biti najteže – ako je uopće moguće – provesti reformu je promoviranje ličnosti koje mogu funkcionirati kao uzori. Bez slobode historija, koja nam ionako predugo traje, bit će (i dalje) zla maćeha, a nikako učiteljica života.
Za kraj mala digresija: „Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi; ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu šta je to sloboda.” (Khalil Gibran). Historija je prepuna ličnosti „koje su se dale raskomadati zbog slobode, podnijeti mučenja, čak prihvatiti smrt; ali, u trenutku kad te budu razdirali za slobodu, otkrit ćeš da ona ne postoji, da je u najgorem slučaju postojala samo ukoliko si je tražio: kao san!”
Avaz
