Došle su pred vladu da se izbore za ono što je njihovo, ono za šta su radile cijeli život, prekovremeno, subotama i nedjeljama, za šivaćim mašinama i presama, prije i poslije rata
Podne zadnjeg dana aprila. Sunce se oprezno probija kroz oblake, nemilosrdno zubato. Na zidiću ispred zgrade Federalne vlade sjedi šest žena. Tri pričaju međusobno, jedna daje intervju za televiziju, druge dvije sjede malo odmaknute. Tu su od četvrtka. Policija im je rekla da ne smiju postaviti šatore, ali su one i pored toga ostale. U petak ih nije uspio otjerati vjetar, u subotu su prkosile kiši, snijegu i temperaturi koja se opasno približavala nuli. Odbile su se skloniti i zakloniti. One su bivše radnice pogona Borca u Banovićima. Od 1999. do zatvaranja fabrike 2010. godine im nije uplaćivan staž. Od tada se, da bi mogle ostvariti pravo na penziju, bore za njegovo uplaćivanje i uvezivanje. U međuvremenu većina nema nikakvih primanja, niti zdravstvenog osiguranja. Ovo je treći put da su tu – krajem septembra 2016. godine im je obećano da će njihovi zahtjevi biti ispunjeni. 27. su otišle kući i čekale – mjesec, pa dva. Onda je počela zima. Osam mjeseci kasnije, staž im još nije uvezan, penziju još uviijek ne primaju. Došle su pred vladu da se izbore za ono što je njihovo, ono za šta su radile cijeli život, prekovremeno, subotama i nedjeljama, za šivaćim mašinama i presama, prije i poslije rata. Došle su da podsjete da je fabrika nestala, ali da je cijela jedna generacija koja je izgradila i održavala, koja se za nju borila do samog kraja još uvijek tu i da zahtijevaju prava koja su njihova.
Dragica Martinović je u pogonu počela raditi 1987. godine. Prisjeća se, Kada sam se tek zaposlila odmah sam radila za mašinom. Radila sam tri godine za mašinom. Naš brigadir me zovnuo, i rekao treba radnika u krojnicu – hoćeš li Dragice – i ja, hoću. […] I tamo smo krojili, razvlačili materijale. Kada dođe nalog koliko je materijala mi prvi uzimamo legendu, farmer kartu i nalog koliko komada treba da uradimo. I mi sve moramo da skrojimo i pošaljemo taj posao dalje na šivanje. Ivanka Pavljašević je skoro 35 godina radnog staža stekla u krojnici –Počela sam raditi 1979. godine, do 2010. I uvijek sam ispunjavala normu. Nije se nikada desilo da ne ispunim normu. Nisam mislila ni na bolovanje. Čini mi se da sam u fabrici najmanje izostajala. Treba produžiti – uvijek produžim, treba doći subotu – uvijek dođem subotu, koliko puta je trebalo doći nedjelju – uvijek dođem i nedjelju radim. Svoje radne obaveze sam stvarno ispunjavala. Ono što nakon razgovora sa radnicama postaje očito jeste njihova posvećenost fabrici i vjera da svojim radom pogon mogu održati. Kako Dragica navodi, [mi] smo radile od 7 sati do 9 sati naveče. Svaku veče. Mi smo sve to izdržale. Na kraju smo mi radnici bili riješili da radimo, samo da ne propadnemo. Ali ništa mi radnici nismo mogli tu da uradimo. Ništa.
Njihova priča je ustvari priča o prelomu sistema, o okrutnosti ekonomske tranzicije, o idealima i vladajućoj ideologiji koja te ideale izganja. Njihova je istinska borba između Davida i Golijata, samim tim što je njihov Golijat istovremeno gotovo nevidljiv i sveprisutan, bez tačnog početka i predvidivog kraja. Da li je počeo rasti 1989. kada je u Zakonu o privatizaciji SFRJ omogućena pretvorba društvenih preduzeća u privatna, ili pak Izmjenama i dopunama istog zakona 1990. kada su dozvoljene pojedinačne privatizacije? Da li je stasao kada su 1993. i 1994. u Republici Srpskoj i Federaciji usvojeni Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu i Zakon o pretvorbi društvene svojine? Dok su zakoni u SFRJ ipak još uvijek prepoznavali određena prava radnika na njihovu uloženu imovinu, ratni zakoni su uspostavili stranačku kontrolu nad državnom imovinom, bez adekvatnog sistema upravljanja istom, što je dovelo do prodaje Zeničke željezare za 1 KM i pokušaja prodaje pogona Borac za 2 KM 2003. godine.
Kako u Izvještaju o ekonomskim i socijalnim pravima u Bosni i Hercegovini iz 2010. godine navodi Mlinarević, u Jugoslaviji je pravo na rad imalo status vrhovnog ljudskog prava, te su fabrike bile društvena, a ne državna svojina. Distinkcija je bitna jer je značila da su radnici i radnice imali dojam vlasništva nad fabrikama u kojima su radili_e, te su za njihovo unapređenje i održavanje izdvajali_e lična sredstva. Unutar te hijerarhije društvenih vrijednosti odnos ovih šest radnica prema njihovoj fabrici nije iznenađujući – prekovremeni sati, odrađeni vikendi, i decenije za mašinama su proizvod vjere da su njihova istrajnost i borba u interesu cijelog društva, da je ono za šta se bore – ne privatno, ne državno, i ne samo njihovo, već – društveno. Radile su za sebe, za nas, i jedne za druge. Ivanka je to savršeno opisala kada je rekla kako su često na posao u krojarnicu dolazile ranije, da na vrijeme završe, da žene u šivaoni ne bi morale na posao čekati.
Kada bi riječ solidarnost pokušale spasiti od ralja kooptacije u kojima se trenutno nalazi izgledala bi ovako – šest radnica koje su decenijama radile najbolje što su mogle iz uvjerenja da je to dužnost koju imaju prema društvu, drugaricama i sebi samima, sjedi zajedno ispred zgrade Federalne vlade: napominju jedna drugu da popiju vode, noći provode zagrnute jednom dekom, jer jedino uz zajedničku toplotu neće potpuno promrsti, dijele hranu, piće i lijekove, smjenjuju se koje će dati izjave, koje odmoriti, koje prošetati. Njihova solidarnost nije prazna, već ispunjena brigom za druge i spremnosti na podnošenje sopstvene žrtve da bi postigle cilj koji je važan za sve. A ovaj, njihov cilj, jeste važan za sve, i više ne smije biti samo njihov, već mora postati i naš.
U januaru ove godine je osamnaestogodišnja radnica iz Travničkog pogona Borca preminula, nakon što je u bolnicu dovezena sa radnog mjesta. Sumnjalo se da je promrzla, što je policija demantovala. Koliko hladno mora biti u fabrici da se sumnja na to da je djevojka umrla od hladnoće? Kakve društvene vrijednosti imamo ako se smatra prihvatljivim demant da je smrt uzrok loših uvjeta rada, bez demanta da su uvjeti rada zaista loši? Kada su radnička prava prestala biti osnovna vrijednost našeg društva, i počela biti viđena kao privilegija? Kako je šest radnica natjerano na ulicu da se bore za penzije koje su zaradile?
Samim svojim dolaskom i prisustvom pred Federalnom vladom one odbijaju pristati na ovaj novonastali poredak. One odbijaju kapitulirati pred sistemom unutar kog njihovu fabriku banka na aukciji prodaje rasparčanu na dijelove, unutar kojeg su krojarnica i šivarnica prazne i napuštene, unutar kojeg u posljednjim fabrikama u kojima mašine još uvijek rade, radnice ne mogu zbog zime. Odbijaju otići prije no što im se staž uplati i uveže, sa potpisom i pečatom. Više ne pristaju na kompromise i obećanja. Njihovi ideali su sada postali jedini način preživljavanja. Fabrika im je oduzeta, ali bez penzije, zdravstvenog i bilo kakvih redovnih primanja borba više nije ideološka, već egzistencijalna. Za njih je sada već u pitanju lični opstanak. Možda je, onda, na nas red da ideološku borbu preuzmemo na sebe, da pokažemo da i mi možemo biti istrajne i solidarne, da smo spremne na lične žrtve zbog društvenog dobra, da smo voljne davati i ulagati iako rezultate možda nećemo vidjeti mi, već tek naši potomci.
Prvog maja 1886. su radnice i radnici u Americi protestvovali sa ciljem uvođenja osmosatnog radnog dana i pravednijih uvjeta rada, i od kraja 19. stoljeća se taj dan koristi za slavljenje njihovih pobjeda, ali i prepoznavanje trenutnih bitaka. Ova je naša, zajednička, i borbu možemo početi tako što ćemo 1. maj umjesto na izletištima i ispred roštilja provesti sa radnicama na zidiću ispred Vlade Federacije. Ukoliko ste starije sa radnicama možete pričati o Borcu, fabrici i normama; o nekada i sad; o suncu, porodicama, djeci i unucima. Ukoliko ste, kao ja, mlađe, možete od njih čuti o nekom drugom vremenu u kojem se vjerovalo u više od nas samih, u zajedništvo, u vrijednost rada i drugarstva, i moć istinske solidarnosti.
Autorica: Marina Veličković
Prometej.ba
