Mala zemlja za velika prijateljstva: Sve za prijatelja!

Mala zemlja za velika prijateljstva: Sve za prijatelja!

Autor: Ladislav Babić

„Nemam brata rođenoga

al’ te volim kao svoga

od malena mi se znamo

jedan drugom leđa čuvamo“

(Zoran Vanev, „U nevolji prijatelji“)

        U Hrvatskoj cvate kult prijateljstva pod svim okolnostima. Mi, pravi ‘Rvati, znamo cijeniti istinskog prijatelja i ne okrećemo mu leđa kako se mijenjaju vjetrovi povijesti. Moju staračku dušu, koja će se uskoro pridružiti vjernim drugarima na onom svijetu, naprosto razgaljuje kad vidim koliko se u našoj – konačno zaista nezavisnoj državi Hrvatskoj – cijeni taj božji dar. Ne mogu da mi suze ne navru na oči, kad barba Luka ne napušta prijatelja Ivu kome se monstruozne optužbe stavljaju na dušu:

„Kako netko može napisati da netko mora ostati u zatvoru zbog političkih razloga? Jesam li ja ikad tvrdio da je bilo tko nevin ili prav? Jesam li tvrdio, sjećate li se? Nikad! Međutim, nitko neće odlučivati tko je moj prijatelj, a prijatelji se ocjenjuju u teškim situacijama ne kad je netko na vlasti pa ima sto prijatelja, a zapravo nema ni jednog.“

Gotovo da sam čvrsto uvjeren kako tadašnji predsjednik Sabora ni u trenucima kad se šef hrvatske vlade uvaljivao u nevolje, nije napuštao svog prijatelja! Sram bilo bijednike koji se pitaju jeli barba Luka ikada – svojim bogatstvom neupitnog porijekla – pomogao, primjerice, nekim njemu sasvim nepoznatim osobama palim na prosjački štap zbog propasti njihovih firmi! Te ljudske mizerije pojma nemaju o značenju čvrstog prijateljstva, koje ni zločini, krađe, pronevjere, sukobi interesa ne mogu dovesti u pitanje. Ta, nisu li upravo takvi prijatelji najzaslužnij što imamo svoju Hrvatsku, upravo takvu kakvu u ovaj tren uživaju njeni građani; najzaslužniji za besprimjernu promociju uzajamnmog pomaganja u svim prilikama, ma kako ih neprijatelji naše države nazivali. Zajedljivim komentatorima – koji se nadoveziju na Cicerona, to starorimsko laprdalo, u tvrdnji da se „jednaki… s jednakima najčešće udružuju“ – zaključujući kako je onda, uz dokazano lupeštvo Ivino svakako i barba lupež, mogu poručiti da im neće nimalo pomoći podlo izvrtanje istine: uz besprijekornu moralnu čistoću barbinu, i njegov prijatelj je u svakom slučaju podjednako nedužno jagnje! I u pogledu mudrolija onog američkog filozofa Hubbarda, kako je „prijatelj… onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni“, ja više vjerujem mudrosti barba Lukinoj, većem filozofu od obojice već samim time što je ‘Rvat: “jel’ ti sve znaš o svom prijatelju, jel’ supružnici u braku sve znaju jedan o drugome?”. Još jednog prijatelja – Jerka – koji je svojevremeno svojom imovinom jamčio za Ivu, ovaj se ne treba stidjeti:

„Vjerujem da je sutkinja sudila po savjesti i ispravno ocijenila svjedoke koji su ga teretili – iako se ovdje vjeruje lupežu koji priznaje da je lupež, a ne vjeruje drugoj strani koja tvrdi da nije lupež. Ako i Vrhovni sud procijeni na isti način, ako potvrdi presudu, ja ću mu to zamjeriti, ali prijateljstva se neću odreći.“, kao ni Maria koji je to također potvrdio na sličan način.

Dirljiv je slučaj Branimirovih prijatelja – Drage, Srećka, Božice i Sanje – hrpe poduzetnika, novinara i saborskih zastupnika, sve listom hrvatskih domoljuba – u neuspjelom pokušaju podmićivanja sudaca Vrhovnog suda, kako bi blagonaklono oslobodili ovog viteza hrvatskog naroda – koji ispašta svoje domoljublje, nepravedno robijajući zbog ratog zločina. Zaista, zar je svaki svojom glavom misleći ‘Rvat iole očekivao kako će prijatelji ostaviti na cjedili ovog junaka, samo zbog domoljubnog čina likvidacije hrvatskih neprijatelja? Kamo bi ljudski rod dospio kad bi prijateljstvo ovisilo o takvim banalnostima? Grehota je i pomisliti kako je prijateljstvo u pravog ‘Rvata ovisno o njegovim političkim pogledima, s izuzetkom komunjara koji su tu vitešku odliku našeg čovjeka nastojali uništiti tlapnjama o nekom imaginarnom bratstvu i jedinstvu. Zar o tome ne svjedoči ponajljepše i Slavko, kome ni na pamet ne pada pomisao o prekidu odnosa s Jozom, ma štogod se zbilo s njegovim prijateljem, optuženim pred karlovačkim Općinskim sudom da se nezakonito okoristio sa 103 milijuna Kuna:

“Jozo Kalem je moj prijatelj, mi jesmo prijatelji kao obitelji i to je nešto što ja nikad neću ni promijeniti niti drukčije misliti. Sve ovo što se događa oko njega, to je staro već negdje pet godina, on je poslovni čovjek i u sukobu je s nekim drugim poslovnim ljudima i ja sam uvjeren da će on to znat razriješti”.

Kako prekrasna gesta čovjeka koji s jednakom čvrstoćom kojom se ne odriče mjesta ministra financija, stoji iza najvećeg božanskog dara – prijateljstva. Nije to prvi put da su kojekakvi novinarčići doveli Slavekovo prijateljstvo u kušnju. Nije li, povodom optužbi o sukobu interesa svog pomoćnika u ministarstvu finacija – čija je tvrtka dobila povoljni milijunski kredit od HBOR-a u trenutku dok je on obnašao svoju funkciju – što je rezultiralo smjenom njegova velikog prijatelja, bio prisiljen beskompromisno stati iza njega:

“Vjerujem da (…) dio ljudi pokušava stvoriti taj negativni imidž o meni, ali ja svoje prijatelje biram sam. Ne odričem se prijatelja radi toga što oni imaju probleme. Ja bi samo to povezao. Ja sam deset godina bio pod istragama radi Tržnice Rijeka, gdje mi je policija ‘napakirala’ da sam ukrao 80 milijuna kuna. Od svega toga ništa, ali i dan danas ćete naći zločeste špijune, novinare koji pokušavaju reći da je Linić pokrao Tržnice grada Rijeke za 80 milijuna kuna. Što to znači, da se svi trebaju odmaknuti od mene? Ne, svatko ima svoju sudbinu, svatko treba rješavati svoju sudbinu, prijatelji su prijatelji”

Što reći negoli „evala Slavko – svaka ti čast!“ – ti pred svijetom stojiš kao svjetionik u obrani pravog prijateljstva! Sasvim sam siguran da ni moguće dokazana Jozina krivica niti jotu neće promijeniti Slavkov odnos prema njemu. Svi zločini ovoga svijeta ne mogu raskinuti uzajamnu privrženost prijatelja; sutra kad ja budem na koljenima, tješit će me podrška prijatelja kakvu sam mu jučer pružao za optužbe kakve su mene spopale!

Ponukan svijetlim primjerima prijateljstva, svojstvenima tek pravim ‘Rvatima, skromno se prisjećam svojih vječnih prijatelja kojih se nisam odrekao ni u najtežim trenucima po mene i moj narod. Primjerice, Adolfa sam upoznao prilikom Antinog i Slavkovog (nije to onaj SDP-ovac od malo prije) posjeta tom titanu ljudskog roda. S Antom sam prijateljevao još kao šesnaestogodišnji mladić, u talijanskoj emigraciji, kojih pet godina prije no je zauzeo svoje zasluženo – doduše, kratkotrajno – mjesto u hrvatskoj povijesti. Bijah u vladinoj delegaciji, kojoj me Poglavnik pridjelio kao svog tjelohranitela, i kao takav prisustvovao sam svim njegovim susretima s mein Führerom. Ne sramim se zvati ga „mojim vođom“, jer od trenutka kada sam se lično uvjerio s koliko zanosa i intelektualne britkosti iznosi svoje ideje o novom svjetskom poretku, imadoh – sem boga na nebesima i Hrvatskog sabora – samo dvoje duhovnih vođa, istovremeno blistavih prijatelja: Antu i Adolfa. U nekoliko idućih susreta tijekom – na žalost izgubljenog rata – mogao sam bolje upoznati tog sjajnog čovjeka, koji me obdario aurom vječnog prijateljstva. Zna ‘Rvat što je prijateljstvo i ne odriče ga se ni u dobrim ni u zlim vremenima po svog najboljeg druga. Prijatelja sam biraš i ne odbacuješ ga po nalogu kojekakvih vlasti koje se svako malo pojavljuju i nestaju u maglama povijesti, donoseći uvijek nove interpretacije zbivanja. Ponajmanje pak zbog kojekavih piskarala – samozvanih povjesničara – koji služeći se (kako uvjeravaju naivni narod) dokumentima, svjedocima i činjenicama, bacaju objedu na najbolje prijatelje. Uostalom, i da je Adolf kriv za sve ono što ga optužuju – za smrt 6 milijuna meni nepoznatih Židova i slične besmislice koje mu se stavljaju na teret; da je Ante i vlatoručno pobio onih stotinjak tisuća meni posve stranih – kako tvrde – jasenovačkih uznika, pa što onda? Zar zbog tih beznačajnih stvorova po naše uzajamne odnose, da se odrekenem divnih prijatelja i duhovnog bogatstva koje mi je druženje sa njima pružalo? Nikad! Eto, nije li mi upravo Ante pomogao oko egzila u Argentinu, pred bijesom krvoličnih komunjara? Prijatelj je drugo ja, vlastita slika u ogledalu duše. Ako je on lopov i zločinac, zar to nisam i ja, a njegova nevinost ne krasi li podjednako i mene? Poslije zaludnog pokušaja jugosrbokomunista u zatiranju tog iskonskog osjećaja ‘Rvata, najprije bulažnjenjima o bratsvu i jedinstvu a potom prisilnim uvođenjem u opticaj riječi drug (što je daleko od istoznačnice riječi prijatelj!), osjećaja koji je je tako divno njegovan za moje mladosti, konačno mu se vraća sve veći broj ‘Rvata shvaćajući njegovu vrijednost. Nikakve podvale i fabricirane osude domaćih (pod kontrolom kriptokomunista) i stranih sudova, ne mogu raskinuti vječna prijateljstva između mnogih mojih sunarodnjaka i nevinih uznika u korist naše zajedničke stvari. Što ako su pobili nešto nepoznatih Srba ili Bošnjaka, primitivaca koji ni ne poznaju značenje prijateljstva; što je to u usporedbi sa vjernošću tisuća prijatelja koji ne samo da su ih podržavali, nego ih se ni ne odriču u času teške sudbine što ih je zadesila. Čovjek naprosto osjeti kako mu hrvatstvo struji žilama kad prisustvuje prijateljskom dočeku našeg paćenika Zvonka Bušića, narodnoj razgaljenosti pri povratku Blaškićevu, ili euforiji – uz prisustvo najviših vladinih dužnosnika – pri dočeku svojih generala. Nakon desetljeća terora jednoumlja nad njihovim umom, bezbrojni su ‘Rvati konačno shvatili gdje mu je mjesto – djametralno suprotno od mjesta koje su mu komunisti imputirali.

        Iskreno rečeno, nije li sasvim razumljivo – posebno ako ste si ponekad međusobno držali ljestve – stajati iza prijatelja, jer: ne bi li i on na podjednak način mogao raskinuti vaše prijateljstvo i progovoriti na nezgodnom mjestu o zajedničkim poduhvatima? Zato, dragi moji prijatelji ‘Rvati – Amigos por siempre! – kao što kaže jedna pjesma kao pisana za nas. Nije da se toga treba stidjeti, jer bezdušni, ljuti protivnici vrebaju svaki moment tovariti nam na pleća kojekakva sramotna djela, dovodeći naša prijateljstva na kušnju. U tako maloj zemlji, mi malobrojni prijatelji okruženi narastujućom gomilom zavidnih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, moramo stisnuti tijela, objediniti misli i duše te stati jedno uz drugoga kao jedan, isturivši poput neprobojnog štita prema njima vječnu Franjinu (o)poruku:

„Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“

 Posebno ako smo postigli da je konačno – hvala bogu na nebesi, i prijateljima na zemlji – konačno sva u našim rukama!

magazinplus.eu