Načelo nacionalnosti ne predstavlja liberalno rješenje međunarodnih problema. Liberali su pozivali na samoodređenje. Načelo nacionalnosti rezultat je tumačenja koje su ljudi u srednjoj i istočnoj Europi, koji nikada nisu u potpunosti shvatili značenje liberalnih ideja, dali načelu samoodređenja. To je iskrivljenje, a ne savršenstvo, liberalne misli.
Već smo utvrdili da anglosaksonski i francuski oci liberalnih ideja nisu prepoznali probleme koji će se kasnije pojaviti. Kad su ti problemi postali vidljivi, kreativno razdoblje starog liberalizma već je bilo gotovo. Veliki šampioni su nestali. Epigoni, nesposobni uspješno boriti se protiv rastućih socijalističkih i intervencionističkih tendencija, ispunili su pozornicu. Ti ljudi nisu imali snage za borbu s novim problemima.
Ipak, “bablje ljeto” starog klasičnog liberalizma iznjedrilo je dokument vrijedan bogate tradicije francuskog liberalizma. Ernest Renan, istina, ne može se smatrati potpunim liberalom; napravio je ustupke socijalizmu jer je njegovo shvaćanje ekonomskih teorija bilo vrlo slabo; popustio je pod antidemokratskim predrasudama svoga vremena. Ali njegovo čuveno djelo – “Što je nacija?” – objavljeno u Sorbonneu 11. ožujka 1882., temeljito je inspirirano liberalnom mišlju. To je bila posljednja riječ starijeg zapadnog liberalizma o problemima države i nacije.
Za ispravno razumijevanje Renanovih ideja, potrebno je uzeti u obzir da su u francuskom jeziku pojmovi nacija i država sinonimi. Kada Renan pita: “Što je nacija?”, to zapravo znači: Gdje bi trebale biti granice različitih država? A njegov odgovor je: ne jezična zajednica, ne rasna srodnost koja se temelji na zajedničkim precima, ne vjerske srodnosti, ne sklad ekonomskih interesa, ne zemljopisna ili strateška razmatranja, nego – pravo stanovništva da odredi vlastitu sudbinu.
Nacija je rezultat volje ljudskih bića da žive zajedno u jednoj državi. Veći dio njegovog predavanja posvećen je prikazivanju načina otkud taj duh nacionalnosti potječe.
Nacija je duša, moralni princip (“une, un principe spirituel”). Nacija, kaže Renan, redovito potvrđuje svoje postojanje manifestirajući volju za političku suradnju unutar iste države; redovito ponavljani plebiscit. Nacija, dakle, nema pravo reći pokrajini: ti pripadaš meni. Pokrajina se sastoji od svojih stanovnika. Ako netko ima pravo da se čuje u ovom slučaju, to su ti stanovnici. Granični sporovi trebaju biti riješeni referendumima.
Važno je shvatiti kako se ovo tumačenje prava na samoodređenje razlikuje od načela nacionalnosti. Pravo samoodređenja koje Renan ima na umu nije pravo jezičnih grupa već pojedinaca. Ono je izvedeno iz ljudskih prava:
“Čovjek ne pripada ni svome jeziku ni svojoj rasi; on pripada samome sebi.”
S gledišta načela nacionalnosti, postojanje država poput Švicarske, sastavljene od govornika različitih jezika, jednako je nelogično kao i činjenica da Englezi i Francuzi ne žele ujediniti u jednu državu sve ljude koji pričaju njihovim jezikom. Za Renana nema ništa nelogično u tim činjenicama.
Značajnije od onoga što Renan kaže je ono što on ne kaže. Renan ne vidi ni činjenicu jezičnih manjina niti jezičnih promjena. Posavjetujte se s ljudima; neka odluče. U redu. Ali što ako se istaknuta manjina odupire volji većine? Na taj prigovor Renan ne daje zadovoljavajući odgovor. On izjavljuje – s obzirom na skrupule da plebisciti mogu dovesti do raspada starih nacija i sustava malih država (danas to nazivamo “balkanizacija”) – da se načelo samoodređenja ne bi trebalo zloupotrijebiti, već samo primijeniti na opći način (d’une façon très générale).
Renanovo briljantno djelo dokazuje da Zapad nije bio upoznat s prijetećim problemima istočne Europe. Završio je svoje djelo proročanstvom: “Uranjamo u ratove uništenja i istrebljenja, jer je svijet napustio načelo slobodne zajednice i odobrio narodima, kao što je nekoć činio dinastijama, pravo na dodavanje pokrajina suprotno njihovim željama.” No, Renan je vidio samo pola problema i stoga njegovo rješenje može biti samo polovično.
Ipak, bilo bi pogrešno reći da liberalizam nije uspio na ovom području. Prijedlozi liberalizma za suživot i suradnju nacija i država samo su dio ukupnog liberalnog programa. Mogu se realizirati i funkcionirati samo unutar liberalnog svijeta. Glavna izvrsnost liberalne sheme društvene, ekonomske i političke organizacije upravo je to – što čini mirnu suradnju nacija mogućom. Nije nedostatak liberalnog programa za međunarodni mir što se on ne može ostvariti unutar antiliberalnog svijeta i da mora propasti u doba intervencionizma i socijalizma.
Idealan liberalni svijet
Da bismo shvatili značenje ovog liberalnog programa, moramo zamisliti svjetski poredak u kojem je liberalizam na vrhuncu. Ili su sve države u njemu liberalne, ili su dovoljno liberalne da, kada se ujedine, mogu odbiti napad militarističkih agresora. U ovom liberalnom svijetu, ili liberalnom dijelu svijeta, sredstva proizvodnje su u privatnom vlasništvu. Djelovanje tržišta nije otežano miješanjem vlade. Nema trgovinskih barijera; ljudi mogu živjeti i raditi gdje žele. Granice su povučene na karti, ali ne ometaju migracije ljudi i otpremu robe.
Starosjedioci uživaju ista prava kao i došljaci. Vlade i njihovi službenici ograničavaju svoje djelovanje na zaštitu života, zdravlja i imovine od prijevare ili agresije. Oni ne diskriminiraju strance. Sudovi su neovisni i učinkovito štite svakoga od kršenja njegovih prava. Svakome je dopušteno reći i pisati što mu se sviđa. Obrazovanje nije podložno miješanju vlade. Vlade su poput noćnih stražara kojima su građani povjerili zadatak upravljanja policijom.
Ljudi u državnom uredu smatraju se smrtnicima, a ne nekim nadljudskim bićima ili vlastima koje imaju pravo i dužnost držati građane u skrbništvu. Vlade nemaju ovlasti diktirati građanima koji jezik moraju koristiti u svom svakodnevnom govoru ili na kojem jeziku moraju odgajati i obrazovati svoju djecu. Administrativni organi i sudovi dužni su koristiti jezik svakog čovjeka u postupanju s njim, pod uvjetom da taj jezik govori razuman broj stanovnika u tom okrugu.
U takvom svijetu nije bitno gdje su granice između zemalja. Nitko nema poseban materijalni interes za proširenje teritorija države u kojoj živi; nitko ne trpi gubitak ako je dio tog područja odvojen od države. Također je nebitno jesu li svi dijelovi državnog teritorija u izravnoj geografskoj vezi ili su razdvojeni dijelom zemlje koji pripada drugoj državi. Nema ekonomske važnosti da li zemlja ima izlaz na ocean ili ne. U takvom svijetu ljudi svakog sela ili okruga mogli bi plebiscitima odlučiti kojoj državi žele pripadati. Neće biti više ratova jer nema poticaja za agresiju. Rat ne bi nikome odgovarao. Vojska i mornarica bile bi suvišne. Policajci bi bili dovoljni za borbu protiv kriminala.
U takvom svijetu država nije metafizički subjekt već jednostavno proizvođač sigurnosti i mira. To je noćni stražar, kako ga je Lassalleprezirno nazvao. Ali taj zadatak ispunjava na zadovoljavajući način. Spavanje građana nije uznemireno, bombe ne uništavaju njegov dom, a ako netko pokuca na njegova vrata kasno noću, to sigurno nije niti Gestapo niti O.G.P.U.
Ljudi su mijenjali liberalizam za etatizam
Stvarnost u kojoj moramo živjeti se jako razlikuje od ovog savršenog svijeta idealnog liberalizma. Ali to je samo zbog činjenice da su ljudi odbili liberalizam i izabrali etatizam. Oni su opteretili državu koja bi mogla biti više ili manje učinkoviti noćni čuvar mnoštvom drugih dužnosti. Ni priroda, ni rad sila izvan ljudske kontrole, niti neizbježna nužnost nisu dovele do etatizma, već ljudska djela. Opijeni dijalektičkim zabludama i fantastičnim iluzijama, slijepo vjerujući u pogrešne doktrine, puni zavisti i nezasitne pohlepe, ljudi su ismijavali kapitalizam i izabrali način koji je izazvao sukobe za koje se ne može naći mirno rješenje.
Jezične manjine i demokracija
Etatizam – bilo intervencionizam ili socijalizam – mora dovesti do sukoba, rata i totalitarnog ugnjetavanja velikog broja ljudi. Pravo i istinito stanje, pod etatizmom, jest država u kojoj smo ja i moji prijatelji, koji govore mojim jezikom i dijele moja mišljenja, jedini ispravni. Sve ostale države su lažne. Ne može se poreći da i one postoje u ovom nesavršenom svijetu. Ali one su neprijatelji moje države, jedine pravedne države, čak i ako ta država još ne postoji izvan mojih snova i želja. Naša njemačka nacistička država, kaže Steding, je Reich; druge države su odstupanja od nje. Politika, kaže najistaknutiji nacistički pravnik Carl Schmitt, je diskriminacija između prijatelja i neprijatelja.
Da bismo razumjeli ove doktrine, najprije moramo gledati na liberalni stav prema problemu jezičnih antagonizama.
Onaj koji živi kao član jezične manjine, lišen je sredstava za utjecaj na politiku zemlje. (Ne razmatramo poseban slučaj u kojem takva jezična manjina zauzima povlašteni položaj i ugnjetava većinu, kao npr. aristokracija njemačkog govornog područja u baltičkim zemljama u godinama koje prethode rusizaciji tih provincija.) Unutar demokracije zajedničko javno mnijenje određuje ishod izbora, a time i političke odluke. Tko god želi da njegove ideje prevladaju u političkom životu, mora pokušati utjecati na javno mnijenje kroz govor i pisanje. Ako uspije uvjeriti svoje sugrađane, njegove ideje dobivaju podršku i ustraju.
U ovoj borbi ideja jezične manjine ne mogu sudjelovati. One su neizrecivi gledatelji političkih rasprava od kojih se pojavljuje odlučujući glas. Ne mogu sudjelovati u raspravama i pregovorima. Ali rezultat također određuje njihovu sudbinu. Za njih demokracija ne znači samoodređenje; drugi ih ljudi kontroliraju. Oni su građani drugog reda. To je razlog zbog kojeg ljudi u demokratskom svijetu smatraju nedostatkom biti članovi jezične manjine. Istodobno objašnjava zašto ranijim vremenima nije bilo sukoba među govornicima različitih jezika u istoj zemlji budući da nije bilo demokracije. U vremenu demokracije ljudi žele živjeti u zajednici u kojoj govore isti jezik kao i većina njihovih sugrađana. Stoga u plebiscitima koji se odnose na pitanje kojoj državi pokrajina treba pripasti, ljudi u pravilu, ali ne uvijek, glasaju za zemlju u kojoj neće biti članovi jezične manjine.
Priznavanje ove činjenice nikako ne dovodi liberalizam do načela nacionalnosti. Liberalizam ne kaže: svaka jezična skupina treba formirati svoju državu, a svaki pojedinac koji pripada ovoj skupini mora, ako je to moguće, pripadati toj državi. Također ne kaže: nijedna država ne bi trebala uključivati ljude iz više različitih jezičnih skupina. Liberalizam postavlja samoodređenje. Da su ljudi u ostvarivanju ovog prava dopuštali da budu vođeni jezičnim razmatranjima za liberalizam je samo činjenica, a ne načelo ili moralni zakon. Ako ljudi odluče na drugi način, što je, primjerice, slučaj s njemačkim govornim alsatima, to je njihova vlastita stvar. Takvu odluku, također, mora se poštivati.
Kako nastaje agresivni nacionalizam
Ali, to je drugačije u našem dobu etatizma. Etatistička država mora nužno širiti svoj teritorij. Prednosti koje ona može dati svojim građanima povećavaju se onako kako se povećava njezin teritorij. Sve što intervencionistička država može pružiti, može se pružiti obilnije većom državom nego manjom. Privilegije postaju vrednije kad se povećava teritorij na kojem vrijede. Bit etatizma je da uzme od jedne skupine da bi se dalo drugoj. Što više može uzeti, to će više moći dati. Oni koje Vlada favorizira žele da njihova država postane što veća. Politika teritorijalne ekspanzije postaje popularna. Ljudi, kao i vlade, postaju željni osvajanja. Svaki izgovor za agresiju smatra se ispravnim. Ljudi tada prepoznaju samo jedan argument u korist mira: da je potencijalni protivnik dovoljno jak da pobijedi tvoj napad. Jao slabima!
Domaća politika nacionalističke države nadahnuta je ciljem poboljšanja uvjeta posebnih skupina građana tako da se nanosi zlo strancima i onim građanima koji govore strani jezik. U vanjskopolitičkom ekonomskom nacionalizmu to znači diskriminaciju stranaca i njihove robe i usluga. U domaćoj politici to znači diskriminaciju građana koji govore jezikom koji nije onaj vladajuće skupine. To nisu uvijek manjinske skupine u tehničkom smislu. Nijemci iz Merana, Bozena i Brixena su većina u svojim četvrtima; oni su manjine samo zato što se njihova zemlja pripojila Italiji. Isto vrijedi i za Nijemce Egerlanda, za Ukrajince u Poljskoj, Mađare okruga Szekler u Transilvaniji, Slovence u talijanskom okupiranom Carniolu. Onaj tko govori stranim jezikom u državi u kojoj prevladava drugi jezik je “odmetnik” kojemu se građanska prava gotovo odbacuju.
Najbolji primjer političkih posljedica ovog agresivnog nacionalizma pokazuju uvjeti u istočnoj Europi. Ako pitate predstavnike jezičnih skupina istočne Europe što smatraju pravednom granicom svojih nacionalnih država, a ako označite te granice na karti, otkrit ćete da veći dio tog teritorija traži najmanje dva naroda, a nezanemariv dio čak tri ili više. Svaka jezična skupina brani svoje tvrdnje jezičnim, rasnim, povijesnim, zemljopisnim, strateškim, ekonomskim, društvenim i vjerskim argumentima. Nijedna se zemlja iskreno ne želi odreći ni najmanjih svojih zahtjeva. Svaka je nacija spremna pribjeći oružju kako bi zadovoljila svoje pretenzije. Svaka jezična skupina, prema tome, smatra neposredne susjede smrtnim neprijateljima i oslanja se na susjedove susjedne države za oružanu podršku svojim teritorijalnim pretenzijama protiv zajedničkog neprijatelja. Svaka skupina pokušava iskoristiti svaku priliku da zadovolji svoje zahtjeve na račun svojih susjeda. Povijest posljednjih desetljeća dokazuje ispravnost ovog melankoličnog opisa.
Odlomak iz djela: Ludwig von Mises, Svemoguća vlada: nastanak totalne države i totalnog rata
Izvor: Liberal.hr
