Kultura

Predizborna kanibalizacija političke scene

Predizborna kanibalizacija političke scene

Trenutno je na sceni scenario predizbornog raspamećivanja naroda koji se očituje u nekoliko manifestacionih oblika među kojima je naočigledniji generiranje krize izvlačenjem teških i nerješivih pitanja u kritičnim trenucima svjesni da se neće jer ne mogu riješiti ni tako ni u tom trenutku; besmislenim i bespotrebnim zatrpavanjem brojkama i slovima o prikupljenim direktnim i indirektnim porezima i drugim nametima kao da su ih pokupili po ulici ili dok su padali sa neba, a ne iz naših džepova; o dosezanju običnom čovjeku nezamislivih milijardi vanjskotrgovinske razmjene kao da će iko ikada vidjeti bilo kakvu korist, mikro i makroekonomskim pokazateljima uglavnom u procentima koji u stvarnom životu znače manje od ništa; o privrednom i ekonomskom rastu u zemlji koja, ne da nema privredu i ekonomiju, nego se broj štrajkača glađu polahko izjednačava sa brojem onih koji gladuju iako ne štrajkuju…

Ponajviše se hvale da se borci penzioneri neće više morati sekirati za svoje dodatke i penzije… jer neće još dugo.

Iz mišijih rupa izlaze oni koje nismo vidjeli još od prošlih izbora i dogovor(e)no dijele lekcije kolegama miševima, mačkama i džukelama… Oni koje smo češće viđali nego što smo željeli trenutno su u fazi osmišljavanja i realiziranja vlastitoga mučeništva, a na političkoj pozornici u nezahvalnim sporednim ulogama pojavili su se i oni od kojih smo očekivali da budu makar moralne i ljudske vertikale ako već nisu političke.

Sportskim rječnikom: nabacuju se lopte, prave namjerni fauli u protivničkom šesnaestercu, a igra namjerno održava oko sredine terena svjesno ne ulazeći u protivnički prostor jer je trenutno politički isplativije primiti go nego dati gol.

Tri su ključna pojma, pojave odnosno sindroma na koje ovdje želim skrenuti posebnu pažnju: sindrom zarobljene države, štokholmski sindrom i sindrom spirale šutnje koji već činjenicom da se o njima govori kao o sindromima ili makar, simptomima ukazuju na to da je Bosna i Hercegovina duboko i ozbiljno oboljelo društvo.

 Zarobljena država

Paradigma „Bosne i Hercegovine“ upredstavlja se kao unutarnja okupacija ili otmica zemlje, društva i države od strane nekoliko – uglavnom tri – etnonacionalne autosubjektivizacije, inicijalno formirane kao narodni / nacionalni pokreti koje su sebi prisvojile pravo da u institucijama države ekskluzivno predstavljaju tri konstitutivna naroda uskraćujući to isto pravo svim ostalim političkim subjektima neovisno o njihovoj političkoj prolilizaciji, nacionalnom sastavu članstva i svim ostalim pretenzijama. U bošnjačkom nacionalnom korpusu to je SDA, neprikosnoveni vlasnik vlasti i povjerenja većine bošnjačkog glasačkog tkiva već duže od dva desetljeća; u srpskom nacionalnom korpusu u potonjem desetljeću u tom smislu je na površinu isplivao SNSD (što načelno, ne mora ništa značiti jer u ovom korpusu (is)tu ulogu ima i igra svaki politički subjekt koji osvoji vlast i bude dovoljno glasan u odbrani i zaštiti vitalnog nacionalnog interesa srpskog naroda u BiH – očuvanju Republike Srpske kao najznačajnijeg ratnog plijena ikada nakon

Karakterizira je nekoliko tipskih, tipičnih ili, već se može govoriti o klasičnim karakteristikama sindroma zarobljene države poput partokratije, tajkunsko-političko-partijskih veza, partijsko / stranačka kadrovska kapilarizacija svih segmenata javnog življenja koja ide tako daleko ili duboko da više nisu zanimljiva samo radna mjesta nego i mjesta u školskim odborima i savjetima mjesnih zajednica… odnosno onih koja ne nose nikakvu materijalnu nadoknadu.

Treba istaknuti da su svi ovi potezi i postupci dio procesa projektiranog i usmjerenog samo i isključivo ka osvajanju i zadržavanju vlasti a u cilju realizacije i aktualizacije ovladavanja javnim resursima od prirodnih bogatstava i budžeta, preko javnih preduzeća do radnih mjesta.

Sve to uzrokovalo je ili za posljedicu ima iznimno visok stupanj korupcije svih poznatih oblika, na svim razinama i u svim sferama javnog življenja u kojoj doslovno netragom nestaju nezamislivi iznosi javnog, budžetskog novca zbog čega ne samo da dolazi do duboke socijalne polarizacije i raslojavanja nego zemlja i država tonu u sve veću bijedu ne samo socijalnu i političku nego i demografsku i psihološku.

Štokholmski sindrom

Temeljem osnovih karakteristika Bosne i Hercegovine kao zemlje, društva, države i / ili političke zajednice zarobljene / otete, partijske, korpumpirane i nepristojne države sa sramotnim prvim mjestom na svim negativnim komparativnim listama europskih zemalja od toga da smo najzagađenija europska zemlja do činjenice da smo zemlja sa najnižim životnim standardom usporedivim sa nekim od najsiromašnijih zemalja Afrike.

S jedne strane opetovani i gotovo istovjetni rezultati većine – ako ne gotovo svih osim jednih – prečestih izbora u Bosni i Hercegovini, a sa druge projektirani i namjenski plasirani rumor da se ne može ništa učinitida su svi isti i da nema načina da se bilo šta promijeni uzrokovali su apstinenciju velikog broja demoraliziranih i, konačno, nezainteresiranih glasača, njihovo odustajanje da budu aktivni i postanu pasivni birači; oni će svoje glasačko pravo i biračku mogućnost prepustiti armiji budžetskih korisnika i članova njihovih porodica koji će birajući ne političke opcije nego izborom osiguravajući sigurnost vlastitih radnih mjesta i egzistencije uzrokovati kolektivnu psihozu poznatu pod nazivom štokholmski sindrom. Svojevrsnost, naročitost i osobitost ovog sindroma koji se u bosanskohercegovačkoj društvenoj, političkoj, socijalnoj, psihološkoj i svakoj drugoj svakodnevici manifestira na istoimenim i istovrsnim ravnima počiva u činjenici da nije sasvim jasno ko je otmičar, a ko talac (vrijedi, čak je i adekvatnije, u množini).

Pojasnit ću. Jednu stranu ovog novčića čine uposlenici državnog administrativnog aparata i budžetski korisnici njih između 163.000 – 198.000, a drugu oko 500.000 nezaposlenih i preko 650.000 penzionera / umirovljenika. Državni uposlenici i budžetski korisnici za koje se temeljem iskustvenog znanja sa visokim stunjem sigurnosti može pretpostaviti da su posao i namještenje dobili isključivo zahvaljujući pripadnosi ili naklonosti nekoj od vladajućih političkih partija ili osobnom vezom skupa sa punoljetnim članovima svojih obitelji čine značajan dio glasačkog tkiva etnonacionalnih političkih stranaka, partija i zajednica koji ustrajno glasajući, ponavljamo, za svoj posao i egzistenciju više nego za političke subjekte u svojevrsnom talačkom klinču drže više od milion socijalno ugroženih i trebalo bi biti, transformacijski zainteresiranih, a ustvari, obezvoljenih, nezainteresiranih i ravnodušnih izbornih / glasačkih apstinenata. Istovremeno i svejednako ti, po vlastitoj odluci, izborni / glasački apstinenti koji – čak i bez članova svojih obitelji – neupitno predstavljaju ubjedljivu većinu, osobnom izborom da apstiniraju od biranja vlastite budućnosti ostavljaju otvorenu mogućnost da za njih izbor izvrše egzistencijalno zainteresirana i osobno materijalno motivirana manjina.

Ovu računicu ne bi značajnije promijenilo ni uvođenje drugih činilaca i faktora poput emocionalno motiviranih zagovornika etnonacionalnih ideja i narativa jer bi se brojke u nekom trenutku počeli preklapati.

Navedeni primjer iskoristili smo samo kao slikovitu potvrda tvrdnje da, premda su svi simptomi masovnog – ako ne kolektivnog – štokholmskog sindroma vrlo jasni i očevidni u biti, nije sasvim jasno ko je otmičar, a ko talac i ko koga drži u zatočeništvu.

Spirala šutnje

Sve do sada rečeno uz iznimno glasan, zaglušujući narativ koji promovira nacionalne ponad svih ostalih identifikacija i vrijednosti, naročito ponad skupine moralnih vrlina uz – ponavljam – uvjeren sam projektiran i namjenski fabriciran osjećaj opće, načelne, kolektivne i osobne nesigurnosti (kome naruku ide i ne-kontroliran stupanj i stopa općeg kriminaliteta narasla do razine zebnje za osobnu sigurnost… uzrokovali su pojavu sindroma koji se u socijalnoj psihologiji prepoznaje pod nazivom spirala šutnje.

Spirala tišine je teorija koja se najčešće i najadekvatnije koristi u političkim i mass-komunikacijskim naukama čiji se izum i afirmacija pripisuje njemačkoj naučnici Elisabeth Noelle-Neumann, a prema kojoj ljudi imaju stečenu sklonost da ostani tihi, šutljivi, nijemi kada se njihovo mišljenje o bilo čemu protivi većinskom ili mainstream stajalištu, odnosno statusu quo. Na ovakav odabir ljudi se odlučuju iz načelno dva razloga koji u osnovi imaju strah: 1. (opravdan) strah od izolacije, koji ishodi iz ideje da socijalna skupina ili društvo u cjelini mogu zanemariti, izolirati ili čak odbacili (ekskomunicirati) svoje članove zbog razlike u mišljenju. 2. strah od krajnje negativih posljedica koje prevazilaze puku izolaciju i odbacivanje i prelaze u domen represije ili odmazde u smislu gubitka posla ili socijalnog statusa, u ekstremnim slučajevima i (strah) od nasilja, u slučaju glasnog izricanja i odbrane svoga mišljenja, stava ili interesa. Vjerodostojnost ove teorije počiva na ideji da u datoj situaciji svi ljudi, kao pojedinci, imaju neku vrstu intuitivnog znanja i načina sticanja znanja šta je dominirajuće ili mainstream mišljenje ili stav većine.

Spirala tišine nastaje ili ojačava onoga trenutka kada neki utjecajni predstavnik većinskog mišljenja u odabranom krugu istomišljenika počne zagovarati upravo to javno, zajedničko, većinsko mišljenje ili stav, zbog čega se manjina počinje osjećati sve udaljenijom od prostora u kojemu se osjeća komotnom da iznese svoje, drukčije ili protivno mišljenje i stav – ili, pak, taj prostor postane znakovito manji – te zbog toga počinje osjećati gorespomenute strahove.

Što se tiče definiranja i ozvaničenja dominantne ili mainstream ideje, odnosno statusa quo, kao i njenoj percepciji u javnosti, procjena javnosti nije uvijek ili, radije, rijetko je u suglasju sa stvarnošću te u tom smislu nezaobilaznu ulogu u ovoj jednadžbi imaju mediji.

Teorija spirale tišine / šutnje objašnjava nastanak socijalnih normi na mikro i makro razini. Što se tiče mikro razine ili mikro-teorije, spirala tišine / šutnje (pre)ispituje mogućnosti javnog izražavanja mišljenja, predispozicione kontrolne mehanizme kod ljudi – poput spomenutog straha od izolacije kao i demografske varijable koje utječu na spremnost ljudi da javno iznesu svoje mišljenje i stav o nekom općedruštveno bitnom pitanju ili problemu. Na makro razini, spirala tišine / šutnje pojavljuje se u situaciji kada veliki ili sve veći (narastajući) broj pripadnika manjinskog mišljenja odlučuje ostati nijem. To se događa u trenutku kada počinje da se mijenja javna percepcija većinskog mišljenja. Drugim riječima, oklijevanje, ustezanje i odustajanje od iznošenja vlastitoga mišljenja temelji se na osobnoj percepciji onoga šta drugi govore, poređenju vlastitoga sa drugim, glasni(ji)m mišljenjima, pravljenju procjene ima li smisla i isplati li se iznijeti svoje (manjinsko) među ostalim (većinskim) mišljenjima i to ima vrlo značajne implikacije na općedruštvenoj razini.

Nakon što određeno mišljenje počinje stjecati pažnju i podršku većine i, posljedično, postane većinsko mišljenje, manjina – šta god to bilo – počinje osjećati ugroženost i strah (od izolacije) od društva. Kako određeno mišljenje stiče sve veću podršku javnosti, predstavnici manjine počinju osjećati sve veću prijetnju od moguće ugroženosti i tonu u sve dublju tišinu / šutnju. Taj trend nastavlja se sve do stupnja (stadija, mjere) na kojem manjina uopće ne progovara protiv većine te mišljenje većine konačno postaje socijalna norma.

Zaustaviti spiralu šutnje odnosno, preusmjeriti strah tihe, apstinentske većine u nezadovoljstvo vlastitim stanjem i protest je ključ za bravu bosanskohercegovačke socijalne, političke i društvene paradigme.

Narativ bosanskohercegovačke političke stvarnosti

Bosanskohercegovačka politička stvarnost u svim njenim pojavnostima obilježena je sa nekoliko stvarnosno-virtualnih osobenosti koje su se, u međuvremenu (1995–2017), zbog ustrajnosti ponavljanja i konzistentnosti u (samo)održavanju, pretvorile u svojevrsne paradigme koje karakteriziraju ukupan ali i dnevnopolitički narativ. Ako je, kao što jeste, osnovna metafora Balkana bure baruta, onda je Bosna i Hercegovina, sa svim svojim (ne)pomirljivim različitostima bez ikakve sumnje jedan od njegovih fitilja.

Generacijama rođenim nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu „Bosna i Hercegovina“[i] kakvu poznaju izgleda kao pokušaj okončanja rata po svaku cijenu i uspostave mira sa minimumom mogućnosti ponovnog izbijanja ratnih sukoba širih razmjera, osiguravanja nemogućnosti nacionalnog preglasavanja i uspostavljanja dominacije jednog nad druga dva i vice versa naciona…, pritom potpuno zanemarujući osobenosti Bosne i Hercegovine koje su prepoznavali i, reklo bi se, neupućeniji, poput delegata oba zasjedanja ZAVNOBIH-a na kojima su postavljeni temelji i određene granice teritorija SR BiH čiju tradiciju nastavlja RBiH, a za njom i „Bosna i Hercegovina“.

To je bio kontraproduktivni rezultat opita međunarodne zajednice, uprimjeren na karakterističnom multinacionalnom mikroprostoru, kakvim su se u to vrijeme (kraj 20. i početak 21. stoljeća) rješavali istovjetni problemi u sličnim sredinama u drugim dijelovima svijeta, napose Bliskom istoku, u kojima je bilo potrebno, radi reformiranja starih i uspostave novih omjera i podjela na globalnoj razini, višestoljetne, višenacionalne i višekonfesionalne zajednice preurediti u neodržive i međusobno zavađene etnije, radi stvaranja stalnih žarišnih mjesta sukoba sa krajnjim ciljem otvaranja stalnog i isplativnog tržišta za proizvode vojne industrije i istovremeno i naporedo iscrpljivanje resursa predmetnog geografskog područja / teritorija i zaštitu postojećih energetskih trasa.

Tako je „Bosna i Hercegovina“ postala konstrukt bez presedana u dosadašnjoj politološkoj teoriji, a potogovo u političkoj praksi, tako i toliko da za nju i njeno društveno uređenje ne postoji čak ni adekvatna terminološka odrednica, odgovarajući dovoljno deskriptivan naziv koji bi definirao o kojoj se vrsti društvenog uređenja radi te postoji samo pod svojim složenim imenom: Bosna i Hercegovina.

„Bosna i Hercegovina“ slovi kao zemlja / država slučajvještačka tvorevina sastavljena(!) od dva entiteta, Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS), te Distrikta Brčko, sa neodrživo složenom unutarnjom organizacijom i nefunkcionalnim društvenim uređenjem u kojem se nijedna odluka ne može donijeti bez konsenzusa predstavnika tri većinska narodna / nacionalna korpusa prethodno međusobno sukobljena i zaraćena do nepomirljivosti u vrtlogu međusobnog suprostavljanja i podržavanja.

Paradigma kao problem

Sljedstvenim tokom sve gorenavedeno: naizmjenično zapijevanje etnonacionalnih horova i solista o Bosni i Hercegovini kao nemogućoj i neodrživoj državi s jedne i njenoj hiljadugodišnoj državnosti i opstojnostiusprkos brojnim izvanjskim i iznutarnjim pokušajima njenog rastakanja i teritorijalne dezintegracije s druge strane, samo su neki od narativnih elemenata paradigmatske konstrukcije troetničke i tropartijske države u pokušaju očuvanja vlastitih pozicija utjecaja i moći, a sa druge, doista, samo (op)sjene na zidu.

Politiku općenito, a naročito bosanskohercegovačku teško opterećenu etnonacionalističkim narativom, teško da je moguće bolje i slikovitije prikazati od znamenitog opisa ljudi u pećini koji se nalazi u sedmoj knjizi Platonove Države.

Odnosno, tačnije i preciznije, za pragmatični dio etnonacionalističkog političkog narativa – političare – paradigma je metod, a za posmatrače / glasače, sjene na zidu su jedina istina koja postoji i jedina paradigma koju vrijedi vjerovati usprkos očiglednim pokazateljima da je riječ o zarobljenoj, partijskoj, duboko korumpiranoj državito je temeljna paradigma Bosne i Hercegovine i njen osnovni problem.

Drugim riječima, osnovni problem ovakvog sistema vlasti je sistem vlasti napose. Budući da sistem u ovakvom političkom okruženju nije moguće mijenjati, potrebno je iznaći učinkovito rješenje kojim bi se uspostavila zakonska i etička ograničenja, a to je moguće samo uspostavom vladavine prava. Naravno, uspostava vladavine prava je dugotrajan proces koji ne može proći bez bolnih posljedica, prije svega prema etnonacionalnim stranačkim oligarhijama, ali je isto tako nužan za sve naredne korake u etabliranju Bosne i Hercegovine kao normalne, pristojne države i približavanje eurounijskim procesima.

(izvod iz knjige Priručnik za revoluciju)

 

[i] U Članu I Ustava Bosne i Hercegovine (Anex IV Daytonskog mirovnog sporazuma), stav 1. Kontinuitet, doslovno piše:Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada „Bosna i Hercegovina“ nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država… te smo, upotrijebljeni oblik naziva naše zemlje (pod znacima navoda) iskoristili kao vizualni identifikacijski oblik pisanja naziva daytonske Bosne i Hercegovina o kojoj je riječ u ovom radu.

edinurjankukavica.blogspot.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close