Loše stvari događaju se dobrim ljudima – Pametaaaan, ih!

Loše stvari događaju se samo i isključivo dobrim ljudima! Ne samo zato što se suprotnosti privlače nego zato što je lošim ljudima sasvim dovoljno to što su loši te će ih, na šta god da računaju, historija ili Budući svijet pamtiti i tretirati isključivo po tome da su bili loši. To njima, naravno, dok su živi, veoma malo – ako ikako – nešto znači; dovoljno im je da je njima dobro.

Žena bez vida

Evo, naprimjer, živjela je tako jedna slijepa djevojka koja je mrzila sve, a najviše samu sebe, samo zato što je bila slijepa. Mrzila je sve, osim njenog momka koji ju je nesebično volio. On je uvijek bio pored nje u trenucima kada joj je trebala pomoć. Njena jedina želja je bila da može vidjeti svijet, da može vidjeti svoga momka. Govorila je da bi se udala za njega kada bi opet mogla vidjeti.

Dogodit će se da će se pojaviti neki donator organa i njoj će biti suđena jedna rožnjača. Poslije operacije djevojka je prvi put u životu ugledala svijet. Kako to obično biva u pričama, prvo što je ugledala bio je njen momak koji je čekao pored bolničkog kreveta da se probudi. Držeći je za ruku, on je upita: „Hoćeš li se sada, nakon što si ugledala svijet, udati za mene?” Vidjevši ga, djevojka shvati da je on slijep na jedno oko i u šoku odbi bračnu ponudu, a on sav tužan ustade i ode. Kasnije joj je stiglo pismo u kome je pisalo: „Draga, molim te da dobro vodiš računa o mojoj rožnjači”, ali njoj više nije bilo bitno ni ko, a kamoli šta piše.

Svima nam je jasno ko je u ovoj priči dobar, a ko loš. Ali, osim te očigledne poruke, u njoj se krije i ništa manje očigledna pouka da su, nerijetko, dobar i budala na istoj deredži. A svi vole biti pametni, a niko ne voli biti budala.

Još od malih nogu, od maltretiranja recitiranjem pred okupljenom rodbinom ili prijateljima, preko škola i fakulteta, sve do takozvanog zrelog doba, većina ljudi voli da ostali ljudi za njih kažu da su pametni. Posljedično, vremenom, većina ljudi sebe počne i smatrati pametnim. To je normalno; malo ko voli biti glup, a još manje voli da ih ostali ljudi smatraju glupim. No, ponekad je teško utvrditi je li neko doista pametan ili baš glup. Potrebna je situacija, prilika da se nešto kaže ili učini i, konačno, vrijeme koje je nepotkupljivi sudac svih naših poteza i postupaka.

Zastava BiH: Jesu li dobar i budala na istoj deredži

Doduše, dok vrijeme učini svoje, zaključak je li neko (bio) pametan ili glup je, najčešće, potpuno beskoristan jer je prekasno. U međuvremenu, utvrđeno je da biti pametan nije samo stvar inteligencije; na kraju krajeva, i inteligenciju su „pametni” razložili na proste faktore, od socijalne do emocionalne, tako da se u toj zbrci i doista inteligentni ljudi danas teško snalaze, pa često ispadne da se i izuzetno pametni ljudi „okliznu” i naprave glupost, a i glupanima se omakne pa kažu ili učine nešto pametno. Kako je danas najznačajniji kriterij novac, odnosno osobno bogatstvo, čini se da je ekonomiji pošlo za rukom pokupiti sve vrijedne umove u svim državama svijeta, tako da se dioničarska filozofija može pohvaliti najinteligentnijim pristalicama. Ipak, i tu ima svašta. Ali, postoje i izuzeci koji, na neki način, opovrgavaju ili, pak, potvrđuju pravilo.

Naprimjer, neki slijepi čovjek sjedio je na stepenicima ispred jedne javne ustanove, s kartonskom kutijom blizu svojih stopala i natpisom na kome je pisalo: „Slijep sam, molim vas pomozite mi.” Jedan slučajni prolaznik, igrom slučaja, uspješan i bogat čovjek, koji je tuda prolazio, zaustavi se da spusti markicu i na dnu kartonske kutije vidje samo nekoliko žutih novčića. Sagnu se da spusti svoju markicu, a zatim, bez pitanja, uze karton, okrenu ga i ispisa novi natpis. Istog popodneva onaj isti slučajni prolaznik ponovo naiđe do onog istog slijepca i vidje kako je sada njegova kartonska kutija puna novčića i novčanica. Prepoznajući ga po koraku, slijepi prosjak ga upita nije li on taj koji je jutros nešto napisao na njegovom kartonu i što je to napisao. Prolaznik-biznismen mu odgovori: „Ništa naročito…, samo tvoju poruku, ali na drugačiji način”, nasmiješi se i izgubi u gužvi. Onaj slijepi čovjek je tek kasnije, kad je nekoga zamolio da mu pročita natpis, saznao da je glasio: „Danas je proljeće…, a ja ga ne mogu vidjeti.”

Ako se pitate ko je u ovoj priči dobar, a ko loš – jer to nije tako očevidno kao u prvoj – reći ću vam samo to da je ovaj uspješni čovjek (biznismen, načelnik, ministar, predsjednik…) glavni lik k'o fol vica, a ustvari veoma poučne pričice o tri koverte koju, vjerujem, svi znate. Naime, taj uspješni čovjek svoju je fotelju naslijedio od nešto starijeg kolege. Prvi radni dan na stolu su ga dočekale tri koverte označene brojevima jedan, dva, tri. Otvorio je prvu kovertu i u njoj našao poruku: „Za sve pogreške optuži svoga prethodnika.” Naravno, recimo „kompanija” u koju je ušao novi direktor bila je prilično financijski i organizacijski uzdrmana, moral zaposlenika je bio loš, poslovanje „na pozitivnoj nuli”. Dežurni krivac u liku i djelu bivšeg menadžmenta činilo se odličnom idejom.

No, kako se situacija ni nakon stotinu dana nije popravljala, direktor otvori i drugu kovertu. U njoj je pisalo: „Reci da su rješenja na vidiku, ali da su potrebne analize stanja, beskompromisna borba, bolni rezovi i radikalne mjere.”

Direktor se dade na posao: otpustio nekoliko stotina ljudi, prodade dijelove firme koji nisu donosili rezultate ili nisu bili u skladu sa strateškim ciljevima matične kompanije, napravi novu kadrovsko-organizacijsku križaljku i, naravno, zadovoljno poče trljati ruke očekujući pozitivne rezultate. Ali, kola su odavno krenula nizbrdo i ništa ih, ni nakon sljedećih šest mjeseci, nije zaustavljalo te očajni direktor otvori i treću kovertu u kojoj je pisalo: „Napiši tri koverte.” Eto.

Vladavina znanja

Temeljem navedenog može se zaključiti da nije baš sve tako crno i da se i dobrim ljudima mogu dogoditi dobre stvari. Naprimjer da imaju pametnog prethodnika.

Bez neke naročite veze s naprijed rečenim, ali pitam se je li neki Georg Wilhelm Friedrich Hegel kad je pisao „Filozofiju historije” znao da se loše stvari događaju samo dobrim ljudima i da su u Bosni i Hercegovini dobar i budala na istoj deredži, ne bih vam znao reći.

Ne znam ni je li on bio dobar ili loš, ali znam da se mnogi vole na njega pozivati i često ga citirati, naročito kad žele ispasti pametni. Evo, onda jedan prigodan citat: „U vladanju može sudjelovati svako ko ima znanje, iskustvo i moralnu volju. Ali, dobra vladavina je samo vladavina znanja (onih koji znaju), a ne njihovo neznanje i taština.”

 
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba