logo
bios

Lobotomija

Objavljeno prije 1 mjesec . u sub, jan 25th, 2020

Piše : Edin Urjan Kukavica

Još uvijek nisam siguran je li uništavanje svega što je iole bilo dobro u Bosni i Hercegovini – od obrazovanja do zdravstva – bio rezultat osmišljene i sistemski sponzorirane prakse ili je pak, dio nekontrolirane stihije kojoj su kumovali rođaci i stranački podobnici?! Ako je dio sistemske kampanje onda to napose, doista potvrđuje najcrnje pomisli o povodima i prirodi raspada Jugoslavije…

No, ako je dio stihije onda je realno upitati: Zašto je niko do sada nije ni pokušao zaustaviti? I šta je to toliko važnije od dobrog obrazovanja, pravosuđa, zdravstva i istine o njima da se svekoliki nacionalisti nadignu u sprječavanje govorenja o istini?

Šta je to toliko pogrešno kod nacionalista da nijedan potez koji povuku ne vodi ničemu dobrom… To svejednako i istovažno vrijedi na razini pojedinačnog kao i na razini općeg… na svim razinama, u svim sferama, u svim domenima umjesto mira donose nemir, umjesto reda donose nered. Rat, privatizacija, tranzicija, administracija, birokracija… Čini se da se ovaj antisistem pomalo kruni… Ono što nije ni izgledalo kao političko nadmudrivanje  nastavilo se kao svima poznata priča sa notarskim ugovorima za „izabrane“ zastupnike i nezanimljivi  izvještaj o “vlasništvu” nad mandatima i ljudima. Sve to posebno i skupa samo su prve mrvice spale sa stola na kojem se dijeli „kolač“ vlasti. Očekivati je da će uskoro mrva biti toliko da će svaki korak oko stola predstavljati potencijalnu opasnost od ogre. No, opasnost vreba samo one koji već nisu ograisani. 

Mada, dvadesetpet godina gacanja po bh. blatu teško da je ikoga ostavilo pri zdravoj pameti. Jer, da je riječ o normalnim ljudima, razmatranje rada bilo kojeg segmenta ovog društva bilo bi prilika, mogućnost čak, pohvala uspješnosti rada jedne skupine ljudi koji su do tada živjeli bez imena i prezimena, bez javne slave i priznanja, predanim i posvećenim stručnjacima koji su najveći dio svojih života proveli nad knjigom i u uskom krugu učitelja i mentora. Bila bi to prilika da se u parlamentu jednog značajnog dijela jedne zemlje spomenu imena, ukaže na dostignuća i rezultate, nagrade najzaslužniji, zamoli za pomoć pri nabavci još novije tehnologije, odobre neka, ako ne značajna sredstva za unapređenje rada i na kraju, na nekoj skromnoj zakusci ili domjenku razmjeni nekoliko neformalnih, manje kurtoaznih, a više riječi punih zahvalnosti za dotadašnji dobar i podstrijeka za bolji rad u budućnosti… svjesnih da ćemo prije nego kasnije svi postati korisnici njihovih usluga.

Da ima imalo istine u svim do sada rečenim tvrdnjama o uspješnosti uprave, zakonitosti imenovanja, legalitetu i legitimitetu imenovanih i postavljenih razmatranje rada bilo koje ustanove bilo bi dočekano sa olakšanjem, sa radošću, sa nadom da će zvanična institucija potvrditi tu istinu…Umjesto toga utvrđivanje istine ovdje se doživljava kao prijetnja, opasnost, vrijeđanje, kaljanje lika i djela i živih i mrtvih, obračun između „crvenih“ i „zelenih“, ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa, poziv na rušenje vlasti…

Sve bi bilo lakše da je ovdje riječ o istini ustvari, da je ovdje išta utemeljeno u istini. Ili makar, medicini… Da je riječ o istini ili makar, medicini vitalni interes bio bi uvijek ispred nacionalnog. No, ovdje nema ni trunke pristojnosti, a kamoli istine. Normalno je to u zemlji kojom vladaju samopromovirani lideri bez ikakvih hvalevrijednih, a kamoli liderskih osobina, političari bez ikakvih, a kamoli respektabilnih biografija, zastupnici i poslanici u kojoj odlazak u bolnicu nije stvar bola i lijeka, oboljenja i liječenja, ozdravljenja i kvalitetnijeg življenja nego – kako to neko reče – pitanje političke odluke… Čak, više od toga, pitanje života i smrti o čemu odlučuju nepozvani i nedostojni.

Jasno je da kao takvi ne misle da će se oni, a kamoli njihova djeca ikada razboljeti, a i ako se razbole sigurni su da im jednomandatna plata od pola miliona ili 770.000 maraka može osigurati liječenje u najboljim medicinskim centrima svijeta u kojemu ne vladaju konstitutivni narodi i u kojima ljude liječe ljekari, a ne Bošnjaci, Srbi, Hrvati, muslimani, pravoslavci, katolici… štagod, oni kojima je na prvom mjestu dobrobit i zdravlje pacijenta, a ne mir u kući…

No, šta ako ih u nekom od tih svjetskih centara dočeka neko od ljekara nekada otpuštenih sa KCUS-a?

Patria

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh