Ljudi s nekim drugim osobinama – O cirkuskim i drugim hajvanima

O hajvanima, naročito domaćim – a i ponekom polupripitomljenom ili divljem – znamo gotovo sve, zar ne? Znamo da ih neopravdano smatramo nižim bićima jer ona imaju sve naše vrline, a nijednu mahanu: ako nahraniš gladnog psa, ne mogu biti korumpirane, možete kupiti psa, ali ne i njegovo mahanje repom; da ne mogu biti zle jer nema loših pasa nego samo loših gospodara; ako nahraniš gladnog psa, on te neće ugristi i da je pas toliko vjeran da je teško povjerovati da čovjek zaslužuje toliku ljubav; da ne gomilaju više nego što im treba i nikada ne ubijaju iz zadovoljstva nego samo iz potrebe; i znamo da su tvrdnju da psi vole kosti izmislili ljudi koji radije sami pojedu meso. I da, tvrdnju da je pas najbolji čovjekov prijatelj izmislio je čovjek zato što je pseća ljubav jedina koja se može kupiti.

Dvije ovce doji

Znamo da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, da na dobroćudna magarca i majmuni tovare svoje breme, da konja koji najbolje vuče najviše bičuju, da umiljato janje dvije ovce doji, da se na buhu ne zamahuje sjekirom, da se vo ne kolje radi kilograma mesa i da riba od glave smrdi, a da se od repa čisti. Znamo da se nemoćnom lavu i zečevi smiju i da su mačke pametnije od pasa jer još niko nije uspio upregnuti osam mačaka da vuku saonice te da je osnovni razlog zašto ljudi vole pse to što pas maše repom, a ne jezikom.

Znamo i za ono kad su lisica, lav i magarac odlučili da otvore firmu pa se u institucije prvo uputila lisica; „Ja sam lukava, ja ću nam srediti papire za čas posla.” Ode lisica i vrati se sva pokunjena – naravno, nije uspjela. Potom krenu lav: „Ja sam opasan i ljudi me se plaše, sada ću ja nabrzinu da dobijem dozvolu.” Kad, eto lava – podvio rep, ni on ništa nije uradio. Na kraju krenu magarac. Kaže: „Idem ja da probam.” Vrati se magarac poslije pola sata sav sretan i vikne: „Dobio sam dozvolu, dobio sam!” Lisica i lav ga upitaju kako, kada oni nisu uspjeli, a magarac im reče: „Kako sam krenuo od kancelarije do kancelarije, vidim tamo sve moji školski drugovi.”

Sad, kad sam spomenuo magarce, naumpade mi ona stara, Napoleonova pitalica: je li bolja vojska lavova koju vodi magarac ili, pak, vojska magaraca koju vodi lav!? Naravno, takva situacija je moguća samo u bajkicama jer u životinjskom carstvu ne postoje interesni kompromisi niti neprirodne koalicije koje bi mogle dovesti do ovakve situacije. Ko je, naprimjer, ikada čuo da postoji miš ili zec koji je umislio da je lav, pa počeo maltretirati i zlostavljati nedužne seljane i stanovnike šume!? Niko.

Napoleon: Autor poznate pitalice

U prirodi sve stvari su sasvim jasne: vojske raznih hajvana i hajvančića predvode isključivo najjači, nepametniji, neplemenitiji i, u svakom smislu, vojskovođe koji su, usporedivo, bolji od najboljih i, uvijek, pripadnici iste vrste. Ali, to nipošto ne umanjuje zanimljivost pitalice.

Tragajući za odgovorom, osim što sam pitao umne glave koje su mi davale i ovakve i onakve odgovore, obratio sam se i vrlo informiranom internetu i, na moje iznenađenje, uvidio da dilema nije samo moja. Njome se još od Napoleonovog vremena bave, doslovno, gotovo svi – od političara, preko vojnika, do ekonomskih stručnjaka. Naime, kažu da jedan moćni bjelosvjetski poslovni čovjek u svome kabinetu, iza svojih leđa, drži uokviren Napoleonov odgovor: „Više vrijedi vojska magaraca predvođena lavom, nego vojska lavova predvođena magarcem!”

Članovi odbora direktora koji se svakog jutra okupljaju u kabinetu njihovog predsjednika u početku su se, vidjevši tu čuvenu izreku, smiješili, ali im je, valjda s vremenom, prestalo biti smiješno jer su shvatili da, usprkos činjenici da svaki od njih stoji na čelu vojske, ipak, ispred sebe imaju najmanje jednog koji i njih vodi tako da nisu bili sigurni u koji dio izreke da sebe ubroje: među vojskovođe ili, pak, među vojnike, odnosno među lavove ili među magarce.

Kako god, magarac je magarac, to je što jeste i nikada – uprkos umiljatosti – neće biti simbol nizašta osim za glupost i tvrdoglavost. Lav je lav, neprikosnoveni car životinja, vladar savana i krda lavica, osvajač i neviđena lijenština. Medvjed je, opet, medvjed; bio grizli, bijeli, smeđi ili crni, uvijek će izazivati i strah i poštovanje. Tigar je tigar: prelijep, opčinjavajući, hipnotizirajući, neprikosnoven autoritet svake džungle. O slonovima sam već rekao gotovo sve što sam imao reći…

Imena grabljivica

Nadalje, Priroda je stvari uredila da ne može bolje: nijednom zecu u životinjskom carstvu nije ni naumpalo da se predstavi kao lav, tigar, medvjed… Nijedna vrana ne umišlja da je orao, čak ni svraka, a kamoli kanarinac. Primjeri da je miš umislio da je bilo šta drugo i počeo se ponašati u skladu sa svojom zamisli spadaju samo u domen viceva: miš je miš, za njega je i mačka zvijer i samo kad nema mačke miševi kolo vode.

S druge strane, pak, sve te životinje, uključujući lavove, tigrove, pume i leoparde, majmune i majmunčiće, raznorazne cuke, sve ptice grabljivice čija imena znam i sve mnoštvo ovako i onako opasnih životinja, još kao dijete, vidio sam u cirkusu. Samo jednu životinju, slabiju i od lava i od medvjeda, neugledniju od tigra, neuporedivo manju od slona nikada nisam vidio da skače kroz zapaljene obruče, da se prevrće preko glave kako god neko pucne bičem, a ni da šeni na zadnjim nogama kao poslušno kuče kad mu ispred nosa mašu koskom – vuka. Vuka nikada nisam vidio u cirkusu.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba