-TopSLIDEKultura

Ljudi koji su oblikovali islamsku civilizaciju

Knjiga “Islamska civilizacija posmatrana kroz trideset životnih priča“ Chasea Robinsona slavi uspjehe rane islamske civilizacije, usput pobijajući neke mitove

Medijska izvještavanja o nasilju i islamu često idu ruku pod ruku. Tako kao olakšanje dolazi činjenica da je islam u historijskom, kulturnom i intelektualnom pogledu više globalna civilizacija nego nihilistička vjera. Knjiga Chasea Robinsona iz 2016, koja prikazuje 30 portreta značajnih ličnosti islamske historije, elegantan je sažetak mnogih živopisnih, kreativnih i tehnoloških inovacija koje je poslanik Muhamed nadahnuo iz svojih oaza na Arapskom poluotoku u 7. vijeku.

Prikazani su ratnici i vladari, počevši od Muhameda i završavajući sa Shah Ismailom 900 godina kasnije, koji stavlja tačku na ovu priču. Ali u Robinsonovom djelu njihovi uspjesi na bojištu su sporedni u odnosu na njihovu umjetnost. Muhameda ne slavi zbog ratnih uspjeha već zbog njegovih stihova. Abd al-Malika, halifu koji je zauzeo Kipar, historičari su pamtili po izgradnji veličanstvene Kupole na stijeni u Jeruzalemu i, doduše manje pohvalno, po halitozi toliko gadnoj da je “zadahom mogao ubiti muhu”. Mahudu Gazneviji, džihadistu koji je osvojio hinduistička kraljevstva sjeverozapadne Indije, divili su se što je istočnu periferiju ukrasio vrtovima. („Divlju ružu ste nanizali biserima“, pjevao je dvorski pjesnik). Timur, mongolski „kradljivac ovaca i osvajač svijeta“, sagradio je kule od lubanja, ali i uzvišene džamije Samarkanda. Sultan Mehmed II, osmanski osvajač Konstantinopolja, bio je “renesansni čovjek“…

Koliko borci i vođe, toliko su bili fascinantni i dvorovi koje su štitili. Robinsonovo djelo predstavilo je doktore i biologe, kaligrafe, kartografe (uključujući Muhammeda al-Idrisija), historičare i pjesnike. Iako je sam Muhamed bio nepismen, njegova tradicija bila je uronjena u pismo. Jedan od hadisa zvao se “Kalem (Pero)“. Prvo pero stvoreno je kada i prvi čovjek Adem (Adam), a Ali, zet i nasljednik poslanika Muhamada, osmislio je svoje arapsko pismo.

Ne zaboravimo tajkune i biznismene: i u 9. vijeku, kao što je slučaj i sada, proizvođači su se žalili da Kinezi zatrpavaju tržište svojim posuđem koje masovno proizvode. Žene se također pojavljuju u ulogama mističarki, kurtizana i učenica. Ispod svodova džamija u Meki Karima al-Marwaziyya vodila je grupe, koje su činili i muškarci i žene, koje su proučavale Kur’an. Uostalom, da se primijetiti, žene su činile veliki dio poslanikovih pratitelja i čuvara islamske tradicije.

Iz svega ovoga javlja se civilizacija koja je bila tržište koliko robe toliko i ideja. “Kažu da su urbanizacija i pismenost isključivo savremeni fenomen“, kaže Robinson, “ali to je pogrešno“. Zapravo islamski svijet je oličenje “globalizacije, prije njenog vremena“, “kulturnog kozmopolitizma“, “ukrštavanja svjetova” i kapitalizma. Bogati zbog uspjeha u trgovini, ovi gradovi bili su najbolji na svijetu. U 9. vijeku Bagdad je iznikao brzo kao i Manhattan milenij kasnije, sa istim intrigama, seksom i bezobzirnošću koje su bile dio njegove draži. Tigrisom je plovilo 30,000 gondola. Druga islamska prijestolnica, Cordoba, bila je najveći grad u Evropi i dom najvećih mislilaca tog vremena: da nije bilo poznatog filozofa 12. vijeka, Ibn Rushda (Averroes), čija je odbrana aristotelovske filozofije od ortodoksnih teologa imala utjecaj i na ljude poput Tome Akvinskog, možda nikada ne bi ni došlo do prosvjetiteljstva.

Putem portreta Robinson je razotkrio istinu o dva moderna mita o islamu. Salafisti, puritanci koji dominiraju islamskim diskursom 21. vijeka, zagovaraju proroka Muhameda kao utemeljitelja netaknute, nepromjenjive vjere kojoj bi svaki musliman trebao težiti. U Robinsonovom djelu islam koji je za sobom ostavio poslanik Muhamed bio je amorfan, nekoherentan i zbunjen. Bez vođe, muslimanska zajednica se prepirala ne samo oko svake pojedinosti zakona, već i oko toga ko bi trebao vladati i kako. Muhamedova omiljena supruga i njegov zet vodili su žestoku bitku oko njegovog nasljedstva. Vjera je također bila sinkretična: širila se tako što je inkorporirala tradiciju naroda koji su potpali pod njezinu vlast. Prvi vladari nisu vidjeli u vinu ništa što bi narušavalo vjeru jednog muslimana. Često je izvorni tekst bio previše nedorečen da bi mogao odgovoriti na osnovna pitanja. Andaluzijski političar i erudit, Ibn Hazm, na primjer, zalagao se za ukidanje biblijske smrtne kazne za homoseksualnost, govoreći nigdje nije propisana u Kur'anu. (Deset udaraca bičem smatrao je prikladnijom kaznom). Stoljećima kasnije vjera se zgusnula u nešto nalik današnjoj ortodoksiji.

Druga predrasuda koju je Robinson razbio, a koju su često propagirali orijentalisti, je da je rastući pritisak ortodoksije doveo do navodnog pada islama. U 10. vijeku Abu Bakr al-Razi, perzijski alhemičar i liječnik, napisao je traktat “O prevari poslanika“, utvrđujući pobjedu razuma nad otkrivenjem i ismijavajući poslanike nazivajući ih varalicama i pripovjedačima. Samo ga je njegovo obrazloženje da je razum Božji dar poštedilo osude zbog blasfemije. Sljedećeg vijeka Al-Biruni objavio je možda najveći klasični komparativni prikaz religije, navodeći grčke, perzijske i sanskrtske aforizme uz izreke poslanika Muhameda. 5 vjekova prije Daniela Defoea, Ibn Tufayl napisao je priču o dječaku koji je odrastao na pustom ostrvu. Bez ustručavanja njegova metafora pokazuje da se ljudi razvijaju kao razumna bića.

Od 14. vijeka težište islama pomjera se prema Istanbulu, ali njegovi dvorovi nastavili su privlačiti vodeće svjetske naučnike i umjetnike, te su ostali pri vrhu medicinskih inovacija i vojne tehnologije. Nakon poznatog napada, mongolska vladavina nastavila je ulagati u nauku, posebno opservatorij izgrađen u 13. vijeku u Maragi, čija su otkrića potvrdila Kopernikove modele svemira. Multikulturalizam, možda čak i transkonfesionalizam, ostao je prepoznatljiv element islamske vladavine. Krećući se između sunitskih i šiitskih običaja, vjera Mongola uvijek se doimala izuzetno fluidno. Uljeitov vezir Rashid al-Din, židov porijeklom iz Irana koji se preobratio na islam, u 14. vijeku je u blizini Tabriza okupio svjetske istraživače i zaposlio ih na izradi djela koje bi obuhvatilo historiju svijeta “industrijske veličine” “Jāmiʿ al-Tawārīkh“ tj. “Sabrane hronike”. Enciklopedijska širina ovog djela ogleda se u tekstovima preuzetih od hebrejskih mislilaca (koje je navodno preveo sam Rashid al-Din), kineskih izaslanika i najsuosjećajniji tekst o Budi koji nisu napisali sami budisti. Više od 2000 milja od Tunisa, Ibn Haldun napisao je historiju društva koja je po prvi puta bila lišena utjecaja dvorskih hroničara u ispitivanju uzroka historijskih događaja.

Postoje, naravno, historijske ličnosti koje su bliže karikaturama savremenih muslimanskih fundamentalista. Taqi al-Din Ibn Tajmija, sudac iz Damaska i Aleksandrije iz 14. vijeka, bunio se protiv Mongola jer su preferirali šiitski islam i primjenjivali vlastiti Jasa zakon, a ne šerijat – grijeh zbog kojeg ih je proglasio nevjernicima. Kad su sunitske mamelučke vlasti koje je favorizirao zanemarile kršćanske uvrede na račun poslanika Muhameda, digao je masu na noge tražeći da im se odrube glave. Iako je tada bio samo sporedni glumac, salafisti su ga danas progurali na središte scene, svrstavajući njegova učenja rame uz rame sa onim poslanika Muhameda u osnovnom kurikulumu Saudijske Arabije. Ne bi bilo zgoreg da se najvatreniji kritičari kao i ekstremisti islama prisjete i ostalih 29 historijskih ličnosti o kojima je pisao Robinson.


Autor: NICOLAS PELHAM, The Economist

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Foto: Dhow, brod koji se koristio za trgovinu u Perzijskom zaljevu. Preuzeto iz djela “Sabrane hronike” Rašida al-Dina, oko 1314. godine

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close