“Ljudi bez muda i časti” ???

Da je nauka davno dala svoj sud o svim društvenim alternativama i o pojedincu kao ključnom faktoru te cjeline, samo mediokritetima nije jasno. Ovdašnja zbilja postaje patološka ordinacija širih razmjera. “Normalan svijet” (misleći na one koji egzistencionalni milje zaokružuju nizom radnih aktivnosti) obeshrabruje svaki segment društvene zajednice, kojoj i sam pripada.
Da se niko ne bi našao uvrijeđenim, a vjerovatno će se mnogi prepoznati – vrijedilo bi isčitati nekoliko naučnih crtica s kojima se slažu svi poznavaoci društvenih prilika.

George Jeab Nathan, američki analitičar; ” “Loše političare biraju dobri građani koji ne glasaju.”

Hilmo Pašić, član Izborne komisije BiH 2002.g.; “Jedan od faktora koji će, po mom mišljenju, uticati na apstinenciju birača na izborima jeste medijska kampanja, posebno u pisanim medijima. Obračuni među pojedinim strankama i kandidatima koji se objavljuju dezorijentišu građane. Oni ne znaju za koga će se opredijeliti pa se čuju izjave kako uopće neće izaći na izbore. Ne znam koliko se može uticati na to da se takva kampanja stiša u ovom periodu do izbora jer manje se čuje iznošenje programa, odnosno iznose se obećanja, ali ne kroz neku čvrstu programsku orijentaciju, a, s druge strane, puno je više tih nekih ličnih obračuna”

“Zabranjeno pušenje”; “Ljudi bez muda i časti, k'o hijene se mlate oko komada vlasti”

Pod naslovom “Bijeg od slobode”, Erih Fromm (jedan od najvećih filozofa, sociologa i psihoanalitičara dvadesetog stoljeća) je napisao 1941. godine knjigu koja do danas nije izgubila ništa od svoje vrijednosti.
Pored pojednostavljenog osuđivanja autoritetskih vrijednosti sistema, Fromm je koristio priču Adama i Eve kao alegorijsko objašnjenje ljudske biološke evolucije i egzistencijalnog straha, izjavljujući da su Adam i Eva, nakon što su jeli sa Drveta Znanja, postali svjesni samih sebe kao odvojenim od prirode, ali i dio nje. Zato su se osjećali “goli” i “postiđeni”: Oni su se razvili u ljudska bića, svjesni samih sebe, svoje smrtnosti i nemoći pred silama prirode i društva. Nisu više bili ujedinjeni sa svemirom (kosmosom) kao što su bili instinktivno, u praljudskom postojanju kao životinje. Po Frommu, svjesnost odvojenog ljudskog postojanja je izvor svih krivica i srama, a rješenje za ovu egzistencijalnu dihotomiju se nalazi u razvitku jedinstvene ljudske moći ljubavi i uma. Fromm je odvojio njegov koncept ljubavi od popularnog shvaćanja ljubavi u takvoj mjeri, da je njegov odnos prema ovom konceptu bio u paradoksalan.
Fromm je smatrao da je ljubav međusobni kreativni kapacitet, a ne emocija, i odvojio je kreativni kapacitet od onog što je smatrao raznim formama narcističkih neuroza i sado-mazohističkih tendencija, koje se obično uzimaju kao dokaz “istinite ljubavi”. Fromm je zaista posmatrao iskustvo “zaljubljivanja” kao dokaz nečije nesposobnosti da razumije istinitu prirodu ljubavi koja, po njemu, uvijek ima zajedničke elemente kao što su briga, odgovornost, poštovanje i znanje.
Oslanjajući se na svoje znanje Talmuda, Fromm je ukazao da je uglavnom vrlina kada se može razabrati između dobra i zla, dok biblijski učenjaci uglavom smatraju Adama i Evu griješnim zbog neposlušnosti prema Bogu, tako što su zagrizli jabuku s Drveta Znanja. Ipak, napuštajući tradicionalnu religioznu ortodoksiju, Fromm je veličao ljudske vrline zbog nezavisnog djelovanja i korištenja razuma kako bi se uspostavile moralne vrline, a ne pripadanju autoritetskim moralnim vrijednostima.

Djelo “O agresiji” Konrada Lorenza (1966), donosi tezu; čovjekovo agresivno ponašanje, koje se manifestira u ratu, zločinu, individualnim svađama i svim drugim vrstama destruktivnog i sadističkog ponašanja, proizlazi iz filogenetski programiranog, urođenog instinkta koji traži rasterećenje i čeka na povoljnu situaciju da se izrazi.
Šta bi za ljude koji se boje i osjećaju nesposobnima da promijene put koji vodi uništenju moglo biti prihvatljivije od teorije koja nas uvjerava da nasilje proizlazi iz naše životinjske prirode, iz nesavladivog nagona za agresivnošću, i da je najbolje što možemo učiniti, kako tvrdi Lorenz, da shvatimo zakon evolucije koji objašnjava moć tog nagona? Ova teorija urođene agresivnosti lako postaje ideologijom koja ublažuje strah od onog što bi se moglo dogoditi, i racionalizira naš osjećaj nemoći.
S obzirom na sadašnju podjelu shvaćanja u psihologiji kritiku Lorenzove teorije ljudske agresije naći ćemo u drugoj dominantnoj teoriji u psihologiji, tj. ubiheviorizmu. Suprotno instinktivizmu, biheviorističku teoriju ne zanimaju subjektivni činioci koji tjeraju čovjeka na određen način ponašanja; nju ne zanima što on osjeća već kako se ponaša i koji društveni uvjeti oblikuju takvo ponašanje.

Tek dvadesetih godina fokus u psihologiji radikalno se pomakao s osjećaja na ponašanje; od tada su osjećanja i strasti izbačeni s područja psihologije kao nevažne činjenice, barem s naučnog stajališta. Predmet proučavanja dominantne škole u psihologiji postalo je ponašanje, a ne čovjek koji se ponaša; »nauka o psihi« pretvorena je u nauku o izgradnji ponašanja životinja i ljudi. Taj pravac dosegao je svoj vrhunac u Skinnerovom neobiheviorizmu, koji je danas najprihvaćenija psihološka teorija na sveučilištima Sjedinjenih Američkih Država.
U savremenom industrijskom društvu ljudi su racionalno orijentirani, malo osjećaju i smatraju svoje osjećaje i osjećaje psihologa beskorisnim opterećenjem. Bihevioristička teorija im veoma odgovara.
Kod čovjeka moramo razlikovati dvije potpuno različite vrste agresije. Prva, koju dijeli sa svim životinjama, filogenetski je programiran impuls za napad (ili bijeg) kada su vitalni životni interesi ugroženi.
Druga vrsta, »maligna« agresija, tj. destruktivnost i okrutnost, specifična je za čovjeka i gotovo je ne nalazimo kod sisavaca; nije filogenetski programirana i nije biološki prilagodljiva; nema svrhe, zadovoljstvo nalazi u pohotnosti. Sve prijašnje diskusije o tom problemu uglavnom su bezvrijedne jer ne prave razliku između tih vrsta agresije, od kojih svaka ima različite izvore i različita svojstva.

Osnovna premisa je: kako se čovjek kao homo sapiens može definirati anatomijski, neurološki i fiziološki, morali bismo ga moći definirati i s obzirom na fizičke faktore kao biće čije psihičke potrebe odgovaraju njegovoj specifičnoj psihofizičkoj konstituciji. Da svi instinkti proizlaze iz te konstitucije, uglavnom je prihvaćeno gledište; ali treba pokazati da su njegove neinstinktivne strasti, u karakteru uvriježene strasti, također rezultat biološke konstitucije.

Današnje mišljenje podržava aksiom da motivacija može biti intenzivna samo kada služi organskim fizičkim potrebama, tj. da samo instinkti mogu imati intenzivnu motivacijsku snagu. Ako odbacimo to mehaničko, redukcionističko gledište i pođemo s holističke premise, uviđamo da čovjekove strasti treba staviti u relaciju s funkcijom koju imaju u životnom procesu čitavog organizma. Njihov intenzitet ne proizlazi iz specifičnih fizioloških potreba, već iz potrebe čitavog organizma da se održi — da napreduje i fizički i mentalno.

Ljudske strasti čine od običnog čovjeka heroja, biče koje unatoč ogromnim poteškoćama pokušava naći smisao života. On sam želi biti stvaralac, da bi prenio svoje nedovršeno stanje u jedno s ciljem i smislom koje če mu dopustiti postizanje određenog stupnja integracije. Čovjekove strasti nisu banalni psihološki kompleksi za koje možemo tražiti objašnjenje u traumama iz djetinjstva. Možemo ih objasniti samo ako izađemo iz oblasti redukcio-nističke psihologije i ako ih vidimo onakvim kakve one u stvari jesu: čovjekov pokušaj da shvati smisao života, da doživi najviši stupanj intenzivnosti i snage koji može (ili vjeruje da može) postići u određenim uvjetima. One su njegova religija, njegov ritual, njegov kult koje mora skrivati (čak i od sebe samog) ukoliko nisu prihvaćene u njegovoj grupi.
U svakom slučaju na njega se može utjecati podmićivanjem, ucjenjivanjem, tj. vještim djelovanjem da napusti svoju »religiju« i da prihvati opći kult ne-ličnosti, robota. Ali to ga lišava najvrednijeg što ima: da bude čovjek, a ne stvar.

Činjenica je da se sve ljudske strasti, i »dobre« i »zle«, mogu shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu.

Zaključak je slijedeći: pomoć u nekom širem smislu mogu donijeti samo radikalne promjene u našoj socijalnoj i političkoj strukturi koje bi povratile čovjeku njegovu najvišu ulogu u društvu. Traženje »zakona i reda« (umjesto života i strukture) i oštrijeg kažnjavanja kriminalaca, kao i opterećenost nasiljem i destruktivnošću među nekim »revolucionarima«, samo su daljnji primjeri snažne privlačnosti nekrofilije u današnjem svijetu. Treba stvoriti uvjete koji bi razvitak čovjeka, tog nedovršenog i nekompletnog stvora — jedinstvenog u prirodi, smatrali najvažnijim ciljem svih društvenih tvorevina. Istinska sloboda i nezavisnost i kraj svim vrstama eksploatacijske vlasti jesu preduvjeti da se pokrene ljubav prema životu, koja jedina može poraziti ljubav prema smrti.

Zar Vam se ne čini, da su svi zakoni, oni napisani i oni koji to nisu, ustvari neko sputavanje čovjeka u njegovom elementarnom bistvu? Ne čini li ti se, da je svrha tih zakoni prisiljavanje čovjeka na neku vrstu “glume”, kako bi mogao opstati u kakvom-takvom suživotu sa drugim pripadnicima svoje vrste? On je u svom bistvu ipak predator…

Tri načina bijega od slobode po Frommu:
– automatizirani konformizam – ili modus “socijalnog kameleona” mijenja individualno “ja” u ono koje se percipira kao društveno poželjno,
– autoritarnost i
– destruktivnost.
Prava priroda ljudskog društva i čovjekove ličnosti je sloboda, kako psihološka tako i politička, koje bi se međusobno trebale nadopunjavati.

Svoju knjigu “S onu stranu okova iluzije” Fromm završava poglavljem “Credo” (Vjerujem) u kojemu iznosi svoja najdublja uvjerenja:

“Vjerujem da spoznaja istine nije u prvom redu stvar inteligencije, nego stvar karaktera. Najvažniji element je hrabrost da kaže NE; da se ne poslušaju zapovjedi sile i  javnog mišljenja, da se prestane spavati i postane ljudskim, da se probudi i izgubi osjećaj bespomoćnosti i jalovosti…”

“Vjerujem da nitko ne može “spasiti” svog bližnjeg čineći izbor za njega. Sve što jedan čovjek može napraviti za drugoga jest pokazati mu alternative…”

“Vjerujem u slobodu, u čovjekovo pravo da bude svoj vlastiti, da se postavi i bori protiv onih koji ga pokušavaju spriječiti da bude on sam. No sloboda je više od nepostojanja nasilnog ugnjetavanja. Ona je više nego sloboda od. Ona je sloboda za – sloboda za postajanje neovisnim, sloboda ne za imati mnogo već za biti mnogo.”

magazinplus.eu