Vijest da će se Kraftwerk 25. februara pojaviti u Sarajevu u prvi mah zvučala je pomalo nadrealno. Nadrealno se vrlo brzo pretvorilo audio-vizualnu stvarnost i performans pred sarajevskom publikom
Revolucija. Već podobro ofucana riječ s fensi prizvukom. Iz područja političke borbe odavno se preselila na t-shirt majice i u metaforiku svakodnevnog. O njoj raspravljaju namrgođeni čuvari tradicionalnih vrijednosti i dokoni teoretičari boljeg svijeta. O njoj raspravljaju dežurni kafanski mudroslovi i nadobudni hipsteraj sklon površnom intelektualizmu. Ako zakoračimo na teren semantike i semiotike, onda znamo da je revolucija u suštini svaki prevrat. U društvu, u nauci, u umjetnosti. U muzici i pop kulturi. Bend iz naslova teksta kreator je možda i najvećeg prevrata u pop kulturi 20. stoljeća. Neka se ne ljute Beatlesi, Andy Warhol i Mitar Mirić.
Malo ko je tih 70-ih godina mogao predvidjeti kakav muzički i pop-kulturni prevrat spremaju Ralf Hütter i Florian Schneider, tvorci Kraftwerka i Lennon & McCartney elektro sounda. Ian Curtis i David Bowie već tada su znali. Obojica su, poznato je to upućenijima, bili veliki fanovi Kraftwerka. Bowie čak i do granice opsesivnog obožavanja. Njegova znamenita berlinska trilogija presudno je ozračena poetikom Kraftwerka i avangardnim zvukom krautrocka, kako je britanska rock kritika nazivala onodobne njemačke prog-rock alternativce. I Curtisov Joy Division kao da priziva Kraftwerk i njihovu zvučnu estetiku, ako je suditi po hladnoj minimalističkoj noti kojom odišu njihove pjesme. Mada ne tako izravno kao Bowie na albumima Low i Heroes. Svako ko malo pažljivije čita ovaj tekst shvatit će od prve da termin ozračen, upotrebljen par redaka ranije, nije iskorišten tek kao retorički ukras i puka slučajnost. I da je izravna asocijacija na Kraftwerkov Radioactivity.
Zavirimo još malo u prošlost. Godina je 1978. Karel Čapek već odavno nije živ, Isaak Asimov gazi kroz šestu deceniju života, dok Kraftwerk iza sebe već ima prijelomne albume Autobahn, Radioactivity i Trans-Europe Express. Te ‘78 godine Kraftwerk snima album The Man-Machine, još jedan kreativni uzlet i futuristički manifesto. Na albumu je inaugurirana ideja o robotima po kojoj će Kraftwerk postati globalno prepoznatljiv. Naslovna je tema remek djelo repetativnog hipnotičkog elektro-zvuka, The Model (Das Model) je najveći komercijalni zgoditak benda, The robots (Die Roboter) uspješan je spoj hladnog mehanicističkog ritma i zarazne pop melodije. Tu su još tema Neon Lights koju će kasnije obraditi U2 i Simple Minds, zatim svemirskaSpacelab, te Metropolis kao svojevrsni omaž Fritzu Langu i njegovom istoimenom ekspresionističkom remek djelu. Čitav album je zvučno, vizualno i likovno zaokružena cjelina. Kraftwerk je tih godina svoju zvučnu sliku stvarao na analognim sintesajzerima, ali su i tada zvučali veoma digitalno. Sve što su stvarali u 20. stoljeću izgledalo je kao anticipacija 21. stoljeća. Bili su, da se poslužimo jednom izlizanom frazom, ispred svoga vremena.
Spomenusmo Karela Čapeka i Isaaka Asimova. Obojica su u svojim književnim radionicama kreirali literarni svijet robota, pesimističan, mračan i uznemirujuć. Kraftwerkov svijet robota optimističan je i ne zazire od novog. Kraftwerkov vrli novi svijet nije Huxley ili Matrix. Oni odbacuju zazor spram tehnoloških inovacija i katastrofične scenarije kojima vrvi popularna SF literatura i ne boje se suvremene tehnologije. Kako u rijetkim intervjuima sam Ralf Hütter ističe, nema razloga da odnos čovjeka i tehnologije ne bude harmonija i simbioza. Isto vrijedi za odnos tehnologije i umjetnosti.
U podtekstu Kraftwerkovih konceptualnih kreacija krije se ideja svijeta bez granica. Krije se ideja svijeta kakvu je još puno ranije koncipirao Immanuel Kant u Vječnom miru. Krije se ideja Europe kakvu su osmislili Adenauer i Schuman. Kraftwerku se nije dopadao svijet omeđen političkim i ideološkim bridovima. Nije im se dopadala ideja berlinskih zidova, željeznih zavjesa i hladnoratovskih blokovskih konfrontacija. Nije im se dopadala tadašnja Europa. Europu su zamišljali kao jedinstven prostor, uz poštivanje nacionalnih i kulturoloških posebnosti. Kakva sjajna metafora, i ne samo metafora, za Bosnu i Hercegovinu. I Balkan generalno. Kakva divna poruka intelektualnim i političkim kvazielitama kojima su prepuštena ova društva. Premošćivanje etno-kulturnih barijera uz zadržavanje kulturnih posebnosti. Slogan i formula za sve složene društvene sisteme. Možda odgovore na pitanja kako graditi složeno društvo ne treba uvijek tražiti u političkoj teoriji i sociološkim udžbenicima.
Zabavno je prepustiti se mašti i zamišljati alternativne društveno-političke scenarije. U BiH već decenijama stoluju bezlični međunarodni tutori. Lijepo bi bilo na tom mjestu vidjeti Ralfa Hüttera. Ili Floriana Schneidera. I nije mnogo važno što Florian već skoro deceniju ne nastupa s Kraftwerkom. Hütter bi garantirano bio dobar visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, dok bi Schneider sigurno bio uspješan povjerenik EU-a. Trans Europa expressom trasirali bi put preko Autobahna pa sve do željenog cilja – Europske Unije. Pomjerali bi mentalne granice ovdašnjeg kolektivnog subjekta i njegovog do neprepoznatljivosti kolektiviziranog pojedinca. Kao što su ih pomjerali u muzici i pop kulturi. Kraftwerk je te granice uspješno premostio 1981. kada je nastupio u Poljskoj i Mađarskoj, zemljama tadašnjeg Istočnog bloka. Već tada su simbolički srušili Berlinski zid.
I napokon, evo nas u sadašnjosti. Godina je 2018, dvadeset i peti je februar, mjesto događanja Sarajevo. Dan je nedjelja, neka i to bude zabilježeno. Na sceni sarajevske Skenderije u šljaštećim svemirskim kombinezonima ukazala su se četiri neobična lika, stojeći iza svojih svemirskih konzola i prozvodeći nekakav čudan futuristički zvuk. Iza njih se, na golemom video zidu, odvija začuđujući light show i izmjenjuju pokretne slike koje vizualiziraju ono što izlazi iz sintesajzera ove neobične četvorke. U prvi mah nisi svjestan da se ispred tebe zaista nalazi Kraftwerk. A onda, za vrijeme izvođenja teme Spacelab, vidiš na video zidu svemirski brod kako kruži panoramom Sarajeva i spušta se tik pored dvorane na Skenderiji. U tom trenutku postaješ svjestan da upravo prisustvuješ nečem nesvakidašnjem. I raduješ se što su veliki koncerti u Sarajevu još uvijek mogući.
Kraftwerk je bez ikakve dvojbe najutjecajniji i najznačajniji bend koji je ikada nastupio u Sarajevu. Vijest da će se 25. februara pojaviti u Sarajevu u prvi mah zvučala je pomalo nadrealno. Nadrealno se vrlo brzo pretvorilo audio-vizualnu stvarnost i performans pred sarajevskim publikumom. Ono što su zadnjih godina izvodili u muzejima suvremene umjetnosti i dvoranama širom svijeta, Kraftwerk je 25. februara demonstrirao u Skenderiji. Njihov nastup oživotvorenje je koncepta potpunog umjetničkog djela, spoja suvremenog zvuka, vizualnih elemenata i likovnih rješenja.
Neobične protivrječnosti krase Sarajevo. U samo nekoliko dana Grad se uspio kvalitetno srozati pa veličanstveno uzdignuti. Najprije je neka provincijsko-podanička logika poništila odluku da se titula počasnog građanina Sarajeva dodijeli nobelovcu Orhanu Pamuku, priredivši prvorazredni kulturni skandal i nalijepivši Sarajevu etiketu kulturne provincije. A onda, samo nekoliko dana poslije, savršen kontrapunkt i preokret – Kraftwerk u Sarajevu! Kao iz nekog dobro osmišljenog scenaria s efektnim happy endom.
Autor: Neven Šimić, Digitalna demokracija
