-TopSLIDEKultura

Želja za kontrolisanjem Boga

Nieztche i povijest

“Zar se najviše ne osjeti potreba za vjerovanjem onoga trenutka kada stvari izgledaju teške da se takvim posvjedoće? Nije li vjera to da držimo neke stvari istinitim ma koliko one nemoguće bile?  Ne treba li nam vjera onda kada su svi pokazatelji protiv nas, i kada svi misle da nastaviti znači opredijeliti se za ludi izbor, i kada stvari ne izgledaju podesne za povjerovati?

Ovo su riječi filozofa nauke o interpretaciji odn. hermenautike Johna Caputa, jednog od katoličkih učenjaka,  navedene u eseju pod nazivom “Iskustvo Boga i aksiologija nemogućeg”, a koji je jedan od snažnih primjera rezistentnog diskursa u kršćanskom svijetu spram prijetnji modernosti i prosvjetiteljstva.

Pomenuto viđenje dovodi nas do uspomena vezanih za judeo-kršćanski svijet koji je slijedio podastirući modus spram izazova modernosti do te mjere da su predali svoje Svete knjige, svoju dogmatiku i svoje nadnaravnosti prosvjetiteljskoj diktaturi. Ustvari, tu je velika količina zapadne književnosti koja nam trasira put do tih uspomena dok mi ukazujemo na Nieztcheovu filozofiju nihilizma koji je proglasio “smrt Boga” nakon što je Njegova prisutnost izbrisana iz života na Zapadu.

Međutim, u stvarnosti, ovo nije tačno jer je ovaj Nieztcheov proglas o “smrti Boga” upravo dio revolucije protiv hipokrizije zapadnjačke filozofije humanizma.  Cilj toga je bio skrenuti pažnju na pitanje devijantne relacije između ljudi i Boga, a koja je od Boga načinila slugu ljudima zbacivši ga s Njegove pozicije.

Ova religioznost koja je od Boga učinila slugu oslanjajući se na pitanje “Kakvog mi to Boga trebamo”, to je razumijevanje teologije koja je pustivši dizgine ohrabrila i omogućila čovječanstvu da postavi pitanje koje bismo mogli opisati kao prvu strijelu odaslanu ka Bogu, dok je zapadnjačka tehnologija Boga svela na stvar, a sve zbog opsega njenih mogućnosti da prilagodi i izopači sve oko nas. Na ovaj način, Bog više nije moćan učiniti sve što je nekad mogao kada je Njegova moć bila iznad čovječanstva koje je On obuhvatao Svojom neograničenom milošću, znanjem, te neizmjernom mudrošću, a oni vlastitim ušima osluškivali Njegov Govor. Sada je situacija takva kao da znamo više nego što nam je potrebno na ovom svijetu. Neki su se, pak, oslonili na parcijalnu korekciju ove izjave i ublažavanje njene britkosti rekavši: “Nije razlog u tome to što više Bog nije upoznat sa svakom stvari, već to što On ne želi dosađivati Sebi uplitanjem u ovosvjetska pitanja Čovječanstva. On je zauzet stvarima važnijim od prizemnih postupaka prolaznih bića poput nas.”

U biti, “smrt Boga” je proces koji je zapoćeo pokušajem Njegove personifikacije; odnosno, kada smo stali odlučivati u čemu ćemo Ga poslušati, a šta ćemo zanemariti. Naime, Nieztche nije prva osoba u povijesti koja je proglasila “smrt Boga”, na taj su se postupak tokom vremena odvažili mnogi, od Aristotela do nekih židovskih učenjaka, dočim je zajednička tačka svih njih to što, slovom Kur’ana, nisu spoznali Boga zbiljskom spoznajom, rekavši da: “Allah nijednom čovjeku nije ništa objavio”. (El-En’am 91.)

U stvarnosti, spoznaja Božije zbilje počinje odavanjem priznanja Njegovoj transcendentnosti, a što znači odstupanje od pripisavanja  ljudskih svojstava i negativnih poređenja. To priznanje Božije trancendentnosti dolazi i u značenju spremnosti za osluškivanje i pomno slušanje Njegova Govora.  Ali, kada počnemo smatrati da možemo sami odlučivati i pokušavati uplesti se u božansku Volju, to je pokazatelj da nismo poslušali Boga, naprotiv mi smo se usudili da Njemu dajemo zapovijedi, kako veli John Caputo: “Ne možemo ići jednim putem i govoriti da je on suštinski, a istovremeno tvrditi da smo oslanjajući se na svoje precizne proračune udaljili od opasnosti i iskušenja. U tom slučaju, mi nismo spoznali Boga zbiljskom spoznajom.”

Ono na što aludiram ovdje nije apstinencija od ulaganja truda ka razumijevanju objekata. Međutim, ono što moramo stalno imati na umu je to da je naše razumijavanje ovog svijeta pod utjecajima njegovih okolnosti i povijesnog konteksta. Ali, ono za čim se naslućuje nasušna potreba jeste spoznaja  da se mi trebamo odnositi prema Bogu, ne način da mi diktiramo njemu šta će nam poručiti očekujući da će Njegove zapovijedi biti shodno našim željama, već da mi recipiramo ono što On želi.

Sve ove rasprave u savremenom kršćanskom mišljenju bile su delikatnog karaktera, međutim u njima nije prisutno potčinjavanje povijesnoj filozofiji jer se povijest čovječanstva razlikuje od povijesti Boga i Svetih knjiga. Čak je i naše ubjeđenje da nas je Bog sve stvorio okovano poviješću. To je površno razmišljanje koje nas vodi ka antropomorfizaciji Boga i pripisavanju ljudskih atributa Njegovoj Biti.

Činjenica koja privlači pažnju jeste da su mislioci poput Gadamera i Heiddegera, a koji su predstavnici povijesne filozofije sa njezinim najlošijim  konotacijama, ti koji su uložili najviše truda da izbjegnu interpretaciju Svetih knjiga unutar povijesnog konteksta. Što se tiče Gadamera, Zbilja nije stvar do koje se stiže jednom određenom metodom, naprotiv postoji Zbilja i mnogo metoda putem kojih se Ona dostiže.

Piše: Yasin Aktay (Al Jazeera)

S arapskog preveo: Kemal Cedić (Dialogos)

Naslovna: Friedrich Nietzche (1844 – 1900)

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close