Oko 75 posto stanovništva je ispod granice siromaštva, nedostaje hrane, a kolabirao je i sam robno-novčani sistem
Oko 75 posto stanovništva je ispod granice siromaštva, nedostaje hrane, a kolabirao je i sam robno-novčani sistem
Gljiva što se podigla iznad Bejruta u razornoj eksploziji nepropisno skladištenog amonijeva nitrata mnoge je podsjetila na nuklearnu bombu, posebice što je došla taman na 75. godišnjicu američkog razaranja Hirošime i Nagasakija. No, poznavatelji libanonskih prilika upozoravaju da je primjerenija druga nuklearna usporedba: ona s katastrofom u Černobilu, koja je ubrzala raspad Sovjetskog Saveza.
Libanon je naime već mjesecima u stanju raspada koji je ova eksplozija nezaustavljivo ubrzala. Pred našim očima događa se zbilja nesvakidašnji fenomen: temeljiti raspad države u mirnodopskim okolnostima. Države koja u mnogočemu sliči jednoj na Balkanu.
Amonijev nitrat koristi se u terorističkim napadima
Iako je Donald Trump dokazao koliko je opasan u izvanrednim okolnostima kad je eksploziju u Bejrutu neodgovorno požurio proglasiti “napadom” (nije jasno čijim, valjda – izraelskim?), očito je bila riječ o nesreći za koju su krivi isti elementi kao i za černobilsku – nesposobnost, nemar i korupcija.
Materijal koji je eksplodirao koristi se u terorističkim napadima – najzloglasnija je bila eksplozija u poslovnoj zgradi u Oklahoma Cityju, gdje je bijeli rasist Timothy McVeigh s dvije tone amonijeva nitrata ubio 168 ljudi i razorio tristotinjak obližnjih objekata.
Sedam godina korupcije i nemara
U lučkom skladištu usred Bejruta sjedila je pošiljka amonijeva nitrata koju su vlasti zaplijenile s jednog broda još 2013. Dugih sedam godina u centru grada se nalazilo 2.700 tona eksplozivnog materijala – podsjećam, McVeigh je upotrijebio tek dvije (2) tone. Navodno su čekali dražbu na kojoj bi amonijev nitrat bio prodan – to prevedeno znači da lokalne ili lučke ili neke druge vlasti čekale da budu podmazani ne bi li nekome prodali amonijev nitrat.
Nakon sedam godina korupcije i nemara, slučajni požar je pokrenuo eksploziju i doveo do nacionalne katastrofe u kojoj propast prijeti cijelom Libanonu. Poginulo je više od 135 ljudi, oko pet tisuća je ozlijeđeno, 300 tisuća ljudi ostalo je bez stana, materijalna šteta je oko tri milijarde dolara. Sve to dogodilo se u vrijeme pandemije, kad su bolnice već bile pretrpane pacijentima s koronavirusom, a onda su stigle tisuće ozlijeđenih. Vlada je gotovo potpuno neefikasna, država je u bankrotu, Libanon je u slobodnom padu.
Libanonska kriza ubrzala se zbog vanjskog utjecaja. No, raspad libanonske države posljedica je domaćih problema, prvenstveno višedesetljetne nevjerojatne korupcije. Vanjski impuls bio je građanski rat u Siriji, koji je prije desetak godina u Libanon doveo milijune izbjeglica; oni danas čine oko 30 posto stanovništva i znatno su napregnuli lokalni proračun.
Transakcije u američkim dolarima
Pokušavajući stabilizirati ekonomiju – koja je prvenstveno žrtva korupcije u libanonskoj vlasti, a ne skrbi o izbjeglicama – Banque du Liban, centralna banka, krenula je lani eksperimentirati i naložila da doznake iz inozemstva budu denominirane u domaćoj valuti. Libanon je monetarno komplicirana zemlja: ima domaću valutu, liru ili funtu (koriste oba imena), koju pak nitko ne koristi.
Gotovo sve transakcije su u američkim dolarima, koji cirkuliraju kao zamjenska valuta. Dapače, lira/funta ima takav inflatorni zaostatak, da ako hoćete promijeniti stotinu eura u domaću valutu, dobijete desetak svežnjeva lira/funti. Valuta doznaka je važna jer su doznake glavno vrelo libanonske ekonomije. Zemlja na istočnom kraju Mediterana ne proizvodi puno, a uvozi 80 posto svojih potreba – ekonomija počiva na bankovnom sektoru, nekretninskom biznisu i doznakama milijuna iseljenih Libanonaca.
Promjenom valute doznaka, centralna banka pokrenula je spiralu propasti – nametnuli su iluzorni tečaj dolara i lire, ali je tržište učinilo svoje i tečaj lire povuklo u ponor. Povjerenje u financijski sektor dodatno je oslabilo nakon likvidacije jedne banke, koja je potpala pod američke sankcije zbog poslovanja s Hezbolahom.
Država u bankrotu
Državni proračun je presušio, pa je vlada uvela neobičnu mjeru – porez od 20 centi dnevno na pozive preko WhatsAppa. To je dovelo do masovnih prosvjeda prošle jeseni i zime. Banke su pak ponudile visoke kamate na dolare i privukle dosta novca, koji su potom posudili državi. No, kad su privatne zalihe dolara presušile, banke više nisu imale što ponuditi državi i sistem se srušio.
Libanon je u ožujku bankrotirao. Lira je izgubila 85 posto vrijednosti. Onda je došla korona. Libanon je širenje pandemije pokušao zaustaviti zatvorivši svoju ekonomiju, u kojoj je su broj nezaposlenih i inflacija ionako rasli iz dana u dan. Katastrofalno slaba ekonomija države u bankrotu sad je potpuno stala.
Stanovništvo na rubu gladi
Oko 75 posto stanovništva je ispod granice siromaštva, nedostaje hrane, a kolabirao je i sam robno-novčani sistem: cijena hrane skočila je za oko 250 posto, pa građani zaobilaze novac (i dolare i lire i funte) te robu trampe za drugu robu. Državom je zavladala glad, često nema struje, mlađi masovno sele u Europu i Kanadu, a ovog ljeta je zabilježen i val javnih samoubojstava očajnih Libanonaca.
U takvim okolnostima došla je eksplozija u bejrutskoj luci, najgora katastrofa u Libanonu još od građanskog rata koji je od 1975. do 1990. razorio zemlju. U silosima i skladištima pored amonijeva nitrata nalazile su se preostale libanonske zalihe žita i hrane, koje su sad uništene.
Vlast nije učinila puno da popravi situaciju, odupire se reformama i zahtjevima MMF-a, gubi se u stranačkim prepucavanjima vjerskih grupa i očijuka s Kinom. Libanon je ostao bez saveznika koji bi mogli ili htjeli pomoći. U Washingtonu ne žele spašavati vladu u kojoj sudjeluje Hezbolah, šijitska teroristička organizacija pod iranskom kontrolom, koji je u Libanonu i parlamentarna stranka.
Neobična podjela vlasti
Saudijska Arabija i druge zaljevske države ne žele pomoći jer u Bejrutu vide samo ispostavu iranskog utjecaja u regiji. Iran se zadnjih godina hvali da kontrolira četiri prijestolnice – Bejrut, Damask, Bagdad i Sanu u Jemenu. No, Iran je pod Trumpovim sankcijama i upleten je u previše kompliciranih sigurnosnih situacija u regiji (upravo u te četiri prijestolnice) da bi bio od financijske pomoći.
Osim toga, i Iran i zaljevske monarhije žive od nafte, koja je na niskoj cijeni zbog globalnog smanjenja ekonomske aktivnosti u pandemiji. Bejrut sad važe hoće li prihvatiti kinesku pomoć, koja bi ga dugoročno mogla zakopati još dublje u rupu, jer u tom slučaju vjerojatno može zaboraviti na pomoć MMF-a, gdje glavnu riječ ima Amerika. No, još opasnije, s ekonomijom propada i libanonski politički sistem, koji je generirao desetljeća korupcije i na kraju došao glave vlastitoj državi.
Libanon je svima poznat po svojoj neobičnoj podjeli vlasti između tri glavne zajednice. Mimo izbjeglica iz Sirije, najveća grupa Libanonaca su kršćani, koji čine oko 40 posto stanovništva; sunita i šijita ima po 30 posto. Vlast je fiksno podijeljena, tako je predsjednik Libanona uvijek kršćanin, premijer sunitski musliman, a šef parlamenta šijitski musliman. Parlament je pak podijeljen pola-pola na kršćane i muslimane.
Podjela vlasti generira korupciju
Ovo nije neki “prirodni” sistem, nego francuska kolonijalna izmišljotina. Iako su u građanskom ratu 1980-ih ove vjerske grupe međusobno ratovale, nakon rata se država vratila na francuski model. To se tad tumačilo da je “Libanon s godinama srastao” s takvom podjelom vlasti. Ono što se zapravo dogodilo je da su lokalni “warlords” shvatili da religijski definirana lena jamče nastavak biznisa u mirnodopskim okolnostima i – još bolje – potpunu nekažnjivost, jer jedna grupa ne kontrolira kako se dijele pozicije i novac u područjima koja su dopala drugoj grupi.
Tako je Libanon nakon rata nastavio funkcionirati u protufeudalnom modelu podjele vlasti, koji je generirao novu i novu korupciju. Sve tri političke klase – kršćanska, sunitska i šijitska – namještale su svoje ljude na javne jasle i dijelile državne poslove i nabavke svojim tvrtkama. To je dovelo do nevjerojatnog bogaćenja onih na vlasti nauštrb onih koji ih plaćaju da vladaju.
I tu su se korumpirani političari svih vjera ujedinili: libanonska država već tri desetljeća proždire libanonsko društvo. No, čini se da ovaj sistem više ne može opstati. Cijena stabilnosti je dugo vremena bilo sudjelovanje Hezbolaha u vlasti, ali sad se čini da ni to nije dovoljno da sačuva privid stabilnosti države koja se raspala.
Unaprijed se zna kome što ide
Libanon je država koja de facto nema puni suverenitet; dugo je bila pod sirijskom okupacijom, u zadnje vrijeme je pod izravnim iranskim utjecajem, često je prostor izraelskih intervencija, a općenito se nalazi u sferi iransko-saudijskog i iransko-izraelskog hladnog rata. No, komplicirana vanjskopolitička i ekonomska situacija na Bliskom istoku nije uzrok kolapsa libanonske države kojemu svjedočimo posljednjih mjeseci i koji je eksplozija samo ubrzala.
Vanjske okolnosti samo znače da Libanonu nitko ne želi, ili ne može doći upomoć. Razlog kolapsa nije ni u napetostima između vjerskih zajednica. Razlog je u korupciji. Ušančena lena, gdje se unaprijed zna kome što pripada i gdje nema nadzora, savršena su podloga za korupciju, koja na kraju može progutati cijelu državu.
Pouka Hrvatskoj
To je pouka Hrvatskoj i svakoj drugoj državi; no, verzija libanonskog modela podjele na vjerska lena primijenjena je prije 25 godina na tri bosanskohercegovačka naroda. Razlike postoje – u Bosni su dvije “kršćanske sekte”, a jedna muslimanska – ali su i paralele očite: jako slaba ekonomija, ništa se ne proizvodi a sve uvozi, iseljavanje je masovno, administracija preogromna, učinkovitost vlasti nikakva, a korupcija zapanjujuća.
No, svatko drži svoje leno i ne gura nos u tuđu korupciju, pa država izjeda samu sebe. Jedina utjeha je da tisuće tona eksploziva sigurno nitko nije uskladištio u Neumu.
