Darko Kaciga: Vjerovati policiji ili ne

Nije se lake posuti pepelom
Vjerovati policiji ili ne
Ivica Šola, vodeći hrvatokatolički orijentirani kolumnist Slobodne Dalmacije, nije se mogao pomiriti s činjenicom da islamističkog napada na dumnu (dalmatinski: švoru, hrvatokatolički: časnu sestru) pred desetak dana u Zagrebu nije bilo, nego da se radilo o samoranjavanju bolesne žene, već je, nakon što su taj nepostojeći događaj neki hrvatokatolički orijentirani mediji, a i političari, rastrubili, a pošteniji među njima već se i javno posuli pepelom, ipak našao za shodno svoju ovonedjeljnu kolumnu ( „Slučaj ‘napada’ na časnu ipak otvara pitanje o imigracijskoj politici. Da ne postanemo Francuska…“) posvetiti tom nedogađaju, dovodeći prosječno pažljivog hrvatokatolički orijentiranog i Thompsonovom glazbom ispunjenog čitatelja u nedoumicu da ipak mora da je tu nečega bilo. Prva dva odlomka podužeg članka, nakon kojih će se većina tih čitatelja umoriti i skočiti na stranice sa sportom i tračevima, glase:
„Prošli tjedan društvenim mrežama proširila se vijest da je jedna ženska osoba, redovnica, napadnuta nožem u Zagrebu. Među inim, pisalo se i da je napad bio popraćen i povikom Alahu Ekhber. Pisalo se i da je napadač Afganistanac. Uistinu, takvi napadi posvuda po Europi postali su dio svakodnevice zbog totalno promašene imigracijske politike koja traje desetljećima, a posljedica su radikalizacije islama u Europi.“
(Pola čitateljstva se već zadovoljilo, zaključilo da je jadna časna ipak napadnuta od tog emigrantskog divljaka i prebacilo se na Hajduka i Severinu.)
„Zadnja sam osoba koja ne bi stala uz žrtvu takvog napada, no policija u svom izvješću, kojem nemam razloga ne vjerovati jer je stvar preteška i preozbiljna, demantirala je sve.“
(Izdržljiviji čitatelji su u nedoumici: Šola mora pisati da vjeruje policiji, a moram li i ja?, ma kojoj policiji?, policiji onoga ljevičarskog izroda Tomaševića koji zabranjuje Thompsona…)
Za natprosječno izdržljive čitatelje slijedi:
„Hrvatska je, Bogu hvala, što se (radikalnog) islama tiče, pa i terorizma, jedna od najsigurnijih zemalja u Europi…Zato ovaj slučaj ne treba koristiti u političke svrhe i obračune, širiti moralnu paniku i dezinformacije.“
Nego ovaj slučaj, makar ga nije bilo, ali kad nam je već medijski serviran, treba iskoristiti baš u političke svrhe i obračunati s prijetećim islamskim fundamentalizmom dok je još na vrijeme, jer, nabraja Šola, za Pariz, Francusku, Brisel i druge „bogate zapadne zemlje… gdje su takvi napadi svakodnevica“, već je kasno. Pa poentira:
„Islam kao religija , također, mora postati ozbiljan predmet znanstvenog propitivanja, povijesno kritičke metode kakvu je prošlo kršćanstvo.“
Ma što je to kršćanstvo, na primjer Crkva u Hrvata ili Srpska pravoslavna crkva ili Ruska pravoslavna crkva, prošlo, a islam nije? Tko je to i kako u nas i u svijetu znanstveno propitao povijest, a i sadašnjost kršćanstva, od njegova nastanka do današnje npr.Crkve u Hrvata? Kakav je to Bog(očovjek) bio? Što mu je trebala ta kratkotrajna zemaljska epizoda u kojoj je, navodno, izbombardirao dokazima svoje božanstvenosti zabezeknute seljake i ribare oko jednog palestinskog jezera, e da bi se iznebuha predomislio, naprasno prekinuo svoju spasiteljsku i otkupiteljsku zemaljsku misiju i napustio ovaj svijet, ostavljajući svoju misiju prvome koji se zatekao do njega, a koji ga je, navodno, tri puta izdao samo zadnjeg zemaljskog dana…,“Petre (Alojzije, Amfilohije, Kirile, Dražene…) ti si stijena i na toj stijeni izgradit ću Crkvu svoju…“ . I kakva mu je ta Crkva, pardon, te mnogobrojne crkve na koje se raspala? Kako je uopće spojiv s njegovom idejom crkvenog bratstva i jedinstva (sic!) veliki crkveni raskol već u 11.stoljeću, pa mnoštvo međusobno temeljito posvađanih inokosnih, autohtonih, autokefalnih, nacionalističkih crkava i crk(a)vica na koje se njegova Crkva raspala? Kojom povijesno kritičkom metodom je kršćanstvo valoriziralo indulgencije, a kojom inkvizicije, spaljivanje vještica i Giordana Bruna, križarske / krstaške i bezbrojne druge tridesetogodišnje, stogodišnje, svjetske, domovinske /otadžbinske ratove; razvrat, pedofiliju i kurvaluk brojnih papa i još brojnijih biskupa? Kako vikar ustaške vojske može biti najpoželjniji i najneporočniji kandidat Crkve u Hrvata za sveca univerzalne Katoličke crkve, a ima li uopće neporočnog „nacionalnog“ svetitelja Srpske pravoslavne crkve? Je li vjerodostojna „Gospa“ ona zabezeknuta „Majka Božja“ iz Biblije koja jedva da je riječ prozborila ili ona brbljavica iz Međugorja? Ako je Bog Isus Krist povijesna ličnost koja je stvorila tu crkvu odnosno te crkve, jesu li sve ove strahote pokrivene njegovom božanskom odgovornošću? Ili je on apsolutno (božanski) neodgovoran za postupke svojih ljudi, poput njegova deboto kolege Plenkovića za tridesetak što ministara što mikulića koje je imenovao, a potom smjenjivao zbog korupcije i sličnih prijestupa? Kakvi su to apsolutno neodgovorni Bog(očovjek) odnosno Premijer, pa i teolog Šola? Rodonačelnici hrvatokatoličkog principa apsolutne neodgovornosti!
Konstatira Šola da je danas „islam druga religija u Francuskoj nakon katoličanstva, koje je u propadanju, pa bi islam mogao veoma brzo postati prva religija u Francuskoj, čitaj još veći sigurnosni problem. Nije problem rast islama i prakticiranje među mladima. Problem je…pojava mlade generacije za koju islam više nije samo religija ili obiteljsko nasljeđe, već kontrakultura usmjerena protiv bezbožnog zapada koji treba pokoriti.“ Bezbožan je taj zapad i iz perspektive Crkve u Hrvata i Srpske i Ruske pravoslavne crkve i drugih u postkomunistički nacionalizam ogrezlih crkava. Jer je na zapadu uznapredovao proces suočavanja s najvećom zabludom u evropskoj povijesti, (blisko)istočnim grijehom neshvatljivom igrom povijesnih zbiljnosti uvezenim u Evropu iz palestinske, židovsko-arapske mitologije. Ovo bi moglo biti na tragu one Šoline „povijesno kritičke metode kakvu je prošlo kršćanstvo“. Iz istog civilizacijskog odnosno mitološkog kruga potječe i islam, koji se, eto, širi Evropom. Trebat će Evropi i njega postupno neutralizirati integracijom u svoje „bezboštvo“ obilježeno demokracijom , socijalnom osjetljivošću, Poveljom Evropske unije o temeljnim pravima… Otprilike onako kako su katoličanstvo i pravoslavlje i islam bili „integrirani“ u SFR Jugoslaviji, a otprilike dijametralno suprotno od busija koje su sada zauzeli kao nacionalne religije u svojim inokosnim državicama odnosno kantonima odnosno županijama.
Darko Kaciga Evropljanin
Preuzeto: Glas Grada, Dubrovnik
magazinplus.eu













