Leonardo da Vinci (15. aprila 1452. – 2. maja 1519.) italijanski slikar, arhitekt, pronalazač, muzičar, kipar, izumitelj, matematičar i inženjer.
Ukratko – najveći genij renesanse, čovjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestrana čovjeka – višestruko nadarena čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama. Samo jednostavno nabrajanje njegovih neumjetničkih interesa graniči s neshvatljivim: anatomija, botanika, kartografija, geologija, matematika, aeronautika, optika, mehanika, astronomija, hidraulika, akustika, niskogradnja, tehnika proizvodnje oružja, planiranje gradova.
Njegova djela “Posljednja večera” (1495-97) kao i “Mona Lisa” (1503-06) spadaju među najpopularnije i najuticajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena.
Jedinstvena slava koju je Leonardo uživao u svom životu i to, filtrirana i očišćena od strane historijskog kriticizma, ostala je neokaljana do današnjeg dana bazirana na jednakoj unikatnoj univerzalnosti njegova duha. Leonardova univerzalnost je više nego višestruka. Istina, u vrijeme renesanse i perioda humanizma, višestrukost je bila visoko postavljena kvaliteta; ali nije bila bez razloga rijetka. Mnogi drugi dobri umjetnici su je posjedovali. Leonardova univerzalnost, s druge strane, bila je spiritualna snaga, isključivo njegova, koja je generirala u njemu neograničenu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje. Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio čovjekov najviši organ čula zato jer vid sam pretvara činjenice u iskustva odmah, korektno, i sa sigurnošću. To znači da svaki fenomen koji je promatran postaje objekt znanja. Saper vedere (“znati kako vidjeti”) postaje glavna tema njegovih pročavanja čovjekovih djela i kreacija prirode. Njegova kreativnost dostizala je u svako područje u kojem se koristilo grafičko predstavljanje: bio je slikar, kipar, arhitekt kao i inženjer. Ali on je išao i iznad svega toga. Njegov veličanstven intelekt, njegova neuobičajena snaga opservacije, te njegovo majstorstvo umjetnosti crtanja vodilo ga je u promatranje same prirode, koju je proučavao sa metodičnošću i ubacujući logiku – u čemu su njegova umjetnost i njegova znanost bile jednako zastupljene.
***
Ako se kaže za Renesansu da je imala “snove o slavi i o bezgraničnom napretku, te ogromno oduševljenje za ljepotu i nauku”, onda je Leonardo njen neprikosnoveno najbolji predstavnik. Bio je umjetnik i naučnik, imao je istančan osećaj za muziku i još za mnogo šta, te njegov genije i danas za mnoge ostaje predmet čuđenja i divljenja.
Zapanjujuće je kreativan. Istražuje tajne čovječjeg tijela, pored ostalog i seciranjem leševa (oko trideset, kažu); U ljubavi prema prirodnim naukama, posebno mjesto ima mehanika. Posmatra i analizira let ptica i insekata, što ga tjera da radi na konstrukciji sprave za letenje, za koju je siguran da će jednog dana postati stvarnost; ispituje oblike stijena i oblaka, dejstvo atmosfere na boje udaljenih predmeta, zakone koji upravljaju rastom drveća i biljaka, sklad zvukova – sve su to predmeti neumornih istraživanja koja će postati temelji njegovih umjetnosti. Sačuvane su brojne skice i sveske, hiljade stranica spisa i crteža, uz odlomke knjiga koje je čitao i nacrte za one koje je nameravao da napiše. Stvorio je, dakle, više besmrtnih umetničkih djela i dao nebrojene origanalne ideje.
Rođen je u jednom gradiću u firentinskoj oblasti, a nedugo potom su ga tražili svi dvorovi. Ipak, iako su ga smatrali genijem i iako je stvorio dela koja su uzdigla likovnu umetnost na potpuno novi nivo, njegova djela ostala su nedovršena. Neki naučnici tvrde i iznose opravdane sumnje da je imao ADHD, hiperaktivnost, kratak dotok pažnje. Na sredini rada na jednom djelu, već bi mu pažnju privuklo nešto novo, izazovnije. Kao mali je odvojen od majke Katarine, što je ostavilo neizbrisiv trag na njegovo djetinjstvo , ali mu dalo i drugačiji pogled na život i dubok osećaj ljepote. Naslikao je veliki broj portreta Djevice Marije sa Isusom i smatra se da su u tužnom izrazu lica djeteta Isusa sublimirana Leonardova ojsećanja prema Katarini.
Postoji malo podataka o Leonardovom djetinjstvu, ali zabilježeno je da je od malih nogu oduševljavao sve ljude svojim talentom. Priča se, da je jednoga dana došao seljanin kod don Pjera, Leonardovog oca, da mu ukrasi štit, kako bi ga prodao u Firenci. Međutim, Leonardov otac je to prepustio Leonardu koji je nacrtao zmaja na štitu koji je djelovao toliko realistično da je davao utisak kao da će svakog trenutka da izleti iz štita. Otac je ostao bez teksta kada je ugledao rad svog sina i seljaninu dao drugi štit, a ovaj pokazao Andreju Verokiju, vlasniku poznate radionice i od tog trenutka, Leonardovog učitelja.
“LOŠ JE UČENIK KOJI NE NADMAŠI SVOG UČITELJA.“
Andrea Verokijo, jedan od predstavnika firentinske renesanse, imao je ogroman utjecaj na Leonarda, međutim, Leonardo je imao želju da od njega nešto nauči, ali i da ga prestigne. Slika „Krštenje Kristovo“ je dokaz da je Leonardo ostvario svoju težnju. Jednom prilikom, kada je naručena slika „Krštenje Kristovo“, Leonardo je bio zadužen da naslika jednog od dva anđela na lievoj strani slike i jedan dio pozadine. U to vrijeme, učitelji i učenici su zajedno radili u radionici, dio po dio, da bi djelo bilo završeno u ugovoreno vrijeme. Najvještiji učenici dobijali su da rade velike dijelove. Leonardo je naslikao prelijepog anđela i dio pozadine. Kada je Verokijo vidio njegov umjetnički rad, nikada više nije uzeo slikarsku četkicu u ruke.
Nastavit će se…
Piše: Nataša Elenkov
Izvor: www.blacksheep.rs
