Nalazimo se, dakle, pred pitanjem života ili smrti naše vrste i naše civilizacije. Covid-19 koji je pogodio čitav ljudski rod može se tumačiti kao znak koji nam Majka Zemlja daje da ne možemo nastaviti s devastacijom svega što postoji i živi
Povezano: Leonardo Boff: Je li moguće sveopće ljudsko bratstvo sa svim stvorenjima? (1)
Jedinstvo stvorenog: svi smo braća i sestre, ljudska bića i priroda
Sveti Franjo je – preko univerzalnog bratstva koje uključuje jedinstvo ljudskih i drugih prirodnih bića – neumorno tražio jedinstvo stvorenog svijeta. Sve počinje bratstvom među svim stvorenjima, odnosom poštovanja i ljubavi. Ako ne gajimo ovo bratstvo sa svime stvorenim, ljudsko bratstvo će biti puka retorika, ili najviše juridičko ili moralno. Budući da ovo prvo danas ne prevladava, onda se i bratstvo među ljudima često krši, jer stari demon volje za moć još uvijek postavlja pravila. Taj demon ne služi zajedničkom dobru, već uspostavlja oblike dominacije i nametanja. Logika demona moći određuje tko je privilegiran a tko isključen. Danas prevladavaju isključivosti što za posljedicu ima gubitak univerzalnog bratstva.
Čuveni antropolog Claude Lévy Strauss, koji je godinama istraživao u Brazilu i jako ga zavolio (dovoljno je vidjeti njegovu knjigu „Saudade do Brasil“), za strašnu krizu naše civilizacije nudi, začudo, isto rješenje kao i sv. Franjo:
„Polazište mora biti principijelna poniznost: poštovati sve oblike života… Brinuti se o čovjeku a ne i o drugim oblicima života, znači, sviđalo se to nama ili ne sviđalo, odovesti samo čovječanstvo do uništenja, otvoriti vrata samouništenju ili samoizrabljivanju“ (Le Monde, 21-22 siječnja 1999). Pred planetarnom prijetnjom izjavio je: „Zemlja je nastala bez ljudi i može nastaviti postojati bez ljudi.“
Vratimo se našem povijesnom trenutku. Društvena zatvorenost stvorila nam je uvjete za postavljanje pitanjā: je li ključan život ili profit? Briga za prirodu ili njezino bezgranično iskorištavanje? Na koncu, kakvu Zemlju želimo? U kakvoj zajedničkoj kući želimo stanovati? Isključivo s ljudskim bićima ili zajedno s drugom braćom i sestrama velike zajednice života, ostvarujući jedinstvo stvorenog?
Tijekom pandemije Papa Franjo je našao vremena da razmišlja o ovom epohalnom pitanju. To čini koristeći vrlo ozbiljne, gotovo beznadne pojmove u enciklici Fratelli tutti, iako je, kao čovjek vjere, zadržao i potvrdio nadu. Preživjeli iz nacističkog logora smrti, Eloi Leclerc, položio je svoju nadu u jedan egzistencijalni i tjeskobni oblik sjećanja na strahote nacističkih logora smrti, ali ipak s proplamsajima nade.
Ako i ne može biti prevladavajuće stanje, bratstvo može biti prisutno u svijetu na jedan nov način
Sveti Franjo je osobno živio univerzalno bratstvo, ali nije uspio na globalnoj razini. Morao se organizirati u red i moć. I učinio je to bez gorčine, priznajući i prihvaćajući njegovu neminovnost. Postoji napetost između karizme i moći. Moć je jedna od komponenti društvenosti ljudskog bića, koja živi zajedno s drugima. Moć nije određena stvar (država, predsjednik, policija). Moć je u odnosu, a cilj joj je da društvu daje usmjerenje. Taj odnos i usmjerenje mogu biti u službi dobra svih, ali također i u službi nekih skupina, koje se onda pokazuju kao dominacija.
Da bi se izbjegao ovaj oblik moći/dominacije (i njezinog demona), koji prevladava u modernosti, ona se mora uvijek promišljati i ostvarivati polazeći od karizme. Ustvari karizma postavlja granicu moći da bi joj jamčila njezin karakter služenja životu i općem dobru te spriječila da dođe u iskušenje dominacije ili čak despotizma. Karizma je uvijek kreativna i neprestano stavlja na teški ispit uspostavljenu moć. Karizma je stoga neprilagodljiva, često onemogućavana, ušutkivana i u velikoj instituciji – Crkvi.
Odgovarajući na pitanje je li moguće općeljudsko bratstvo, možemo kazati da se u kontekstu svijeta u kojem živimo pod vladavinom moći-dominacije nad ljudima, narodima i prirodom, definitivno uništavaju temelji ljudskog bratstva. Globalno nije moguće. „Ovdje ne postoji put“ (Sv. Ivan od Križa).
Vrijeme Sv. Franje i naše vrijeme
Sv. Franjo Asiški, u turbulentnim prilikama svoga vremena na zalasku feudalnog doba i na počecima razvoja gradova, pokazao je, barem na osobnoj razini, stvarnu mogućnost ostvarivanja bratstva bez granica. Njegova ga je intuicija vodila dalje: stvoriti opće bratstvo, ujedinjujući dva svijeta, muslimanski svijet egipatskog sultana al-Malika al Kamila, s kojim je ostvario veliko prijateljstvo, s kršćanskim svijetom pod pontifikatom pape Inocenta III., najmoćnijim papom u crkvenoj povijesti.
Želio je ostvariti svoj najveći san – istinsko univerzalno bratstvo u jedinstvu svega stvorenog, pobratimljujući ljudska bića koja pripadaju različitim religijama, ali opet ujedinjeni sa svim drugim stvorenjima.
Ovakav bratski duh u našem kontekstu, u kojem vladaju antropocentrične i destruktivne sile, suočava nas s potpuno drugačijom situacijom od one koju je živio Franjo Asiški. Onda se nije propitivalo imaju li Zemlja i priroda budućnost, podrazumijevalo se da sve ima garanciju opstanka. Slično se dogodilo u velikoj ekonomskoj krizi 1929., kada se nitko nije pitao o ograničenostima Zemlje i njezinih neobnovljivih dobara. Bila je to pretpostavka koja se podrazumijevala, jer se svima činila kao škrinja iz koje mogu povlačiti neograničene resurse, kao osnova za rast koji ne poznaje granice. Danas, naime, stvari ne stoje tako. Svjesni smo da možemo uništiti i poljuljati fizičke, kemijske i ekološke temelje na kojima počiva život.
Duh bratstva kao uvijat kontinuiteta našeg života na zemlji
Naša situacija nije takva da se nalazimo pred mogućnošću koju možemo, ali i ne moramo izabrati, nego smo pred izazovom hoćemo li nastaviti živjeti svoj život na ovom planetu. Nalazimo se, dakle, pred pitanjem života ili smrti naše vrste i naše civilizacije. Covid-19 koji je pogodio čitav ljudski rod može se tumačiti kao znak koji nam Majka Zemlja daje da ne možemo nastaviti s devastacijom svega što postoji i živi. Ili ćemo učiniti – kako uočava Papa Franjo u svjetlu duha i novog načina postajanja u svijetu kakvoga je imao sv. Franjo, – „radikalno ekološko obraćenje“, ili ćemo dovesti u opasnost budućnost naše vrste.
„Na katastrofična predviđanja više se ne može gledati s prezirom ili podsmijehom. Naš nas suvremeni način života, neodrživ kakav jest, može samo dovesti do katastrofe“ (Laudato si’, br. 161). U enciklici Fratelli tutti, još je i otvoreniji: „Svi smo na istoj barci, nitko se ne spašava sam, moguće je samo spasiti se zajedno“ (br. 32). Ovo je jedina mogućnost za čovječanstvo.
Nastajanje uvjeta za univerzalno bratstvo
Rađa se nova alternativa koja je moguća. To je skok u stanje svijesti koje će omogućiti čovječanstvu da uvidi kako je razumnije i mudrije rješenje brinuti se za jedinu Zajedničku kuću, Zemlju – da u njoj svi živimo kao braća i sestre, uključujući prirodu.
Čovječanstvo, naravno, nije osuđeno na samouništenje. Neće ga uništiti moć-dominacija, niti vojni aparat, koji bi bio u stanju uništiti svaki oblik života. Čovječanstvo je uvijek naučilo nešto iz svojih kriza i poraza.
Mogao bi doći trenutak u kojem bi čovječanstvo postalo u potpunosti svjesno mogućnosti samouništenja prolazeći kroz velike ekološke, društvene i sanitarne krize (suočeno s ubojitim virusima ili nuklearnim ratom). Shvatit će da je bolje bratski živjeti u Zajedničkoj Kući, nego se pomiriti s kolektivnim samoubojstvom.
Doći će do kolektivnog osviještenja ukoliko čelnici država budu jedan drugom ponavljali encikliku Laudato si: svi smo međusobno povezani, ovisimo jedni o drugima i opstat ćemo samo zajedno. Sve će se događati relacijski. Poslovanje će također generirati opću ravnotežu utemeljenu na altruizmu, solidarnosti i zajedničkoj skrbi za sve zajedničko (vodu, hranu, kuću, sigurnost, slobodu, kulturu itd.). Svi će se osjećati građani svijeta i aktivni članovi svoje zajednice.
Bit će pluralna planetarna vlada (muškaraca, žena, predstavnika svih država i kultura), koja će tražiti globalna rješenja za globalne probleme. Na Zemlji će vladati hiper-demokracija. Velika, zajednička misija je izgraditi Zemlju kako je još 1933. godine zamišljao Pierre Teilhard de Chardin u pustinji Gobi, u Kini.
Svjedočit ćemo laganom i održivom nastanku noussfere, tj. usklađenih umova i srca na jednoj planeti Zemlji. To je čin naše vjere. Uvjet ostvarenja sna Franje Asiškog i Franje Rimskog je izgradnja istinskog ljudskog bratstva sve braće i sestara s prirodom.
Ponavljamo: ako se u sadašnjim uvjetima, određenima vladavinom moći-dominacije, univerzalno bratstvo ne može živjeti kao trajno stanje, ono se može ostvariti u duhu, kao nova nazočnost i način postojanja, koji može prožeti sve odnose i unutar ovoga sadašnjeg nebratskog poretka.
To će biti moguće samo ako svi budemo ponizni, ako zajedno stupimo pred noge prirode, nadilazeći nejednakosti i vidjevši u svakoj osobi brata i sestru, na istom zemaljskom humusu gdje su naši zajednički korijeni na kojima živimo.
Naš je zadatak, kao pojedinaca i zajednice, promišljati s maksimalnom ozbiljnošću te postavljati i promicati zahtjev: „Nije puki san i neostvariva utopija tragati za duhom univerzalnog bratstva među ljudskim bićima i sa svim stvorenjima prirode.“
Bit će to sigurno jedini način da se spasimo. Papa Franjo se nada i vjeruje da je ovo put. On može biti težak, s usponima i padovima, ali je pravi. Moramo hitno odgovoriti na ovaj zahtjev jer vrijeme brzo prolazi, a to nam ne ide u prilog. Ili ćemo prihvatiti viziju „poniznog Franje Asiškog“ – kako ga naziva Tom Kempenac, autor knjižice Nasljeduj Krista, što preuzima i Franjo Rimski u enciklici Fratelli tutti –, koji nas na Zapadu ponajviše nadahnjuje (o čemu su promišljali i Leclerc i Lévy Straus), ili ćemo poći putem dinosaurā od prije 67 milijuna godina.
Ostaje nam samo ovaj put univerzalnog bratstva, ako još želimo ostati na ovom malom, plavo-bijelom planetu Zemlji, u našem dragom vrtu i Zajedničkoj Kući.
Scripsi et salvavi animam meam! (Napisah i spasih dušu svoju!)
Autor: Leonardo Boff. Prijevod: Marinko Pejić, polis.ba. Izvor: leonardoboff.org
