ŽIDOVI I PALESTINCI: OD DEHUMANIZACIJE DO REHUMANIZACIJE
Trebalo bi više prostora dati svim onim glasovima koji još vjeruju u mogućnost mirne koegzistencije i mirnog i pravednog rješenja sukoba, i to prvenstveno onim glasovima unutar Izraela i Palestine
Prošlo je četiri mjeseca od početka rata u pojasu Gaze započetog Hamasovim pokoljem 1140 nenaoružanih izraelskih civila i otmicom 230 talaca na jugu Izraela, nakon čega je izraelska vojska pobila više od 28.000 ljudi i uništila više od 70% stambenih objekata u jednom od najgušće naseljenih mjesta na planetu (više od 2 milijuna ljudi stiješnjeno na svega 365km2, području malo većem od Posavskog kantona, najmanjeg u FBiH). Ne samo da se sukobu ne nazire kraj, nego prijete daljnja eskalacija i novi sukobi Izraela i proiranskih terorističkih skupina koje djeluju u njegovim susjednim državama.
Arapsko-izraelski sukob potječe još iz doba britanske kolonijalne uprave u Palestini i obilježen je učestalim sukobima i neuspješnim mirovnim pregovorima. Zajednička površina Izraela i Palestine, spornog područja kojeg obje strane u konfliktu svojataju, manja je od polovine BiH, ali sukob oko te teritorije već desetljećima polarizira čitav planet. I kod aktualnog sukoba Izraela i Hamasa je primjetno svrstavanje svjetske javnosti na pristaše proizraelskog i pristaše propalestinskog narativa, uvjetovano raznim identitetskim i(li) ideološkim razlozima. O tim svrstavanjima u proizraelski ili propalestinski tabor je već pisano, ali često iz perspektive svrstanih i pristranih iz jednog tabora koji su kritički pisali o svrstanima i pristranima iz drugog tabora. Ovaj tekst je pokušaj sistematskog prikaza reakcija na eskalaciju bliskoistočnog sukoba, ali i pokušaj procjene da li su i koliko ova svrstavanja korisna za razrješenje izraelsko-palestinskog sukoba.
Dvostruki standardi i nepostojanje međusobne empatije
Kod identitetski uvjetovanog svrstavanja uz proizraelski ili uz propalestinski narativ radi se o svrstavanju uvjetovanom zajedničkom pripadnošću etničkom ili religijskom kolektivu s kojim se pojedinci ili grupe identificiraju i s istim izražavaju zajedništvo i solidarnost. Tako se Izraelci i Židovi diljem svijeta solidariziraju sa stradanjima Izraelaca u Hamasovom terorističkom napadu, a Palestinci, Arapi i muslimani diljem svijeta sa stradanjima Palestinaca u Izraelovoj ofenzivi u pojasu Gaze. Na prvi pogled ništa neobično, no problem je u tome što je većina tih identitetski uvjetovanih izraza solidarnosti s vlastitim kolektivom povezana s nekritičkim odnosom prema argumentima iz narativa vlastitog kolektiva, ali i s odsutnošću razumijevanja za argumente suprotstavljenog narativa, kao i s odsutnošću solidarnosti sa žrtvama iz suprotstavljenog kolektiva.
Tako su mnogi Izraelci obuzeti strašnim gnjevom zbog Hamasovog terorističkog napada i slika pobijene i zlostavljane djece po kibucima, a istodobno nisu uznemireni svakodnevnim ubijanjem palestinske djece u pojasu Gaze. S druge strane, dio Palestinaca i mnogi iz arapskog svijeta s gnjevom i žaljenjem izvještavaju o mrtvima u pojasu Gaze, a istodobno slave bombaše samoubojice kao šehide, a Hamasov napad kao pravednu kaznu Izraela za sve prethodne palestinske žrtve (slavlja nakon Hamasovog napada je nažalost bilo i u Gazi, a u Teheranu se večer nakon napada slavilo uz vatromet). Tuđi zločini se prikazuju strašnim i emotivnim slikama kao barbarstvo, a vlastiti zločini se prešućuju, stavljaju u kontekst ili na teret žrtvama. Takvi dvostruki standardi su prisutni u oba suprotstavljena narativa u ovom konfliktu, ne samo u odnosu prema vlastitim i tuđim žrtvama, nego i u tumačenjima povijesti konflikta, u kojima se redovno izolira jedan set činjenica od drugoga, kako bi se afirmirao vlastiti i obezvrijedio suprotstavljeni narativ.
Tako proizraelski narativ govori o proglašenju države Izrael na temelju međunarodnog prava, nakon čega su ih arapski susjedi napali i izgubili rat, a ne govori o teroru cionističke paravojske nad arapskim stanovništvom u novostvorenoj državi, ni o tome kako su 1948. nestala čitava arapska naselja i na njihovom mjestu nastala nova sa židovskim imenima, ili o godinama nehumanog postupanja s Palestincima i ilegalnog otimanja zemlje u suprotnosti s UN-ovom rezolucijom 181 (II) iz 1947. na koju se pozivaju. Proizraelski narativ često spominje masakr arapskih ustanika nad Židovima u Hebronu 1929. nakon čega su Arapi zaposjeli napuštene židovske kuće, ali rijetko govori o masakru nad Arapima u Deir Yassinu 1948., u kojem su Židovi učinili istu stvar Arapima. Proizraelski narativ rado ističe i kako je Palestincima više puta nuđeno osnivanje vlastite države, a ovi su to odbijali, ali ne govori o kontroverznim i nepravednim uvjetima tih ponuda. Proizraelski narativ govori o državi Izrael kao jedinoj demokraciji na Bliskom istoku u kojoj Palestinci imaju veća prava nego u palestinskim područjima, gdje vladaju teokratski zakoni i postoje zatvorske kazne za preljub, homoseksualnost i blasfemiju, ali su te tvrdnje sve manje vjerodostojne u svjetlu ustavnih i zakonskih reformi posljednjih godina pod Netanyahuovom vladom. Proizraelski narativ rado govori o kontinuiranim terorističkim napadima iz pojasa Gaze i egzistencijalnim strahovima Izraelaca, o opravdanosti gradnje sigurnosne barijere oko pojasa Gaze koja je smanjila broj palestinskih samoubilačkih napada, ali ne i o strašnim i očajnim uvjetima života u pojasu Gaze, o administrativnoj samovolji izraelske vlade koja u svakom trenutku može obustaviti dostavu hrane, vode i struje u Gazu, o maltretiranju Palestinaca na kontrolnim punktovima, o traumatiziranoj i besperspektivnoj omladini Gaze kojoj su u brojnim prijašnjim bombardiranjima Gaze ubijeni bližnji i koji su cjeloživotnim iskustvom represije pretvoreni u lak plijen islamističkih regrutera.
Propalestinski narativ opisuje Nakbu iz 1948. i etničko čišćenje Palestinaca kao početak i glavni uzrok sukoba, a šuti o tome kako je iste godine nekoliko stotina tisuća Mizrahi Židova protjerano iz arapskih zemalja u Izrael i o tome kako je Nakba dijelom i posljedica pogrešne politike arapskih zemalja kojima je bilo važnije spriječiti nastanak Izraela nego proglasiti palestinsku državu sukladno UN-ovom planu. Propalestinski narativ ne govori mnogo ni o jeruzalemskom muftiji el-Huseiniju[i], pod čijim su vodstvom Fedajn atentatori još 1921. vršili terorističke napade na Židove s ciljem njihovog protjerivanja, i koji se kasnije sastajao s Hitlerom i s njim dogovarao istrebljenje Židova na Bliskom istoku. Ili o njegovom suborcu, imamu Izzedinu al-Kassamu, koji je još 1925. pozivao na džihad te razvio plan u pet faza za protjerivanje Židova, i po kojem je nazvano oružano krilo Hamasa koje je počinilo listopadske napade na Izrael. Propalestinski narativ govori o ekskluzivnom pravu Arapa na palestinski teritorij koji su 1930ih godina palestinski imami proglašavali svetom zadužbinom, vakufom svih muslimana, pri čemu su Židovi pridošlice kojima se ne smije ustupiti ni zrno pijeska u Palestini, a ne govori se o povijesnoj povezanosti Izraelaca s Palestinom[ii] niti o tome kako su arapski zemljoposjednici prodavali zemlju cionistima (po cijeni višestruko većoj od realne), pa su tako Židovi stjecali sve više i više zemlje. Govori se o apartheidu koji vrši Izrael, ali ne o apartheidu na palestinskim područjima, npr. o zakonima protiv održavanja ekonomskih odnosa sa Židovima koji službeno postoje još od 1953. a neslužbeno od 1891., zakonima prema kojima je prodaja zemlje ili nekretnine Židovu izdaja islama kažnjiva u najboljem slučaju socijalnim isključenjem, a često i smrću. Govori se o izraelskoj okupaciji Gaze, ali ne i o tome kako je nakon povlačenja Izraela 2005. palestinsko vodstvo Gazu pretvorilo u terorističku bazu iz koje su konstantno pokretani napadi na izraelske civile.
Dva zida iza kojih se utvrđuju oba nacionalistička narativa i njihovi protagonisti, dva zida koji onemogućavaju identifikaciju sa stradanjima suprotne strane su dehumanizacija drugoga i pretjerana autoviktimizacija. Dok se rone suze nad vlastitim narodom, suparnička strana se sve više dehumanizira. Tako su u izjavama nekih vodećih izraelskih političara Palestinci „ljudske životinje“, nasilni i zaostali teroristi i antisemiti, među njima „nema nevinih civila“ i najbolje bi ih bilo što dalje preseliti. S druge strane, u narativu Hamasa – ali i mnogih Palestinaca i mnogih stanovnika arapskih i muslimanskih država koji nemaju nikakvo osobno iskustvo sa Židovima ili s Izraelom kao državom – vlada klerikalni antisemitizam[iii], neprijateljstvo prema Židovima vezano za vjerske spise i povijesne razloge, u kojem za Židove „nema ni mjesta ni sigurnosti“, a ubijanje izraelskih civila je „herojski napad za obranu džamije Al-Akse“ (izjave lidera Hamasa i drugih lidera Palestinaca).[iv] Bilo kakvo dodatno religioniziranje izraelsko-palestinskog konflikta samo dodatno dolijeva ulje na vatru i čini konflikt još teže rješivim. A religioniziranja konflikta ima i s izraelske strane, prvenstveno među ultraortodoksnim židovskim grupama koje traže veći pristup i kontrolu u Jeruzalemu kako bi izgradili treći židovski hram, ali i među vodećim političarima u izraelskoj vladi koji su proteklih mjeseci u svojim izjavama o ratu u Gazi evocirali sjećanja na biblijske priče o izraelskom osvajanju Kanaana i sukobe s Amalečanima.
Kod pretjerane autoviktimizacije radi se o tome da se vlastiti kolektiv predstavi isključivo kao pravedna i nevina žrtva koja strada od pripadnika drugog kolektiva koji se predstavljaju kao isključivi krivci s konstantnim genocidnim namjerama. Pa ako netko iz našeg kolektiva i učini agresiju prema suparničkom kolektivu, tu se ipak radi samo o samoobrani, sekundarnoj reakciji na zlo drugoga koje je uvijek veće i primarno. Tako Hamasovo gnusno ubijanje nevinih civila postaje otpor boraca za slobodu protiv cionističkog režima, a Izraelovo neselektivno ubijanje Palestinaca u Gazi postaje nužan čin samoobrane od konstantne terorističke prijetnje. U autoviktimizaciju u ovom konfliktu spada i cinično iskorištavanje sjećanja na holokaust kako bi se opravdao ekspanzionizam Izraela i kako bi se svaka kritika izraelske državne politike predstavila kao antisemitizam i negiranje holokausta (u proizraelskom narativu), ali i sklonost da se svako priznanje prava Izraelu na postojanje izjednačava s kolonijalnim cionizmom i bildanje predodžbe o Arapima kao vječnoj, uvijek pravednoj i nedužnoj žrtvi, prema kojima svi drugi čine nepravdu i genocide samo zato što su muslimani (u propalestinskom narativu).
Stvaranje okvira za oslobađanje od odgovornosti
Identitetski uvjetovano svrstavanje u palestinsko-izraelskom (ali i u svakom drugom) sukobu je ne samo beskorisno za razrješenje sukoba, nego iz više razloga štetno za obje suprotstavljene strane u sukobu. Ono kontinuirano truje odnose među suprotstavljenim stranama, sprečava dijalog i mogućnost kompromisa, te onemogućava objektivno sagledavanje činjenica. Ono dovodi i do toga da se kao predstavnici sukobljenih strana nametnu najgore političke opcije, koje onda dodatno pogoršavaju sukob čineći štetu drugoj strani, ali možda najviše i onima koje politički predstavljaju. Hamas je znao kakav će biti odgovor Izraela na njihov teroristički napad i kakvo će stradanje u skučenom prostoru Gaze prouzročiti njihov napad što ih čini suodgovornima za svaku smrt u Gazi. Znalo se to i u Teheranu i u arapskim zemljama u kojima Hamas ima urede i u kojima se kuju planovi i skupljaju sredstva za napade na Izrael. Svima njima je samo deklarativno stalo do naroda u Palestini. Dok javno demoniziraju Izrael, čelnici arapskih zemalja i Turske tajno održavaju komunikacijske kanale i sve bolje gospodarske, u zadnje vrijeme i diplomatske odnose s Izraelom. Dok javno izražavaju podršku braći muslimanima u Palestini, arapske zemlje istovremeno ne rade ništa da poboljšaju ekonomiju i život ljudi u Gazi, nego zatvaraju granice i odbijaju primiti palestinske izbjeglice te istodobno financiraju terorizam i koriste Palestince kao živi štit i topovsko meso u geopolitičkim proxy-sukobima s Izraelom i SAD-om. Pa upravo je izravni povod Hamasovog napada bila stabilizacija odnosa Izraela s arapskim svijetom (uz posredovanje SAD-a, koje su raznim arapskim zemljama činile ustupke kako bi ih pridobili da priznaju Izrael) i sklapanje Abrahamskih sporazuma u kojima je sve više ignorirano palestinsko pitanje! Hamasu je pošlo za rukom spriječiti ovaj scenarij međunarodne izolacije Palestinaca i na brutalan način vratiti palestinsko pitanje u središte pozornosti svjetske javnosti.[v] Isto tako, Netanyahuova vlada je suodgovorna za Hamasov napad kojim je počeo rat, ne samo zbog pogrešne politike poticanja ilegalne kolonizacije Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema, nego i zbog toga što je upravo Netanyahu kalkulantski pomagao Hamasu da preuzme vlast u Gazi, jer ih je vidio kao dobrodošlu prepreku nezavisnoj Palestini. I sada taj isti Netanyahu razara Gazu kako bi eliminirao čudovište čiji je razvoj i dolazak na vlast podupirao i pomagao!
Krajnji rezultat identitetski uvjetovanog svrstavanja u palestinsko-izraelskom sukobu jest stvaranje okvira za potpuno oslobađanje od odgovornosti vlastitog kolektiva za genocidne namjere. Izraelski nacionalizam u konačnici želi ne samo eliminaciju Hamasa nego i eliminaciju Palestinaca i zauzimanje cijelog prostora Izraela i Palestine (Eretz Israel!). Arapski i palestinski nacionalizam želi uništenje države Izraela i uništenje Židova (Od rijeke do mora!). I jedan i drugi narativ gorljivo vjeruju da im taj prostor povijesno pripada i da je jedini ispravan način razrješenja konflikta pobjeda njihove strane. Ti se narativi međusobno hrane: strahovanje Izraelaca da bi ih Palestinci i Arapi iz okolnih neprijateljskih država najradije gurnuli u more je opravdano, kao i strahovanje Palestinaca od ultracionističkog sna o velikom Izraelu bez Palestinaca. Razlika između ova dva narativa je samo u tome što je trenutno izraelski narativ vojno superiorniji; da je situacija obratna, Palestinci ne bi ništa drugačije postupali s Izraelcima nego što ovi to čine u ratu u Gazi. U prošlosti je bilo prijedloga za razumnu podjelu zemlje između Izraelaca i Palestinaca ali su svi oni propali jer su ih planski sabotirali predstavnici isključivih narativa koji ne pristaju ni na kakav kompromis nego žele sav sporni teritorij. Svaki crno-bijeli pogled na ovaj sukob je u konačnici samo podrška ovim nepomirljivim nacionalističkim narativima i njihovim protagonistima, kao i suučešće u sabotiranju nastojanja oko pronalaženja razumnog kompromisa i trajnog mira.
Lažni prijatelji Izraelaca i Palestinaca
Ništa manje štetno za rješenje konflikta nije ni ideološki uvjetovano svrstavanje uz proizraelski ili uz propalestinski narativ, u kojem solidarnost s Izraelcima ili Palestincima nije prvenstveno izraz brige za konkretne ljude koji žive i stradavaju u konfliktnom području, nego prvenstveno izraz afirmacije vlastite ideološki pristrane i manihejske slike svijeta i diskreditiranja protivničkih ideologija. Pritom ovdje dolazi do zanimljivih inverzija i zamjena tradicionalnih obrazaca ponašanja ljevice i desnice. Tako dio desnice s dugom tradicijom antisemitizma odjednom staje uz Izrael a protiv Palestine, uslijed islamofobije i ksenofobije prema izbjeglicama i migrantima s Bliskog istoka, ali i kao izraz strateškog filosemitizma u interesu peglanja vlastitog imidža i oslobađanja povijesne hipoteke antisemitizma.[vi] U ovom neobičnom obratu dio desnice preuzima retoriku „kulture otkazivanja“ koju tradicionalno njeguje ljevica i onda posvuda lovi i cenzurira (što tobožnji, što stvarni) antisemitizam ljevičara koji staju uz propalestinski narativ. A „kultura otkazivanja“ je – neovisno o tome dolazi li s ljevice ili s desnice – uvijek loša jer blokira dijalog, ograničava slobodu govora, osiromašuje javni diskurs i onemogućava korektno informiranje javnosti. Pored toga, „kultura otkazivanja“ omogućuje njenim protagonistima uklanjanje političkih neistomišljenika ne samo iz javnog prostora, nego i s konkretnih radnih mjesta na univerzitetima, u medijima ili u javnim službama.
S druge strane, dijelovi ljevice su se odmah svrstali uz propalestinski narativ i onda na skupovima podrške Palestine, te u tekstovima i priopćenjima o izraelsko-palestinskom sukobu pokazali otužnu ideološku pristranost i ograničenost, čak i spremnost da se slavi Hamasov teroristički napad kao legitiman izraz otpora protiv kolonijalizma i borbe za oslobođenje Palestinaca![vii] Kako objasniti činjenicu da dijelovi ljevice smatraju kako je Hamasova teokratska banda genocidnih namjera – pokret koji je po svemu suprotstavljen vrijednostima ljevice – zapravo „društveni pokret koji je progresivan, koji je dio globalne ljevice“ (izjava američke filozofkinje Judith Butler 2006. na sveučilištu Berkeley)? Ovakva razmišljanja su posljedica manihejskog pogleda na svijet koji svaki konflikt tumači iz uske antiimperijalističke i antikolonijalističke vizure[viii] i shodno tome dodjeljuje stranama u konfliktu uloge tlačitelja, čiji su svi postupci uzrok konflikta i primarno zlo, i potlačenih, čiji se i najgori postupci mogu opravdati kao nužno zlo i otpor protiv primarnog zla tlačitelja. Ova vizura dodjeljuje Izraelu ulogu zlih bijelih kolonijalista koji tlače nedužno arapsko urođeničko stanovništvo, i ona je problematična iz više razloga.
Najprije, Židovi nisu puki kolonijalistički konkvistadori koji uzurpiraju tuđu zemlju s kojom nemaju nikakve povijesne veze, nego su kao i Palestinci autohton narod koji je iz te zemlje bio prognan i koji ima svako pravo na život u toj zemlji. Bit konflikta nije u zlim imperijalistima koji otimaju zemlju dobrim urođenicima, nego u aspiracijama dvaju nacionalizama da preuzmu cijeli teritorij za sebe i eliminiraju drugu stranu. Velika odgovornost za konflikt leži u uplitanju niza trećih strana, koje ne samo da nije bilo korisno, nego je s vremenom samo pogoršalo konflikt. Veliku odgovornost za eskalaciju sukoba nosi britanska mandatna uprava u Palestini, koja je i Izraelcima i Palestincima davala međusobno proturječna obećanja o uspostavi države u Palestini i izigravala jedne protiv drugih iz vlastitih imperijalističkih interesa.[ix] Tu je i utjecaj konkurentskih arapskih država koje su nakon 1948. podržavale odvojene palestinske frakcije kao dio niza međuarapskih rivalstava, hladnoratovsko svrstavanje u kojem vođeni vlastitim geopolitičkim interesima SAD naoružavaju Izrael, a SSSR nekoliko arapskih država, te na koncu i miješanje Irana koji logistički potpomaže islamističke terorističke skupine koje napadaju Izrael.
Reakcije s ljevice koje su opravdavale Hamasov napad redovito sadržavaju pozive na „sagledavanje šireg konteksta“ u kojem sukob nije započeo 7. listopada, a istovremeno selektivno prešućuju i ignoriraju razne elemente tog konteksta. Tako prikazivanje Izraela kao metafizičkog zla koje je krivo i za Hamasove napade postaje „širi kontekst“, a ukazivanje na kompleksnu povijest sukoba i promašenu politiku arapsko-palestinskog nacionalizma koji je umjesto prihvaćanja vlastite države kad je za to bilo vrijeme radije preferirao uništenje izraelske države, postaje „relativiziranje genocida“. Doista je potrebno oba suprotstavljena narativa u ovom sukobu staviti u povijesni kontekst, ali ne kako bi se opravdavali pojedini postupci sukobljenih strana ili kako bi se legitimirao vlastiti ideološki pogled na svijet, nego kako bi se istinski razumjelo konflikt i pokušalo naći neko trajno i pravedno rješenje. To je svakako korisnije od ideološkog svrstavanja čiji odnos prema činjenicama i povijesnom kontekstu karakterizira selektivna igra prešućivanja i naglašavanja i koje na kraju rezultira moralno promašenim stavovima.[x]
Najveća moralna i politička katastrofa tumačenja izraelsko-palestinskog konflikta iz uske antiimperijalističke i antikolonijalističke vizure je shvaćanje Hamasa i njihovog terora kao legitimnog i autentičnog glasa Palestinaca. U tom shvaćanju se postupci Hamasa izjednačavaju s voljom Palestinaca, što je upravo ono što tvrde i izraelski nacionalisti u svojim nastojanjima da dehumaniziraju Palestince i racionaliziraju ubijanje u Gazi! Ovo shvaćanje stavlja metu na čelo i onim Palestincima koji svoju borbu za državnost ne identificiraju s ubijanjem djece i staraca po kibucima. Ovo je samo jedan od brojnih načina na koji samoproglašeni prijatelji Palestine štete palestinskoj strani u ovom konfliktu.[xi]
Najjače pogonsko gorivo ove antiimperijalističke i antikolonijalističke vizure je mržnja prema Zapadu i antiamerikanizam kao vodeći izraz te mržnje (o antiamerikanizmu je prije nekoliko godina opširnije pisao politolog Tarik Haverić u petodijelnom serijalu tekstova i u polemičkom tekstu „Beskorisni idiot“). Radi se o ljudima koji ne podržavaju Palestince iz razloga ljudske empatije, nego iz mržnje prema zapadu, ovom prilikom oličenom u Izraelu, a trajno oličenom u EU i SAD, koje doživljavaju kao vrhovno zlo i čiju propast priželjkuju.[xii] Ilustrativan primjer teksta o sukobu u Gazi vođenog ne ljudskom empatijom prema nevinim ljudima koji stradaju u izraelsko-palestinskom sukobu, nego željom da demonstrira i afirmira vlastito antizapadnjaštvo i antiamerikanizam je tekst nepotpisanog autora na portalu „Prva smjena“ pod naslovom „Genocid u Gazi: Izrael izvođač, SAD sponzor“. U tom ostrašćenom i stilski konfuznom[xiii] tekstu nepotpisani autor poručuje kako „poslije genocida u Gazi nije moguće vjerovati ni u šta što dolazi sa Zapada“ i kako je način na koji se tretira pitanje Palestine u medijima „više nego dovoljan da se odbije bilo kakva informacija sa Zapada“, u tom tekstu ima mjesta i za „armiju licemjernih apostola zapadnih vrijednosti“, za tvrdnju o „jeftinim narativima o demokratiji, prednostima Zapada (poput IPhonea i Noći vještica)“, ali nema mjesta da se spomene, a kamoli da se osudi Hamasov masakr izraelskih civila. Hamas je u ovom tekstu „marginalan pokret“ (makar bio na vlasti u pojasu Gaze zadnjih 20ak godina), a masakr izraelskih civila je valjda isto toliko marginalan da ga ne treba spominjati. Istovremeno Izrael ima „neskrivenu želju da pobiju sve Palestince do zadnjeg“, neovisno o tome da li u Gazi vladaju Hamas ili djeca cvijeća. Tako se izraelski nacionalizam demonizira, a palestinski prikazuje kao nebitan ili sekundaran. I onda, nakon što je donio kolektivnu presudu Izraelu i Zapadu, nepotpisani autor piše kako je u slučaju Palestine „veću podršku ljudskim pravima pružila Kina“, što zli Zapad opet sistematski prešućuje. Inače, portal na kojem je objavljen ovaj tekst često piše o Kini, isključivo u pozitivnom kontekstu, zbog komplementarnosti vladajuće ideologije u Kini i orijentacije portala. No od jednog samoproglašenog portala za kritički proboj mogla bi se očekivati i koja riječ o gušenju slobode medija i kritičkog novinarstva u Kini koja je prošle godine bila najveći tamničar novinara na svijetu. Isto tako, kineska podrška ljudskim pravima u Palestini bi bila uvjerljivija i dosljednija da istodobno kineska vlada ne krši ljudska prava brojnih vlastitih građana, a posebno Ujgura koje zatvaraju u logore za preodgoj i stanovnika Tibeta koji su okupirali i u kojem vrše prisilnu asimilaciju. Deklarativna podrška Palestini nije prepreka Kini ni da istovremeno gradi sve bolje ekonomske odnose s Izraelom, dok ovi „kontinuirano vrše genocid“, pa je tako Kina postala treći najveći izraelski trgovinski partner s povećanjem obima trgovine s 50 mil. USD iz 1992. na više od 15 mlrd. 2022. (s tendencijom rasta). 2013. Netanyahu je boravio u Kini i dogovarao dobre i aktivne odnose, ali u sjeni, kako se ne bi ugrozili odnosi Izraela sa SAD-om i odnosi Kine s arapskim svijetom. Ponašanje slično Turskoj i arapskim zemljama koje javno osuđuju Izrael a potajno jačaju trgovinu s njima. No to za nepotpisanog autora očito nije problematično proturječje, kao što proturječno nije ni zalaganje za kritičko i slobodno novinarstvo i istovremeno idoliziranje ideologija i država u kojima kritičko i slobodno novinarstvo ne postoji.
U ovakva i slična proturječja nužno zapadaju autori koji pri procjenjivanju događaja u svijetu nisu spremni/sposobni nadići vlastitu ograničenu identitetsku ili ideološku perspektivu i to ih onda nužno vodi u moralne promašaje – jer u svojim moralnim ocjenama nekog događaja ne nastupaju s univerzalnih pozicija ljudskosti, nego kao članovi neke skupine ili pristaše neke ideologije – ali i u političke promašaje – jer ih ograničena identitetska ili ideološka perspektiva koju ne mogu nadići sprečava da nepristrano sagledaju sve činjenice i stvore realnu sliku o nekom događaju ili problemu i onda na temelju toga formuliraju smjernice za realna i pravedna rješenja. Zajedničko svim ovim identitetski ili ideološki uvjetovanim i navijačkim svrstavanjima u izraelsko-palestinskom konfliktu je to da u oni u konačnici – osim samozadovoljstva vlastitim identitetskim ili ideološkim čistunstvom – podržavaju nastavak sukoba sve dok ne pobijedi ispravna (njihova!) strana, a to u konačnici samo ojačava nacionalističke narative izraelskih i palestinskih tvrdolinijaša i potiče daljnju eskalaciju sukoba. Umjesto toga, trebalo bi više prostora dati svim onim glasovima koji još vjeruju u mogućnost mirne koegzistencije i mirnog i pravednog rješenja sukoba, i to prvenstveno onim glasovima unutar Izraela i Palestine. Stoga ću ovaj tekst završiti s pričom o dva hvalevrijedna primjera suživota Izraelaca i Palestinaca.
Ipak postoji sjeme nade
Prvi primjer je izraelsko-palestinska organizacija „Krug roditelja i boraca za mir“ osnovana 2006.[xiv] Članovi organizacije su najprije bili samo bivši izraelski i palestinski vojnici, kasnije su se uključili i mnogi drugi Izraelci i Palestinci koji nikad nisu aktivno sudjelovali u konfliktu. Aktivnosti ove organizacije su započete serijom susreta između ratnih veterana s obje strane koji su pričali jedni drugima o svojim ratnim traumama i osobnim gubicima, a nastavile su se humanitarnim radom i obnovom u ratu uništenih domova, škola i dječjih igrališta, te zajedničkim komemoracijama za sve one koji su ubijeni u sukobu. Glavni cilj gore spomenutih susreta između ratnih veterana je rehumanizacija drugoga: viđenje svakog ljudskog života kao vrijednog, iz čega proizlazi empatija prema svim žrtvama, svijest kako su i Izraelci i Palestinci bili i žrtve i počinitelji u ovom dugogodišnjem konfliktu, te zajednički otpor svim ideologijama i mehanizmima koji jednu grupu ljudi izlažu nasilju i ugnjetavanju druge grupe. Za mene su ovi nekadašnji borci koji su na vlastitoj koži iskusili izraelsko-palestinski sukob, koji su imali osobne gubitke u tom sukobu – poput Palestinca Bassama Aramina čiju je kćer ubio izraelski vojnik i Izraelca Ramija Elhasana čija je kći bila žrtva palestinskog bombaša samoubojice, a koji danas zajedno na raznim mjestima propovijedaju mir i govore o potrebi prekidanja lanca autoviktimizacije i osvete – uzori na koje se trebamo ugledati u promišljanju (ne samo) izraelsko-palestinskog konflikta.
Drugi primjer poželjnog modela suživota Izraelaca i Palestinaca je Wahat al-Salam/Neve Shalom, „Selo mira“ iliti „Oaza mira“, selo koje je 1970. na 40ha zemlje ustupljene od samostana Latrun osnovao dominikanac Bruno Hussar i u kojem danas zajedno i u miru živi više od 300 Izraelaca i Palestinaca. Zemlja na kojoj je selo nastalo je bila zapuštena i neobrađivana još od bizantskog doba, a u zadnjih 50 godina su ju njeni izraelski i palestinski stanovnici pretvorili u plodnu i prosperitetnu oazu. Selo ima vlastitu upravu koja se demokratski bira i njegovi stanovnici otvoreno govore o mnogim teškoćama u suživotu, ali i o uspješnom zajedničkom rješavanju tih teškoća. Posebna pažnja se posvećuje radu s mladima i njihovom odgoju za mir, suživot i međusobno poštivanje, a mirovne programe „Sela mira“ danas posjećuju i mnogi Izraelci i Palestinci koji nisu njegovi stanovnici. Stanovnicima „Sela mira“ je pošlo za rukom prevazići izraelsko-palestinski konflikt na malom području od 40ha i bilo bi poželjno kad bi više ljudi u Izraelu i Palestini slijedilo njihov primjer. Bilo bi poželjno i kad bi se ovakvim pričama posvetilo više pažnje u reakcijama medija diljem svijeta; možda to ne bi bilo odlučujuće za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, ali bi bilo kudikamo korisnije od pristranog izvještavanja o konfliktu i navijačkog kačenja izraelskih i palestinskih zastava po zgradama i socijalnim mrežama.
__________________
[i] Inače poznat i kao osnivač Handžar divizije i rođak po majčinoj strani kasnijeg vođe PLO-a Arafata.
[ii] Židovi su zbog povijesne povezanosti s tim teritorijem i doseljavali u Palestinu, a ne u Ugandu ili Argentinu, što su bile alternativne destinacije stvaranja židovske države o kojima su prvi cionisti ozbiljno raspravljali.
[iii] Više o klerikalnom antisemitizmu u članku Suzane Večerić na portalu Autograf pod naslovom “Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake”
[iv] Jedan od primjera ovog klerikalnog antisemitizma je tekst akademika Rešida Hafizovića „Sjeme Azazelovo“ o kojemu su već pisali Drago Pilsel na portalu „Autograf“ i Franjo Šarčević na portalu „Prometej“.
[v] Spremnost arapskih lidera da ostave Palestince na cjedilu ima svoj kontinuitet još od 1919., kada je Faisal, sin šerifa Meke, nudio cionističkom političaru Chaimu Weizmannu stvaranje izraelske države u Palestini ako cionisti pomognu njemu u stvaranju velike arapske države na ruševinama britanskih kolonija na Bliskom istoku. Slično kao i kod Abrahamskih sporazuma, palestinski su Arapi bili isključeni iz tih pregovora, a postoje pisana svjedočanstva o tome kako je tijekom tih pregovora Faisal prezirno govorio o Palestincima, odričući im arapski identitet.
[vi] Ovaj neobični miks antisemitizma i podržavanja države Izrael ima svoju dugu tradiciju još od vremena nacionalsocijalizma. Tako je nekadašnji prvi čovjek Gestapoa, praški koljač Reinhard Heydrich 1935. izražavao podršku stvaranju cionističkom planu stvaranja izraelske države izvan Europe jer bi to pomoglo za njega poželjni nestanak Židova iz Europe. Njegov kasniji ideološki sljedbenik Anders Breivik, norveški terorist i masovni antimigrantski ubojica, u svom je „Manifestu“ pisao o dvostrukoj dobrobiti države Izrael kao prve linije od obrane ekspanzije islama i kao mjestu na koje Židovi mogu odseliti iz Europe i tako riješiti židovsko pitanje u Europi.
[vii] Studentske grupe sa Harvarda objavile su pismo u kojem potpisnici „smatraju izraelski režim u potpunosti odgovornim za svo nasilje koje se odvija“ i u kojem se Hamasov napad opisuje kao „vojni odgovor na okupaciju“, čikaški ogranak pokreta BLM je slavio napad Hamasa kao „očajnički čin samoobrane Palestinaca“ uz sliku paraglajdera (aluzija na Hamasove teroriste koji su se paraglajderima spustili na glazbeni festival i ubijali mlade), britanska novinarka Rivkah Brown na ljevičarskom portalu Novara piše o napadu Hamasa kao „danu slavlja za pristaše demokracije i ljudskih prava u cijelom svijetu“ i kako je „borba za slobodu rijetko kad bez krvi i ne treba se zbog toga ispričavati“, na stranici „Socialist Worker“ nailazimo na intervju s jednim pristašom Hamasa pod naslovom „Danas ispisujemo povijest, naši su borbi preuzeli inicijativu“, udruga „National Students for Justice in Palestine“ je Hamasov pokolj nazvala „povijesnom pobjedom palestinskog otpora“, a povjesničar Gabriel Winant u časopisu „Dissent“ piše kako progresivci ne trebaju oplakivati izraelske civile jer će taj osjećaj samo biti iskorišten kako bi se ojačao cionistički projekt!
[viii] Jedna zanimljiva karakteristika ovog antiimperijalizma i antikolonijalizma jednog značajnog dijela ljevice je njen obrnuti euro-/zapadocentrizam: imperijalizam i kolonijalizam se tumače kao isključivo europski i zapadnjački fenomeni koji proizlaze iz kapitalizma i kao primarno i najveće zlo na svijetu, a sve druge forme represije u ovoj matrici su ili sekundarno zlo (koje se onda može opravdati kao nužni odgovor na ovo primarno zlo) ili uopće nisu zlo.
[ix] Britanci su u ophođenju s Arapima i Židovima cijelo vrijeme samo slijedili svoje imperijalističke interese, pa su shodno tome čas pomagali jedne, čas druge (v. Balfourova deklaracija, Peelova komisija, Bijela knjiga). Neiskrenost, proturječnost i nedorečenost britanskih obećanja su imale velik utjecaj na eskalaciju arapsko-palestinskog sukoba. Istovremeno su u tajnom Sykes-Picotovom sporazumu s Francuskom definirali međusobnu podjelu Bliskog istoka na kojem uopće nisu planirali dozvoliti stvaranje neovisnih nacionalnih država. Srž britanske politike u Palestini i odnosa prema Izraelcima i Palestincima najbolje opisuje izjava komandanta britanskih snaga u Palestini, generala Waltera Norrisa Congrevea, koji nakon nereda u Jeruzalemu 1920. priznaje kako su mu „svi jednako odbojni. Arapi, Židovi i kršćani u Siriji i Palestini, sve je to isto, zvjerski i barbarski narodi.“
[x] I za spremnost dijelova ljevice da opravdaju napade od 7. listopada i da prepoznaju Hamas kao borce za slobodu umjesto kao terorističku bandu postoji „širi kontekst“: duga tradicija podrške zapadnih ekstremnih ljevičarskih grupa palestinskoj borbi kroz terorističke napade i otmice aviona diljem svijeta; tendencija pripadnika marksističkih i lenjinističkih skupina na zapadnim sveučilištima da palestinsku borbu shvate kao neku vrstu primijenjene ideološke radionice i prateće projiciranje ideala antiimperijalističkog otpora na Palestince pri čemu „free Palestine“ postaje opći slogan lijevog populizma; shvaćanja zapadnih komunističkih militantnih skupina kao što su Baader Meinhoff ili Crvene brigade kako su prirodni saveznici socijalističke revolucije islamske zemlje koje su se oslobodile kolonijalizma; prihvaćanje nasilja i terorizma kao legitimnog sredstva klasne borbe itd.
[xi] Da bi stvar bila još gora po dijelove ljevice koji nalaze razumijevanje za Hamasov terorizam, kibuci duž granice Gaze u kojima je Hamas izveo svoj krvavi napad bili su socijalističke komune i neki od najžilavijih bastiona izraelske ljevice. Neki od u napadu ubijenih ili nestalih civila bili su mirovni aktivisti koji su godinama protestirali protiv izraelske politike prema Gazi i koji su prevozili bolesne građane Gaze u izraelske bolnice, poput Vivian Silver iz Kibuca Be’eri, Upravo kibuci kao socijalistički oblik organiziranja u poljoprivredi bili su razlog izvorne podrške i pozitivnog raspoloženja prema Izraelu u svim socijalističkim zemljama neposredno nakon 2.svj. rata i neposredno uoči prvog izraelsko-arapskog rata 1948. Tako su i SSSR i SFRJ odigrali ulogu u snabdjevanju Izraela oružjem uoči tog sukoba, što je značajno pomoglo Izraelu da dobije taj rat. Socijalističke zemlje su tada vjerovale kako će Izrael postati prva socijalistička zemlja na Bliskom istoku i kako će se taj socijalizam kasnije preliti na susjedne zemlje. Međutim, izraelski socijalizam je ostao samo na lokalnom, kibučkom nivou, a na državnom nivou Izrael se odlučio za višepartijski sistem zapadne demokracije i za strateško savezništvo sa SAD-om, nakon čega socijalističke zemlje postupno prekidaju diplomatske odnose s Izraelom. Usp. tekst Plamenka Muratovića „Ljevica kojoj krvare desni“ na portalu „Digitalna demokracija“
[xii] Usp. gore spomenuti tekst Plamenka Muratovića „Ljevica kojoj krvare desni“
[xiii] Jedan od primjera stilske konfuzije u tekstu je sljedeća rečenica: “Važno je razjasniti i sljedeću stvar, iako postoji apsolutno beznačajan broj Jevreja koji osuđuju ponašanje Izraela (upitno je koliko i njih to smatra genocidom), postoje i civili koji su uzeli puške i još prije napada Hamasa pucali na Palestince, oduzimajući im zemlju. Za tih nekoliko pojedinaca, a koji su mahom pohapšeni u Sjedinjenim Američkim Državama, može se čestitati na stavu, ali oni ne predstavljaju nikakvu drugu stranu medalje.“
[xiv] O ovoj organizaciji su već opširnije pisali Ana i Otto Raffai na portalu „Autograf“ u tekstu „Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe“
Marijan Oršolić, polis.ba
Dr. Marijan Oršolić je teolog i publicist. U biskupiji Sankt Pölten angažiran je na polju međureligijskog dijaloga. Godine 2022. objavio je knjigu: Brückenbauer im Brücken-Land, koja se bavi međureligijskim dijalogom u BiH. Bio je jedan od pokretača i urednika portala Prometej.ba, gdje je godinama objavljivao zapažene tekstove. Ovim tekstom započinje njegova suradnja s našim portalom.
