-TopSLIDEKultura

Laži i nenamjerne greške

Istina je empirijska, no istinoljubivost je etička. Istina je krajnji proizvod, a istinoljubivost je ključni element u njezinoj proizvodnji

Neki dan sam jednom prijatelju rekao da je Knoxville gravni grad Tennesseeja. Nakon pet sekundi i začuđenih gesti, rekao mi je: “Ne, Nashville je glavni grad.”

Sasvim je jasno da moja izjava nije bila tačna. Ali s obzirom na to da sam ja iskreno vjerovao u tačnost onoga što sam govorio, bez obzira na sve, bio sam iskren. Bio sam u krivu, ali nisam bio neiskren. Postoji opasnost da će se suštinska razlika između istine i istinoljubivosti izgubiti u debatama u vezi sa politikom post-istine i “lažnim vijestima”.

Većina nas najvjerovatnije vrlo često nenamjerno dijeli trivijalne neistine. Danas gotovo uvijek postoji neka osoba sa pametnim telefonom u ruci koja će nas ispraviti. Ukoliko je nešto stvarno bitno, najvjerovatnije ćemo se potruditi i provjeriti činjenice.

Ulozi su još veći kada institucije medija, akademija ili vlada naprave grešku. Tako da se veoma trude – ili bi se barem trebali truditi – da čine ispravne stvari. Moja greška sa Knoxvilleom ne bi dospjela u The New York Times, osim ukoliko je nekoliko provjeravatelja podataka i lektora tokom procesa redakcije bilo nemarno.

Ali nekad će iskreni novinari i oprezni učenjaci pogriješiti, te tako napraviti nenamjerne greške. Kada se ukaže na te greške, one se odmah ispravljaju i priznaju. Jednako tako bit će postavljana i teža pitanja o procesu pravljenja grešaka. No postoji velika razlika između greške i laži – kao i između “lažnih vijesti” i “netačnih vijesti”. Ono što je lažno uvijek je netačno, i to mu je i namjera. Ali ono što je netačno nije uvijek lažno – prosto se može raditi o grešci.

Stranački političari pokušavaju izbrisati ovu suštinsku razliku. Tokom 2018. godine, tadašnji predsjednik SAD-a Donald Trump i Republikanski nacionalni komitet, dodijelili su 11 “Nagrada za lažne vijesti” različitim medijskim kućama, iako je većina novinskih članaka ispravljena i/ili povučena uz puna objašnjenja. Radilo se o netačnim iskazima, ali ne i lažnim.

Ulozi su još veći kada se radi o informacijama o javnom zdravstvu. Kada nas je pogodila pandemija COVID-a 19, svi smo željeli instantne i precizne savjete o tome šta raditi, a šta ne. No virus je bio nov, kao što nas podsjeća njegovo privremeno ime. Naučnici su sve ispremetali kako bi otkrili šta je, kako se širi i kako se boriti protiv njega. Iskren odgovor na mnoga od naših gorućih pitanja bio je: ”Još uvijek ne znamo.” Upute su pravljene s nepotpunim informacijama i učinjene su mnoge greške. Neki od prvih savjeta bili su pogrešni – ispostavilo se da su maske mnogo bitnije od pranja ruku, da je mnogo drugačije na otvorenom nego u zatvorenom prostoru, i tako dalje. Mnogi službeni savjeti bili su netačni, ali ne i lažni. Najvažnije pitanje za građane nije da li su savjeti javnog zdravstva uvijek tačni, već da li se zdravstveni radnici konstantno trude činiti ispravne stvari – i iskreno i jasno komunicirati ono što je sociologinja Zeynep Tufekci nazvala “potpunom bolnom istinom”. Povjerenje se gradi na istinoljubivosti više nego na istini.

Kada nam pod hitno treba neka informacija, jedino što želimo je istina. Kao odgovor na pitanje “Kojim putem se ide do hitne?”, jedino što nam je bitno je tačnost odgovora. Ipak, većinu vremena bitnije je da osoba govori s iskrenom namjerom nego da govori istinu, posebno kada su odgovori još uvijek nejasni. Većina nas drugačije misli o prijatelju koji napravi nenamjernu grešku, koja je možda zasnovana na neadekvatnim informacijama, i o onome koji namjerno laže. Isto tako znamo da ne postoji osoba koja je 100% upravu o svemu sve vrijeme, tako da opraštamo usputne nesmotrene greške. Isto to bi trebalo važiti i za naše institucije.

Krajem 2020. godine, bivši američki predsjednik Barack Obama izjavio je za The Atlantic:

Ukoliko nismo sposobni razlučiti ono što je tačno od onoga što je lažno, onda, po definiciji, naše tržište ideja ne funkcionira, a to ukazuje da na to da ni naša demokratija ne funkcionira. Ulazimo u epistemičku krizu.

Mislim da je Obama bio u pravu u vezi s epistemičkom krizom. No, mislim da to ide dublje od onoga na šta on ukazuje. Problem nije to što ne možemo razlučiti istinu od laži. Problem je razlučiti ko se trudi predstaviti istinu, čak i ako to uvijek ne uspijeva. Pitanje nije “Gdje je istina?”, već: “Ko je istinoljubiv?”

Istinitost jedne izjave može se empirijski testirati: za to služe osobe koje provjeravaju podatke. Mnoge medijske organizacije rangiraju tvrdnje po vjerodostojnosti. U Sjedinjenim Državama, projekt The Washington Post-a “Provjerivač činjenica” izjave političara rangira po Pinocchio skali od jedan do četiri, a PoliFact Insituta Poynter koristi Istin-o-mjer od šest skala koji ide od “istine” do “šarene laži”.

Istinoljubivost je teže ocijeniti s obzirom na to da moramo znati ono što zna govornik – moramo zaviriti u njegov um. Je li to bila laž ili nenamjerna greška? Jedan od načina na koji to možemo otkriti je reakcija te osobe kada se pruži dokaz da je njihova tvrdnja netačna. Ako uprkos svemu nastave ponavljati tu laž, jasno je da nisu istinoljubivi. Ako se nenamjerna greška koju smo rekli u ponedjeljak ispravi u utorak, ukoliko se ponovi ona postaje laž u srijedu.

Kao što je Bernard Williams u svojoj dalekovidoj posljednjoj knjizi Istina i istinoljublje: Ogled o genealogiji (2002), napisao:

Ako se ispostavi da je ono u šta je neko vjerovao laž, to ne znači da taj neko nije vjerovao u to. Ono što bi trebalo uslijediti je da ukoliko neko prepozna laž, onda on prestaje vjerovati u to…

Istina je empirijska, no istinoljubivost je etička. Istina je krajnji proizvod, a istinoljubivost je ključni element u njezinoj proizvodnji. Krivica za ovu epistemičku krizu prepisivala se populističkim političarima, tehnološkim platformama, i slavnim trolovima koji su jedino željni profita. Sve ovo je bitno. No istinski problem je gubitak vrline, posebno istinoljubivosti kao vrline. Epistemička kriza je etička kriza koja će zahtijevati etička rješenja.

Naš svetac zaštitnik u ovim naporima mogao bi biti Natanael koji se pojavljuje u Evanđelju po Ivanu, imože s pravom biti svetac zaštitnik istinoljubivosti. Kada su mu rekli o Isusu, podsmjehnuo se: “Može li išta dobro proizići iz Nazareta?” No Krist, znajući da je ovo izgovorio, uzviknuo je: “Vidi, istinski Izraelićanin u kom nema obmane!” Jasno je da Krist nije pohvalio Natanaela zbog istinitosti njegove izjave, već zbog njegove spremnosti da izrazi svoje mišljenje – i za njegovu istinoljubivost.

Williams je diskutirao o tome da se istinoljubivost oslanja na dvije osnovne vrline: tačnost i iskrenost. Za tačnost kao vrlinu potrebno je “da činimo sve što je u našoj moći kako bismo došli do istinitih vjerovanja”. To ne znači da bismo svi trebali nastojati da postanemo svjetski eksperti u apsolutno svemu. Postoji, kako je to Williams rekao, neophodna “epistemička podjela rada”. Obično vjerujemo da oni drugi znaju šta učiniti da voda koju pijemo bude sigurna ili kako otkloniti slijepo crijevo. Stvar je u tome da radimo ono što možemo, posebno kada se radi o bitnim stvarima, unutar granica našeg znanja i sposobnosti.

Tačnost je, Williams dodaje, “vrlina koja podstiče ljude da ulažu više napora nego što bi možda inače ulagali u nastojanju da dođu do istine, a ne samo da prihvate da im u glavu uđe bilo što preoblikovano nečijim vjerovanjem.” Moj prijatelj je pokazivao upravo ovu vrlinu kada je provjerio moju tvrdnju o Knoxvillu. Osoba koja čita objave javnog zdravstva o nošenju maski ili o vakcinisanju, a koja se ne oslanja samo na ono što im kaže njihov susjed, čini istu stvar. Ulaganje više napora vrlo često znači okretanje kvalitetnijim izvorima vijesti od sadržaja postavljenog na Facebooku o, recimo, vijestima o izborima ili izvještavanju o COVID-u 19.

Kada se potrudimo da dođemo do tačnih informacija, onda bismo ih trebali podijeliti u potpunosti i iskreno. Ovo je vrlina iskrenosti, koja zahtijeva, kako je Williams to sažeo, da “ono što kažemo pokazuje ono u šta vjerujemo”. Ovo može zvučati lako. No može biti okolnosti u kojima možemo doći u iskušenje da sakrijemo naša vjerovanja, ili makar dio naših vjerovanja, i kada će nam trebati hrabrosti da to učinimo. Možda ste počeli da vjerujete da je važno da svi u vašoj crkvi nose maske tokom mise, ali većina vjernika misli da je nošenje maske politički korektna besmislica. Kada je riječ o toj temi, možda je lakše, makar sa sociološke strane, ništa ne progovoriti. No biti iskren znači govoriti glasno i jasno. Ukoliko se od govornika nekada očekuje hrabrost, traži se da slušaoci imaju povjerenja. Williams je rekao: “Istinoljubivost je oblik povjerenja, koja se na poseban način vezuje za govor.”


Cilj trolova nije traženje istine već uništavanje neprijatelja, bio on ideološki ili lični. Trolovi ne samo da ne pokazuju vrline poput iskrenosti i tačnosti, oni rade upravo u suprotnom pravcu tako što namjerno prikazuju iskrivljenu sliku realnosti baziranu na pažljivo izabranim informacijama


Naravno, postoje prilike kada je moralno opravdano štedjeti na riječima, kao što je Edmund Burke govorio. “Laž i obmana nisu dozvoljene ni u kom slučaju,” napisao je u Dva pisma o Regicidnom miru 1796. godine. “Ali kao i sa svakom drugom vrlinom, postoji i ekonomija istine.”

Burke je naglasio da je “ekonomičnost s istinom” opravdana samo u posebnim okolnostima. U ovo možda spada prešućivanje trivijalnih istina kako se ne bi prouzrokovale bespotrebne uvrede; tokom političkih ili međunarodnih pregovaranja; ili u slučajevima gdje će uzdržavanje od izricanja istine spasiti živote. Zbog svega ovoga neophodno je da se svjedoci zakunu ne samo da će reći istinu, već potpunu istinu (ili makar potpunu istinu koja je relevantna za određeno pitanje).

Ove dvije vrline istinoljubivosti – tačnost i iskrenost – najdragocjenije su među onima koji rade u institucijama za istraživanje, podučavanje i komunikaciju. Kao što je Williams zamijetio, autoritet akademika zasnovan je na njihovoj istinoljubivosti u oba ova aspekta: “oni su pažljivi i ne lažu.” Isto se može (ili bi se makar trebalo) reći o novinarima i sucima.

Te profesije su u srcu onoga što pisac Jonathan Rauch opisuje kao “ustrojstvo znanja”. Ovo ustrojstvo funkcionira prema određenim pravilima, posebno, sloboda da se donose hipoteze i odgovornost da sve bude podložno recenziji i temeljitom proučavanju. Kao što je Rauch pisao:

Zajednicu koja prati ova pravila definiraju njene vrijednosti i prakse, a ne granice, i ona se ni u kojem slučaju ne ograničava na učenjake i naučnike. Također uključuje i novinarstvo, sudove, provođenje zakona, obavještajne zajednice – sve ove profesije zasnovane su na dokazima koji zahtijevaju da se hipoteze testiraju i dokažu. Članovi zajednice odgovorni su za greške koje oni sami i ostali članovi zajednice učine.

Rauch je one sile koje se bore protiv ustrojstva nazvao “trol epistemiologijom”. Cilj trolova nije traženje istine već uništavanje neprijatelja, bio on ideološki ili lični. Trolovi ne samo da ne pokazuju vrline poput iskrenosti i tačnosti, oni rade upravo u suprotnom pravcu tako što namjerno prikazuju iskrivljenu sliku realnosti baziranu na pažljivo izabranim informacijama. Američki izbori 2020. godine prvoklasni su primjer trol epistemiologije. Trump, njegovi advokati i armija pristalica uzeli su sitne, izdvojene slučajeve grešaka ili čak nekoliko slučajeva istinskih obmana kako bi prikazali da su “izbori ukradeni”. Sam Trump bacio je sumnju na glasačke mašine, spominjući pogrešno zbrajanje glasova u okrugu Antrim u Michiganu. Na kraju se ispostavilo da je sve u stvari bila greška – ali to je bila greška službenika koju je napravio kada je postavljao opremu za tabeliranje, sve je brzo ispravljeno i nije imalo nikakve veze sa glasačkim mašinama.

Trump i njegovi pomoćnici napuhali su slične priče o mrtvacima koji glasaju, ili ljudima koji su dva puta glasali, ili kako su glasovi “pronađeni”, priče o tome kako je posmatračima na izborima zabranjeno posmatranje, itd. U svakom od ovih slučajeva možda je moglo biti mikroskopsko zrnce istine, koje je onda u potpunosti napuhano, tako da je svaki dokaz koji je pokazivao suprotno sistematski ignoriran. Čine se čudnim pokušaji da se na nekoliko načina ukaže na to da su izbori ukradeni, a u stvarnosti ne dokazati da je tačna i jedna od ovih tvrdnji, no time promašujemo poentu. Poenta nije opovrgnuti jednu tvrdnju i dokazati drugu, već baciti sumnju na sve tvrdnje, time čineći da ideja same istine postane nestabilna, “preplavljajući to područje sranjima”, kako je rekao Steve Bannon.


Iskrenost i tačnost čine se neprivlačnim mamcem, tako da takvi članci ne privlače pažnju. Poslovni modeli kompanija oslanjaju se na učešće, a sadržaj koji povećava učešće je onaj sadržaj koji razvodnjava istinu, a ne promiče je


Posljednjih godina došlo je do toga da je sama vrlina istinoljubivosti katastrofalno korozirala. Naravno, velikim dijelom za to su krivi mnoge populističke vođe i pokreti koji su se pojavili posljednjih godina. No, i druge sile su krive jer su isprva uspjele ojačati populizam.

Platforme društvenih medija bile su ubrzale i povećale širenje neistine, i stvorile okruženja za neometano dijeljenje i brzo širenje informacija i dezinformacija. Umjesto da potaknu dijeljenje pouzdanih izvora, organizacije poput Facebooka, Twittera, YouTube-a, itd. olakšale su stvaranje epistemičkih balona, ispunjenih ljudima koji samo jedni drugima potvrđuju već postojeće predrasude.

Društvene mreže bore se sa ovom dilemom, s obzirom na to da da kupci žele clickbait (svi smo mi ljudi prije svega) koji donosi zaradu (tako da davatelji usluga to žele čak više nego kupci). Sada se iskrenost i tačnost čine neprivlačnim mamcem, tako da takvi članci ne privlače pažnju. Poslovni modeli ovih kompanija oslanjaju se na učešće, a sadržaj koji povećava učešće je onaj sadržaj koji razvodnjava istinu, a ne promiče je, baš kao što Tufekci i drugi tvrde. Ove kompanije sada sve agresivnije označavaju i degradiraju netačne i obmanjujuće sadržaje, te pažljivo nadziru govor mržnje. No, problem je strukturalan. Da li bi trebali zgrtati novac ili pokušati širiti istinu? Ne mogu raditi sve u isto vrijeme.

Vrlina iskrenosti je isto tako pod pritiskom i na univerzitetskim odsjecima, trustovima mozgova i novinskim uredima. Možda to nije toliko dramatično, ali bi na duže staze moglo postati jednako opasno. Politička polarizacija potiče čak i dobre ljude ne samo da biraju strane, već i da počnu da pažljivo biraju podatke kako bi podržali tu stranu.

Učenjaci sa ideološkim agendama mogu lako predstaviti podatke koji potvrđuju ono što su pokazali njihovi prethodnici, čak i ako taj oblik predstavljanja nije najjasniji – ili je možda samo jedan od mnogih načina na koji bi se to moglo predstaviti. Dat ću vam konkretan primjer. Ekonomsko stanje srednje klase u SAD-u je važno pitanje. Šta se onda desilo sa prosječnim prihodima u Americi između, recimo, 1970. i 2014. godine? Pa, oni su povećani za 51 %. Ili možda 37%, 33%, ili 7%. Možda su i pali za 8%. Svi ovi odgovori su tačni – ovisno od toga koju studiju čitate, te koju su metodologiju različiti učenjaci odlučili upotrijebiti.

Recimo da ste učinili ono što predlaže Bernard Williams, te da ste uložili svoje dragocjeno vrijeme istražujući ovo pitanje i na kraju ste došli do suprotstavljenih odgovora. To može biti frustrirajuće. Možda ćete se zapitati: “Pa dobro, šta je tačno, a šta netačno?” Stvar je u tome da niti jedno nije pogrešno, u smislu da je netačno. Do tih rezultata došlo se korištenjem različitih metodologija.

Opasnost leži u tome što ljevičarski učenjaci primjenjuju pristupe koji proizvode specifične rezultate, dok desničarski učenjaci rade upravo suprotno, tako da na kraju i jedni i drugi predstavljaju svoje rezultate kao “činjenice”. Pristrasni mediji onda mogu preuveličati te “činjenice” kako bi odgovarale njihovim prethodnicima. Dok si rekao keks, ljudi imaju u potpunosti suprotne stavove o određenoj stvari i baš su njihovi pogledi zasnovani na savršeno čvrstim istraživanjima. Ovdje nije poenta u tome da ne možemo sve znati, već naprosto da je svijet složeno mjesto i da nas potraga za jednostavnošću vrlo često dovodi u probleme. Za učenjake je najbitnije da teže predstaviti svoj rad na najobjektivniji mogući način (tačnost), te da predstave niz razumnih rezultata kad god je to moguće, time pružajući najpotpuniju moguću sliku (iskrenost).

Naučna istinoljubivost je posebno važna kada se radi o procjenjivanju javnog interesa. Veoma je jednostavno napraviti studije procjena na način da proizvedu pozitivne rezultate. Ovo je razumljivo. Nekolicina investitora, bili javni ili filantropski, oduševljeni su kada saznaju da njihova inicijativa vrijedna milijardu dolara nije ostvarila niti jedan od zadanih ciljeva. Uvijek postoji pritisak, čak i u slučajevima veoma dobro sprovedenih studija, da uvijek naglase pozitivne rezultate, a minimaliziraju one razočaravajuće. Umjesto da donosimo politike zasnovane na dokazima, na kraju završimo na politikama koje bi trebale služiti kao dokaz.

U svim ovim slučajevima, potrebna je institucionalna jednako kao i pojedinačna odgovornost. Medijske kuće, univerziteti, trustovi mozgova i političke stranke morat će se mnogo više potruditi kako bi održale norme otvorenosti, pogrešivosti i razmjene koje olakšavaju proizvodnju i širenje znanja. No ne bismo samo trebali predati odgovornost u ruke institucija. Ovdje se isto tako radi i o ličnoj etici, kao i predanosti da živimo i radimo iskreno.

Williams, liberal u duši, bio je veoma osjetljiv na opasnosti koje su popratile racionalističku revoluciju Prosvjetiteljstva, prije svega na pokušaje da se društvo uredi na osnovu naučno zasnovanih “istina” o pravdi i ljudskoj prirodi. U tome leži tiranija. Najveći dar liberalizma prosvjetiteljstva je pojedinačna i kolektivna težnja da se uči i dođe do spoznaja o sebi, drugima i o samom svijetu. “Ima nešto zbog čega bi nas trebalo biti strah prosvjetiteljskih programa za napredak i primjenjivanje istine, ali isto tako i dosta toga što bi se trebalo njegovati zbog brige za istinoljubivosti”, pisao je.

Krivica za ovu epistemičku krizu se pripisivala političarima, učenjacima i novinarima, kao i organizacijama kojima pripadaju. Ima dosta toga za šta bismo nekoga morali okriviti. No ukoliko je Williams u pravu, a ja mislim da jeste, onda je korijen problema etički. Rješenje bi bilo da budemo bolji i da radimo bolje stvari. Sasvim je jasno da je biti istinoljubiv težak zadatak. Ali slobodna društva ne mogu funkcionirati bez istinoljubivosti. Na kraju, niko nije rekao da je sloboda jednostavna.


Izvor: Aeon

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close