Kada materijalno zavlada: Dobročinstvo više nije džaba

Danas je teško naći čovjeka koji će posao uraditi bez razmišljanja na način “gdje sam tu ja?” Javno mnijenje svakom čovjeku diktira misao “ne budi budala!”, odnosno “ko će ti reći hvala?” Nekad je kod ljudi samarićanska podsvijest bila dovoljna da cijeli dan provedu pomažući običnom strancu

(Piše: Osman Rizaluk – novovrijeme.ba)

Svakodnevno se susrećemo s brojnim poslovima koje moramo uraditi i uglavnom ih završimo. No, kako postupamo s poslovima koji nisu naša obaveza? Poslovima koji nam osobno ne pridonose ali su nekom drugom važni i mogu mu olakšati život. Kad se nađemo u situaciji da pomognemo, koja nam je prva misao? Je li vezana za neka očekivanja? Jesu li ta očekivanja duhovne ili materijalne prirode? Naprimjer: ako nekom pomognem sad, on će meni kasnije; ili: ako nekom pomognem, meni će Bog pomoći. Zašto čovjek mora imati duševnu hranu za nešto što radi?
Danas je materijalna dobit na prvom mjestu

Danas, duševna hrana nije vezana za čovjekov duh, nego za materijalne dobiti. Danas je teško naći čovjeka koji će posao uraditi bez razmišljanja “gdje sam tu ja?” Javno mnijenje svakom čovjeku diktira misao “ne budi budala!”, odnosno “ko će ti reći hvala?” Nekad je kod ljudi samarićanska podsvijest bila dovoljna da cijeli dan provedu pomažući običnom strancu.
Osjećaj zadovoljstva zbog pomoći nevoljniku nekome je bio sasvim dobar obrok za duševni stomak. Pojedinac nije bio izložen mentalnom “sukobu” sa sredinom i ne bi mu kroz glavu prolazila misao “a ima li tu mene?” Od pojedinca se danas zahtijeva mnogo više duhovne energije, a daje mu se manji rudnik za njeno eksploatiranje.

Nekad je cijeli obrok duhovne energije bio jedno obično komšijsko sijelo, na kojem su ljudi brusili svoje karme (misli i djela) i vršili kalibriranje (provjeravanje tačnosti) svojih kriterija, te na taj način onemogućavali svom egu i sklonosti ka pogrešnom priliku da se razmašu. Jer, ako se to desi, šta učiniti? Usljed nagomilanih grešaka postoji mogućnost da se lakše nastavi krivim putem, nego da se pokaje i prizna poraz pred onima koji su nas od prvog trenutka opominjali. Jedan od njih je i dio nas.
Životna baterija čovjeka

Osuđivanje pojedinca na samoću presuda je koju svojevoljno prihvatamo misleći da je masivnije virtuelno društvo bolje od nekolicine pravih prijatelja. U svakom čovjeku postoji životna baterija koju samo druženje s drugima može napuniti, a to je društvo stvarnih ljudi koji dijele prostor i vrijeme s nama. Ako ovu bateriju pokušav“Pokušajmo još jednom u životu biti “staromodni” i otiđimo komšijama na sijelo. Možda će nas prvih pet minuta čudno gledati dok se ne uspostavi veza između životnih baterija i dok se one bar malo ne napune ”amo puniti na drugi način, nikad nećemo postići punjenje od 100 posto. Opet ćemo za kratkak period, dok smo u nekom važnom poslu koji zahtijeva koncentraciju, kakav je slušanje predavanja na fakultetu ili instrukcije na poslu, čuti alarm da je baterija prazna i da se opet treba “prikopčati” na punjenje koje počinje primjećivanjem i pregledanjem crvenih ikonica koje se pojave “ulaskom” na naš profil. Je li neki virtuelni prijatelj nešto napisao, lajkao ili pregledao, nešto je što je probavljivo za naš duhovni stomak.

Pokušajmo još jednom u životu biti “staromodni” i otiđimo komšijama na sijelo. Možda će nas prvih pet minuta čudno gledati, dok se ne uspostavi veza između životnih baterija i dok se one bar malo ne napune. Baterije koje smo toliko iscrpili da se prvih pet minuta moramo puniti “isključeni”.
Biti slobodan i odabrati prijatelje

Brz tempo života ne pruža posebne prilike za razmišljanje, nego smo često usmjereni na to da od dva zla biramo manje. Pasivnost i stihijsko prepuštanje društvenim tokovima doprinose stalnom otporu zdrave ljudske prirode nametnutoj. Novi robovlasnički poredak nemilosrdniji je od prvobitnog, jer okiva ljudske umove u iste lance i ima ih sve dostupne na jednom povocu.

Biti slobodan i odabrati prijatelje, vlasnike osobina koje cijeniš, postala je utopija. Sa zebnjom čekati da nas odaberu vještački prijatelji koji će procijeniti koliko smo dobro prihvatili neki novi svjetski društveni šou je naša realnost.

Tempo života i udar na ljudsku intimu izbezumljuje čovjekove kriterije, pa se u jedan lonac ubacuje i dobro i loše, uvjeravajući pojedinca da je očekivano da bude iznenađen jer ovo vrijeme zahtijeva prevrtljive kriterije i lijek za dušu spravljen od gorkih trava savremenih “moralnih” otkrića, kakve su miješanje vrlina i mana. Ili još savremenije mijenjanje vrlina manama. Tako da svako vidi da je rasizam prirodan, da je zakon jačega potreba, da je obesnaživanje tijela već odavno normalna stvar. Preostaje nam još uvjeriti tu “čudnu” ljudsku prirodu, koja se nekako opire toj činjenici, da je, jadnica, zaostala.