„Laudate Deum” je proročki tekst, ne zato što papa Franjo bolje predviđa od znanstvenika što se može očekivati ako čovječanstvo ostane neaktivno glede klimatskih promjena, već zato što podsjeća ljude na istinu s kojom se ne žele suočiti
Papa Franjo je 4. listopada objavio neuobičajeno kratku proročku apostolsku pobudnicu Laudate Deum („Hvalite Boga“), moralni poziv upućen „svima ljudima dobre volje“. Pobudnica započinje riječima: „’Neka je hvaljen Bog za sve njegove stvorove’. To je poruka koju je sveti Franjo Asiški propovijedao svojim životom, svojim pjesmama i svim svojim djelima.” Važno je napomenuti da „Laudate Deum” nije samostalni dokument, već nadogradnja na encikliku „Laudato si” iz 2015. godine u kojoj je papa Franjo podijelio svoje „iskrene brige o brizi za naš zajednički dom.” Dakle treba sagledavati tu cjelinu.
Pobudnica „Laudate Deum“ potvrđuje teološke i moralne aspekte ekoloških pitanja, koji su bili predstavljeni u „Laudato si‘.” To je razorna analiza trenutačnog stanja ljudskih djelovanja u vezi s klimatskim promjenama na globalnoj razini, koja ističe kako čovječanstvo ne ispunjava gotovo nijedan relevantan mjerodavni kriterij vezan uz zaštitu okoliša, posebice vezano uz emisiju štetnih plinova: „Međutim, s prolaskom vremena, shvatio sam da naši odgovori nisu bili zadovoljavajući, dok svijet u kojem živimo propada i može se približavati točki pucanja“. Papa Franjo izaziva političke vođe da poduzmu pozitivnije korake i „prijeđu preko mentaliteta, da se čini da su zabrinuti, ali nemaju hrabrosti za donošenje suštinskih promjena.”
Perspektiva budućnosti trebala bi potaknuti vjernike da, između ostalog, utjelovljuju ekološke vrline. „Stoga moramo poticati i podupirati ‘ekološko obraćenje’, koje je posljednjih desetljeća učinilo čovječanstvo osjetljivijim na katastrofu prema kojoj ide“, izjavio je sveti Ivan Pavao II., a kasnije je slično rekao i papa Benedikt XVI. U enciklici „Laudato si“ papa Franjo ponavlja riječi svetog pape Ivana Pavla II. i upozorava da je „ekološka kriza poziv na duboko unutarnje obraćenje“.
Katolička vjera je oduvijek naglašavala prisutnost Božju u svemu stvorenom kao mjestu njegovog spasonosnog djelovanja. Međutim, često je crkveni pogled na krajnju sudbinu čovjeka i svijeta bio usredotočen isključivo na čovjekovu nebesku sudbinu, zanemarujući pritom važnost materijalnog svijeta na Zemlji. Prava biblijska eshatologija obnovljenog stvaranja trebala bi poticati vjernike da, osim na zalaganje za društvenu pravdu, budu također skrbnici planeta Zemlje. Drugim riječima, perspektiva budućnosti trebala bi potaknuti vjernike da, između ostalog, utjelovljuju ekološke vrline. „Stoga moramo poticati i podupirati ‘ekološko obraćenje’, koje je posljednjih desetljeća učinilo čovječanstvo osjetljivijim na katastrofu prema kojoj ide“, izjavio je sveti Ivan Pavao II., a kasnije je slično rekao i papa Benedikt XVI. U enciklici „Laudato si“ papa Franjo ponavlja riječi svetog pape Ivana Pavla II. i upozorava da je „ekološka kriza poziv na duboko unutarnje obraćenje“.
Unutar Crkve, pa čak i na najvišim razinama, postoje „predani molitelji“, koji, kako papa Franjo ističe, često ismijavaju ili negiraju potrebu zabrinutosti za okoliš. Stoga, poziva: „Jednom zauvijek, okončajmo neodgovorno ismijavanje koje bi ovaj problem predstavilo kao nešto isključivo ekološko, ‘zeleno,’ romantično, često predmet podsmijeha gospodarskih interesa. Napokon priznajmo da je to ljudski i društveni problem na mnogim razinama.” S druge strane mnogi kritiziraju papu Franju zbog njegovih stajališta o ekologiji. Ilustrativan je primjer njemačkog kardinala Waltera Brandmüllera, koji je potpisao nekoliko tzv. dubia upućenih papi Franji. Kritizirajući radni dokument („Instrument laboris“) pripremljen za Sinodu za Amazoniju, postavio je pitanje: „Kakve veze ekologija (!), ekonomija i politika imaju s mandatom i misijom Crkve?“ Slično razmišlja i američki kardinal Raymond Burke tvrdeći da se „ekološko obraćenje” koristi kao „argument za jednu svjetsku vladu” i da je riječ o „masonskoj ideji“. Ističe da je riječ o „vrlo podmuklom izrazu“ koji nema nikakve veze s katoličkom vjerom. Kardinal Gerhard Ludwig Müller je 2018. godine tvrdio da „ekološka politika nema veze s vjerom ili moralom“. Ovakva stajališta podsjećaju na riječi Ludwiga Feuerbacha, koji je rekao: „Priroda, svijet, nemaju vrijednost, nisu zanimljivi kršćanima. Kršćanin misli samo na sebe i spasenje svoje duše.”
Američki pisac, esejist i borac za zaštitu okoliša, Wendell Berry je u svojoj knjizi „Čemu služe ljudi?“ istaknuo:
„Ekološko učenje Biblije jednostavno je neizbježno: Bog je stvorio svijet, jer je htio da bude stvoren. … To je Njegov svijet; nikad se nije odrekao vlasništva nad njim. I nikada nije opozvao uvjete, pa imajući u vidu njegov poklon da svijet koristimo, obvezuje nas da dobro pazimo na to. Ako Bog voli svijet, kako onda bilo koja osoba vjere može biti opravdana zato što ga ne voli uništavajući ga?“
Papa Franjo poziva sve ljude dobre volje da poduzmu akcije za zaštitu okoline i ljudskog dostojanstva. Čovječanstvo je sagriješilo protiv Boga zanemarujući svoju odgovornost prema svijetu u kojem živi. Zato mora sada dati odgovarajući odgovor na svoj grijeh prepoznajući ga, kajući se, te zatim čineći što može kako bi ispravilo štetu koju je prouzrokovalo. To vrijedi za svaku osobu, kao što vrijedi i na svim razinama zajednice, bilo da je to na nacionalnoj ili međunarodnoj razini:
„Molim svakoga da prati ovaj hod pomirenja sa svijetom koji je naš dom i pomogne ga učiniti ljepšim, jer ta obveza ima veze s našim osobnim dostojanstvom i najvišim vrijednostima. Istovremeno, ne mogu zanijekati da je nužno biti iskren i priznati da najučinkovitija rješenja neće proizaći samo iz pojedinačnih napora, već prije svega iz ključnih političkih odluka na nacionalnoj i međunarodnoj razini.“
Svaki, i najmanji doprinos pomaže, a izbjegavanje povećanja globalne temperature za desetinu stupnja već bi bilo dovoljno da ublaži neku patnju za mnoge ljude: „No, ono što je važnije je nešto manje kvantitativno: potreba za shvaćanjem da nema trajnih promjena bez kulturnih promjena, bez sazrijevanja načina života i uvjerenja unutar društava, i da nema kulturnih promjena bez osobnih promjena.“
U ovoj novoj pobudnici papa Franjo još snažnije izražava svoju zabrinutost zbog klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja:
„Unatoč svim pokušajima da se zaniječe, prikrije, ublaži ili relativizira problem, znakovi klimatskih promjena su tu i postaju sve očigledniji. Nitko ne može ignorirati činjenicu da smo u posljednjim godinama svjedočili iznimnim vremenskim pojavama, čestim razdobljima neuobičajenih vrućina, suše i drugim izrazima nezadovoljstva Zemlje, koji su samo nekoliko opipljivih manifestacija tihe bolesti koja pogađa sve. Istina, ne može se svaka konkretna katastrofa pripisati globalnim klimatskim promjenama. Međutim, provjerljivo je da su određene klimatske promjene izazvane ljudskim djelovanjem značajno povećale vjerojatnost ekstremnih pojava koje postaju sve češće i intenzivnije.“
Ne može se dakle više dovoditi u pitanje antropogeni uzrok klimatskih promjena: „Koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi… doživjela je ubrzani rast posljednjih pedeset godina“. Istodobno, temperatura se „povećala nevjerojatnom brzinom, bez presedana u posljednjih dvije tisuće godina“. Nažalost, papa Franjo primjećuje da klimatska kriza nije prioritet za velike ekonomske sile, koje se uglavnom usmjeravaju na postizanje maksimalnog profita u što kraćem vremenskom razdoblju uz minimalne troškove. Papa Franjo izravno kritizira „neodgovoran način života” mnogih u Sjedinjenim Američkim Državama, napominjući da su emisije štetnih plinova po stanovniku u SAD-u dvostruko veće od Kine i sedam puta veće od prosjeka u siromašnim zemljama. Nažalost, u SAD-u došla je do izražaja nepopustljivost mnogih biskupa da u potpunosti prihvate Papina razmišljanja o klimatskim promjenama, posebno vezano uz encikliku iz 2015. godine. Istraživači sa Sveučilištu Creighton su otkrili su 2021. godine da su biskupi u SAD gotovo šutjeli, a ponekad čak širili obmanjujuće informacije u vezi s „Laudato si‘”.
Unutar Crkve, pa čak i na najvišim razinama, postoje „predani molitelji“, koji, kako papa Franjo ističe, često ismijavaju ili negiraju potrebu zabrinutosti za okoliš. Stoga, poziva: “Jednom zauvijek, okončajmo neodgovorno ismijavanje koje bi ovaj problem predstavilo kao nešto isključivo ekološko, ‘zeleno,’ romantično, često predmet podsmijeha gospodarskih interesa.”
Papa Franjo sada u pobudnici podsjeća na neka svoja prethodna reagiranja:
„U enciklici Laudato si’, dao sam kratak sažetak tehnokratskog obrasca koji leži u osnovi trenutačnog procesa ekološkog propadanja. To je određeni način razumijevanja ljudskog života i aktivnosti [koji] je pošao krivim smjerom, s ozbiljnim štetama za svijet oko nas. U suštini, to uključuje razmišljanje kao da stvarnost, dobrota i istina automatski proizlaze iz tehnološke i ekonomske moći kao takve. Kao logička posljedica, postaje lako prihvatiti ideju beskrajnog ili neograničenog rasta, što se pokazalo tako privlačnim za ekonomiste, financijere i stručnjake za tehnologiju“.
„Tehnokratski obrazac“, koji je papa Franjo osudio u „Laudato si“, i dalje je štetan i temelji se na pogrešnom razmišljanju da „stvarnost, dobrota i istina automatski proizlaze iz tehnološke i ekonomske moći kao takve.” U tom kontekstu papa Franjo poziva na „ponovno promišljanje, između ostalog, pitanja ljudske moći, njezinog značenje i granice. Napravili smo impresivne i zadivljujuće tehnološke napretke, a nismo shvatili da smo istovremeno postali iznimno opasna bića, sposobna ugroziti živote mnogih bića, uključujući i svoj vlastiti opstanak.” Jasno je da je potrebna promjena društvenog ozračja i ponašanja: „Prestanimo, dakle, razmišljati o ljudima kao autonomnim, svemoćnim i beskrajnim, i počnimo razmišljati o sebi drugačije, skromnijim, ali plodnijim načinom.”
Neprijeporno je da samo tehnička rješenja nisu dovoljna za suočavanje s klimatskim izazovima:
„Smatram nužnim naglasiti da tražiti isključivo tehničko rješenja za svaki ekološki problem koji se pojavi znači razdvajati ono što je u stvarnosti međusobno povezano i prikriti prave i duboke probleme globalnog sustava. Iako su prilagodbe načini odgovora na nepopravljive štete na kratkoročnoj razini, vidimo da su određeni tehnološki zahvati i napreci koji omogućuju apsorpciju ili hvatanju emisija plinova obećavajući. Ipak, riskiramo da ostanemo zarobljeni u mentalitetu zakrpa i brtvljena pukotina, dok se ispod površine nastavlja propadanje kojemu i dalje doprinosimo. Pretpostaviti da će svi problemi u budućnosti biti rješivi novim tehničkim intervencijama oblik je homicidnog pragmatizma, kao da guramo snježnu grudu niz brdo.“
Posebno je nužna međunarodna suradnja u zaštiti okoliša. Iako je postignut određeni napredak, ta suradnja još uvijek nije dovoljno učinkovita:
„Unatoč mnogim pregovorima i sporazumima, globalne emisije i dalje rastu. Sigurno se može reći da bi, bez tih sporazuma, emisije porasle još više. Ipak, u drugim temama vezanim uz okoliš, kad je postojala volja, postignuti su vrlo značajni rezultati, kao što je bio slučaj sa zaštitom ozonskog sloja. Međutim, nužna tranzicija prema čistim izvorima energije poput vjetroenergije i solarnih energija, te napuštanje fosilnih goriva, ne odvija se potrebnom brzinom. Stoga, sve što se poduzima riskira da bude viđeno samo kao trik za skretanje pozornosti.“
Sveti Otac izriče kritiku multilateralizma onako kako se trenutačno razumijeva među državama i njihovim vođama:
„Nije korisno pomiješati multilateralizam s autoritetom svjetskog karaktera koncentriranim u jednoj osobi ili u eliti s prevelikom moći. … Govorimo prije svega o učinkovitijim svjetskim organizacijama, opremljenim moći za pružanje globalnog zajedničkog dobra, eliminaciju gladi i siromaštva i sigurnu obranu temeljnih ljudskih prava“. Možda nije korisno, piše, „da podržavamo institucije kako bismo sačuvali prava moćnih, a ne brinemo se za prava svih“.
Papa Franjo ukazuje na znakove nade. „Reći da nema nade bilo bi samoubilački čin jer bi to značilo izložiti čitavo čovječanstvo, posebno najsiromašnije, najtežim posljedicama klimatskih promjena.” A prije zaključka poručuje: „Znamo da istinska vjera ne samo daje snagu ljudskom srcu, već i transformira život, preobražava naše ciljeve i rasvjetljuje naše odnose s drugima i sa stvorenjem u cjelini
„Laudate Deum” je proročki tekst, ne zato što papa Franjo bolje predviđa od znanstvenika što se može očekivati ako čovječanstvo ostane neaktivno glede klimatskih promjena, već zato što podsjeća ljude na istinu s kojom se ne žele suočiti: bolje je glavu, poput noja, zarinuti u pijesak, prenijeti odgovornost na one koji tek dolaze i nastaviti živjeti kao da se ništa ne događa.
Poziv je na trenutačno djelovanje! Završni retci apostolske pobudnice jasno poručuju. „Ako svemir otkriva sebe u Bogu, koji ga potpuno ispunjava … postoji mistično značenje koje se može pronaći u listu, na planinskoj stazi, u kapljici rose, u licu siromaha. Svijet pjeva o beskrajnoj Ljubavi: kako možemo propustiti brigu za njega? … ‘Neka je hvaljen Bog’ je naslov ove pobudnice. Jer kada ljudi tvrde da preuzimaju Božje mjesto, postaju vlastiti najveći neprijatelji.“
Krešimir Cerovac, polis.ba
