Ladislav Babić: Na putu ljudskoj slobodi

Na putu ljudskoj slobodi

 

Piše: Ladislav Babić – sbperiskop.net

 

U “komunizmu” – navodnici su stoga što nigdje na svijetu do dana današnjega nije postojao, pa su sve kritike njegove, (ne)svijesno ga izjednačavajući sa staljinizmom, pucanj u prazno nedoučenih – pričalo se o odumiranju države kao slabljenju njenih regulatornih funkcija i upletanja u sve i sva; gdje joj je i gdje nije mjesto. Antikomunistički “pametnjakovići”, prije namjerno negoli zbog nedostatka pameti, sasvim su krivo tumačili takva stremljenja, istovremeno uljuljkani u mitove nacionalšovinizama inspirirajućih na ostvarenje nadprosječne proizvodnje leševa u zemljama regije. Zalud im objašnjenja kako su i nacije umjetne tvorevine – ništa duboko imanentno čovjeku, dijelu njegove ljudske suštine koja je još uvijek utopijska kategorija, neprestano primorana da se razvija, dokazuje i potvrđuje. Jednostavno rečeno, države, etnije i nacije (državljanstvo, etnicitet, nacionalnost) samo su otuđenja ljudske biti, koje će – kad tad – biti prevaziđene na dugom “putovanju kroz noć” prema ljudskoj suštini, prema iskonskoj slobodi. Nedotupavi kritičari – iz dubina najdubljeg gliba sebičnog interesa koji im kompenzira nedostatak pameti i etike – nisu spososobni uvidjeti da se upravo to, dok oni šakom i kapom grabe, privatiziraju svjetska bogatstva, eksploatiraju i teroriziraju sirotinju, dešava pred njihovim očima. Doduše, ne na način prirastao srcu najvećih etičara ljudskog roda, humanističkih filozofa, već posredstvom egoističnog grabeža svega što postoji. Ne moral ljudske vrste, nego kapital (shvaćen kao društvena grupa) će dovesti do ostvarenja predviđanja socijalista, komunista i etičara – koja konvergiraju u zajedničku točku odumiranja države i etnija. Što se onda bunim(o) kad je rezultat isti, netko će dubokoumno primijetiti, ne uočivši bitnu razliku. Ono što traže etičari, dogovorom – slijedom dubokih etičkih normi – treba dovesti do oslobođenja čovjeka od služenja predrasudama koje ga sputavaju. Kapital pak sirovom silom – nasiljem nad pojedincima i narodima – postiže bitno različite konačne rezultate, u prividno jednakom okviru oslobođenom države i etnija. Posljedica prvog bi bila pravedna raspodjela prirodnog i stvorenog bogatstva (prirodno ionako pripada svima, a stvoreno također nastaje radom sviju), posljedica drugog je njegovo gomilanje u rukama beskrupuloznih bogatuna koje tek navikom zovemo ljudima. Baraba je svatko tko ne uviđa da je Zemlja dom svih ljudi, a bogatstva doma ne pripadaju samo predatorima. Baraba je svatko tko u vlastitom domu uzima najbolji dio obroka, pod izlikom da privređuje, dok mu supruga – domaćica – navodno ne radi (jer, kuhanje, spremanje, pranje veša, nabavke, briga oko djece,…, za njega i nisu poslovi!), da ne govorimo o maloljetnoj djeci koja su mu “samo trošak”. Tako su barabe i oni koji pljačkajući ponižavaju stanovnike globalnog doma čovječanstva, kao i svi pravdatelji tog stanja – bilo po biološkoj manjkavosti pameti i morala, bilo po robovanju vlastitoj koristi, čime u krug još goreg ropstva uvlače većinu ljudskog roda. Barabe jesu i bit će na vlasti, bez obzira koju političku opciju se trude poturiti “ovcama” na navodnu opću korist. Dogovaranje šljama triju hrvatskih koalicija podjednakog, ustašoidnog pedigrea, s čelnicima koji bi si majku jebali samo da budu na vlasti, upravo dokazuje na djelu ovu tvrdnju. No, nije li još Orwell primijetio da “Narod koji izabere korumpirane prevarante, lopove i izdajnike, nije žrtva već saučesnik”!

 

Za shvatiti stvari ne treba imati doktorat znanosti, već samo sposobnost gledanja preko ruba vlastitih interesa u realna svjetska zbivanja. Kažu da se svijet globalizira, što je postala pomodna floskula za zbivanja tijekom cijele ljudske povijesti. Kultura, znanost, razmjena roba, kretanje ljudi i ideja, nikada se nisu mogli zaustaviti – mada su posebno dvije posljednje stavke uvijek bile na udaru. Ono o čemu se eksplicitno ne govori je, da se danas pod globalizacijom uglavnom podrazumijeva ona ekonomska, eksponencijalno rastuća djelovanjem internacionaliziranog kapitala. Upravo ona određuje strukturu obrazovnih sistema (prema kadrovima potrebnim kapitalu) kao i slobodu nesputanog kretanja upravo te vrste stručnjaka, neophodnih razvoju ekonomije. Uzmuvanost oko bliskoistočnih izbjeglica, ograđivanja žicama i ekvivalentnim parlamentarnim odlukama – jer golema većina tih jadnika predstavlja teret a ne prijeku potrebu kapitala (uslijed čega će ih filtrirati i nepotrebni “višak” vratiti odaklem je došao, prikazujući javnosti svoje janusovsko naličje) – lijepo to potvrđuje. Razmahanom kapitalu potrebno je tržište bez granica, još jednostavnije rečeno – kupci za robu, jer bez toga nema akumulacije profita. TTIP sporazum koji zajednički spremaju američki i evropski krupni kapital u potaji od javnosti – stavljajući korporacije u isti (čak i viši) rang sa državama – svjedoči o odumiranju država i nacija. Uostalom, ne traži li upravo (neo)liberalni kapitalizam neprestano smanjivanje državnih ovlasti, i to ne samo u ekonomiji? Da puno ne “filozofiramo” kako bismo onima kojima vlastiti nos zastire pogled dokazali prethodne tvrdnje, pojednostavimo stvari do krajnosti.

 

Kapitalu državne granice i procedure oko prijelaza robe (carinske formalnosti) predstavljaju samo teret i nepotrebni financijski trošak, te ih nastoji ukinuti. Stvaranje EU je samo prvi korak odumiranja država na evropskom tlu i prijenosa njihovih ingerencija na naddržavne strukture. Uostalom, nisu li i SAD nastale na formalno sličan način – ostvaren silom u građanskom ratu (u kojem je ukidanje ropstva bila tek kolateralna posljedica, po dosegu za eksploatirane slična onoj kad su “ovce pojele ljude”) – što se direktno kosi s toliko isticanim pravom država (valjda onda i tadašnjeg američkog juga?) na samoodređenje. Rekosmo, prvi korak; tko nema mašte sagledati iduće, sam si je kriv. Tek marginalno ukazujemo, kao temu za razmišljanje, na raspad Jugoslavije. Nadalje, osnovni cilj kapitala je prodati robu, kako bi ostvario zacrtani profit. Mislite li da on ima ikakve primisli o tome tko će je kupiti: Hrvat, Srbin, Bošnjak, Albanac, Etiopljanin, Englez, Brazilac, Židov, Kubanac,…? Njemu nisu potrebni nacionalnim atributima okićeni stvorovi; dostatan mu je čovjek oslobođen svih atributa sem jednog, bitnog za ekspanziju kapitala – potrošač! Svijet se sve više merkantilizira na račun potiskivanja duhovnih potreba, a usred vreve potrošačke groznice koja ga na zadovoljstvo kapitala zahvaća, kome još trebaju nacionalšovinistička ograničenja kojima vitlaju “himnospjevni krpoljubi” (zaluđenici licemjernim zaklinjanjima, klanjanjem šarenim krpama i erekcijama pred dosadnjikavim melodijama), svađalački se prepucavajući svojim sve atrofiranijim jezicima. Jezici izumiru – nesporna je činjenica – s tendencijom da se u objedinjenom svijetu održe oni najprodorniji, odnosno oni kojima se služi najveći broj govornika. Neki pričaju o jezičnom imperijalizmu, drugi o neumitnoj posljedici globalizacije, a istina vjerojatno obuhvaća oba faktora. Dugoročno, to je mnogo veća korist negoli šteta, kako će nas uvjeravati ustrašeni od gubljenja pisane i govorne kulturne baštine (koju treba očuvati u pisanim i tonskim arhivima); uostalom, neka se jave oni koji su čitali Homera, Plutarha, Ovidija, Bibliju, Kur'an, “Knjigu tisuću i jedne noći” ili „oca hrvatske književnosti“ u originalu (uglavnom, nisu ni u prijevodu)! Konačno, to i jeste sudbina kad-tad objedinjenog čovječanstva, i tu ništa ne mogu posvećeni čuvari naslijeđa. Kao što mnoge materijalne baštine (p)ostaju eksponati muzeja, tako se treba potruditi da lingvističke spoznaje o što više jezika sačuvamo u arhivama, dok ćemo se u praksi služiti lingua francom koja će se pokazati prikladnom aktualnim odnosima među ljudima. Potrošaču, koji grozničavo čeprka po stelažama supermarketa, sve manje znači država, nacionalnost i bilo kakav “nacionalni ponos” (mada toga baš i nije svijestan) – groteskne krinke izgubljene ljudskosti, upravo kao i potrošački mentalitet kojim je zaluđen.

 

Daklem, odumiranje država i etnonacionalnih odrednica zaludjelih individua nije negoli povijesni proces koji se odvija pred našim očima. Na žalost, pokretačka snaga njegova nisu etički principi koji prizivaju čovjekovu suštinu, upozoravaju na robovanje predrasudama koje ga otuđuju, već iskonski interes kapitala, naturen kao jači movens gomilama još neizašlim iz prethistorije. Osobni probitak girica, i eksploatatorski grabež krupnih riba. Još uvijek borba za opstanak, kao arhaični relikt naših predaka – u kapitala unaprijeđen do principa prekomjernog posjedovanja – ima prvenstvo pred ljudskim duhom. Tko ne shvaća, što mu drugo reći no – ‘ajd’, sad marš u supermarket! Pamet i moral ti leže na njegovim policama, a upravo su predblagdanski popusti. Navali narode, jeftino dam(o) samo da prodam(o)! Iz „ljubavi prema Hrvatskoj“ ili kojoj već državi. O profitu, dakako, ni riječi. Na Alterri, planeti dvostrukog sunca paralelnog SFemira, poštuju božicu pravednosti imenom Alttemis.

 

Prikazuju je s povezom preko očiju, vagom jednakih krakova u jednoj i mačem u drugoj ruci. Povez i vaga znače da svakog žitelja planete podjednako nepristrano odmjerava u dodjeli zasluga i kazni. A mač… Bogovi imaju svojstvo da vladaju sudbinama svih ljudi, na svakog pojedinca delegirajući jednaki potencijal odupiranja sabotiranju njihove volje, ma od koga se ono zbivalo. Jeli stoga čudno da su Alterrani svoje probleme konačno riješili onako kako to povremeno – neuspješno, doduše – tijekom svoje povijesti čine Zemljani. Za putovanje među paralelnim svemirima potrebna je brzina veća od svjetlosne, no – jeste li zaboravili odgovor na pitanje kojim odrasli nastoje zbuniti mališane: “Što je najbrže na svijetu?”. Misao! Stoga, ostavite se dvojbi – neki su već odavno bili na Alterri. Ne pouzdavajte se da su zaboravili!