Kultura

Ladislav Babić: Zločin, kazna, osveta (1)

Zločin, kazna, osveta (1)

        Među deset božjih zapovjedi postoji ona,moguće najvažnija po ljudski rod, koju on ponajmanje poštuje. „Ne ubij!“, glasi, i u cijeloj „Bibliji“ – točnije, „Novom zavjetu“, jer je onaj stari prepunubojstava, silovanja, incesta, otimačina,… – ne postoji redak koji bi opravdao bilokakvo oduzimanje ljudskih života, pod ma kojom izlikom. Tko baš nije licemjernovjerski opijen – a pijanstvo uma je prepreka razumu da skeptično pristupa stvarima– može ipak naći jedan izuzetak koji može opravdati oduzimanje tuđeg života. U obraniod neposrednog fizičkog napadaja na jedinku, koji ugrožava njen biološki integritet.S tim da ne bi trebalo biti dvojbe što je napad a što akt samoobrane. Nepoštivanjezakona „našeg tvorca“ rađa tri zla kojatisućljećima dominiraju svijetom. Zločin,kaznu i osvetu. Prije no što se brzopleto odlučimo potvrditi tu konstataciju,valja zamijetiti da to nisu istovjetna i „jednakovrijedna“zla, te ih ne valja trpati u istu košaru njihove kvalitativne procjene. Zla su uodnosu na apsolutnu tvrdnju „ne ubij“,ali kako ljudsko iskustvo naučava da je sve u prirodi, pa i u društvu, relativno,valja oprezno pristupiti procjeni, barem prije negoli se u neka znanstvenofantastičnavremena ljudi prestanu uzajamno istrebljivati. Par povijesnih primjera bit će pametnimadosta.

        Robovlasničko društvo započelo je raspadomprvobitne zajednice, a okončano (mada i dan-danas postoje njegovi oblici) nastankomfeudalnog društva. Uglavnom se u ropstvo padalo kao ratni zarobljenik, bilo u direktnomsrazu vojski, bilo kao stanovnik osvojenog teritorija. Robovlasnik je – primjerice,u starom Rimu gdje su do 20% populacije činili robovi – do kad sudoneseni zakoni o zaštiti roblja, smio po volji postupati sa svojim „vlasništvom“, čak i nekažnjivo ga lišavatiživota. Nije bilo previše robovlasnika koji bi humano postupali s robljem (već samsistem je bio neljudski), pa su oni morali služiti najrazličitijim prohtjevima vlasnika,od seksualnih, radnih, pa sve do zabavljanja „slobodnih“ građana kao gladijatori. To je zločin. Spartakov ustanak– podignut davno prije zakona o zaštiti roblja – od kojega je drhturilo cijelo Rimsko carstvo, predstavljao je revolt dehumaniziranogčovjeka, bivajući pokušaj kažnjavanjai oslobađanja od nehumanog postupanja gospodara. Pa ako je i pobunjenoroblje, što u neposrednim sukobima s rimskim legijama, što nakon njih, pobilo makoliko svojih tlačitelja, to se dadne još uvijek računati kao oblik zasluženekazne, ne samo za neposredni već i stoljetni odnos prema porobljenim ljudimakao prema stoci.

        Da malo prejudiciramprimjedbe kvazihumanista koji se inače odazivlju prvom pozivu za mobilizaciju (jer,zaboga, takav je zakon!) jureći ubijati gdje ih već rasporede bogovi veći od Boga, pa prilježno „zakonito“ krše božju zapovijed o koju su se prethodno zaklinjali ubogomoljama i vlastitim životom. Možda su Spartakovigladijatori i Gubecovi kmetovi trebaliosnovati sindikat za pregovore sa svojim tlačiteljima? Francusko građansko društvomoglo se izgraditi dogovorom sa feudalnom elitom? Hitler se mogao pobijediti podilaženjem njegovim zahtjevima? Kapitalističkaeksploatacija se najbolje pobjeđuje bezglasnim podvrgavanjem? Metodi presijecanjagordijskog čvora antitetički se suprotstavlja mudrost „bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati“, uostalom – objezbog interesnih razloga u praksi silovane do neprepoznatljivosti. Pa, sad budi pametan:čega se držati? Normalan čovjek najčešće se priklanja trećem izboru – nepovredivostivlastitog, jedinog i za njega neizmjerno vrijednog života. Ali, kao što to prečestobiva, okolnosti znaju tjerati na nevoljke izbore koje – što još više otežava odluku– nameću drugi. Oni kojima su vlastiti, parcijalni interesi ispred općedruštvenih.Kako biste sačuvali onaj lično najbitniji – vlastiti i živote najmilijih – spremniste i više od sto godina pregovarati, pristajati na neljudske zahtjeve, trpjetioskudicu, poniženja, klečanja, puzanja i teror, sve dok… Sve ima svoju granicu,pa i ljudsko strpljenje, izdržljivost i trpljenje gaženja dostojanstva. A onda presječete– odete u partizane, pridružite se demonstracijama ili napadu na Bastille-u, uzmete život nekom idiotu kojivam ni kroz sto godina pregovaranja nije htio ni za dlaku popustiti. Sve je, nakraju krajeva, stvar čovjekova izbora – pojedinca ili masa koje su upravo dovedenedo krajnje granice gdje postoje samo tri alternative: ili se pokloni, ili se ukloni, ili ustani za svojaljudska prava! Sudbina onih koji su vas prislili na poslijednji izbor – metodu presijecanjagordijskog čvora – tada visi o neizmjerno tankoj niti. Nažalost, i vaša. Kada vameksploatator začne lamentirati kako širite govor mržnje govoreći o nepravednostii neodrživosti stanja u kojem vas muze poput muzare, kad se poziva na zakone i humanizam,budite uvjereni da je to samo predzadnji stupanj, prije posizanja za represijomu obrani svojih privilegija. Snošljivost nije odnos između iskorištavanih i izrabljivača– snošljivost je odnos između ravnopravnih humanih raznolikosti. Dignete li svojglas, praznu ili naoružanu ruku protiv eksploatatora ili okupatora, to nije širenjenesnošljivosti niti propagiranje ili prakticiranje govora mržnje; to utopljenikpoziva na ravnopravni, dostojanstveni tretman sebe kao ljudskog bića, prije negolivam pokaže da i u njemu ima relikata evolucije koji vas mogu zbrisati s lica zemlje.

        No, vratimo se sudbini ustanika propalogustanka za dostojanstvo čovjeka, kad su „nekih 6.000 preživelih zarobile Krasove legije. Svih 6.000do jednog bili su razapeti na krstove duž puta (Via Apia) između Kapue i Rima“. To je bila krvava osveta za tražitelje ljudskogdostojanstva, kako se više nikada ne bi dosjetili ustati protiv klase svojih gospodara!

        Ničija nije dovijeka gorjela, pa ni robovlasnička, a žudnju inadu ljudsku je nemoguće ubiti na ma koji način. Oko tisućljeće i pol kasnije, kadje robovlasništvo već – kao sistem, ali ne i kao pojava – nestalo s povijesne scene,u našim krajevima feudalci su vršili drugu vrstu nasilja nad kmetovima. „Nakon što su se uzalud žalili caru i banu nazlodjela stranih plemića“ – što je biozločin„seljaci su u znak protesta prestali plaćatinerazumne poreze“, što pak bješe upozoravajući, ali još uvijek miroljubivi seljačkirevolt. „Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljacis oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasioizdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnihgospodara.“. E, to je već bio oblik kazne prema tlačiteljima, a ma što revoltiraniustanici tada radili – jer kad razum prokuha, teško se kontrolirati – to se jošuvijek može podvesti pod kaznu, naročito ako se manimo primjenedanašnjih mjerila na tadašnji kontekst. Kao i Spartakov, i ovaj opći revolt je propao, a postupak pobjednika bijašejednako krvav kao prije milenij i pol:

“Nemilosrdani neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni.Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenimmotkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljojkruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješenošesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticamada ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni,da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojihgospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj,bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te dovedenu Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec,njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatimokrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik…”

E, to je već kazna za neposluh prema povijesno novimgospodarima, s istim ciljem kao u Spartakovovrijeme: da se nikad više raja ne usudi dići protiv samoovlaštenih da ih muzu kakožele.

        Skoro stoljeće nakonFrancuske revolucije (ako su revolucionarnipokreti nelegitimni, u što nas nastoji uvjeriti kapital koji je sam nastao na takavnačin, onda su nelegitimni i tako nastali sustavi današnjih država Francuske i SAD, pa i Amerika kao država),nastala je prva organizirana radnička revolucija protiv buržoazije. Pariškakomuna, kojihpedesetak godina nakon napoleonskih ratova, nastojala je ostvariti ideale prevarenihširokih masa, potenciranih tim više što je nakon događanja 1789-ih konačno pobijedila kontrarevolucija. To bijaše zločinnad prevarenim pukom, naročito radničkom klasom. Pod egidom “La Sociale!”– kraticom šire parole “la république démocratique et sociale!“ (demokratskai socijalna republika) – slijedio je novi juriš na barikade, nova nadanja,novi mrtvi i novi poraz pred udruženim francusko-pruskim kontrarevolucionarnimsnagama. Revoluciju je inicirao francuski poraz u ratu s Pruskom,e da bi se odmah jasno vidjelo kako navodno najveći međusobni neprijatelji – države– vide pred sobom još većeg neprijatelja; nezadovoljni puk, pred kojim su spremneuortačiti se, te zaboraviti sve međusobne razlike, čak i nakon prethodnog uzajamnogklanja. Nacija ne želi dijeliti vlast s drugom nacijom, ali još manje njeni voditeljižele prepustiti vlast narodu! Ne u simboličkom, nego stvarnom značenju te riječi.Mada je Centralni komitet Nacionalnegarde u svom manifestu od 18. marta 1870.poručio:

„Proleteri Pariza usled poraza i izdaje vladajućihklasa shvatili su da je kucnuo čas kada oni moraju spasavati situaciju, uzimajućiu svoje ruke vođenje javnih poslova… Oni su shvatili da je njihova najviša dužnost,i apsolutno pravo, da sami postanu gospodari svoje sudbine.”

To je biopokušaj kazne za sve zločine poniženja radničke klase. Osvetapobjednika – iste “braće” Francuza kojisu se u prethodnoj revoluciji toliko kleli u bratstvo i jednakost među svojima,bila je strašna:

„Nakon pobjede kontrarevolucije započeo jenajžešći teror; sistematski su ubijani borci i aktivisti Komune kao i mirno stanovništvokoje je bilo smatrano pristalicama. U kratkom vremenu na smrt je osuđeno 45000 ljudi,a u izgnanstvo protjerano 13000. Smrtne presude donošene su i nakon 1 minute saslušanjai to tako sve do juna 1874.“

S podjednakomnamjerom kao u prije navedenim slučajevima, da se „neposluh“ više nikada ne ponovi!

        Ipak, ponovio se otprilike pola stoljećakasnije, i proširilo odjek na veliki dio svijeta. Oktobarskarevolucija bila je reakcija, kaznaza zločine ruskih vladajućih elita. Njen početak, pozitivno odjeknuvši širom napaćenih ovog svijeta, imao je itekakvogrezona u svjetlu narodne bijede, carističke represije i učešća jedne od najzaostalijihzemalja svijeta u prvom svjetskom klanju. Prisjetimo se samo barbarskog gušenjarevolucije iz 1905. godine, kada je tijekom miroljubivih demonstracijaprotiv carskog samodržavlja izginulo preko 1000 demonstranata („crvenanedjelja“). Tijekom prvog svjetskograta nezadovoljstvo je samo raslo, uslijed ruskih gubitaka na fronti i shvaćanjabesmisla ratovanja od sirotinje prisiljene da u njemu učestvuje. Revolucija je bilakaznaza svekoliku protunarodnu politiku carističkeRusijezločine – i njenih elita. Interesantno je primijetiti da Francuzi toliko ne guzoljube s razlogom zbačenogi giljotiniranog Luja XVI, koliko danasRusi to čine s pogubljenom carskom obitelji.Moguće je razlog u tome što francuski kralj bješe izdanak feudalne klase koja jerevolucijom rušena, a carska obitelj tek rađajućeg se u ono doba ruskog kapitalizma,pa kao takva treba služiti simbolom današnjoj Rusiji duboko priklonjenoj kapitalizmu nakon propasti revolucije. Toje na neki način dio osvete prema proleterima, osvetekoja je započela neposredno nakon revolucije, otporom bijelih i učešćem zapadnihsnaga u tada njenom neuspjelom gušenju. Još je jedna zajednička stvar Francuskoj neposredno postrevolucionarnih,i Rusiji staljinističkih vremena. U objedržave revolucija se izrodila u obračun sa vlastitim narodom, što je dakako takođerzločin,tim veći što je praćen izdajom revolucionarnih načela.

        Blizupolovice prošlog stoljeća u Jugoslaviji se desila (socijalistička) revolucija, paralelno s obrambenimantifašističkim i istovremenim građanskim ratom. Građanski rat je bio kompleksan,jer se istovremeno vodio ne samo protiv kvislinških fašističkihsnaga na koje se država raspala po nacionalfašističkoj osnovi, već i narod protivnaroda, s isključenjem partizana koji su zajednički gajili nenacionalističku i socijalističku,svenarodnu (pod egidom bratstva i jedinstva) osnovu svog otpora zločinima.Za vrijeme 2.svjetskog rata Vrhovni štab NOV je više puta upućivao pozivefašistima (osim ustašama!) za predaju, obećavši im amnestiju zaeventualno – do časa predaje počinjene – zločine, odnosno za sudjelovanje u kvislinškimformacijama (primjerice, danas Tuđmanovuaboliciju pobunjenih hrvatskih Srbaekstremisti ne priznaju i žele je ukinuti!). Tko nije ovo shvatio kao upozorenjetipa „Stoj, pucat ću!“, vlastitim je izborom odabrao kasniju sudbinu, neovisnojeli mu ona realizirana pravnim propisima ili „običajnim“ (napose na Balkanu)pravom, štogod preživjeli ili njihovi potomci (biološki ili idejni) – pa i najaktualniji– o tome mislili. Pobjeda antifašista na kraju rata bila je kaznaza zločinevršene u njemu, a kasnije – kad se poražene snage nisu željele predati nakon njegovogslužbenog kraja širom Evrope, kombiniranas elementima osvete kojaje u velikoj mjeri imala drukčije konotacije od pukog iživljavanja nad poraženima. Kaže Tomislav Jakić:

„Danas Francuska zna i ne dovodi u pitanje tkoje u Drugome svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani – pri čemuovo “pogrešna” znači na strani zločina.Danas Francuska nema zadrške javno, iz usta svojega Predsjednika, ponoviti osudukolaboracionističkog režima (čiji je čelnik, mada legenda iz Prvoga svjetskog rata,zbog suradnje s Hitlerom osuđen na smrt, da bi mu zbog visokih godina kazna bilapromijenjena u zatvorsku). Danas Francuska ne pita koliko je kolaboranata nakonoslobođenja likvidirano bez suda – po kratkome postupku i tko je za to odgovoran,jer zna, bez ikakve dvojbe ili rezerve, da je kolaboracija s naci-fašizmom bilazločin, a da je taj zločin bio tako strašan da se osveta (mada i sama nerijetko zločin) naprosto nije mogla izbjeći.“.

Inače, pojava ne bijaše koncentrirana samo na Jugoslaviju već je imala širokoevropsku rasprostranjenost. Ovakva vrsta kazne-osvete– mada danas za ljude koji stvari procjenjuju ne uzimajući u obzir vrijeme i kontekstzbivanja, izgleda pretjerana – naprosto je izazvana zločinima koji su počinjeninad sasvim nevinim stanovništvom, i neposredno nakon rata ona je bila nekontrolabilna. To, dakako, nije opravdanjeniti tvrdnja da među pobijenim ljudima nije bilo nevinih, već naprosto ustanovljavanječinjenice s kojom su se drugi narodi – osim velikog dijela nacionalšovinističkii fašistoidno prepariranih eksjugoslavenskih – pomirili, znajući da se one ne moguispraviti, prepuštajući izučavanja povjesničarima a žaljenje porodicama izginulih,ni ne pokušavajući mijenjati globalnu ocjenu cjelokupnog zbivanja širom Evrope. Za razliku od „naših“ naroda, koji u navodnom istjerivanju„pravde“ od prije sedamdeset i više godinaduboko žmire nad nedavno počinjenim vlastitim zločinima. Što pak se prozivkiza zločinepartizana (kojih je bilo) bez suđenja u vrijeme rata, to je toliko besmisleno danije vrijedno komentara. Tražiti od gerilskog pokreta da, dok se po šumama i goramabori za vlastiti opstanak, osigura ono što nije kvazidržava (NDH) sa svom pratećom institucionalnom infrastrukturom(navedimo samo Jadovno, Jasenovac, pokolj u glinskoj crkvi), je više nego cinično tendenciozno.

        Štose Jugoslavije tiče, osvetaje stigla u obliku njezina raspada, iniciranog od poraženih nacionalističkih buržoazijau sprezi sa crkvama i suradničkim profašističkim elementima, koji nikako da priznajuporaz u 2.svjetskom ratu na tlu bivšedržave. U tom osvetničkom poduhvatu prihvaćaju se krajnjih relativizacija i revizijaprošlosti, pri čemu se ne libi mijenjati atribuciju krvnika u žrtve i obrnuto, au najblažem obliku ih se nastoji izjednačiti. Barem se tako čini u njihovoj interpretaciji,vladao je potpuni kaos u kojem se nije znalo tko pije a tko plaća, što dakako nijeistina, pa sad ravnopravno komemorirajmo na društvenoj razini (individualno je tosamo po sebi razumljivo, prepušteno slobodnoj volji poginule svojte) krvnike i žrtve,s tendencijom da se to pretvori u kanonizaciju krvnika jer su se kao borili za posvećenunacionalnu stvar, a žrtve „samo“ za svojeljudsko dostojanstvo. Priče o nacionalnoj, političkoj, jezičnoj, kulturalnoj i ekonomskojugroženosti bivših naroda bivše države, služe tek kao maska osnovnom motivu rastakanja:priklon kapitalizmu kao sustavu (u referendumu za osamostaljenje Hrvatske, ovo pitanje se nije ni postavljalo, toliko ga se smatraloneupitnim) i osamostaljenju nacionalističkih ekonomskih elita nezadovoljnih društvenimsocijalističkim vlasništvom (koje su pokrali već za vrijeme ratova i poslije njih),kao i konkurencijom drugih nacionalnih elita u eventualno kapitalistički transformiranojzajedničkoj državi. U toj osveti poginulo je preko sto hiljadapripadnika nekad bratskih naroda, a ona se i dalje provodi revizijom povijesti čemuse uglavnom nemoćno suprotstavljaju snage s ostacima razuma. Pitanje revolucijestavljeno je ad acta, premda su i nove elite kontrarevolucijom stekle i sačuvalevlast, što logički znači i nelegitimnost država i cijelog sustava (kapitalizma)uspostavljenih na takav način. Naime, priče o ustavnosti (prema Ustavu iz 1974.) „razdruživanja“, samosu bajke za malu djecu koje je prihvatila i tzv. Badinterova komisija, s obzirom da nisu bili ispunjeni svi uvjetikoje je Ustav SFRJ predviđao za takavpostupak. Naravno, ovo je tek konstatacija, dok se stvarnost ne može mijenjati,kao ni opstoj SAD nastale na genocidunad starosjediocima.

        Navedeni primjeri pokazuju da se u kritičnim momentima povijesti, kad se dešavaju „društveni kvantni skokovi“, sve zbiva po načelu zločinkaznaosveta, i taj se povijesni socijalni karusel vrti do besvijesti, ne poštujući ni ljudska ni božanska načela. Ustvari, to je nešto prošireno opće načelo važeće kako za prirodu tako i za društvo: princip akcije i reakcije, ili drugim riječima – uzroka i posljedice. Protivnici humanih društvenih odnosa samo nikako ne uspijevaju (ili naprosto, utilitarnih interesa radi ne žele) nikako uvidjeti redoslijed stvari: da reakcija uvijek slijedi iza akcije, ona je posljedica a ne uzrok! Ako se siromah buni što mu bogatun otima (a ta klasa uporno tvrdi da ništa nije oteto, već samo posljedica njihove intelektualne nadmoći, predanosti i radišne djelatnosti – sve tamo od otimanja imovine robovima i robova samih koji za njih priskrbljuju bogatstva, zemlje seljacima, teritorija Indijancima, minerala narodima, prihoda radnicima,…), oni upravo njegovu pobunu smatraju provokacijom i uzrokom svega što kao krajnja posljedica slijedi ili može slijediti. Namjerno se u iskrivljenom obliku prikazuje redoslijede uzroka i posljedice, u što samo logika i humanističke znanosti mogu uvesti reda. I prije svega socijalna evolucija, u kojoj su upravo ti navodno nadmoćni rasovi evolucijska šljaka na putu osvještenja ljudi u Nadljude, donekle nietzscheovski rečeno.

Nastaviće se …

Autor: Ladislav Babić

“Diogen” – diogenpro.com

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close