Zločin, kazna, osveta (1)
Među deset božjih zapovjedi postoji ona, moguće najvažnija po ljudski rod, koju on ponajmanje poštuje. „Ne ubij!“, glasi, i u cijeloj „Bibliji“ – točnije, „Novom zavjetu“, jer je onaj stari prepun ubojstava, silovanja, incesta, otimačina,… – ne postoji redak koji bi opravdao bilo kakvo oduzimanje ljudskih života, pod ma kojom izlikom. Tko baš nije licemjerno vjerski opijen – a pijanstvo uma je prepreka razumu da skeptično pristupa stvarima – može ipak naći jedan izuzetak koji može opravdati oduzimanje tuđeg života. U obrani od neposrednog fizičkog napadaja na jedinku, koji ugrožava njen biološki integritet. S tim da ne bi trebalo biti dvojbe što je napad a što akt samoobrane. Nepoštivanje zakona „našeg tvorca“ rađa tri zla koja tisućljećima dominiraju svijetom. Zločin, kaznu i osvetu. Prije no što se brzopleto odlučimo potvrditi tu konstataciju, valja zamijetiti da to nisu istovjetna i „jednakovrijedna“ zla, te ih ne valja trpati u istu košaru njihove kvalitativne procjene. Zla su u odnosu na apsolutnu tvrdnju „ne ubij“, ali kako ljudsko iskustvo naučava da je sve u prirodi, pa i u društvu, relativno, valja oprezno pristupiti procjeni, barem prije negoli se u neka znanstvenofantastična vremena ljudi prestanu uzajamno istrebljivati. Par povijesnih primjera bit će pametnima dosta.
Robovlasničko društvo započelo je raspadom prvobitne zajednice, a okončano (mada i dan-danas postoje njegovi oblici) nastankom feudalnog društva. Uglavnom se u ropstvo padalo kao ratni zarobljenik, bilo u direktnom srazu vojski, bilo kao stanovnik osvojenog teritorija. Robovlasnik je – primjerice, u starom Rimu gdje su do 20% populacije činili robovi – do kad su doneseni zakoni o zaštiti roblja, smio po volji postupati sa svojim „vlasništvom“, čak i nekažnjivo ga lišavati života. Nije bilo previše robovlasnika koji bi humano postupali s robljem (već sam sistem je bio neljudski), pa su oni morali služiti najrazličitijim prohtjevima vlasnika, od seksualnih, radnih, pa sve do zabavljanja „slobodnih“ građana kao gladijatori. To je zločin. Spartakov ustanak – podignut davno prije zakona o zaštiti roblja – od kojega je drhturilo cijelo Rimsko carstvo, predstavljao je revolt dehumaniziranog čovjeka, bivajući pokušaj kažnjavanjai oslobađanja od nehumanog postupanja gospodara. Pa ako je i pobunjeno roblje, što u neposrednim sukobima s rimskim legijama, što nakon njih, pobilo ma koliko svojih tlačitelja, to se dadne još uvijek računati kao oblik zaslužene kazne, ne samo za neposredni već i stoljetni odnos prema porobljenim ljudima kao prema stoci.
Da malo prejudiciram primjedbe kvazihumanista koji se inače odazivlju prvom pozivu za mobilizaciju (jer, zaboga, takav je zakon!) jureći ubijati gdje ih već rasporede bogovi veći od Boga, pa prilježno „zakonito“ krše božju zapovijed o koju su se prethodno zaklinjali u bogomoljama i vlastitim životom. Možda su Spartakovi gladijatori i Gubecovi kmetovi trebali osnovati sindikat za pregovore sa svojim tlačiteljima? Francusko građansko društvo moglo se izgraditi dogovorom sa feudalnom elitom? Hitler se mogao pobijediti podilaženjem njegovim zahtjevima? Kapitalistička eksploatacija se najbolje pobjeđuje bezglasnim podvrgavanjem? Metodi presijecanja gordijskog čvora antitetički se suprotstavlja mudrost „bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati“, uostalom – obje zbog interesnih razloga u praksi silovane do neprepoznatljivosti. Pa, sad budi pametan: čega se držati? Normalan čovjek najčešće se priklanja trećem izboru – nepovredivosti vlastitog, jedinog i za njega neizmjerno vrijednog života. Ali, kao što to prečesto biva, okolnosti znaju tjerati na nevoljke izbore koje – što još više otežava odluku – nameću drugi. Oni kojima su vlastiti, parcijalni interesi ispred općedruštvenih. Kako biste sačuvali onaj lično najbitniji – vlastiti i živote najmilijih – spremni ste i više od sto godina pregovarati, pristajati na neljudske zahtjeve, trpjeti oskudicu, poniženja, klečanja, puzanja i teror, sve dok… Sve ima svoju granicu, pa i ljudsko strpljenje, izdržljivost i trpljenje gaženja dostojanstva. A onda presječete – odete u partizane, pridružite se demonstracijama ili napadu na Bastille-u, uzmete život nekom idiotu koji vam ni kroz sto godina pregovaranja nije htio ni za dlaku popustiti. Sve je, na kraju krajeva, stvar čovjekova izbora – pojedinca ili masa koje su upravo dovedene do krajnje granice gdje postoje samo tri alternative: ili se pokloni, ili se ukloni, ili ustani za svoja ljudska prava! Sudbina onih koji su vas prislili na poslijednji izbor – metodu presijecanja gordijskog čvora – tada visi o neizmjerno tankoj niti. Nažalost, i vaša. Kada vam eksploatator začne lamentirati kako širite govor mržnje govoreći o nepravednosti i neodrživosti stanja u kojem vas muze poput muzare, kad se poziva na zakone i humanizam, budite uvjereni da je to samo predzadnji stupanj, prije posizanja za represijom u obrani svojih privilegija. Snošljivost nije odnos između iskorištavanih i izrabljivača – snošljivost je odnos između ravnopravnih humanih raznolikosti. Dignete li svoj glas, praznu ili naoružanu ruku protiv eksploatatora ili okupatora, to nije širenje nesnošljivosti niti propagiranje ili prakticiranje govora mržnje; to utopljenik poziva na ravnopravni, dostojanstveni tretman sebe kao ljudskog bića, prije negoli vam pokaže da i u njemu ima relikata evolucije koji vas mogu zbrisati s lica zemlje.
No, vratimo se sudbini ustanika propalog ustanka za dostojanstvo čovjeka, kad su „nekih 6.000 preživelih zarobile Krasove legije. Svih 6.000 do jednog bili su razapeti na krstove duž puta (Via Apia) između Kapue i Rima“. To je bila krvava osveta za tražitelje ljudskog dostojanstva, kako se više nikada ne bi dosjetili ustati protiv klase svojih gospodara!
Ničija nije dovijeka gorjela, pa ni robovlasnička, a žudnju i nadu ljudsku je nemoguće ubiti na ma koji način. Oko tisućljeće i pol kasnije, kad je robovlasništvo već – kao sistem, ali ne i kao pojava – nestalo s povijesne scene, u našim krajevima feudalci su vršili drugu vrstu nasilja nad kmetovima. „Nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića“ – što je bio zločin – „seljaci su u znak protesta prestali plaćati nerazumne poreze“, što pak bješe upozoravajući, ali još uvijek miroljubivi seljački revolt. „Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.“. E, to je već bio oblik kazne prema tlačiteljima, a ma što revoltirani ustanici tada radili – jer kad razum prokuha, teško se kontrolirati – to se još uvijek može podvesti pod kaznu, naročito ako se manimo primjene današnjih mjerila na tadašnji kontekst. Kao i Spartakov, i ovaj opći revolt je propao, a postupak pobjednika bijaše jednako krvav kao prije milenij i pol:
“Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik…”
E, to je već kazna za neposluh prema povijesno novim gospodarima, s istim ciljem kao u Spartakovo vrijeme: da se nikad više raja ne usudi dići protiv samoovlaštenih da ih muzu kako žele.
Skoro stoljeće nakon Francuske revolucije (ako su revolucionarni pokreti nelegitimni, u što nas nastoji uvjeriti kapital koji je sam nastao na takav način, onda su nelegitimni i tako nastali sustavi današnjih država Francuske i SAD, pa i Amerika kao država), nastala je prva organizirana radnička revolucija protiv buržoazije. Pariška komuna, kojih pedesetak godina nakon napoleonskih ratova, nastojala je ostvariti ideale prevarenih širokih masa, potenciranih tim više što je nakon događanja 1789-ih konačno pobijedila kontrarevolucija. To bijaše zločin nad prevarenim pukom, naročito radničkom klasom. Pod egidom “La Sociale!” – kraticom šire parole “la république démocratique et sociale!“ (demokratska i socijalna republika) – slijedio je novi juriš na barikade, nova nadanja, novi mrtvi i novi poraz pred udruženim francusko-pruskim kontrarevolucionarnim snagama. Revoluciju je inicirao francuski poraz u ratu s Pruskom, e da bi se odmah jasno vidjelo kako navodno najveći međusobni neprijatelji – države – vide pred sobom još većeg neprijatelja; nezadovoljni puk, pred kojim su spremne uortačiti se, te zaboraviti sve međusobne razlike, čak i nakon prethodnog uzajamnog klanja. Nacija ne želi dijeliti vlast s drugom nacijom, ali još manje njeni voditelji žele prepustiti vlast narodu! Ne u simboličkom, nego stvarnom značenju te riječi. Mada je Centralni komitet Nacionalne garde u svom manifestu od 18. marta 1870. poručio:
„Proleteri Pariza usled poraza i izdaje vladajućih klasa shvatili su da je kucnuo čas kada oni moraju spasavati situaciju, uzimajući u svoje ruke vođenje javnih poslova… Oni su shvatili da je njihova najviša dužnost, i apsolutno pravo, da sami postanu gospodari svoje sudbine.”
To je bio pokušaj kazne za sve zločine poniženja radničke klase. Osveta pobjednika – iste “braće” Francuza koji su se u prethodnoj revoluciji toliko kleli u bratstvo i jednakost među svojima, bila je strašna:
„Nakon pobjede kontrarevolucije započeo je najžešći teror; sistematski su ubijani borci i aktivisti Komune kao i mirno stanovništvo koje je bilo smatrano pristalicama. U kratkom vremenu na smrt je osuđeno 45000 ljudi, a u izgnanstvo protjerano 13000. Smrtne presude donošene su i nakon 1 minute saslušanja i to tako sve do juna 1874.“
S podjednakom namjerom kao u prije navedenim slučajevima, da se „neposluh“ više nikada ne ponovi!
Ipak, ponovio se otprilike pola stoljeća kasnije, i proširilo odjek na veliki dio svijeta. Oktobarska revolucija bila je reakcija, kaznaza zločine ruskih vladajućih elita. Njen početak, pozitivno odjeknuvši širom napaćenih ovog svijeta, imao je itekakvog rezona u svjetlu narodne bijede, carističke represije i učešća jedne od najzaostalijih zemalja svijeta u prvom svjetskom klanju. Prisjetimo se samo barbarskog gušenja revolucije iz 1905. godine, kada je tijekom miroljubivih demonstracija protiv carskog samodržavlja izginulo preko 1000 demonstranata („crvena nedjelja“). Tijekom prvog svjetskog rata nezadovoljstvo je samo raslo, uslijed ruskih gubitaka na fronti i shvaćanja besmisla ratovanja od sirotinje prisiljene da u njemu učestvuje. Revolucija je bila kazna za svekoliku protunarodnu politiku carističke Rusije – zločine – i njenih elita. Interesantno je primijetiti da Francuzi toliko ne guzoljube s razlogom zbačenog i giljotiniranog Luja XVI, koliko danas Rusi to čine s pogubljenom carskom obitelji. Moguće je razlog u tome što francuski kralj bješe izdanak feudalne klase koja je revolucijom rušena, a carska obitelj tek rađajućeg se u ono doba ruskog kapitalizma, pa kao takva treba služiti simbolom današnjoj Rusiji duboko priklonjenoj kapitalizmu nakon propasti revolucije. To je na neki način dio osvete prema proleterima, osvete koja je započela neposredno nakon revolucije, otporom bijelih i učešćem zapadnih snaga u tada njenom neuspjelom gušenju. Još je jedna zajednička stvar Francuskoj neposredno postrevolucionarnih, i Rusiji staljinističkih vremena. U obje države revolucija se izrodila u obračun sa vlastitim narodom, što je dakako također zločin, tim veći što je praćen izdajom revolucionarnih načela.
Blizu polovice prošlog stoljeća u Jugoslaviji se desila (socijalistička) revolucija, paralelno s obrambenim antifašističkim i istovremenim građanskim ratom. Građanski rat je bio kompleksan, jer se istovremeno vodio ne samo protiv kvislinških fašističkih snaga na koje se država raspala po nacionalfašističkoj osnovi, već i narod protiv naroda, s isključenjem partizana koji su zajednički gajili nenacionalističku i socijalističku, svenarodnu (pod egidom bratstva i jedinstva) osnovu svog otpora zločinima. Za vrijeme 2.svjetskog rata Vrhovni štab NOV je više puta upućivao pozive fašistima (osim ustašama!) za predaju, obećavši im amnestiju za eventualno – do časa predaje počinjene – zločine, odnosno za sudjelovanje u kvislinškim formacijama (primjerice, danas Tuđmanovu aboliciju pobunjenih hrvatskih Srba ekstremisti ne priznaju i žele je ukinuti!). Tko nije ovo shvatio kao upozorenje tipa „Stoj, pucat ću!“, vlastitim je izborom odabrao kasniju sudbinu, neovisno jeli mu ona realizirana pravnim propisima ili „običajnim“ (napose na Balkanu) pravom, štogod preživjeli ili njihovi potomci (biološki ili idejni) – pa i najaktualniji – o tome mislili. Pobjeda antifašista na kraju rata bila je kazna za zločine vršene u njemu, a kasnije – kad se poražene snage nisu željele predati nakon njegovog službenog kraja širom Evrope, kombinirana s elementima osvete koja je u velikoj mjeri imala drukčije konotacije od pukog iživljavanja nad poraženima. Kaže Tomislav Jakić:
„Danas Francuska zna i ne dovodi u pitanje tko je u Drugome svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani – pri čemu ovo “pogrešna” znači na strani zločina. Danas Francuska nema zadrške javno, iz usta svojega Predsjednika, ponoviti osudu kolaboracionističkog režima (čiji je čelnik, mada legenda iz Prvoga svjetskog rata, zbog suradnje s Hitlerom osuđen na smrt, da bi mu zbog visokih godina kazna bila promijenjena u zatvorsku). Danas Francuska ne pita koliko je kolaboranata nakon oslobođenja likvidirano bez suda – po kratkome postupku i tko je za to odgovoran, jer zna, bez ikakve dvojbe ili rezerve, da je kolaboracija s naci-fašizmom bila zločin, a da je taj zločin bio tako strašan da se osveta (mada i sama nerijetko zločin) naprosto nije mogla izbjeći.“.
Inače, pojava ne bijaše koncentrirana samo na Jugoslaviju već je imala širokoevropsku rasprostranjenost. Ovakva vrsta kazne-osvete – mada danas za ljude koji stvari procjenjuju ne uzimajući u obzir vrijeme i kontekst zbivanja, izgleda pretjerana – naprosto je izazvana zločinima koji su počinjeni nad sasvim nevinim stanovništvom, i neposredno nakon rata ona je bila nekontrolabilna. To, dakako, nije opravdanje niti tvrdnja da među pobijenim ljudima nije bilo nevinih, već naprosto ustanovljavanje činjenice s kojom su se drugi narodi – osim velikog dijela nacionalšovinistički i fašistoidno prepariranih eksjugoslavenskih – pomirili, znajući da se one ne mogu ispraviti, prepuštajući izučavanja povjesničarima a žaljenje porodicama izginulih, ni ne pokušavajući mijenjati globalnu ocjenu cjelokupnog zbivanja širom Evrope. Za razliku od „naših“ naroda, koji u navodnom istjerivanju „pravde“ od prije sedamdeset i više godina duboko žmire nad nedavno počinjenim vlastitim zločinima. Što pak se prozivki za zločine partizana (kojih je bilo) bez suđenja u vrijeme rata, to je toliko besmisleno da nije vrijedno komentara. Tražiti od gerilskog pokreta da, dok se po šumama i gorama bori za vlastiti opstanak, osigura ono što nije kvazidržava (NDH) sa svom pratećom institucionalnom infrastrukturom (navedimo samo Jadovno, Jasenovac, pokolj u glinskoj crkvi), je više nego cinično tendenciozno.
Što se Jugoslavije tiče, osveta je stigla u obliku njezina raspada, iniciranog od poraženih nacionalističkih buržoazija u sprezi sa crkvama i suradničkim profašističkim elementima, koji nikako da priznaju poraz u 2.svjetskom ratu na tlu bivše države. U tom osvetničkom poduhvatu prihvaćaju se krajnjih relativizacija i revizija prošlosti, pri čemu se ne libi mijenjati atribuciju krvnika u žrtve i obrnuto, a u najblažem obliku ih se nastoji izjednačiti. Barem se tako čini u njihovoj interpretaciji, vladao je potpuni kaos u kojem se nije znalo tko pije a tko plaća, što dakako nije istina, pa sad ravnopravno komemorirajmo na društvenoj razini (individualno je to samo po sebi razumljivo, prepušteno slobodnoj volji poginule svojte) krvnike i žrtve, s tendencijom da se to pretvori u kanonizaciju krvnika jer su se kao borili za posvećenu nacionalnu stvar, a žrtve „samo“ za svoje ljudsko dostojanstvo. Priče o nacionalnoj, političkoj, jezičnoj, kulturalnoj i ekonomskoj ugroženosti bivših naroda bivše države, služe tek kao maska osnovnom motivu rastakanja: priklon kapitalizmu kao sustavu (u referendumu za osamostaljenje Hrvatske, ovo pitanje se nije ni postavljalo, toliko ga se smatralo neupitnim) i osamostaljenju nacionalističkih ekonomskih elita nezadovoljnih društvenim socijalističkim vlasništvom (koje su pokrali već za vrijeme ratova i poslije njih), kao i konkurencijom drugih nacionalnih elita u eventualno kapitalistički transformiranoj zajedničkoj državi. U toj osveti poginulo je preko sto hiljada pripadnika nekad bratskih naroda, a ona se i dalje provodi revizijom povijesti čemu se uglavnom nemoćno suprotstavljaju snage s ostacima razuma. Pitanje revolucije stavljeno je ad acta, premda su i nove elite kontrarevolucijom stekle i sačuvale vlast, što logički znači i nelegitimnost država i cijelog sustava (kapitalizma) uspostavljenih na takav način. Naime, priče o ustavnosti (prema Ustavu iz 1974.) „razdruživanja“, samo su bajke za malu djecu koje je prihvatila i tzv. Badinterova komisija, s obzirom da nisu bili ispunjeni svi uvjeti koje je Ustav SFRJ predviđao za takav postupak. Naravno, ovo je tek konstatacija, dok se stvarnost ne može mijenjati, kao ni opstoj SAD nastale na genocidu nad starosjediocima.
Navedeni primjeri pokazuju da se u kritičnim momentima povijesti, kad se dešavaju „društveni kvantni skokovi“, sve zbiva po načelu zločin–kazna–osveta, i taj se povijesni socijalni karusel vrti do besvijesti, ne poštujući ni ljudska ni božanska načela. Ustvari, to je nešto prošireno opće načelo važeće kako za prirodu tako i za društvo: princip akcije i reakcije, ili drugim riječima – uzroka i posljedice. Protivnici humanih društvenih odnosa samo nikako ne uspijevaju (ili naprosto, utilitarnih interesa radi ne žele) nikako uvidjeti redoslijed stvari: da reakcija uvijek slijedi iza akcije, ona je posljedica a ne uzrok! Ako se siromah buni što mu bogatun otima (a ta klasa uporno tvrdi da ništa nije oteto, već samo posljedica njihove intelektualne nadmoći, predanosti i radišne djelatnosti – sve tamo od otimanja imovine robovima i robova samih koji za njih priskrbljuju bogatstva, zemlje seljacima, teritorija Indijancima, minerala narodima, prihoda radnicima,…), oni upravo njegovu pobunu smatraju provokacijom i uzrokom svega što kao krajnja posljedica slijedi ili može slijediti. Namjerno se u iskrivljenom obliku prikazuje redoslijede uzroka i posljedice, u što samo logika i humanističke znanosti mogu uvesti reda. I prije svega socijalna evolucija, u kojoj su upravo ti navodno nadmoćni rasovi evolucijska šljaka na putu osvještenja ljudi u Nadljude, donekle nietzscheovski rečeno.
Nastaviće se …
Autor: Ladislav Babić
“Diogen” – diogenpro.com
