-TopSLIDEKolumne

Ladislav Babić: Zašto?

Zašto?

Da, zašto antivakseri u gomilama demonstriraju protiv cijepljenja, zašto ljudi daju masovne podrške najgorim kriminalnim vođama, zašto veselo odlaze u ratove, zašto ne prihvaćaju migrante, zašto su nacionalšovinisti, zašto su rasisti, zašto brane neljudski kapitalizam,… No, zašto se – s druge strane – okupljaju na antiratne mitinge, zašto se bore za prava žena, zašto promiču ravnopravnost ljudi bez obzira na boju kože, porijeklo, politička i vjerska uvjerenja, zašto izlaze na ulice u borbu za sprječavanje klimatskih promjena, zašto se bore za pravednije društvo,…

Tisuće zašto, i možda jednaki broj odgovora, a u osnovi je samo jedan. Evolucija! I to prvenstveno ona biološka, jer bez nje ne bi bilo niti socijalne na koju se radije pozivamo; zašto? Prvenstveno stoga, što prosječni čovjek skoro instiktivno
odbija prodrijeti u dubinu problema dajući odgovor koji bi ga stavio na pravo mjesto u hijerarhiji animalnog svijeta. Zato radije govori o socijalnoj evoluciji, obrazovanju, konzervativcima i liberalima, klasnom sukobu,… – jer mu sve to potvrđuje umišljenu, makar samo implicitno u duh usađenu pretpostavku o navodno uzvišenom statusu među živim vrstama. Zarad straha da zagledajući dublje, nađe istinski, pravi odgovor. Sve spomenuto je svakako istina, ali samo njen površinski odraz, čini se jedino prihvatljiv vrsti. Otprilike kao pretpostavka da se sve na svijetu sastoji od zraka, vode, zemlje i vatre, jer ljudi još nisu dozreli za dublje odgovore koji ih uvode u svijet molekula, atoma, kvanata, relativnosti,…, a na koncu i do iskrenog propitivanja sebe kao vrste. Odgovor na naslovljeno pitanje je temeljno jednostavan: zato što kao kolektivitet još nismo evoluciono – biološki evoluciono – sazreli! Mnogi će se usprotiviti tvrdnjom da je biološka evolucija čovjeka već završena, pa se treba usredotočiti samo na onu socijalnu. Ništa pogrešnije od toga. Uslijed psihofizičke interakcije i povratne sprege između procesa u mozgu i njegove strukture, koja se zbog toga mijenja, jasno je da je biološka evolucija čovječanstva daleko od svršetka. Radi se o promjenama na nivou nevidljivom laiku, koji će prvo primijetiti pogledu vidljive, uočljive promjene na vlastitom tijelu, dakako – uspoređujući se sa izgledom svojih predaka (padne li mu to uopće na pamet). Sem toga, evolucijske promjene se dešavaju dugoročno, i kao takve bile su uočljive tek usporedbom niza generacija, što se danas – s mogućnošću pogleda u genetski zapis čovjekov – može brže ustanoviti.

Globalno izgleda da se čovječanstvo dijeli (uz sve ostale podjele) na dvije skupine, bez jasnog razgraničenja među njima. Ljude koje je biološka evolucija opskrbila za jasno sagledavanje i shvaćanje problema s kojima se suočavaju, i one
druge. Pogrešan je stav da smo u biološkom pogledu međusobno jednaki (jer kao svi imamo glavu, dvije ruke, noge i mozak) bez stvarnog sagledavanja individualnih potencijala za nošenje s dinamičkim svijetom. Općenito gledano, svaka jedinka, a i vrsta kao cjelina, imaju potencijala za razvoj – ali za pojedince to zavisi od barijere koje je pred njih stavila biološka evolucija, i vremena od sedamdesetak i nešto godina do njihova odlaska sa scene. Vrsti je put oslobođen prema napretku, ali je aktualnom ljudskom biću blokiran njegovim stupnjem biološke (a tek potom ostalim faktorima) evolucije. To najbolje prikazuje IQ krivulja ljudske inteligencije:

Odmah valja naglasiti da ova razmatranja ne bi trebala utjecati na humanistički, etički pristup pojedincima, mada je – i to treba reći – on socijalno evolucijska nadgradnja biološke evolucije, izvojevana povijesnim zalaganjem najboljih među nama, no nikako nije duhovno vlasništvo svakog pojedinca. Što potvrđuju rasisti, teroristi, vjerski fanatici, protivnici znanstvenog napretka, šovinisti, i ine jedinke koje zarad svojih biosocijalnih ograničenja nisu sposobne upiti darove najetičnijih pripadnika svoje vrste. Mi pojednostavljeno kažemo da ih vode isključivo vlastiti interesi, ni ne sluteći da upravo ta tvrdnja povezuje ljudski rod sa svojim animalnim porijeklom. Jer, vodi li lava išta drugo sem interesa za hranom, skloništem i kopulacijama (u se, na se i poda se – eufemistički rečeno za ljude)?


Kako se manifestiraju biološki nametnuta ograničenja svakom pojedincu? Na IQ krivulji zamjetna su tri istaknuta područja. Središnji dio koji pripada prosječnim pripadnicima roda (68%), lijevi dio, „vlasništvo“ intelektualno zakinutijeg dijela čovječanstva (oko 16%), i desni dio – onih od biologije intelektualno obdarenijih (oko 16%). Dokaz, da evolucijom stečene sposobnosti nisu podjednako raspodjeljene među nama. Valja bezbroj puta ponoviti da sve to samo u nečovjeka može rezultirati praktičnim etičkim razlikovanjem, degradacijama ili uzvisivanjima pojedinih grupa, na izrazito neljudski, nehuman odnosno – nehumanistički način. Humanizam se nametnuo kao božansko etičko dostignuće bez premca, u razumnih lišen ma kakove sumnje (iako, kao što rekoh, nije sastavni dio svake jedinke), što ne znači da se ne smije dublje istraživati. Naučna tvrdnja, primjerice, da svi potičemo od primatskih dalekih predaka, nikako nije placet za kršenje najdubljih etičkih načela do kojih se ljudski rod vinuo, dozvola za tretiranje pojedinih ljudi ili društvenih skupina kao nižih pripadnika vrste. Ili, još jedan primjer, probabilizam kvantne mehanike ne znači da ljudi (sofisticirani biološki kvantni sustavi) ne mogu imati čvrste stavove koje ne mijenjaju kako vjetar puše (nažalost, jako prisutno u većine). No, vratimo se
na biološka ograničenja pojedinaca ( 1 , 2 ):

Solomon Asch (1951,1956) je proveo niz klasičnih istraživanja ispitujući parametre normativnog socijalnog utjecaja. Navedeni program istraživanja Asch je započeo zato što je vjerovao da postoje granice do kojih će se ljudi konformirati (prilagođavati). Asch je vjerovao da će se ljudi, ako se radi o potpuno jasnoj situaciji, ponašati kao racionalni objektivni rješavatelji problema. Ako grupa kaže ili učini nešto proturječno očiglednoj istini, ljudi će sigurno odoljeti socijalnim
pritiscima i samostalno odlučiti što se zbiva.“


Suprotno njegovim očekivanjima


„…došlo je do iznenađujućeg stupnja konformizma: 76% sudionika se konformiralo na barem jednom zadatku. U prosjeku, ljudi su se konformirali otprilike na trećini od dvanaest zadataka u kojem su suradnici eksperimentatora netočno odgovorili. Ono što je naročito iznenađujuće kod Ashovih rezultata je da su ljudi brinuli da se ne osramote u očima potpunih stranaca. Desetljeća istraživanja potvrđuju da se konformizam iz normativnih razloga može javiti jednostavno zato što ne želimo riskirati društveno neodobravanje, čak i od potpunih stranaca koje nikada nećemo
ponovo vidjeti.“


Psihologija mase nije doli sofisticirano (taj pojam volimo koristiti da istaknemo, u osnovi tek kvantitatvno ali ne i kvalitativno, razlikovanje od krda) unapređenje „animalne psihologije“, koja se – vjerojatno čuvanja dostojanstva ljudske vrste radi – uglavnom tako ne naziva, već se izučava u sklopu tzv. biheviorizma . Biheviorizam je grana psihologije, a značenje pojma potiče od engleske reči behavior (ponašanje) , čija bi definicija bila: „svaka akcija pojedinca uključujući i one podložne posmatranju, merljive psihološke promene, kognitivne (svesne) slike, fantazije i emocije“. Međutim, ne samo da većina uslovljava konformističko vladanje pojedinaca, ne može se zanemariti ni utjecaj manjina , posebno ako su one autoritarne i kao takve nastupaju u javnosti (u prvom redu političari). Povodljivost prema autoritetu manjine ili usuglašavanje sa stavovima većine, ma bili oni i sasvim pogrešni, karakteristika je ogromne većine pripadnika ljudskog roda, od čega manje boluju ljudi s većim stupnjem samopoštovanja. Primjerice ,

„u jednom od najpoznatijih psiholoških istraživanja (iz 1961. godine) psiholog Stanley Milgram pokazao je kako je 65 posto običnih, normalnih ljudi u stanju ubiti čovjeka strujom od 450 volti samo zato što im je to naredio eksperimentator, odnosno „čovjek u bijeloj kuti“.“


Drugim riječima, prosječni čovjek je izrazito oportunističko i licemjerno stvorenje, a u tome prednjače upravo oni s centralnog dijela IQ krivulje kojima je priroda dala razum, doduše ne suviše opskrbljen sposobnošću kritičkog razmišljanja. Oni u najvećoj mjeri predstavljaju gomile koje po naredbi idu u rat, kojima povijest nije učiteljica života, koji brzo zaboravljaju (primjerice – dobrobiti vakcinacije, da je čovjek bio na Mjesecu, da su i sami bili izbjeglice, da ne smiješ drugome željeti što sam sebi ne želiš, da su moguće nekada bolje živjeli, …), izrazito su podložniutjecaju autoriteta na vlastitoj intelektualnoj razini,

prečesto odgovore traže u prošlosti, u mitovima,… Taj oportunizam, s druge strane, možemo nazvati i inercijom duha nesposobnog propitivati pravo stanje stvari, jer za to nije dovoljan intelektualni plato do kojega su se sposobni popeti. Nesposobni razlučiti nepovezanosti, služe se sintezom logički nesaglasnih stvari kako bi pravdali neutemeljene stavove. Njima je vjerojatno prejasno zašto na nekom antivakserskom procesu vitlaju državnim zastavama, ni na kraj pameti im nije priznati da to čine iz straha, prevencije od nasilne intervencije policije, koja „valjda neće nasiljem na domoljube“ – mada sve to s njihovim stavovima spram cijepljenja nema nikakve logičke poveznice. Ovo je uobičajena pojava prilikom bilo kakvih

javnih ispoljavanja nezadovoljstva naroda, po ma kakvom pitanju (štrajkovi, zahtjevi za referendumom, protesti protiv postupaka policije,…) koje nema ama baš nikakve veze s razmahivanjem krpama širom prostora i vremena, Narod bi nešto, ali ga je neizmjerni strah da se to ne sagleda protudržavnim djelovanjem, jer su vlasti po tom pitanju vrlo efikasne. Takvo ponašanje je sasvim evidentno, uviđa ga znanost, vide istaknute ličnosti i iole objektivni pojedinci,

ali politici i medijima slizanima s vlašću nije to u interesu isticati. Nije to isprazna tvrdnja, takav je trenutni stupanj biološke evolucije ljudskog roda.

Erich Fromm u „Anatomiji ljudske destruktivnosti“ govori:

Ma kakva bila uloga dominacije kod životinja, izgleda sasvim jasno da dominirajuća životinja mora neprestano potvrđivati svoju ulogu, što znači pokazivati veću fizičku jakost, mudrost, energiju i spretnost što ju čini prihvatljivim vođom. J. R. Delgado (1967) u veoma zanimljivom eksperimentu govori u prilog tome; ukoliko dominirajuća životinja samo na čas izgubi svoje kvalitete koje je razlikuju od drugih, njena uloga vođe prestaje. U ljudskoj povijesti, kad se dominacija institucionalizira i prestane biti funkcija lične sposobnosti, kao što je to još slučaj u mnogim primitivnim
društvima (ja se ne bih ograničio samo na njih – moja primjedba), nije potrebno da vođa stalno izražava svoje istaknute kvalitete, nije, u stvari, čak potrebno ni da ih posjeduje. Društveni sistem uvjetuje ljude da u uniformi, tituli ili u bilo čemu drugom vide dokaz sposobnosti vođe, i dok god su ti simboli, koje čitav sistem podržava, prisutni, običan se čovjek i ne usudi pitati da li kralj nosi ruho
.“


Baš uslijed ovog razloga, jedan od osnovnih zadataka revolucionarnih snaga koje će srušiti stari sistem, jeste povesti računa o ljudskoj psihologiji, njihovoj povodljivosti, i iznaći načine da se neutraliziraju autoriteti bazirani van domena dokazane stručnosti. Naprosto, trebat će osigurati mehanizme promptne smjenjivosti (baz pravnih smicalica, s ciljem da se samo oduži njihov opstanak na vlasti) ljudi na vodećim položajima, s čijim radom oni koji su ih izabrali nisu zadovoljni.

Naučna spoznaja veze nema s političkim sustavima ili s etikom; bog znanosti kome se njeni djelatnici (ako ih politika i vlastiti interes nisu korumpirali) jedino klanjaju zove se – istina. A kako će je politika upotrijebiti i prikazati javnosti kao da je ne njenu – stvarnu ili manipulativnu – korist, izvan je domašaja njihova polja djelovanja. To što su mnogi naučnici i politički djelovali, promičući ili se boreći protiv određenih primjena rezultata istraživanja, ne proturječi ni najmanje prethodnom zaključku. Stoga bi trebalo prestati guditi masama melodiju prihvatljivu njihovim ušima, i sasuti im u lice brutalnu istinu. Jasno razdvajajući znanstvenu spoznaju od (ne)etičkih postupaka ljudskog društva. Kad se donose globalni sudovi o društvenim pojavama (politici, ratu, vladanju naroda, protestima, povijesnim događajima,…) to se čini proučavanjem statističke mase sudionika i ideja danog vremena, s čime se pojedinačni učesnici ne moraju složiti – jer su ih zbivanja različito zahvatila, s obzirom na različite načine njihova učešća u njima. Primjerice, povijesni sud nije sud o sudbinama pojedinaca i njima najdražih ljudi, već uprosječeni sud o zbivanjima koja su ih zahvatila. I kao takav je relevantan, ma koliko se mnogi s njime i ne slagali.


Jasno je da i jednostavni odgovori, poput ilustriranog tekstom, nisu toliko jednostavni koliko bi mnogi htjeli (poput, „Bog je stvorio svijet u 7 dana“), već se mogu raščlaniti, i o njima pisati opširne knjige. Ali, po mišljenju ovog autora, jedno je nesporno. Na pitanje „Zašto?“, najjednostavniji odgovor je: jer je ljudski rod trenutno u fazi biosocijalne evolucije, kakva – nažalost po uznapredovale na evolucijskoj ljestvici – jeste! Što ne treba shvatiti tragično, jer daje nadu za napredak, a dali će on ići tempom kojim bi uspijevao pratiti sve ugroze stojeće pred nama, ostaje tek da se vidi. Dakle, budućnost je u našim rukama, uz ogradu da sadašnjost kakva jeste, nije moguće izbjeći.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close