Vukovar i istina
Kosovski boj je vjekovima svetinja za Srbe, Vukovar će to stoljećima biti za Hrvate, iako se u oba slučaja radi o izgubljenoj bitci s različitim naknadnim posljedicama. Svetinje i mitove ne volim, iako su pogonsko gorivo za većinu – najveći dio populacije – nacionalista ma koje provenijencije, često nesvijesnih da njihovo domoljublje nije nego prikrivemi nacionalizam. Problematizirat ću nekoliko, nekima vrlo dvojbenih, stvari o Vukovaru, pa da izbjegnem (jalova posla) atribuiranje antihrvatom i svime što takvi zaslužuju – unaprijed ću reći i time se više ne baviti. U slučaju koji razmatram, nepobitne su dvije činjenice. Radi se o ratnom zločinu poboja ranjenika iz vukovarske bolnice i branitelja/”branitelja”, bez ikakvog suđenja, i o prisilnom raseljavanju stanovništva nakon pada grada. Nije se radilo o genocidu, što je potvrđeno presudom “Međunarodnog suda pravde” (ICJ) u uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. Sve ostalo je podložno itekakvom propitivanju, za što većina pripadnika ove i idućih, nacionalizmom nafiksanih generacija Hrvata naprosto nije sposobna. Dok kroz kaljužu nacionalizma jednom u budućnosti ne proklija istina. Bavit ću se samo razmatrenjem dviju činjenica, koje su živućim generacijama zamagljene pozivanjem na razaranja, žrtve, svetinje i ine realne ili smišljene “činjenice” o kojima se namjerno ne daju podaci u javnost, mada su sasvim sigurno poznati onima koji ih taje. Iznošenje fakata i problematiziranje stvari ne znači i pomanjkanje pijeteta prema nevinim žrtvama i njihovim najmilijima.
Pođimo od toga da nijedan grad nije ni hrvatski, ni srpski, ni američki, ni nikaragvanski,…, već isključivo vlastitih stanovnika. Mada se on, stjecajem povijesnih prilika (recimo, pred otprilike četvrt stoljeća Vukovar se mogao atribuirati jugoslavenskim gradom) može nalaziti na ma kojem državnom teritoriju. Također, da grad ne čini ni teritorij koji zauzima, ni njegove zgrade već isključivo ljudi, bez obzira na fiktivnu i nebitnu etničku pripadnost stanovništva. Povijest je dinamična, i ako to shvatimo bit će nam jasno da se mijenja i etnička struktura (kome je to iole važno) stanovništva gradova. Kako Londona, Pariza, Berlina, New Yorka ili Jakarte, tako i Vukovara. Prema popisu iz (pred)ratne(?) godine Vukovar (sam grad, jer njega i posmatramo) je brojio 44639 stanovnika. Etnička struktura bila mu je (ograničavam se na Hrvate i Srbe):
| Godina | Hrvati | Srbi | Ostali |
| 1991. | 47.2% | 32.3% | 20.5% |
Među ostalima 9,5% zauzimaju Jugoslaveni, što je vrlo važno naglasiti, jer ih hrvatski ekstremisti apriorno svrstavaju u Srbe “prilagođene sustavu”. Daklem su, gledajući etničku strukturu, Hrvati za 5% do 15% premašivali srpsko stanovništvo. Kad je bivšu državu zahvatio nacionalistički ekstremizam – potaknut Miloševićevom politikom, ali bujajući napose i među Hrvatima, kosovskim Albancima i manje izražen među Slovencima, Vukovar je još bio u sastavu SFRJ. Prema srpskohrvatskoj Wikipediji:
“Bitka za Vukovar bila je 87-dnevna opsada Vukovara na istoku Hrvatske koju je provodila JNA, uz potporu paravojnih formacija Srbije, između 25.8. i 18.11. 1991. Prije Rata u Hrvatskoj ovaj barokni grad je bila prosperitetna, multi-etnička zajednica Hrvata, Srba i ostalih. Prilikom raspada SFRJ, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman su počeli slijediti nacionalističku politiku. 1990. izbila je oružana pobuna militanata Srba Hrvatske uz potporu srbijanske vlade i paravojnih formacija, koji su postepeno preuzimali sve više teritorija Hrvatske. JNA je počela intervenirati na strani pobune, te je izbio sukob u Slavoniji pred kraj proljeća 1991. Potkraj 8. mjeseca, JNA je započela potpuni napad na istoku Hrvatske, uključujući i Vukovar. Vukovar je branilo oko 1.800 lagano naoružanih vojnika Zbora narodne garde (ZNG) i dobrovoljaca, nasuprot 36.000 vojnika JNA i srbijanskih paravojnika koji su imali teško naoružanje i oklopna vozila. Tijekom bitke, topovski metci i čahure su ispaljene na grad stopom koja je znala doseći i do 12.000 čahura dnevno. U tom razdoblju, to je bila najžešća bitka u Europi od 1945., a Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata. Kada je Vukovar pao 18.11., stotine hrvatskih vojnika i civila je masakrirano a 31.000 civila je deportirano iz grada i okolice. Većina Vukovara je “etnički očišćena” od nesrpskih stanovnika te je potom grad priključen samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini (RSK). Nekoliko srpskih vojnih i političkih službenika, među njima i Milošević, je kasnije optuženo a u nekoliko slučajeva i osuđeno za ratne zločine tijekom i nakon bitke.”
To su fakti, ali – što stoji iza njih? Međunarodno priznanje RH sa strane tada priznatih (legalnih) svjetskih država datira od 11. decembra 1991. godine, bez obzira što su Hrvatska i Slovenija već ranije proglasile svoju nezavisnost. Daklem je JNA – kakva bila da bila, i štitila interese koje je štitila – u očima svjetske javnosti još uvijek bila legalna vojska, još uvijek legalne države članice UN. I prije početka opsade Vukovara od strane JNA, u njemu su se dešavali zločini nad srpskim stanovništvom (opširnije ovdje); jugoslavenska vojska imala je daklem opravdanje, drugo je pitanje dali etičko, za intervenciju. Tim prije što su se u njemu okupljale ilegalno naoružane paravojne jedinice.
“Ni sam Merčep nije se u tim vremenima libio govoriti o “leševima u Dunavu”. Neposredno nakon pada Vukovara u studenom 1991. je izjavio: “Ne kažem da u Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji, svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri”.
Vukovar je tijekom opsade od skoro tri mjeseca, branilo oko 1800 ljudi, i tu se javlja prva od dviju dvojbi koje razmatram, za sada bez odgovora. No, prije toga tek da usput spomenemo nedvojbena svjedočenja – i od samih branitelja grada, pa i hrvatskih vojnih zapovjednika – o tome da je grad zajedno sa svojim stanovništvom žrtvovan u ime rađanja hrvatske države (točnije, interesa razbijača stare i stvaranja nove države). O tome je moguće naći masu podataka na internetu, a ovdje spomenimo tek pismo Siniše Glavaševića (ovdje je originalni audio zapis) kojeg se perfidno koristi kao ikonu hrvatske žrtve prešućujući njegove optužbe protiv hrvatskih vlasti, a još perfidnije difamira njegovog sina koji shvaća tko je i što je bio njegov otac, nasuprot onih koji njegov lik eksploatiraju u svoje svrhe. Sam zapovjednik obrane grada Mile Dedaković – Jastreb svjedoči o nekim stvarima (vidi originalni audio zapis), a lako je pronaći i ina svjedočenja iz redova tadašnjeg vojnog i civilnog hrvatskog rukovodstva. Sam Jastreb bio je uhapšen od hrvatskih redarstvenika i brutalno mučen – pa i njegov nasljednik u obrani grada, Borković – nakon čega su se oba komformistički povukla u mirovinu prilagodivši se postojećem stanju stvari, i uglavnom zašutjela o stvarnim zbivanjima licemjerno se prepustivši struji koja još i danas vlada Hrvatskom. Obračun ekstremista sa nepoćudnim osobama iz najužeg vojnog, obavještajnog i civilnog vodstva, zaslužnih za nezavisnu državu, bez kojih bi je teško i bilo (Mesić, Špegelj, Manolić, Boljkovac, Degoricija, Dedaković, Perković, Mustač,…) slijedi poznatu matricu. Čim dotični progovore bilo o istini, bilo da počnu postavljati prava pitanja o prijepornim hrvatskim postupcima tijekom rata, naprosto ih se javno ekskomunicira kao udbaše, komunjare, četnike, jugonostalgičare,…, nezavisno od prethodnih zasluga koje su imali. Kor proustaških, nacionalističkih i šovinističkih privrženika u isti čas pruža podršku objedama, ne mareći za istinu niti doprinose naknadno optuženih. Napravit ćemo kratki iskorak, s namjerom da ukažemo kako bez hrvatskih komunista (koliko svijesnih to je sasvim drugo pitanje) ne bi bilo samostalne Hrvatske, a možda ni one u sklopu Jugoslavije:
– komunisti su obranili Jugoslaviju od fašista (kao vodstvo pokreta otpora)
– komunisti su zaslužni za priključenje Istre i Međimurja Hrvatskoj
– komunisti su zaslužni za definiranje hrvatskih granica identičnima današnjim
– Franjo Tuđman bio je istaknuti komunist i general JNA
– Tuđman je održavao kontakte (a možda i bio suradnik) s hrvatskim dijelom Udbe
– komunisti su mu već sedamdesetih godina dali pasoš za putovanje u inozemstvo
– komunisti su omogućili povratak političke emigracije u zemlju
– hrvatski komunisti su raskinuli veze sa SKJ
– hrvatski komunist su omogućili višestranačje
– vodeći hrvatski komunisti bili su članovi prve vlade samostalne države
– komunista je bio prvi premijer samostalne države
– hrvatski komunistički generali prešli su na stranu Hrvatske u potonjem ratu
– hrvatski komunisti su masovno prešli iz SKH u HDZ (to su zaista bile”komunjare”)
Sad se vratimo temi. Hrvatskom su se proširile priče, s namjerom da se ne samo optuži JNA već i cjelokupno srpski korpus (tako nacionalisti rade; za tuđe zločine krivi su svi pripadnici etnije kojoj pripadaju zločinci, dok su vlastiti zločini uvijek samo individualni, s imenom i prezimenom počinitelja – ali se do tih podataka smišljeno teško dolazi), kako je prije opsade Vukovara iseljeno svo srpsko pučanstvo grada, a oni – kakvi već gadovi svi Srbi jesu, u percepciji ekstremista – šutke su preko noći nestali. Opsada je mogla početi! Naravno da priča ne drži vodu, iz najmanje dva razloga: među građanima opsjednutog grada bilo je i Srba, a drugo – s obzirom na predopsadne zločine nad njima, jeli čudno da su nastojali što dalje otići iz takvog okruženja? Sem toga, cijela priča je u kontradikciji sa poratnim zahtjevima da “srpske komšije” prokažu zločince s Ovčare i otkriju masovne grobnice. Koje “srpske komšije”, ako su one navodno uhvatile maglu preko noći? No, nacionalističkim umovima logika je oduvijek bila manjkava. Promotrimo cijelu tu priču s diskursa nacionalističke logike: srpski nacionalisti gledali su poštedjeti vlastito ljudstvo te ga na vrijeme evakuirati, a hrvatski nacionalisti:
“‘Ja bih vas podsjetio, tamo je 2000 djece, što ćemo s tom djecom?’, pitao je Jastreb Tuđmana, a predsjednik mu je odgovorio sljedeće: ‘Ajde vi radite svoje. Idem ja vidit’ što je. Ne dolazi u obzir nikakvo izvlačenje’, poručio je Tuđman.”
Možda još strašnije od ovakvog rezoniranja čovjeka protiv kojeg je vršena istraga za ratne zločine, a danas mu se podižu spomenici širom zemlje i imenuje zagrebački aerodrom, je šutnja roditelja djece koja su slijedom predsjednikove odluke poginula, bila osakaćena ili doživjela psihološke traume. Poput Jastreba, i oni su se licemjerno predali matici hrvatske nacionalšivinističke struje, ili barem liniji manjeg otpora: “ne vrijedi se s rogatim bosti!”. Dali bi se mrtva djeca i ino civilno stanovništvo evakuirano – ovako bešćutnom, ciničnom i neljudskom odlukom – sa lica zemlje u podzemlje, složila, nadam će da će progoniti savjest njihovih najbližih sve do smrti.
“‘Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost’, pitao je Glavašević.”
Dolazimo sad do bitnog pitanja. Uz oko 21000 hrvatskih žitelja grada – zanemarimo li ostale nacionalnosti – pretpostavimo li da je čak polovica bila premlada ili prestara za obranu, kako to da je grad “branilo” svega 1800 branitelja? Kako se tekuća predsjednica države šepiri u vojnoj uniformi, nema razloga da tu ne ubrajamo i žene. Jesu li zaista stanovnici branili vlastiti grad ili to bijahu ubačeni ekstremisti, posebno s obzirom na poznate činjenice da se gradom gomilalo ilegalno nabavljano oružje još i prije njegove opsade. Interesantno (i sasvim iluzorno, s obzirom na one kojima to nije u interesu) bilo bi doznati podatke o prebivalištima 1800 branitelja Vukovara, u godini kad su gradom vođene borbe. Naime, spoznaja o tome dala bi odgovor na, mnogima nezamislivo provokativno i “antihrvatsko” pitanje: jesu li zaista Vukovarci voljeli svoj grad? Pitanje ne može biti ni hrvatsko ni antihrvatsko, samo nedostatak argumentiranog odgovora na njega legitimira one koji ga ne žele dati, već ga zaobilaze kojekakvim kvazidomoljubnim floskulama. U mom gradu nalazi se 74 spomen ploča hrvatskim braniteljima iz jedne od najmanjih županija, od čega je čak 13 poginulo u gradu na Vuki (usporedbe radi spomenimo da je na spomeniku poginulima tijekom 1.svjetskog rata svega 72 imena).
Ekstrapoliramo li razmišljanja na cijelu zemlju, sa županijama većima od autorove, postavljeno pitanje je više no opravdano. Ne radi se ovdje o tome jesu li dobrovoljci obrane Vukovara pohrlili tamo iz humanih ili ekstremističkih razloga (oba su rezultirala uništenjem grada) – konačno, i španski dobrovoljci su se okupljali širom svijeta u obranu Republike, ali bijahu manjina u odnosu na domaće, španjolsko stanovništvo. U pogledu Vukovara to je više negoli upitno. Prije no problematiziramo stvar, pokušajmo vidjeti jeli JNA imala ikakvo legalno (nisam rekao moralno) opravdanje za opsadu grada, sem već spomenutoga na početku – da je još uvijek bila legalna oružana sila međunarodno priznate države. Prema Članu 25 “Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu (uz IV Hašku konvenciju)”: “Zabranjeno je napadati ili bombardovati bilo kojim sredstvom nebranjene gradove, sela, naselja ili zgrade.”. Pravilo 37 “Običajnog međunarodnog humanitarnog prava” govori: “Usmeravanje napada na nebranjena mesta je zabranjeno.”. Neovisno od toga što se u vrijeme napada dešavalo, ovi članci odnosno pravila pružaju opravdanje za napad na Vukovar, s obzirom da nisu zadovoljene njihove pretpostavke, što rječito potvrđuje i 1800 njegovih naoružanih branitelja. Ne radi se ovdje o autorovom etičkom pravdanju napada, već naprosto navođenje činjenice koju je JNA mogla koristiti u vlastitom pravdanju opsade.
Ovo je njemački grad Dresden, nakon sravnjivanja sa zemljom od strane Savezničke avijacije, tijekom razdoblja od 13. do 15. januara 1945.:
“Kritičari su nakon rata tvrdili kako nije bilo stvarnog razloga za bombardiranje grada, tvrdeći kako on nije bio vojno središte, te da je odluka o bombardiranju donesena u trenutku kada je njemačka vojna sila već bila na koljenima, a ruska se armija približavala gradu s istoka. No vojni su izvori tvrdili kako je grad bio logističko središte za opskrbu njemačke vojske vrlo blizu linijama fronte, otkuda su Nijemci opskrbljivali svoje snage u borbama s Rusima.”
Poginulo je oko 25000 ljudi, civila, i nitko nije do danas optužen za ratni zločin. Grad očito nije bio branjen, jer logističko središte znači naprosto središte opskrbe vojnih snaga – daklem, industrija koja radi za vojsku.
Slika prve žrtve nuklearnog napada od strane Amerikanaca; Hiroshima – iste 1945. godine:
Grad nije bio nikakav važan vojni cilj, a većinu stanovništva činili su civili. Mnogi kažu da je grad izabran upravo stoga što je do tada bio pošteđen razaranja, kako bi se vidjeli efekti djelovanja novog oružja. U to ime, na licu mjesta je poginulo oko 70000 stanovnika grada, a od posljedica radijacije u narednim godinama skoro 300 000. Stanovništvo ni slutiti nije moglo kolika im opasnost prijeti od jednog jedinog aviona (za koji su mislili da je izviđački) što nadlijeće grad.
“Izbor je pao na Hirošimu, prije svega zbog urbanističkog položaja grada. Procijenjeno je da će, zbog koncentrične arhitekture, bacanje bombe na Hirošimu rezultirati najvećim razaranjem.”
Nitko do danas nije suđen za ratni zločin, s obzirom da najveća svjetska velesila još uvijek nalazi “logička” opravdanja poboja civila, mada je Japan već praktički bio na koljenima. Mimo bilo kojeg međunarodnog prava, logika opravdanja izgleda ovako: da zaštitimo naše vojnike prihvatljivo je ubijati protivnikove civile!
Vukovar, godine 1991. – nakon pada grada:
Jednako strašna slika, koja u prvi mah izaziva iste osjećaje poput prethodnih. Kao što ne postoji ljubav na prvi pogled, tako je potrebno i prvotne emocije smiriti i pokušati racionalno prići stvari. “Prema međunarodnim procjenama, u Vukovaru je stradalo oko 4000 hrvatskih žrtava, civila i branitelja, dok je na srpskoj strani poginulo oko 7000 ljudi.”. Dresden i Hiroshima razoreni su od Saveznika; sasvim je ludo tvrditi da je razaranje Vukovara izazvala samo JNA, mada s etičkog gledišta ona snosi najveću odgovornost, a s obzirom na vrstu naoružanja i najveći udio u razaranju. Naime, borbe su vođene u gradu, kuća za kuću, pa su valjda i braniteljski meci, granate i zolje također učestvovale u rušenju grada! Za zločine izvršene nakon pada Vukovara „Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije“ (ICTY) je donio neke presude. No, stižemo i do najstrašnije slike:
Pariz, nakon oslobođenja grada 1944. godine:
Zašto je ova slika najstrašnija, mada u odnosu na prethodne pokazuje praktički netaknut grad? Upravo zato što pred nas postavlja dilemu naznačenu na početku teksta: jesu li Parižani više voljeli svoj grad od Vukovaraca?
Martirij stanovnika Vukovara i njegovo sravnjivanje sa zemljom pravda se žrtvom grada kako “Hrvatska ne bi pala”, kako bi se uspjela organizirati za obranu i spriječila ulazak jugoslavenske vojske u Zagreb. Za to je žrtvovan jedan grad i 4000 što njegovih stanovnika, što branitelja – ne računamo li vojnike JNA i protjerano a što u logorima završeno stanovništvo. Za “domoljuba” dovoljan razlog da na njemu gradi stoljetni mit poput kosovskog, da se klanja svetinjama koje za ovog autor mogu biti zamijenjene samo istinom, a da se pritom ne omalovažavaju nevine ljudske žrtve. Nažalost, većini to danas nije jasno, niti će uskoro to biti dresurabilnoj populaciji “velikih Hrvata”. Ipak, radi manjine prisebnijih duhom, nastavimo razmatranje. Godine 1940. kada su engleske trupe tražile spas kod Dunkerquea uzmičući zajedno s Francuzima, ovi su 12. juna proglasili Pariz otvorenim gradom, što je značilo da ga ne namjeravaju braniti ni po cijenu da Francuska doživi poraz, kako bi spriječili njegovo razaranje. Što se i desilo, te je podijeljena na njemačku okupacionu zonu i Pétainovu kvislinšku Vichyevsku Francusku. Za cijelu zemlju je Pariz sa svojom kulturnom i umjetničkom poviješću i baštinom značio mnogo više negoli okupacija zemlje, za koju je sanjano da će kad-tad biti oslobođena. Nije samo za Francuze ovaj grad svjetla bio “svetinja”. Nakon nezaustavljivog napredovanja Saveznika, poslije invazije na Normandiju 1944. godine
“Hitlerova zapovijed bila je da se Pariz brani do posljednjeg čovjeka. Veliki mostovi grada bili su pripremljeni za rušenje. Hitler je izjavio, ako Pariz padne u neprijateljske ruke, da mora pasti u pepelu. Njemački zapovjednik Pariza… general pješaštva…Dietrich von Choltitz postavio je 20.000 vojnika u obrambeni obruč oko grada te je još oko 5000 vojnika u središte grada. Međutim, Choltitz nije htio uništiti tako lijep grad. Volio je njegov fizički izgled te kulturnu važnost. Bio je zaprepašten Hitlerovom zapovijedi da izravna grad. Nije mogao pojmiti da bi ga sudbina mogla navesti da baš on uništi Pariz.”
Grad je tako drugi puta tijekom rata proglašen otvorenim (nebranjenim), ovaj put od okupatora, s obzirom da je von Choltitz predao Pariz bez rušenja grada, poštedivši ga tako većeg materijalnog razaranja. Vratimo se mi Vukovaru i njegovim stanovnicima. Na neki način je s logičke strane shvatljivo (logika baš i ne barata s humanizmom) da neprijatelju grad koji osvaja ne znači ništa, ali njegovim stanovnicima? Ponavljam daklem pitanje: jesu li Parižani više voljeli svoj grad no Vukovarci svoj, uz veliku ogradu ovog autora koji smatra da su oni ustvari bili taoci 1800 ekstremista i politike hrvatskog nacionalističkog vodstva koje je njih koristilo, a grad žrtvovalo za vlastite (na ne hrvatske!) ciljeve.
Ne samo desni, veći i umjereni te lijevi mediji proglašavaju Vukovar “simbolom otpora i herojstva”, a širom zemlje skupljaju se donacije za nekovrsnu obnovu vodotornja izršetanog mecima i granatama (jel’ pada nekome na pamet zašto?), dok tu i tamo poneki stanovnici grada koje je stvarnost ranije od drugih privela pameti, radije traže otvaranje radnih mjesta nego njegovanje simbolike. Samo, mitomanima simboli više znače no ijedno radno mjesto – za njih (doduše prividno, jer to bijaše iz čisto koristoljubivih razloga) su i žrtvovali cijeli grad sa svojim stanovnicima, dok četvrt stoljeća nakon rata malo što žrtvuju za obnovu grada i humanog života u njemu. Mitovi se stvaraju za idiote, a oni se bezglavo razmnožavaju, polako umiru i još polaganije evoluiraju. I kosovskom mitu je trebalo stoljeća da se počne preispitivati u svjetlu zbiljskih događanja, pa je jasno da će potpuna (a ne parcijalna) istina o gradu na Vuki, još čekati i čekati dok ne proklija u mozgove bistrijih potomaka današnjih obožavatelja svetinja. One ne postoje, niti smiju postojati. Njihova je namjena spriječiti istraživanje objektivnih okolnosti, zauvijek zauzdati ljudsku spoznaju. Glavaševićeva optužnica jasno pokazuje zašto je to hrvatskim elitama u interesu. Prebrojimo li kriminalce u njihovim redovima koji se polako prikazuju javnosti u pravom svjetlu, postaje jasno zašto je Vukovar postao žrtva, još i više – tko i zašto je najprilježnije razbijao staru i stvarao novu državu ne pitajući za cijenu, jer su je za njega drugi ljudi plaćali. Vukovar je zaista žrtva, samo je pitanje dali svojom voljom ili je žrtvovan. Oni koji su ga žrtvovali sebi su naplatili, a Vukovar je za “nagradu” dobio naziv “grada heroja” i proglašen svetinjom u koju hodočaste ljudi, ni ne shvaćajući što se zaista, i zašto se tu zbilo. Dakako, osim stradanja nevinih koji su postali taoci višestranih interesa, a što se koristi kao krinka za “svetost” grada, da se spriječi daljnje istraživanje. Cijela istina oko Vukovara jednog će dana ionako izaći u javnost, dok je malobrojni već odavno znaju i iznose, samo im je glas prigušen “svetošću” koja u cijelom svemiru ne postoji. Gandhi je svojevremeno izjavio: “Istina je bog!”. Veća svetinja od nje nikome nije potrebna, ali – čista, cijela i nepatvorena istina, ne samo o Vukovaru već bilo kojem zbivanju u vasioni. Tko to nije sposoban podnijeti, ili je psihički bolesnik, ili ima nečistu savjest. S obzirom da je Glavaševićeva optužnica već skoro četvrt stoljeća poznata, upravo sve hrvatske vlade – od ratne do sadašnje – snose krivicu i odgovornost i za manipulaciju javnošću. Jednog dana, stići će to na naplatu i jao si onome koga zahvati bijes naroda. Za sada ga od njega ponajbolje i štite “svetinje”. I ljudi koji još nisu shvatili. Vukovar je žrtva (svijesna ili nesvijesna) a svakako nije svetinja. Svaki nevino poginuli (a napose ako je skončao kao taoc ekstremističke politike) svakako zaslužuje žaljenje i pijetet najmilijih, prijatelja i svih građana, ali to ne smije umanjiti ili čak zabraniti spoznaju fakata koji su doveli do tragedije. Sviđali se oni ili ne prethodno spomenutima. Oko Vukovara i njegove sudbine svakako postoje u Hrvatskoj (da ne idemo dalje) kontroverze, o čemu svjedoče ne samo neki linkovi iz teksta, već i svojevremeno razdvojene kolone sjećanja – razdvojene ne samo iz ideoloških već i iz interpretativnih (nažalost, manje) razloga. Jer, da ponovim, istina je jedini Bog. A ona će se kad-tad svakao doznati, unatoč mitomanima i njihovim stremljenjima.
Do ove točke tekst je prvi put objavljen na portalu SBPeriskop pred oko dvije godine pod naslovom „Vole li Vukovarci i Parižani podjednako svoj grad“, mada je autor o sudbini grada više puta pisao i ranije. Sada ću malo proširiti kontekst, s obzirom da sam uvjeren kako nikakve hrvatske ili srpske „istine“ ne postoje već je ona jedna i cjelovita, a sve drugo je njeno nedovoljno poznavanje, manipulacija ili naprosto laž. Naravno da ne očekujem kako je upravo ja iznosim u cjelovitosti. Kao što je i navedeno, opsada grada od jedinica JNA i srpskih paravojnih snaga počela je u kolovozu, ali… – prije kolovoza postoje još neki mjeseci u godini. Prva srpska žrtva u gradu zabilježena je još u junu (mada su Srbi netragom nestajali još u proljeće), prema brošuri Srpskog narodnog vijeća (SNV) „Ratni zločini nad Srbima 1991.-1995.“, kao posljedica djelatnosti Merčepove – koji je u to vrijeme vršio dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Vukovaru – grupe probisvjeta. Na što je Tuđman bio upozoravan i od hrvatskih funkcionera, sve dok ga nije povukao bliže sebi (koliko mu je bio drag!):
„Informacije o događanjima došle su od tadašnjeg Vladinog povjerenika za grad Vukovar Marina Vidića, koji je u augustu 1991. predsjedniku Franji Tuđmanu, premijeru Franji Gregoriću te oporbenim čelnicima uputio pismo upozorenja u kojemu navodi kako je Tomislav Merčep ‘okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, apsolutno preuzeo nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadanjem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucije)’.“
Merčep za zločine nad srpskim stanovnicima grada nikad nije suđen i osuđen, baš kao ni jedna druga osoba. Ovdje se valja spomenuti kompjuterskih simulacija na polju teorije igara (ozbiljne matematičke discipline primjenljive na niz znanstvenih polja; John F. Nash, jedan od istaknutih korifeja, dobitnik je Nobelove nagrade za doprinos teoriji), koje ukazuju da se sa „suigračima“ (ljudima, tvrtkama, strankama, ideološkim protivnicima, narodima, državama,…) ponajbolje stabiliziraju odnosi postupa li se po principu „milo za drago“. To najčešće opameti drugu stranu, pa se i u tom kontekstu mogu gledati „križnoputska zbivanja“. Svakako je to jednostrani pristup, no činjenica je da svjetonazorski sljedbenici jednog od najgroznijih fašističkih režima izigravaju pravednike u odnosu na ostale evropske narode, sa sličnim „milo za drago“ djelovanjima. Pravo stanje duha hrvatskih kvazihumanista ogleda se u nazivanju zločinačke ustaške vojske „domovinskom“, što piše i na spomeniku pred kojim potomci zločinaca godišnje masturbiraju svoju ustašonostalgiju pod pokroviteljstvom hrvatskih vlasti, zakrinkanu pijetetom prema pobijenim civilima. Da ne bi krivo shvatili (većina će to ionako učiniti) spominjanje tih stvari samo upozorava kako ni jedan događaj ne nastaje sam od sebe, iz vakuuma, već ima svoju prethistoriju koja potom psihologijom vendete izaziva još veće zlo, ako ta sintagma (još veće zlo) ima ikakvo značenje za pojedinačne žrtve. Kapitalizam, specijalno njegova neoliberalna varijanta, zasnovan je na socijaldarvinističkim principima, što znači da je iz biološke teorije evolucije preuzeo u sofisticiranijem obliku njene osnovne postavke, koje u socijalnoj sferi naizgled eufemiziraju stvari: konkurencija, sebičnost, borba za opstanak, jači opstaju a slabiji propadaju. Daklem, ako se već ekonomski prostor ljudskog društva (nehumanistički) vodi principima znanosti koja opisuje vladanje životinja, nije neutemeljeno očekivati razmatranje rezultata spomenutih simulacija i izvlačenja pouka iz njih. Oni koji su krvarili ruke – svejedno s kojim opravdanjem – nažalost nikad u povijesti to ne čine, već tumačenja zbivanja prilagođuju sebi u prid. U krugu plemena kojem pripadaju uvijek će naći masu sljedbenika koji se psihološki vladaju poput stanara nebodera nezabrinutoga što kuća gori, jer vatra (još) nije zahvatila njegov stan. U kontekstu aktualne psihologije ljudske vrste, da budem sasvim određen, pouka rezultata teorije igara je kako su društva najstabilnija vode li računa o tome da će – koliko sutra – moguće i njih zadesiti sudbina kakvu su oni priredili „neprijatelju“, te bi ih to trebalo tjerati na obuzdavanje ratobornih nagona. Nakon mora prolivene krvi to donekle i čine, ali gomilanjem oružja što bi kao trebalo odvratiti napadače (poput „ravnoteže straha“ za vrijeme „hladnog rata“, zasnovane na poznavanju nuklearnog arsenala protivnika ), umjesto pregovorima o totalnom razoružanju i izgradnji međusobnog povjerenja.
Koliko je hrvatska verzija istine o Vukovaru – servirana od vlasti i mainstream medija – prisutna u ovdašnjoj javnosti, toliko fali nepristrano viđenje razaranja Mostara od strane HVO-a i agresorskog HV-a (vidjeti presude Haaškog suda, primjerice), naročito njegovog istočnog dijela u koji su bili satjerani Bošnjaci. Video s fotografijama iz izdanja mostarskog Centra za mir – „Mostar_Urbicid 1992-1995“ o tome može svjedočiti, što nimalo ne prejudicira ičiju isključivu krivnju tri sukobljene i jedne jedine nevine strane (žrtvovanih stanovnika grada) za zbivanja. Koliko god se prikazivale slike izrešetanog vukovarskog vodotornja i mostarskog Starog mosta, jasno je da su oni – kao i crkve te džamije – bili velikim dijelom objekti vojnog značenja s kojih se pucalo po protivniku. Nenormalno je, naročito s psihološke strane, očekivati da će se kolonama sjećanja u Vukovaru pridruživati i srpski građani, dok se i njihovim nevinim žrtvama ne prizna status stradalnika u ratu i ravnopravno sudi ubojicama, kao što velehrvati zahtijevaju isključivo za žrtve hrvatske nacionalnosti. Umjesto oružjem, najnepomirljiviji voditelji bivših sukobljenih strana nastavljaju rat političkim i propagandnim sredstvima. Održavale su se i u Jugoslaviji komemoracije žrtvama stranih i domaćih fašista, uz jasno naglašenu notu pomirenja među narodima kojima se nisu prejudicirale kolektivne krivice. Već skoro četvrt vijeka u Vukovaru se komemorira umjesto da se gradi, održava se mržnja namjesto razvijanja povjerenja. Japanu i SAD odavno ne predstavljaju teškoće naslijeđa Drugog svjetskog rata; Francuska i Njemačka (bivša žrtva i agresor) motori su ujedinjenja Evrope; Jugoslavija je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka ugošćavala turiste nekad agresorske Njemačke; samo regionalnim političkim tikvanima ne odgovara normalizacija situacije. Dok se komemorira nepostojećoj „domovinskoj vojski“, priznaju mirovinska prava preživjelim ustašama i označavaju grobovi fašističkim agresorima, problem je priznati nevine srpske civilne žrtve, otkriti i procesuirati njihove likvidatore, nečinjenjem čega se vlasti de facto svrstavaju na stranu zločinaca, ma kakvim se verbalnim akrobacijama služile. Floskule tipa „oprostiti da, ali zaboraviti ne!“ (želio bih vidjeti nekoga tko ne zaboravlja, ali oprašta udajući kćerku za sina ratnog zločinca!), ili pak: „nećemo prestati tragati za nestalima, do poslijednjeg čovjeka“, su dresurne budalaštine kojima se narod(i) nastoji držati u stanju vječite mržnje, inducirajući njen prijenos na nove generacije. Prijateljica mi je srpska spisateljica u Hrvatskoj, kojoj su pokojna sestra i otac žrtve nacionalne netrpeljivosti i „hrvatske“ granate koja je za vrijeme „Oluje“ pala u njihov vrt, mada su se „gađali isključivo vojni ciljevi“, zar ne? Piše mi:
„Pogledala sam materijal SNV-a, odnosno Documente o žrtvama, budući da sam osam mjeseci radila na tom projektu Documente, nisam baš zadovoljna objavljenim. Istina, nisam detaljno pogledala, ne mogu se sad u to udubiti, možda ću nekog zimskog dana, ali sve su to općepoznate činjenice, samo ponovo zapisane, ne sviđa mi se što je napravljena razlika između onih koji su grupno stradali, pobijeni u nekom selu, a ne spominju se pojedinačni slučajevi, ako se takvima mogu smatrati 5-6 ubijenih u granatiranju X-a (namjerno izostavljam ime grada). Pored moga oca koji je poginuo popodne oko 3.30 sati, rano ujutro je poginula žena u stanu, kraj otvorenog prozora, bile su to prve granate 4.8. ujutro, pa tokom dana žena vani, u parku, pa muškarac u bašči, pa stariji čovjek u dvorištu, pa žena malo na periferiji – to su slučajevi kojih se sada samo ovako brzinski sjećam. Za jednu obitelj sigurno znam da su tražili odštetu, i to sin, ali im je sve odbijeno i plaćaju velike sudske troškove, uzimaju im svaki mjesec od penzije, baš ću se raspitati kad nekoga od njih sretnem. Tako da ovaj materijal ima vrijednost zbog toga što je na jednom mjestu puno toga skupljeno, ali gubi na kvaliteti zato što nije sveobuhvatan i kompletan. Možda ću, jednog dana kad ga dobro proučim, nešto o svemu tome i napisati.“
Ne da u nje nema ni trunka mržnje spram naroda čiji pripadnici su joj izravno i neizravno ubili najmilije, već upravo svojim radovima ponajviše doprinosi očuvanju jezične i kulturne baštine kraja u kojemu živi, a time i promociji Hrvatske kao (navodno?) zemlje visoke kulture. „Logikom“ ekstremnih, neobrazovanih šovena (u osnovi fašista) koji mrze ćirilicu jer su „po Vukovaru padale ‘ćirilićne’ granate“, zašto mi prijateljica ne bi imala pravo mrziti narod čije su granate padale po njenom dvorištu? Narod, na postojećem stupnju psihološke evolucije, za razliku od nje uglavnom ne prašta. Razumljiva je bol i žalost u srcima onih koji su izgubili najmilije, ali ako su nesposobni s patnjom se nositi na osobnoj, subjektivnoj razini, već je transformiraju u mržnju na čitave narode – koji ni u kojem slučaju nisu u cjelini bili pokretači i sudionici morije (što ih ne eskulpira od odgovornosti zašto je nisu spriječili) – teško je očekivati normalizaciju odnosa nekoć zaraćenih, pa prividno pomirenih i ponovno zaraćenih, a sada država u metastabilnom stanju između pomirenja i spremanja na moguće nove sukobe (posebno oko BiH kojoj deklarativno priznaju nezavisnost). Svakome pripada moralno pravo žaliti za svojima, ali nitko nema moralno pravo to oduzeti drugima! Cjelovita istina o Vukovaru – i ne samo njemu – kad tad će izaći ispod pera nekondicioniranih povjesničara, ali je jasno da budućnost ne može utjecati na sadašnje odnose među državama i ljudima, već upravo obrnuto! Koliko i kako se „pastiri“ naroda trude u tome, još dugo je do svjetla na kraju tunela. Činjenice su, uglavnom zalaganjem nevladinih udruga i individualnih humanista – a ne sljednica (političara i vlada) onih koji su nas uvukli u ratove – manje više poznate, i samo onaj tko baš želi ih može ignorirati, ali stadima je oduvijek bila važnija gradnja mitova od respektiranja fakata. Budimo tolike budale, dobrohotneži ili naivneži da zanemarimo sve mrzilačke osobine tih, u golemoj većini religioznih naroda, ali upravo po njihovim standardima: Bog sve vidi! Ne svjedoči li ignoriranje tog vjerovanja (ili možda upanje da u slučaju „naših“ Svevišnji okreće glavu u stranu?), ako o ničem drugom a ono barem o krajnjem licemjerju većine. Kako potom očekivati da će takvi žuditi za spoznajom o potpunoj istini tragedija ovih područja, specifično i Vukovara?
Autor: Ladislav Babić
magazinplus.eu
