logo
bios

Ladislav Babić: Vidite li to mjesto?

Objavljeno prije 2 sedmice . u sub, maj 16th, 2020

Vidite li to mjesto?

   Povijest je dinamika, a dinamika je kretanje i promjena. Ne uvijek na bolje, ali u prosjeku – kroz generacije i generacije koje moguće zalud iščekuju poboljšanje – ipak. To znači, da Jugoslavija iz 1945. nije (bila) ista kao ona iz 1918-te godine, ali ni ona iz 1948. nije jednaka onoj od godinu-dvije ranije, a još manje ona iz osamdesetih godina prošlog vijeka godinama na koje se revizionisti povijesti vole pozivati. Na velikosrpsku prevladu iz vremena prije 2.svjetskog rata (što su eksplicitno osuđivali svi udžbenici povijesti iz vremena propale države), bleiburška zbivanja, rezoluciju Informbiroa i Goli otok – prevladan u spomenutoj državi još 1956. godine kad je poslijednji politički zatvorenik iz njega otpušten, a uprava iz saveznih prešla u republičke (hrvatske!) ruke, dok je 1988. je ukinut i kao zatvor za najteže kriminalce. Nisu spomenuti „međaši“, koje eksploatira desnica, nešto čime bi se bilo tko trebao hvalisati, ali je činjenica da su imali rezona u okviru povijesnog konteksta u kojem se sve zbivalo. Dakako, ne humanističkog rezona, ali prije no se počne jahati na ljudskosti, valja priupitati za humanizam dešavanja na koja su to bile reakcije. Doduše, po principu „klin se klinom izbija“, ali je to uglavnom jedini modus po kojem svaka vlast funkcionira. Kako povijest kao znanost, i povijest kao društveno kretanje ne zanima jeli vaš djeda bio smaknut od ustaša ili partizana, ali ih zanimaju uzroci, posljedice i djelovanja na koje su posljedice bile reakcija (a sve u skladu s logikom stvari da uzroci prethode posljedicama), to ostavite jaukanja i uopćavanja zaključaka temeljem sudbine svojih rođaka, tamo gdje i spadaju – u osobnu sferu. Što moguće i biste, da većina nema u genetsku strukturu utkan darvinistički princip vlastitog očuvanja, temeljem kojeg se licemjerno prilagođava prilikama ma kakve one bile, uz egocentrični princip da su upravo oni sa svojim sudbinama centar svemira oko kojega se sve vrti. Rekoh da je povijest vječita mijena, možda jedino stalno u njoj je upravo to licemjerje pripadnika ljudskog roda, ta duhovna i fizička inercija koja se odupire istinama i promjenama nošenih vremenom. Nije istina da su „takva vremena“, već su „takvi ljudi“, jer oni uobličavaju vremena, a ne vremena njih. Da je humanizam kao etički princip pokretač svih nabujalih revizionista povijesti, onda bi se prvenstveno bavili zločinima i kaznama aktualnih ratnih zločinaca vlastitog krda, koji uglavnom spokojno žive u njihovim stadima i vlastitim obiteljima. Krdo i stado, da – jer društvo koje prekapa kosti u nastojanju da im sudi, a to izbjegava činiti svojim živim pripadnicima, samo se isključilo iz pripadnosti ljudskom rodu, sem one čisto formalne.

        Ljudi se od svega ponajviše boje pogledati istini u oči, naročito ukoliko je na bilo koji način povezana s njima, s opstankom i pogledom sredine na njihovu osobnost. Zato se služe smicalicama, poput licemjerja, laži, prešućivanja i niza drugih, poviješću preživljavanja jedinki dobro razvijenih elemenata izbjegavanja za njih preopasnog pogleda. Naravno, istina nije jednostrana, ona je toliko kompleksna da je ljudskom umu u apsolutnom vidu nedostupna (što ne znači da kao takva ne postoji), te se čovjek služi njenim interpretacijama, što opet znači – subjektivnim tumačenjima koja njemu, ili socijalnoj grupi kojoj pripada, ponajviše odgovaraju. Znanost je najsustavniji i najobjektivniji način na koji se mogu pokušati izbjeći subjektivnosti interpretacija uzrokovanih statusom pojedinaca u društvu, kažem pokušati – s obzirom da i ona prečesto zapliva u prljave vode, naročito spada li među društvene, najpodložnije diktatu politike. A to znači, svijesnom falsificiranju stvari na račun koristi vladajućih, onih koji ih u tome podržavaju, a donekle i onih koji se šutke prilagođavaju, intimno svijesni da plivaju mutnim vodama. Potonji tijekom ljudske povijesti nikad ne izumiru (poput dinosaura), a pitanje je hoće li ikada. Povijesna nauka je najočitiji primjer falsificiranja zbivanja, njenih uzroka i nastajućih posljedica (mada je tih stvari bilo i u prirodnim zanostima; recimo nacistički odnos prema teorijama relativnosti, ili staljinistički spram genetici), jasno ne u cjelini, ali u dovoljnom obimu da je ne možemo u totalu smatati objektivnim osvrtom na povijesne događaje (mogli bismo, kad bi revizioniste isključili iz skupa povijesnih znanstvenika, no dok oni zauzimaju ugledna mjesta na fakultetima, u akademijama i povijesnim društvima – to se ne može tvrditi). Povijesni revizionizam o kojem govorim nije onaj koji predstavlja, temeljem novih materijalnih dokaza, izmijenjeni pogled na protekla zbivanja, već svijesno zatvaranje očiju pred istinom u korist vlastitih probitaka, i grupa u ime kojih se vrši falsifikacija.

        Ima tu stvari koje manipulatori javnim mnijenjem podlo inteligentno serviraju neukim, i upotrebi svog centralnog procesora nesklonim članovima stada:

– svi totalitarizmni su isti, s tim što nam nameću vlastitu definiciju totalitarizma, (ne)svijesno ne razlikujući totalitarna od autokratskih društava, a još manje ona koja nam prikazuju demokratskima od stvarno demokratskih

– slijedom rečenog, uvaljuju nam ideju da su sve žrtve jednake, ne vodeći računa da likvidirani ubojica nije isto što i žrtva, kao i da onaj koji se obračunao s ubojicom nije ubojica – sem čisto formalno. Ako u trgovačkom centru prikupim taoce i likvidiram nekolicinu njih, oni su žrtve a ja sam ubojica. Ukoliko me nakon neuspjelih pregovora policija likvidira, time se moj status iz ubojice nije promjenio u žrtvu, a još manje takvu koju treba izjednačiti s onima koje sam pobio. Pametniji će iz toga znati izvući mnogo dalekosežnije zaključke.

– temeljem pogrešnog izjednačavanja pobijenih zločinaca i žrtava koje su oni uzrokovali (pa smo se baš stoga s njima obračunali, u danom povijesnom kontekstu), javljaju se krive ideje, čak i u ljudi koji su shvatili uzročno posljedične veze povijesnih zbivanja. Pa, primjerice, Drago Pilsel (jedna od rijetkih ličnosti koja je uspjela u sudaru s činjenicama promijeniti vlastiti, odgojem nadresirani svjetonazor) kaže, pišući o sarajevskoj misi za bleiburške „žrtve“ (točnije, stradale na tzv. „Križnom putu“) koju namjerava predvoditi kardinal Vinko Puljić:

Dakle, još jednom i najotvorenije: možemo li oprostiti partizanima i komunistima, ali i Srbima, Bošnjacima, svima ostalima? Moramo! Ali moramo i od njih tražiti oprost. Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.“

To je, nažalost po njega, sasvim izvitopereni nazor. Uzajamni oprost potomaka ubojica i žrtava (ne samo potomaka, već i preživjelih iz obiju skupina), a u ime koljača i zaklanih! Zločin zahtijeva kaznu, a ne oprost, a ponajmanje u vidu uzajamnog oprosta. Oprosti što sam ti silovao mater, valjda ćeš mi oprostiti i kad silujem tebe! Neka vrsta oprosta, ne degeneriranog oblika kakav traži Pilsel, nesvijesno idući na ruku desnici, desila se u bivšoj državi, jer nakon bleiburških zbivanja i smirivanja osvetničkih strasti potomaka i drugova istinskih žrtava, vršena su regularna suđenja, a nakon nekoliko godina nitko više nije propitivao „što si radio u ratu tata?“, izuzev kad se radilo o nepatvorenim ratnim zločincima poput Artukovića i kompanije mu. Neću pisati koliko je, u socijalizmu realiziranih javnih ličnosti, umjetnika, naučnika, književnika,… – eksponiranih u NDH kao aktivnih podržavatelja fašističkog režima – nesmetano radilo svoj posao, bilo nagrađivano, prihvaćeno od javnosti bez propitivanja prošlih grijehova, čak i davalo podršku vlastima (što se, kao dokaz spominjanog općeg licemjerja ljudskog roda, nakon razbijanja Jugoslavije pokazalo lažnim). To svatko zainteresiran sam može pronaći na internetu, ili u knjizi „Tko je tko u NDH“. Spomenut ću tek da mi je bivša punica provela par godina u zatvoru kao pripadnica neke ustaške ženske organizacije, što je nije spriječilo da se uda a obitelj dobije društveni stan; da mi je povijest (pazite, povijest!) predavala slična ženska osoba, a fiziku bivši avijatičar ustaške avijacije! Naravno, dobro pazeći da se ne eksponiraju svojim negdašnjim zločinačkim svjetonazorom. Onaj „avijatičar“ zaradio je i socijalističku mirovinu, da bi nastupom „slobode“ dobio pride i dodatak, kao tip koji se borio za NDH! Tako je izgledao pravi, jedino mogući oprost, bez velikih formalnih riječi koje bi bile praćene ispitivanjem krvnih zrnaca i mrlja u osobnoj povijesti. Ni suvremena Francuska i Njemačka, čije postratno pomirenje se predstavlja primjerom koji bi narodi bivše države trebali slijediti, nisu ga izveli slijedom zaborava tko bijaše na pravoj, a tko na krivoj strani povijesti.

– pomirenja između fašizma i antifašizma nema, ne smije, i u pravih ljudi nikada neće biti, ma to prizivano i pozivanjem na oprost jednih drugima. Za oprost upravo moraju – mada ih to nitko ne sili – moliti iskonske ubojice i pokretači zla, a najmanje što mogu učiniti je, da ne nastoje eksponirati zločinačku ideologiju ravnopravnom onoj od koje je poražena. No, jeli stvarno?

– komunizam kao ideologiju ljudi ne moraju prihvaćati (mada je, na teorijskom nivou, to humani svjetonazor), ali je nepobitna činjenica da su jugoslavenski (i ne samo oni) komunisti bili antifašisti, i predvodnici partizanskog pokreta koji je porazio domaće fašiste. Svatko tko se želi smatrati nepristranim tumačem povijesnih zbivanja to naprosto mora priznati; u protivnom nema se što s njime razgovarati. Naravno nacionalisti i to okreću na svoj mlin, poput – primjerice – osuđivanja izbjegle jugoslavenske vlade kao podržavatelja četništva, istovremeno hvaleći Ivana Šubašića – kraljevog namjesnika i potom predsjednika te iste vlade! (bivšeg bana, a u DFJ kratko vrijeme i ministra vanjskih poslova) – jer mu je govno mirilo hrvatskim, a ne srpskim smradom.

– no, vratimo se kršćanskoj, navodno humanističkoj mantri, beskrajno ponavljanoj a nikad realiziranoj u društvima gdje upravo oni koji se na nju pozivaju čine ogromnu većinu stanovništva. „Oprostiti da, ali ne zaboraviti!“. Veće gluposti od te teško je zamisliti. Da vidimo što znači, objektivno interpretirano, takav stav:

„Teško je, ako ne i nemoguće, oprostiti a ne zaboraviti. Sjećanje je ugrađeno u čovjekov hardver, pa uglavnom nije moguće birati zaborav (sem zbog ozljeda mozga). Što znači oprostiti, a ne zaboraviti? Hoćeš li oprostiti kćerkinoj ubojici, a potom se udati za njega – ne zaboravljajući da te lišio djeteta? Ne kažem da nema sličnih stvari na svijetu, ali… Čim uzme nož u ruke da odreže parče mesa ili šnitu kruha, sjetit ćeš se da je nožem zaklao tvoje dijete. U čemu je onda značenje takve vrste oprosta. Ako sam, primjerice, Hrvat a ubojica kćeri ti je također Hrvat – ti meni, ni svim poštenim Hrvatima – nemaš što opraštati niti zaboravljati. Tvoj odnos s ubojicom je obostrano jednoznačan: on je ubio a ti si žrtva (sekundarna, jer je ubio kćer a ne tebe). Daklem, samo među vas dvoje je da uzajamno rješavate psihološke odnose oprosta i zaborava. Svi ostali, cijelo društvo, tu može samo učestvovati u presudi i kažnjavanju zločinca, po etičkim (pravnim) normama, bez oproštaja i zaborava. Zaboraviti nitko ne može, a da je oprošteno – ne bi mu se niti sudilo. Mislim da je “oprostiti, a ne zaboraviti” čista floskula, paradoks uglavnom lišen praktičkog značenja. Oprostiti u najčišćem vidu značilo bi i “ubiti” sjećanje, a to je – kao što rekoh – nemoguće. Dobro razmislite o značenju oprosta, naravno – ne vrteći se oko banalnih stvari kad ste jedno drugom oprostili šamar (koji se potom nikad više nije ponovio) ili neku uvredu jednokratno izrečenu. Već o suštini te riječi. Recimo, zašto se zagovornici oprosta toliko zgražavaju kad ratnog zločinca država zove na svoje proslave, kad oni sjede u parlamentima, da ne idem dalje. Zar im nisu oprostili? Ako i jesu, dali su to i rođaci žrtava učinili? Oprostiti a ne zaboraviti su dva kontradiktorna pojma koji se u praksi isključuju. Ne zaboraviti uopće nije diskutabilno, jer zaboraviti nešto može samo čovjek oštećena mozga, ili vrsta nesposobna učiti od povijesti (to su, nažalost, praktički sva ljudska društva). Daklem, postavljeni zahtjev koji se ustrajno ponavlja ali se u praksi praktički nikad ne primjenjuje, nije drugo negoli odraz licemjerja religije koja ga postavlja, odnosno ljudi koji bi trebali slijediti ga.“, (citat iz teksta koji čeka objavu)

        Takozvana „Crkva u Hrvata“ – kako se voli nazivati – ima blagonakloni stav prema NDH i ustaškim zločincima, što je dokazivala još od poratnih vremena omogućavajući njihov bijeg preko tzv. „štakorske veze“ (gdje je bitnu ulogu igrao „Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima“ u Rimu), do dana današnjeg. Čak i ljevica zamućuje stvar, spominjući neke svećenike „ovakvih“ i neke „onakvih“ svjetonazora, izbjegavajući globalni sud, jer je stvar više nego jasna. Nisu tu važni „neki“, već jasni i nedvosmisleni stav Crkve koja nije javno osudila NDH, zločine u njoj, zločince koji su ih vršili, i vlastite pripadnike koji su to podržavali (neki i sami učestvujući u njima). Ne treba spominjati prisustvo visokih prelata na bleiburškim misama, niti odustajanje kardinala Bozanića na pola puta do Bogdanovićevog „Kamenog cvijeta“, ni odsustvo javne osude svojih najviših pripadnika koji drže mise za Pavelića i javno se pozitivno izražavaju o ustaškoj paradržavi,… Bitan je tu stav institucije kao cjeline, koji nikad nije javno i jasno definiran, krijući se iza Stepinca, osobe navodno bezgriješne, podignute isključivo na status žrtve komunista, unatoč jasnim povijesnim činjenicama (jeli spasio dva ili trideset Židova ili Srba, služeći vlast koja ih je na tisuće ubijala, ništa ne mijenja na prosudbi njegove ličnosti. Uostalom, bio je osuđen, pa protjeran u Krašić, a nudio mu se i odlazak iz zemlje – te se ni na koji način nije mogao žaliti u odnosu na sudbine žrtava režima kojemu je služio, a koje poput njega ne bijahu u „božjoj milosti“). „Crkva u Hrvata“ ima izrazito „pokerašku facu“, koju – prilagođavajući se različitim sustavima – pokazuje javnosti. Sistemi se mijenjaju, ali momci u fašničkim, ženskim haljinama, su vječni, neprestano se motajući po prijemima, ispijajući koktele i snishodljivim osmjesima mameći milost vladara. To što je u Trećem Reichu postojao marginalni antifašistički pokret Weiße Rose, čiji su članovi povješani, ne može promijeniti njegovu sliku kao zločinačke države, kao što nevine žrtve likvidirane u postbleiburškim zbivanjima ne utječu na povijesni sud o karakteru ustaškog režima. Jednako tako ni izvjestan broj poštenih svećenika u okviru „Crkve u Hrvata“ ne može promijeniti globalni sud o karakteru te organizacije, s tim što je jedan Martin Luther imao snage raskinuti s licemjerima (inaugurirajući hipokrizije nove vrste), a ovi to nemaju.

(Puljićevu sliku s Tuđmanom ili Šuškom zalud tražite ne netu, premda je isti bio 1990. godine od pape imenovan vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom, te je prilično nevjerojatno da se nije susretao s njima)

Pravi karakter hrvatske Crkve ilustrira kratka crtica o monsignoru Svetozaru Rittigu, župniku zagrebačke župe Sv. Marka, koji je odabrao stranu istinskih žrtava umjesto njihovih koljača, pridruživši se NOB-u:

„U četvrtak 21 srpnja navršava se 50 godina od smrti monsignora Svetozara Rittiga, karizmatskog župnika ove župe, koji je – rekao sam joj – ovdje „stolovao“ 24 godine pa sam došao zamoliti da misu na dan 50 godišnjice Rittigove smrti održi Rittigu u spomen. Časna se nakratko zamislila. Je li to možda onaj partizan? Da, uz mnogo drugog i partizan, antifašist. Mi njega ne volimo, a ne vole ga ni naši župljani. Zbog tog partizana i mise za njega uopće ne trebate u ponedjeljak ovdje tražiti župnika.“

Sad, ne vole li ga jer je Svetozar, ili stoga što je izabrao partizane umjesto ustaša (pretpostavljam, iz oba razloga), sasvim je svejedno. Misu koju će jedan od pripadnika vrha popovskih čankoliza držati za bleiburške „žrtve“, u sarajevskoj Katedrali Srca Isusova – ukoliko do nje dođe, a doći će – bit će pobjeda onih koji su je organizirali i koji je drže, a poraz grada i države koji će to dozvoliti. Namjesto da slavi čovjeka koji je s drugovima branio Sarajevo i dao život za njegovu, i slobodu njegovih građana, sada se pod prozirnom krinkom za navodne žrtve (i to u centru negdanje fašističke tvorevine) odaje počast (glorificira!) onima protiv kojih se borio, zahtijevajući da se njegova žrtva izjednači s likvidiranimzločincima. Naravno, perfidan je manevar Crkve, slizane s hrvatskim i hercegbosanskim profašističkim vlastima, da se misa ne održi u Mostaru ili u Širokom Brijegu, već u glavnom gradu BiH.

Nažalost, povijest pokazuje da korov brže buja od novih „Valtera“, pa ćemo morati još podosta pričekati da stasaju ljudi koji će „iščašenu povijest“ vratiti na pravo

mjesto. Među inim, i zbog nesposobnosti ljevice i istaknutih intelektualaca, koji si moguće utvaraju da će stvari promijeniti dobronamjernim, no krajnje nedjelotvornim porukama:

“…Stoga

Grobna tišina i teški muk

neka budu jedini glas

našeg dostojanstva.

Ostanimo mirni i tihi.

Budimo

ono što jesmo:

ljudi mira i istine.

Grobnom šutnjom

Recimo svoje NE:

NE – slavi zločina.

NE – poticanju novog ZLA…”

Uglavnom su i Židovi, “grobnom tišinom i teškim mukom”, “mirni i tihi” pred plinskim komorama i jamama, rekli svoje NE! Njih cirka 6 milijuna (jadno je da su kao narod zaboravili vlastitu prošlost, svodeći je na komemoracije, a ne na praktično djelovanjen slijedom njenih pouka). Tihi i mirni, kao ovce pred klanje. Ne, griješim – pa i one bleje prije noža na svom vratu!

        To je suštinska greška uglednih lijevih, antifašističkih intelektualaca, i stranaka lijevo orijentiraih – nedjelotvornost! Jebe se koljaču, ili potencijalnom koljaču, za našu tišinu. Tim efikasnije, bez suvišne galame, oni će – kad svane cajt (a samo notorne budale tisućljećima ponavljaju “nikad više!”, vjerujući u iluzije) obaviti svoj posao. Ako im se to “mirno i tiho, grobnom tišinom i teškim mukom” dozvoli. U protivnom ćemo bijegom morati spašavati vlastite živote. Čudo jedno da nisu partizani “mirno i tiho, grobnom tišinom i teškim mukom” pobijedili fašiste! Treba li čekati prvi, ili prvih stotinu, ili prvih nekoliko tisuća prerezanih vratova da pamet iz guzice dospje tamo gdje joj je mjesto? Da, da, da,… – neće tako biti! Pa samo čekajte: “mirno i tiho, grobnom tišinom i teškim mukom”! Tako je razbijena i bivša država, zar ne? Jasno je da se svako djelovanje zbiva u kontekstu prilika koje ga jedino i omogućuju. Danas one nisu takve da bi omogućile drukčije doli „demokratsko“ svrgavanje fašista i nacionalšovinista s položaja, na koji su došli kombinacijom sile i njome induciranog odabira naroda. Svakako podržavam mirne proteste, ponavljajući

iznova: ukoliko se ne nađe djelotvorni način obračuna s fašizmom, neofašistima, njihovim zagovaračima i jatacima – bilo oni pojedinačni ili institucionalni, poput vlada i crkava – „badava vam trud svirači“. Jest’ da „um caruje a snaga klade valja“, ali samo u poslovici! I na kraju, hoće li ikada Sarajevo, i bezbrojni gradovi širom bivše države, smoći moralne snage ponoviti riječi njemačkog oficira, iz filma „Valter brani Sarajevo“:

Ladislav Babić
magazinplus.eu

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh