Ladislav Babić: U se, na se i poda se (Prvi dio)
Što onda realno uzdiže čovjeka od svijeta iz kojega je izniknuo i čijih se osobina još pridržava u prilagođenoj formi? Upravo ono što idealisti ističu kao primat a što svojim životima realno negiraju, a razvilo se evolucijom materije kao njen najviši stupanj. Ljudski duh (duhovnost kao takva nikakve veze nema s religijom, sem kao svojim zastranjenjem), prvenstveno realiziran kroz kulturu u najširem smislu shvaćenu (kao jedinstvo znanosti, umjetnosti, etike, morala, religije i svih onih ispoljavanja ljudskosti koje ne proizlaze iz njegove tvarne osnove i potrebe, ali počivaju na njoj.). Najveći zagovaratelji duhovnog primata nad materijom (i nezavisnog od nje) su ljudi koji vise po supermarketima slijedeći nagone opće potrošačke groznice, dok u prosjeku čitaju dvije-tri knjige godišnje (moguće tek telefonski imenik i vozni red)! Pogrešno bi bilo shvatiti da su zadovoljenja bazičnih – kao intrinsičnih svakom ljudskom biću – i sekundarnih, duhovnih potreba striktno razdvojeni, jer se socijalizacija ljudi zbiva upravo umotanih (još uvijek) u njihovu „biološku odjeću“, ali je jednako jasno da je bez namirenja prvih, čovjek tek potencijalni, prijevremeni leš – nesretnik lišen mogućnosti ispoljavanja skrivene ljudskosti, sem primitivnog nagona za preživljavanjem, karakterističnim svakom živom biću. Govoreći o primitivnim nagonima misli se na prvobitne, a nipošto na njihovo omalovažavanje:
„Moramo započeti s konstatacijom prve pretpostavke svake ljudske egzistencije, a prema tome i cijele historije, naime s pretpostavkom da ljudi moraju imati mogućnost da žive da bi mogli ‘stvarati historiju’. Ali za život su prije svega potrebni hrana i piće, stan, odijelo i još štošta drugo. Prvo historijsko djelo jest, dakle, proizvodnja sredstava za zadovoljenje tih potreba, proizvodnja samog materijalnog života, i to je uistinu historijsko djelo, osnovni uvjet cijele historije, koji mora biti ispunjavan svakog dana i svakog sata, danas kao i prije tisuću godina, da bi se ljudi samo održali na životu“, („Rani radovi“, Njemačka ideologija)
Mada se socijalna evolucija zbiva paralelno s borbom za biološki opstanak, ovo poslijednje je u osnovi tek odskočna daska za ono čime se čovjek počinje izdvajati od animalnih srodnika – duhovni (kulturalni) razvoj – neprestano podižući ljestvicu zadovoljenja primarnih potreba, što se odražava i na većoj posvećenosti njihovoj nadgradnji. Kako smo rekli da ekonomija u sebi objedinjuje sva tri laički izražena bitna principa održanja jedinke (potom i vrste u cjelini), jasno je zašto je Marx prvenstveno obratio pažnju na nju, dok svaku kritiku kako je to učinio jednostrano svakodnevno demantiraju televizijske vijesti, u prve minute stavljajući upravo one iz ekonomije. Kultura dolazi na kraju, tek prije sporta i prognoze vremena – najbolji dokaz hijerarhije ljudskih potreba i redosljeda njihovih zadovoljavanja.
U našoj percepciji to znači da su privrženici potrošačkog društva prvenstveno orijentirani na snabdijevanje „tvarima“ iz megacentara ali ne i knjigama iz knjižnica. Praktične sljedbenike „tvarne“ koncepcije materijalizma, unatoč svom zaklinjanju u duh i duhovne vrijednosti kao primarne, možemo smatrati (uvjetno rečeno) „nižom vrstom“ na nekoj imaginarnoj ljestvici socijalne evolucije. I tu ih čekam! – jer će naprosto objektivnu konstataciju proglasiti rasističkom, smatrajući se u smislu socijalne evolucije ravnopravnima svakom članu vrste. Upravo oni koji u ekonomiji negiraju svaku vrstu ravnopravnosti ljudi u potrebama i njihovom zadovoljenju, pristajući jedino na jednakost šansi da ih ostvare (sasvim iluzorna pretpostavka, jer ljudi različitih sposobnosti – od fizičkih do mentalnih – ni u snu ne mogu imati jednake šanse za bilo što!). E, pa vodeći se njihovom zastranjenom logikom razmišljanja, a u kontekstu moje ranije tvrdnje, i njima je onda evolucija pružila „jednake šanse“ – tko im je kriv što ih nisu iskoristili u smislu kakvom takav zaključak primjenjuju na socijalni status ljudi sasvim prosječnog ili podprosječnog životnog standarda! Ovaj autor je već pisao o populizmu kao izrazu koji u politici izričito kontrira iskonskom značenju pojma demokracija: „Populisti su shvaćeni kao neozbiljni fantasti koji vlastitog probitka radi podilaze narodu, obećavajući mu brda i doline – neostvarive stvari.“. Nije li čudno da zagovaratelji jednaki šansi u ekonomiji prešućuju da se tu onda radi o „ekonomskom populizmu“– floskuli koja temeljem neprihvatljivih premisa („jednakost“ šansi ljudi koji nemaju ni bioloških, ni socijalnih, ni psihičkih, ni obrazovnih preduvjeta za to) kao zmija noge skriva rezultat: apriornu nemogućnost postizanja ma i prispodovivog materijalnog standarda. Dakle, se kvazijednakost šansipostulira kao krinka za pravdanje i bezobzirno ostvarenje vlastitih interesa. Kao, svi lavovi su isti, ali to što nemaju istu mogućnost ćopiti antilopu jebe nam se na isti način kao i za položaj svjetske sirotinje! Nit’ su lavovi isti, nit’ ljudi imaju jednakost šansi za ostvarenje još jedne floskule – „američkog sna“, koji ogromnoj većini nije više od pukog sna. Koji sanjanju natjerani na drijemež moždanih funkcija od dovoljno inteligentnih za vlastitu realizaciju spominjana tri osnovna animalna principa, koji jednako ostaju animalni, doduše u „profinjenijoj“ (nehumanoj) ljudskoj perspektivi i izvedbi.
Kapitalizam je zasigurno bolji od prethodnih društveno ekonomskih sustava (pa i verzija „realsocijalizama“), nitko to ne dovodi u pitanje – kao što je doživotni zatvor bolji od smaknuća, ali samo bolji a ne i dobar! – i u trenutnoj etapi socijalnog uspona vrste još joj uvijek, ali sve manje pristaje. Čovjeku koji se od darvinističkog popeo tek do socijaldarvinističkog stvora, svakako odgovara socijaldarvinistički svjetonazor. Ljudi historijski teže boljemu, a to premnogi nisu sposobni shvatiti. Dvije su bitne karakteristike socijalizma: da je bolji za većinu ljudi, i da je povijesna a ne sutrašnja opcija. Diluvijalci to ne mogu intelektualno ni humanistički provariti, baš kao nekoć feudalni kmet budućnost u kojoj će jednom biti posjednik zemlje (ima li novaca kupiti je), jer oni prilježno rade na „u se, na se i poda se“ opciji – iskorištavajući druge ljude u tu svrhu. Humanizacija ljudskog bića ne ogleda se u ekonomskim uspjesima i porastu BDP-a, jer to samo govori da je „lav“ našao povoljnije lovište za zadovoljavanje prvenstveno bazičnih potreba. Koje je – napose vladajuća elita – spreman i silom (policija, vojska) štititi na račun kulturalnih vrijednosti. Primjerice, u „komunjarskoj“ Račanovoj vladi (ni blizu komunizmu ili socijalizmu, a tek nazivno socijaldemokratskoj) izdvajanja za kulturu su iznosila 1.2% BDP-a, da bi 2015. godine (Karamarko) bila svega 0.49%, a danas (Plenković) iznose 0.91% (za obranu 1.32%, s težnjom prema 2% što zahtjeva NATO). Što se tiče udjela vojnog proračuna u BDP-u zemalja svijeta indikativna je tabela, odnosno slika na ovom linku. Iz godine u godinu se apsolutne brojke izdvajanja za naoružanje povećavaju, jer je ljudski rod ušao u začarani krug iz kojeg ne može naći izlaza; svi se osjećaju uzajamno ugroženima i svi navodno izdvajaju za obranu. Širom svijeta se vode „obrambeni“ ratovi, a napadača ni za lijek!
„Izgubljenost u postojećem za volju postojećega (= golog samoodržanja), bez obzira kako se ona manifestirala (a naročito u svojim degutantnim i antihumanim oblicima koji izazivaju gađenje i samogađenje), nije naravno i ne može biti čovjekova veličina. Najmanje pak, ako s tog stanovišta želimo još i — filozofirati (ili »umjetnički« stvarati)!“, (M.Kangrga, „Zbilja i utopija“ )
Spominjanim diluvijalcima nedostaje svaki osjećaj gađenja nad samim sobom i pizdarijama koje svakodnevno rade. Oni ga kompenziraju namećući stav da je društvo tek skup pojedinaca predodređenih brinuti isključivo za sebe, a ne društvenih bića s odgovornošću i za zajednicu kojoj pripadaju. Ljudi većma nisu sposobni sagledati cjelinu povijesnog vremena, jer se samo u tom kontekstu mogu shvatiti kolektivne težnje i stremljenja. Njihovo sagledavanje staje na „sada“, te su nesposobni sami sebe vidjeti u pravom svjetlu, i kome su se klanjali jučer. Doista žive u „najboljem od sviju svjetova“– jedni zbiljski, pa ga ni ne mare napustiti, a drugi pak u svjetovima mašte koje im dočaravaju oni prvi. Relativno malobrojni se mogu pozicionirati u povijesni kontekst ljudskog razvoja, a poznato je da samo nezadovoljnici mijenjaju i pokreću svijet.
Koliko je rečeno neshvatljivo balkancima desetljećima inzistirajućima da žive na teritoriju svoje mašte a ne na Balkanu, prepariranima mržnjom prema narodnim herojima čije biste dinamitiraju ili kradu pred nosom policije nasred selendre koju zovu metropolom, a kamoli sposobnih podići spomenik materijalistima, komunistima i „boljševicima“ (s kojima su očito održavali zagrobne veze!) Marxu i Engelsu, dovoljno govori primjer zemalja koje – doduše – baš i nisu „zemlje proleterske“, ali imaju kulturu nedostajuću nekim paradigmatskim tipovima: „Priznajem, mene je sramota potpisati se pod neke pizdarije,…pa svoje komentare lansiram anonimno“ (kako se nigdje ne potpisuje, a ne samo pod „pizadirje kojih ga je stid“, izgleda da baš nema što pametno reći. Nevjerojatni moralni credo!). Slike govore više no tisuću riječi, kaže se, ali ne i zaglušenima kakofonijom mržnje u svojim glavama:
Marxova bista na londonskom groblju
Spomenik Karl Marxu i Friedrichu Engelsu, Alexanderplatz Berlin
I kapitalizam može poučiti o kulturi. Odrasli pak isključivo na onoj potrošačkog tipa, tumarala kaosima svoga duha, buđelar u džep, vrećice u ruke i – marš u šoping, demonstrirati „primat duha nad materijom“!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
