Tričetvrt stoljeća povratka u budućnost
Ne volim ni jednu državu; ni bivšu, ni ovu čiji sam državljanin, pa ne vidim zašto bi bilo koja bila izuzetak. Ali, priznajem da u pogledu etike, pravednosti i humanizma postoje bolje i gore države, pa je sasvim ljudski da pojedinci – mogu li to – streme živjeti u onoj boljoj, što nipošto ne znači da je vole ili moraju voljeti. Voljeti mogu roditelje, braću i sestre, djecu, ženu, ljubavnicu i još ponešto ljudi (intenzitet ljubavi prema kojima se razlikuje, a sasvim je druga stvar vole li oni mene), ali mase – neorganizirane ili organizirane po „krvnim zrncima“, rasi, kulturi, vjeri, političkim pogledima, svjetonazorima, državljanstvu i inim, humanistički sasvim nebitnim karakteristikama – zasigurno ne volim, a niti mrzim. Što ne znači da neke među tim kategorijama ne poštujem više od drugih, ali ljubav je u najdubljem iskonskom smislu emocionalna kategorija koja se odnosi na veze između pojedinaca, a ne pojedinaca i masa, a još manje jedinki i apstraktnih kategorija. Uglavnom bi to trebao biti obostrani odnos, čime odmah upadamo u paradoks tvrdnjom da volim „svoj“ narod (prihvaćam postojanje naroda kao entiteta u nastajanju, ali više od priznavanja realnosti ne mogu računati na mene), jer – voli li on (primjerice, nekoliko milijuna ljudi) i mene? Svatko razuman zaključit će da je to budalaština, a čim se takozvana ljubav svede na jednostran odnos, onda to nije prava ljubav, već platonska – bilo prema osobi ili masi koja ju ne uzvraća. Duboka privrženost ili prijateljstvo nešto je sasvim različito od ljubavi kao najdubljeg individualnog emocionalnog doživljaja. Kažem li da volim košarku, to je po suštini i dubini posve različito ustvrdim li kako volim Valeriju, što postaje potpuna realizacija ljubavi ako je uzvraćena. Pošto se često uz ljubav prema „domovini“ (kojoj: Jugoslaviji ili novonastaloj; što ćemo s dvostrukim i višestrukim državljanima?) vezuje i dičenje njome, nema nikakvog razloga da se ponosim bilo kojim državnim entitetom. Kad vjernici dođu tamo gdje očekuju da će doći, nek’ pronađu mog pradjeda i priupitaju ga koliko je volio i koliko se ponosio s državama u kojima je živio – Austro-Ugarska, Država SHS, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, NDH, DFJ, FNRJ, SFRJ, RH – ne mičući se s mjesta, pa će ih možda odgovor prosvijetliti na „onom svijetu“, kad već na ovom žive u mraku. Kako je sve u životu (na svijetu) relativno, mogu se javiti tisuće opovrgavatelja mojih tvrdnji, posebno kažem li da ne vjerujem u „vječnu ljubav“, sem ako partneri – poput Romea i Julije – na vrijeme napuste ovaj svijet, prije no su svoj odnos na bilo koji način ukaljali. No, sve je to ljudski, ne poričem.
Sad, kad smo raskrstili s mojim shvaćanjem ljubavi, mogu se vratiti navodnoj ljubavi prema narodu i državi (kojoj: Austro-Ugarskoj, Jugoslaviji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji,…?). Navršava se tričetvrt stoljeća od 2.zasjedanja AVNOJ-a i 1.zasjedanja ZAVNOBIH-a (u kontekstu teksta, od svih zasjedanja antifašističkih vijeća bivše države ovdje me jedino ona zanimaju):
„25.11.1943. god. u Mrkonjić Gradu održano je 1.zasjedanje ZAVNOBIH-a. Tada su se prvi put u historiji BiH zajedno sastali predstavnici srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda koji su se u dugogodišnjim borbama borili protiv zajedničkih neprijatelja. U glavnom dokumentu ZAVNOBIH-a istaknuto je da narodi BiH stvaraju zajedno sa ostalim narodima Demokratsku Federativnu Jugoslaviju slobodnih naroda. Jedino političko tijelo naroda BiH bio je ZAVNOBIH. Kroz to tijelo narodi BiH su htjeli da njihova zemlja ne bude ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska“:
„Danas Narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.“
Ove odluke potvrdilo je 2.zasjedanje AVNOJ-a četiri dana kasnije, a bile su proširene deklaracijom o pravima građana BiH donijetom na 2.zasjedanju ZAVNOBIH-a, dokumentom koji je davno prije mnogih suverenih država prejudicirao prava građana o kojima širom čovječanstva premnogi i danas mogu tek sanjati. Deklaracija, donijeta u jeku NOR-a, praktički je sasvim podudarna s četiri godine kasnije usvojenom UN-ovom Općom deklaracijom o ljudskim pravima. Osuvremenjena odluka iz Mrkonjić Grada zahtijevala bi predefiniciju Muslimana u Bošnjake, odnosno još radikalnije – ali na tragu ishodišne odluke – suvremeniji izraz usklađen s modernim shvaćanjem ljudskih prava, koji će premnogima biti mrzak:
BiH nije ičija doli njenih državljana zbratimljena zajednica, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih građana.
Do zadnjeg Mongolca ili Aboridžina koji je moguće njen državljanin. Ali tako izmijenjeno načelo vrijedi (točnije, trebalo bi vrijediti!) ne samo za BiH, već sve države svijeta dovoljno zrele da koncept nacionalne zamijene onim građanske države, u postojećim političkim okolnostima samo etapom do objedinjenog čovječanstva bez državnih granica na planeti, i bez neljudskih granica u umovima njenih žitelja. Kako je to u ovom času tek SF, utopizam za „konzerve“ a utopija kojoj streme napredni ljudi, ostanimo u našem vremenu. Spomenuta tvrdnja shvaćena suštinski znači da, primjerice, Hrvatska nije država isključivo Hrvata već svih njenih državljana; da Vukovar, Srebrenica ili Banja Luka nisu hrvatski, bošnjački ili srpski gradovi, već pripadaju svim stanovnicima, uključujući i doseljene Eskime koji tamo žive.
Da se vratim subjektivnoj „ljubavi“ prema ovoj ili onoj, ovakvoj ili onakvoj državi, točnije prema prosudbi njenih ishodišnih aksioma (ne samo Ustava) na kojima je konstituirana. Već ratni dokumenti zasjedanja pojedinih Zemaljskih antifašističkih vijeća, kao i potonji principi koje je federalna država usvojila (socijalizam, ravnopravnost naroda, bratstvo među narodima i ljudima, samoupravljanje, jezična politika, nesvrstanost, miroljubiva koegzistencija,…) pokazuju moje opredjeljenje, i u tom smislu sam „jugonostalgičar“ (a kako je nostalgija prvenstveno individualni doživljaj, nema toga tko bi je mogao zabraniti, a u skladu sa slobodom govora na koju se sve (kvazi)demokracije listom pozivaju niti spriječiti njeno javno izražavanje) u obliku svjesnosti da povratka na staro nema, ali podjednako u obliku očekivanja da je aktualno stanje tek dionica na putu humanizacije postojećih sistema, oblika vladavine, država i čovječanstva u cjelini. Sve to s ljubavlju nema veze, već samo s racionalnom, humanističkom procjenom stanja. Daklem, u svakom pogledu dajem prednost idejama vodiljama propale države u odnosu na ma koju novonastalu u regiji. Dakako da se urušila, jer se svi navedeni principi nisu doslijedno provodili, a na valu uskrslih nacionalizama novonastale tvorevine vjerojatno neće tako brzo propasti (osim u slučaju globalne kataklizme, koju – iskreno rečeno – slijedom autističnih političkih poteza državnih „pastira“ koje „ovce“ slijepo slijede, očekujem). Naprosto, na takvom smo stupnju (socijalne) evolucije.
Nostalgija je sasvim legitimna (mada me pripisivanje sličnih atributa mojem opredjeljenju apsolutno ne zanima). Jugonostalgija je ustvari nada u bolji svijet, baziran na humanističkim principima posve različitima od prevladavajućih u surovim kapitalističkim uvjetima gdje cvjeta bezobzirna kompeticija, predatorska grabež materijalnih dobara, gdje cvjetaju nacionalizmi izrađajući se u šovinizam i jačajuće neofašističke tendencije, gdje lažne vijesti već idući dan pravdaju vojne intervencije, gdje ljudi čame bez opravdanih presuda u najgnusnijim tamnicama izloženi mučenjima, a glad oduzima živote onih koji su uspjeli preživjeti krhotine granata, bombi, raketa i mitraljeske rafale. U kontekstu zbivanja proteklih decenija i urušenih odnosa među nekadašnjim „bratskim narodima“, svako očekivanje njihova ponovnog okupljanja u zajedničku državu ovaj čas je pusta, neutemeljena fantazija. Takvi nostalgičari (1, 2, 3, 4, itd) – ne retro već avanziranog, humanističkog tipa, smješteni u prerane povijesne okvire – nastoje održati sjećanje na pozitivne pomake u povijesti (uključivo zasjedanja Zemaljskih antifašističkih vijeća naroda propale države) kao iskru svjedočeću da nada nije zauvijek iščezla u mračnim zakucima Pandorine vreće. Naravno, daleko sam od uvjerenja da će većina još uvijek živućih bivših državljana bivše Jugoslavije (a kamoli rođenih u novim uvjetima) uopće shvatiti o čemu govorim, s obzirom da se više „sjećaju“ „blagodeti“ k.u.k monarhije ili Osmanskog carstva, iz kojih su im preci gledali – a potom to i učinili – pobjeći glavom bez obzira, negoli pozitivnih stvari bivše države koja je sasvim iščezla iz njihova pamćenja. Ali, mada je pamćenje „pisano na vodi“, dokumenti su ipak na trajnijem materijalu otvoreni nekim bistrijim potomcima, koji će ispravno procijeniti današnjicu i prošlost, te u konotaciji s vlastitim vremenom zaključiti koliko su napredovali u ostvarenju ljudskosti, te koliko su im u tome pomogli principi vladajući u pojedinim etapama života njihovih predaka. U tom smislu, ovih dana nas sjećanje vraća tričetvrt vijeka u još neostvarenu budućnost.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
