U petak, 10. decembra ove godine, uručena je Nobelova nagradu za mir novinarima Mariji Ressa s Filipina i Dmitriju Muratovu iz Rusije (ha!). Norveški Nobelov odbor (često kritiziran radi dodjele ovog priznanja) nagradio je njihovu borbu za slobodu izražavanja, navodeći da je od vitalnog značaja za promicanje mira:
“Besplatno, neovisno i činjenično novinarstvo služi za zaštitu od zloupotrebe moći, laži i ratne propagande… Bez slobode izražavanja i slobode tiska, bit će teško uspješno promicati bratstvo među narodima, razoružanje i bolji svjetski poredak”,
rekla je Berit Reiss-Andersen, predsjednica norveškog Nobelovog odbora, navodeći da je njihova borba za slobodu izražavanja od vitalnog značenja za promicanje mira. Malo tko je ikada čuo za rečene novinare, i rijetki se pitaju zašto je nagrada zaobišla novinara širom svijeta poznatog po svome radu i progonu kojem je izložen već više od deset godina, zbog promicanja istine – mnogostruko značajnijeg po mir u svijetu od djelovanja nagrađenih novinara. Riječ je o Julian Paul Assange-u, mnogostruko nagrađivanom australskom novinaru, uredniku, izdavaču i aktivistu, osnivaču WikiLeaksa godine 2006. Od tada WikiLeaks objavljuje godišnje više od sto tisuća tajnih dokumenata koji direktno optužuju SAD za prikrivene aktivnosti širom svijeta, od ratova do špijuniranja najviših državnih rukovodilaca svojih zapadnih saveznika, no oni se odnose i na kriminalne aktivnosti niza drugih država.
Takva aktivnost uzbunila je američku vladu, i ona započinje nesmiljeni rat protiv Juliana, WikiLeaksa i njegovih izvora informacija (poznati su primjeri Chelseae Manning – Bradley Manning, prije promjene spola – kao i Edwarda Snowdena kome je organizacija pomogla u bijegu pred američkim vlastima), takozvanih „zviždača“. Iako WikiLeaks i dalje djeluje, jer pravnici ne mogu pronaći argumente da to radi protiv američkih zakona, vlasti gledaju na svaki način otežati njegov rad, prisiljavajući financijske organizacije da im blokiraju donacije i provedu financijske blokade (donekle sličan progon doživljavao je i „Feral Tribune“, sve do svoje propasti), Assange im je prva i najvažnija meta. Stoga su iskoristili, godine 2010-te, kad počinje njegov progon, optužbu švedskih vlasti za navodno silovanje dvije žene, što se pokazalo neistinitim, te je već iste godine oslobođen optužbi, no je – vjerojatno na pritisak američkih vlasti – ponovno pokrenut postupak.
Iste godine predao se londonskom Scotland Yardu, te su britanske vlasti protiv njega započele postupak oko izručenja Americi. Iskoristivši, poslije polaganja kaucije, mogućnost obrane sa slobode, sklonio se u ekvadorsku ambasadu zatraživši azil, bojeći se izručenja u SAD, nakon što je Švedska odbila dati diplomatske garancije da, nakon eventualnog tamošnjeg suđenja, neće biti izručenja. Švedska je 2019-te odustala od progona, a ekvadorske vlasti su povukle dozvolu za azil i predale Julijana Britancima. Utjecaj Amerike vidljiv je iz činjenice, da je na dan skidanja azila Assangeu, MMF odobrio Ekvadoru kredit od 4,2 milijarde dolara!
„Bivši predsjednik Ekvadora Rafael Correa, koji je donio odluku o dodjeli azila Assangeu 2012. godine, osudio (je) postupke svog nasljednika (Lenin Moreno), nazvavši ga ‘najvećim izdajnikom u povijesti Latinske Amerike. On je doveo u opasnost život Assangea i ponizio je Ekvador. Ovo je svjetski dan žalosti’, dodao je Correa“
U Velikoj Britaniji
„proglašen je krivim za kršenje Zakona o jamstvu i osuđen na 50 tjedana zatvora. Vlada Sjedinjenih Država otpečatila je optužnicu protiv Assangea, u vezi s curenjem podataka koje je pružio Manning. Vlada Sjedinjenih Država je… dodatno optužila Assangea za kršenje Zakona o špijunaži iz 1917. godine . Urednici iz novina, uključujući The Washington Post i The New York Times , kao i sloboda tiskaorganizacije, kritizirale su vladinu odluku da optuži Assangea na temelju Zakona o špijunaži, okarakterizirajući je kao napad na Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Država , koji jamči slobodu tiska. 4. siječnja 2021., okružna sutkinja Vanessa Baraitser presudila je protiv zahtjeva Sjedinjenih Država za izručenjem i izjavila da bi to bilo “opresivno” s obzirom na njegovo mentalno zdravlje. 6. siječnja 2021., Assangeu je odbijena jamčevina, čekajući žalbu Sjedinjenih Država. Britanski žalbeni sud je 10. prosinca 2021. presudio da Assange može biti izručen SAD-u kako bi se suočio s optužbama.“
U najkraćim crtama takav je opis Assangeova stradanja u zadnjih jedanaest godina.
„Slučaj je, međutim, daleko od kraja. Assange se sada može žaliti na prvotnu presudu kojom su odbačene njegove tvrdnje da je izručenje suprotno njegovom pravu na slobodu govora i da nije u skladu s Ugovorom o izručenju. Također je moguće da bi Assange mogao osporiti najnoviju presudu na Vrhovnom sudu. Michelle Stanistreet (glavna tajnica Nacionalnog sindikata novinara) je izjavila:
‘Slučaj protiv Juliana Assangea izaziva najveću zabrinutost oko slobode izražavanja. Ako dopustimo da se razotkrivanje nepravde kriminalizira, bit će narušena temeljna provjera prekoračenja izvršne vlasti – na štetu svih nas.'”
Prvi puta je i specijalni izvjestitelj Ujedinjenih nacija za torturu, Nils Melzer – u intervjuu švicarskom portalu „Republik“ – progovorio o otkrićima u slučaju osnivača WikiLeaksa (naš jezik, engleski, njemački):
„Ovaj slučaj spada u moj mandat na tri različita načina. Prvo, Assange je objavio dokaze sustavnog mučenja. Ali umjesto odgovornih za mučenje progoni se Assange. Drugo, on je sam maltretiran do točke nastanka simptoma psihološkog mučenja. I treće, uskoro će biti izručen zemlji u kojoj su ljudi poput njega zatvoreni u zatvorske uvjete koje Amnesty International izjednačava s mučenjem. U osnovi, Julian Assange otkrio je slučajeve mučenja, sam je bio mučen i u Sjedinjenim Državama bi mogao biti mučen do smrti. Kako slučaj poput ovog spada u područje moje odgovornosti? Naime, slučaj ima simbolično značenje i tiče se svakog građanina svake demokratske zemlje.“
Česte su opravdane kritike na koruptivno i neučinkovito hrvatsko pravosuđe, međutim – treba biti jasan. To nije isključivo karakteristika hrvatskog pravosuđa, već je u slučajevima političkih i procesa koji dezavuiraju kapitalistički sistem, kao i korupciju u vrhovima vlasti, karakteristika upravo tog sustava. Ne potvrđuje li to slučaj Assangea koji se povlači više od desetljeća, korišćenjem kojekakvih trikova i nezakonitih postupaka vlasti (primjerice, ključni svjedok u Assangeovom slučaju priznaje laž u optužnici [1], CIA je razmatrala nezakonite postupke – sve do ubistva – za kriminalizaciju Assange-a [2], namještena optužba za silovanje [3], itd) ili – recimo – dugogodišnje držanje zatvorenika u neljudskim uvjetima i pod mučenjima, bez podizanja optužnice, u Gauntanamu. Pri takvim postupcima, pokazalo se, zapadne vlade su međusobno dobro ulančane u zaštiti nedemokratskog, kapitalističkog sistema i njegovih dužnosnika, koristeći kombinaciju tajnih i legalnih djelovanja u spriječavanju objavu istine. Pod američkim patronatom i prvenstveno u skladu s njihovim interesima, pospremajući pod tepih čak i djelovanje protiv vlastitih funkcionera i države, ne libeći se kršenja najviših zakona. Kako međunarodnih, tako i vlastite države. Riječi transparentnost postupaka naprosto su meka za naivneže, jer je transparentno samo ono što vlade odluče da je primjereno za javnost, mada stalno ističu legitimitet vladanja u njeno ime. U slučaju Assangea krši se prvi amandman američkog Ustava (tzv. „Povelja o pravima“ – „Bill of Right“, na snazi od 1791. godine) koji osigurava slobodu govora i medija:
„Kongres neće donijeti nikakav zakon koji ne poštuje vjersku zajednicu ili zabranjuje njeno slobodno ispovijedanje; ili ograničavanje slobode govora ili tiska; ili pravo ljudi da se mirno okupljaju i da mole Vladu za ispravku pritužbi.“
Među suvremenim međunarodnim dokumentima obuhvatnija je „Opća deklaracija o ljudskim pravima“, usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. decembra 1948. godine. U člancima 18. i 19. ona govori praktično isto što i prvi amandman američkog Ustava, a u tome je slijedi i „Evropska konvencija o ljudskim pravima“ u člancima 9. i 10.:
Članak 18.
„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici sdrugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima.“
Članak 19.
„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. To pravo obuhvaća sloboduzadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka te slobodu traženja, primanja i širenjainformacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez obzira nagranice.“
Zamijetimo, ironično ako ne i namjerno, perfidno preklapanje zbivanja. Na isti dan – Dan ljudskih prava – kada je britanski sud odlučio da se novinar Assange može izručiti SAD-u, uručena je i Nobelova nagrada za mir dvojici novinara! Ne ulazeći u doprinos miru i ljudskim pravima dvojice nagrađenih – mnogo manji od Julijanovoga – oni očito nemaju onu vrstu ljudskog dostojanstva da upravo zarad progona kolege po struci (kojega, ako se izruči SAD-u, čeka kazna od 175 godina zatvora, koju će – prema „dobrohotnim“ obećanjima američkih vlasti – moći izdržavati u Australiji), iz protesta odbiju ili vrate nagradu. Poput Sartrea ili Christine Doctare, primjerice. Istina, u svijetu su se održavali protesti, kako novinara tako i ljudi iskreno zabrinutih za ograničavanje „garantiranih“ ljudskih sloboda, potpisivale peticije, pisali tekstovi osude američkih vlasti i podrške Assangeu, ali sve to nije pomoglo pred umreženom snagom kapitala i šutnjom većeg dijela javnosti.
Tokom ljudske povijesti živjelo je više od sto milijardi ljudi, od kojih pamtimo tek neznatni dio, a još neznatniji po svojim humanističkim principima i djelovanju. Svi naši suvremenici mogli bi teorijski (analizom DNK) tražiti svoje pretke sve do Adama i Eve, odnosno (barem Evropljani) – da budemo ozbiljniji – do „Sedam Evinih kćeri“. Tko još plače za precima od prije jednog stoljeća, a kamoli za onima kojima se svaki trag gubi u maglama prošlosti? Ni imena im ne znamo. Tako će i šutljiva većina završiti kao hrpa kostiju, pobacanih iz svojih grobnica (ako su ih imali) u zajedničke, neobilježene jame, bez ikakvog traga – osim potomaka koji za njih ni ne znaju – da su ikada bitisali na svijetu. Sjećanje na Juliana Paul Assange-a, međutim, živjet je vječno (posebno kad pobijedi neizbježna revolucija koja će zbaciti postojeći sistem) među ljudima koji znaju poštovati i odavati počast suvremenicima koji se, uz lične žrtve, bore za prava danas postojećih ali povijesno anonimnih, jednako šutljivih bića poput kostiju predaka. Nije li ironično da jedna od država njegovih najvećih progonitelja na svom grbu ima latinsku frazu „Sic semper tyrannis“ (tako uvijek s tiranima), a i jedna američka eskadrila je također koristi:
I, mada je direktor CIA-e nazvao Assangea „prevarantom i kukavicom“, a WikiLeaks “neprijateljskom obavještajnom službom”, Julian ima više hrabrosti no što će on, i šutljivi pratitelji njegova hoda paklom u vlasti kriminalnih vlada svijeta, ikada imati.
Prema najnovijim vijestima Assange je pretrpio blaži moždani udar, na mogućnost čega su već upozoravali njegovi pravobranitelji. Hoće li i on doživjeti sudbinu pravednika – od Isusa (i prije njega) naovamo – koje moćnici i gomila
žrtvuju rad svojih interesa ili indiferentnosti, dok ih poslije njihove smrti slave, klečeplazeći pred spomenicima njima u čast? Postavljaju li ljudi uopće pitanje zarad čega se jedan novinar bori, ne za sebe već za ignorante; zar mu ne bi bilo
jednostavnije brinuti svoju brigu i pustiti mnoštvo da „živi kako mu je suđeno“? Sve dok ne dozrije vrsta da izvrši inverziju stanja, i položaje assangea ovoga svijeta zamijeni s položajima naših tirana, teško je očekivati humanistički odgovor gomile na postavljeno pitanje. Do tada, poštenima ostaje nada da će orao, kad-tad, ispustiti svoj teret na pravom mjestu i po pravim ljudima. Posvuda po svijetu.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
