Tko i kamo nas kotrlja?
Sred pandemije koja širom svijeta bere svoj danak, iznenada se probudila savjest u ljudske vrste. Etika i moral frcaju iz tekstova laika i eksperata, od bešćutnika koje glad i umiranje od boleština (dok su drugi gladovali i drugi umirali) – ratove da ne spominjem – nisu dirali u tanane žice, koje su odjednom zavibrirale čim su se i oni osjetili ugroženima, sve do idiota pernarovske vrste koji se pobojao da mu bake i djedovi oduzimaju njegovo bogom garantirano mjesto paradigme idiotizma na ovim prostorima, koje – jelte – jedino živ može promovirati, a none i deke osjeća kao opasnost po svoju beznačajnu egzistenciju. Jer, virus ne bira po nikakvoj socijalno ustrojenim kriterijima, on ima samo jedan prioritet kojeg se drži „k'o pijan plota“ – važno je samo da si živo biće iz vrste Homo sapiens, pa ga čak ni mudrost kojom je vrsta obdarila vlastito ime ama baš ništa ne zabrinjava. Bulumenta pametnjakovića koji do pojave sasvim indiferentne prirodne pojave, koju goni u djelovanju tek vlastito očuvanje (ljudi bi rekli, korist) nisu ni pomišljali da mijenjaju svijet, odnosno nepravedne i nemoralne uvjete koji vladaju među njegovim „gospodarima“ kojima ustvari gospodare neki drugi gospodari, odjednom uvjereno tvrde: Svijet nakon ove pandemije neće više biti isti!
Sve u svemiru je dinamika, mijenja se iz sekunde u sekundu, pa poserem li se iza grma svijet također više nije isti. Daklem, stvar se svodi na to, da utvrdimo što pod „neće više biti isti“ pojedini analitičari smatraju. Za razliku od njih ja tvrdim da će promjene koje će se desiti, biti globalno tooliko beznačajne, da će svijet i dalje u osnovi ostati kakav i jeste, jer nije neki mikroorganizam na granici živoga i neživoga onaj koji bi morao mijenjati svijet ili potaknuti ljude da ga mijenjaju, već poticaj mora doći od čovjeka samoga. Ljudsko biće se uglavnom kroz svekoliku povijest samo prilagođava okolnostima, bilo prirodnim bilo onima koje izazivaju njegovi gospodari, stavljajući prešutni (često praćen i pendrekovskom i barutnom edukacijom neposlušnih) veto na promjene koje njima ne odgovaraju. Recimo, što se promijenilo propašću „realnog socijalizma“? Samo to da je kapitalizam koji ga je u osnovi i svojim desetljetnim pritiscima uništio, učvrstio svoju prevlast na svjetskom nivou. Propašću Sovjeta i njegovih trabanata, slomila se i socijalna država Zapada, jer „socijalizam“ – bio kakav bio – ipak je predstavljao ideološku prijetnju kapitalu, podržanu nuklearnom silom Sovjetskog Saveza. Čim je ta opasnost s Istoka iščezla, kapital je mogao nasputano stegnuti šake oko zapadnog proletera, prekonoć ga okruživši namjesto socijalnim kapitalizmom, haračećim neoliberalnoga tipa. Kapitalizmom, dakako. Drugim riječima, niz ideoloških pretpostavki koje su – bez obzira na njihovu praktičnu neostvarenost u „real socijalizmu“ – već same po sebi, s etičkog gledišta imale prednosti u odnosu na zapadnjačke ideološke premise, nisu prihvaćene, jer se kapital promijenio samo koliko je bilo potrebno, da bi nesmetano mogao nastaviti ubirati profit. Svjedoči tome i realno stanje, u kojem svega 1% stanovništva raspolaže sa 99% bogatstva koje krade od radnih ljudi.
Mnogi ljudi ne shvaćaju razliku između kapitala, kao novčane mase potrebne za neko ulaganje i kapitalizma kao društveno ekonomskog sustava. Još manje razumiju tekstove gdje se termin kapital često slobodno upotrebljava u višestrukom značenju razumljivom iz konteksta. Čas kao posjednika kapitala (kapitaliste), čas kao sredstva potrebnog za ulaganje u neki projekt, a čas kao sinonima za cijeli sustav – kapitalizam. Kapital sam po sebi nije pupčano vezan uz kapitalizam, već je on potreban u svakom društvu baziranom na razmjeni i stvaranju nove vrijednosti. Kapitalizam se od drugih razlikuje po tome što je kapitalu priskrbio aureolu nedodirljive svetosti, na više načina (jedan od njih je i nedodirljivost privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju), dižući ga istovremeno na sam vrh prosudbe moralnosti djelovanja ljudskih bića. Pustimo do vraga Pernara, i njegovo preseravanje kako je život mladića vrijedniji od života staraca, jer prvi navodno mogu više doprinjeti društvu dok su mu drugi samo teret, ali to se lijepo uklapa u razmatranja „stručnjaka“ (a stručnjaci su – u oduzimanju ljudskih života – ne zaboravimo, bili i nacistički te ustaški ratni zločinci) koji vrše visokoumne proračune o tome „Koliko smije koštati jedan život?“ .
Postoji mudra izreka kako “ljudski život nema cijene”, ili u drukčijem obliku: “najveća vrijednost na svijetu je ljudski život”. Onda se pojavio kapitalist koji je počeo dumati, pa u praksi tu izreku tumači ovako: “moj život nema cijene” (odnosno, “najveća vrijednost na svijetu je moj život”), daklem životi drugih su procjenjivi, imaju cijenu. Te se dao na računanje, vodeći se računicom koliki mu gubitak profita donosi zaštita života jednog čovjeka, različitog od sebe (kapitaliste) sama. Unajmio je račundžije, ekonomiste koji i vlastitu mater vrednuju prema ekonomskim kriterijima, da izvrše evaluaciju vrijednosti članova društva, prema njihovoj platežnoj vrijednosti. Dakako, on sam (kapitalist) je dao na znanje svojim ekonomistima kako su njihovi životi vrijedniji od života onih koje uzimaju u proračun, kako bi ih stimulirao da rade za njega i krivotvore starodrevnu mudrost predočujući je javnosti u izmjenjenom obliku. Jasno, on sam (kapitalist) zatajio je od svojih ekonomista da vlastiti život smatra vrijednijim od života svih članova društva – od potrošača njegovih proizvoda, pa i od onih koji mu vrše proračune o isplativosti ulaganja u zaštitu ljudskih života. Potom se pojavio “gospodin bog naš svevišnji”, maskiran u spodobu nekog beznačajnog virusa i sve – bez razlike i izuzetaka – proglasio bezvrijednim šljamom koji naseljava planetu, te ih zgazio u svome gnjevu, kad već sav taj rečeni šljam nema pameti da podjednako cijeni život svakog pojedinca, bez obzira na spol, starost, socijalne, političke, religijske, rasne i ine razlike. Ako ne cijeniš druge kao sebe sama, nema razloga da naseljavaš ovu planetu, gnjevno uzviknu. I, tako započe Armagedon. Dobro, malo pretjerah s poslijednjim, ali u osnovi – to je to!
Premnogi ne shvaćaju suštinu kapitalizma, a i izmiče im iz vida da nije kapitalizam samo razvijeni Zapad, već on danas praktički posvuda vlada, od Afrike preko Azije do Južne Amerike. Samo, svi ti pamentnjakovići nekako nemju u vidu potonje, kad pjevaju ode ovom sustavu. Kapitalizam je svojom nehumanom ideologijom, koju on ne priznaje takvom, premrežio etičku mapu svijeta koja odvajkada među mudrim ljudima počiva na humanizmu i ljudskim načelima. Ovaj sustav bazira se na prvenstvu pribavljana profita po svaku cijenu, promovirajući profitabilnu ekonomiju lišeno svoje stvarne suštine (korisnost po najširu zajednicu) u vrhovnog regulatora društvenih procesa i etičkih pernaroidnih stavova. Od rođenja, preko djetinjstva, seksa, bolesti i smrti – sve je za kapital naprosto roba! Mogu kupiti dijete tuđih roditelja, unajmiti ženu da nosi moje dijete umjesto biološke majke, seksati se s kim želim, liječiti se na najprestižnijim klinikama, i graditi si piramide umjesto grobnica. Samo ako imam para, sve će to osigurati moj kapital! Na umirućima se zarađuje baš kao i na živima. Sve svoje molitve raznoraznim „svevišnjima“ skupite na hrpu, i spalite ih, jer – ljudska vrsta poznaje ono što druge ne znaju. Licemjerje, prijetvornost i laž (da druge mane ne nabrajam). Sve te maske se ne skidaju cijelog života, za razliku od onih u vrijeme maškarada. Ljudi su s tim porocima sklopili suživot, i čak ih ne tretiraju manama i ne stide ih se, sem prijetvorno – budu li javno otkriveni. Ljudski egoizam prožima sistem u svim porama, a pozitivne iskrice koje se javljaju ali ne ugrožavaju njegovu bit, tretiramo kao suštinu naše vrste, ili – u najblažem slučaju – stvaramo umjetnu dilemu kroz rasprave kakav je čovjek u svojoj biti. Čovjek je takav kakav mu je sistem s kojim se saživio.U prosjeku, dakako, ali možemo raspravljati samo o svakom pojedinačnom slučaju, ali ne i o prosječnom rezultatu. Poput statistike. Ako predviđa postotak pušača koji će dobiti rak pluća, to je izvan svake sumnje. Možemo samo govoriti hoćemo li ja, ti ili on biti dio tog prosjeka.
Ljudi ne mogu imati bolju vlast negoli su oni sami, tako ne mogu imati ni bolje medije niti sustav u kojem žive, ne propitkujući njegovu suštinu (sem izuzetaka), ljudskost i moralnost. Sve se kreće između tri pola: realnog stanja, nametanja i evolucije. Realno stanje je kakvo jeste, nametnuti se može kako dobro tako i zlo, a evolucija uglavnom ne kači postojeće generacije. Nametnuti dobro ili zlo društvu je kao da si posudu plina podijelio na dvije polovice – u jednoj skupio sve molekule, u drugoj nema ni jedne. Prirodnim kretanjem molekula pokazuje se kako je takvo stanje (dobro ili zlo) na dulji rok neodrživo – ponovno se uspostavlja prvobitno stanje. Stavljajući neku pregradu između pune (dobre ili zle) i prazne polovice – što za ljudsko društvo naprosto znači uvođenje autoritarnog ili totalitarnog režima s organima prisile – sve se samo vremenski odgađa, uslijed spore difuzije s pune u praznu stranu (disidenti, nezavisni mediji itd). Šansi za slobodoumne i humane pojedince gotovo da i nema (sem da djeluju u okvirima u kojima egzistiraju), a za ljudski rod je jedina šansa evolucija. Koja se može ubrzati obrazovanjem, a jedna od pretpostavki bržih promjena je da s njega svoje šape skine politika.
Kakve to sve veze ima, pitate se moguće, s na početku postavljenim problemom o promjeni svijeta nakon zavšetka pandemije koronavirusa? Odgovor je jednostavan. Značajnih promjena neće biti, izuzev vjerojatno na području zdravstva. Ne stoga što bi preživjeli žalili one manje sreće, niti iz razloga humanizma (mada će se to nastojati upravo takvim prikazati, te će to smjesa glupana i naivneža nazivana ljudskom vrstom tako i prihvatiti), već iz jednostavnog razloga. Razloga koji je sistem skontao da ište promjenu. Promjene će se desiti na polju zdravstva, jer kapital uviđa da mu zaraza šteti poslu, pa će ojačati taj sektor da predupredi štete po sebe od neke slijedeće pandemije. Moguće utječe i na konačno uvođenje univerzalnog zdravstvenog osiguranja i plaćenog bolovanja za cijelo stanovništvo SAD. Moguće je ponovna uspostava ili jačanje posrnulog sistema javnog zdravstva, što se smatra jednim od glavnih uzroka nedostatka kapaciteta u bolnicama i broja preminulih od epidemije u Španjolskoj i Italiji. S time u vezi bit će moguće i preispitivanje opravdanosti postojanja megalopolisa, ne inducirano sve većim udaljavanjem njegovih stanovnika od prirode, već gustoćom naseljenosti koja doprinosi širenju epidemija. Da bi pak se pripremio, primjerice, za posljedice udara nekog zalutalog asteroida, bit će potrebno da ovaj prvo izazove pomor na Zemlji kako bi se preživjeli trgnuli, i poduzeli prikladne korake, ne moram ni spominjati – usklađene s potrebama kapitala. Još jedna promjena koja se s velikom vjerojatnošću može desiti, je jačanje autoritarnih (eufemistički rečeno) režima, koji su kroz pandemijsko stanje svijeta stekli iskustvo koje mogu primijeniti kad se riješimo virusa, jer se ljudi u prosjeku pokazuju izuzetno poslušnima, ni ne propitkujući istinitost s vrhova vlasti promoviranih informacija. Prava, istinska i globalna promjena svijeta ne može doći iz vana, ona se mora inicirati iz dubine duše ljudskih bića koja su se konačno dovinula do zaključka što je za njih najbolje. Da parajlija može za svoje potrebe kupiti koga god poželi, ili dostojan život svih ljudi svijeta. Očekuje li netko promjene na polju razoružanja, klimatskih promjena, izumiranja vrsta, zagađivanja tla, vode i zraka, ubrzanom prijelazu na obnovljive energetske izvore,…, taj živi u svijetu svoje mašte ili je budala poput one koja u Britaniji umire (čini se da se izvukla, u trenutku kad dovršavam tekst) praktično dokazujući svoju glupost, ili one u Americi koji bi da ukine financiranje Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) jer se smatra šefom cijelome svijetu, pa kako prdne ima tako biti. Očekujete li promjene u međunarodnim odnosima, koji bi trebali početi poštivanjem međunarodnih ugovora i revolucionarnom promjenom sterilne Svjetske organizacije (UN), promjene na području učešća radništva u upravljanju poduzećima ili preraspodjelom svjetskog bogatstva, onda ste zaista slučaj za psihologa s graničnog područja psihijatrije. Dok kreteni vode stado sebi jednakih koje ih bira, očekujete li da će sitni viruščić unijeti kvalitativne globalne promjene u svjetskim odnosima? Jad upravlja morem jada, i dok se prvo u čovjeku ne dese promjene, zalud ih očekivati od njegovog djelovanja. Za mnoge je bitna promjena kad morem mjesto galija plove jedrenjaci, umjesto njih parni brodovi, a njih smjenjuju tankeri ili nuklearne podmornice, sveđ ploveći po jednom te istom moru koje biva sve prljavije, zagađenije, uljnatije – ubijajući život u sebi. Stvar je u odnosu prema moru, a ne plovilima po njemu!
Jedan primjer, moguće ne toliko poznat široj javnosti, koji ukazuje kako ne samo da kapital ne preže od poduhvata štetnih po cijelu ljudsku zajednicu (već i demokraciju smatra „na vrbi sviralom“) je i slijedeći primjer. Tvrtka OneWeb koja je zamislila satelitski internet koji bi opsluživalo ukupno 650 satelita u zemljinoj orbiti, nedavno je bankrotirala nakon lansiranja 74 komunikacijskih letjelica. Voditelji privatnog projekta nikoga nisu konzultirali o opravdanosti cijele stvari:
„Satelitski internet po svojoj prirodi zahtijeva veliki broj letjelica ne odveć daleko od Zemlje. Stotine, tisuće ili i deseci tisuća letjelica svoje opravdanje mogu imati samo u obavještajno-vojnoj domeni. U realnosti sve te letjelice na noćnom nebu prouzročiti će enormnu devastaciju iskonskog zvjezdanog neba na način da su pored zvijezda-stajačica na nebu vidljivi deseci ili stotine manje ili više sjajnih objekata koji polako putuju nebom. Pored devastacije noćnog zvjezdanog neba bez presedana u povijesti naše civilizacije, tisuće masivnih letjelica predstavljaju neprihvatljiv sigurnosni problem uz enormno velik problem svemirskog smeća. Što kada primjerice stotine ili tisuće satelita budu prepuštene same sebi, što sa letjelicam koje se pokvare i budu van kontrole, što i kamo sa desecima tisuća letjelica na kaotičnim putanjama kad završi njihov operativni vijek? Ovo su pitanja i problemi na koje nema odgovora ni riješenja!“
Još opasniji je projekt nazvan Starlink, također privatne kompanije SpaceX koja planira lansiranje čak 4425 satelita u svrhu uspostave satelitskog interneta. Privatizacija je paradni konj kapitalizma, a ona znači da se i o projektima globalnih posledica po cijelo čovječanstvo, poput gore spomenutih, odluke isključivo donose među vlasnicima i dioničarima kompanije, bez konzultacija s cjelinom društva. To li je ta čuvena kapitalistička, zapadna demokracija? Socijalizam u projektu ima nacionalizacije (u bivšoj državi, podruštvljavanje) cijelih privrednih grana, poput banaka, zdravstva, prometa i sličnih, što u kapitala izaziva žučne optužbe na otimačinu privatnog vlasnštva. Ali o tome ne govori kad sam to čini, čega ima masa povijesnih primjera, već i u ovoj pandemijskoj situaciji. Italija i Njemačka žele nacionalizirati svoje posrnule avioprijevoznike, Francuska brojna posrnula poduzeća uslijed epidemije koronavirusa, Njemačka također. Španjolska je nacionalizirala sve resurse kojima raspolaže privatno zdravstvo. „Londonski Financial Times piše da je ‘koronavirus gurnuo europsku ekonomiju u smjeru nacionalizacije'“. Država na taj način štiti poduzeća od propasti, ali i kapitaliste, najvjerojatnije uz nadoknadu privatnim vlasnicima, a potom još i sama zaradi kad ponovno privatizira poduzeća prodajući ih najboljem ponuđaču.
Svijet se nije suštinski promijenio nakon svjetskih ratova, nakon ekonomskih kriza, nakon epidemija španske gripe i inih, pa neće ni nakod Covida-19. Tko smatra let u svemir, nuklearnu energiju, informatiku i slično suštinskim promjenama, grdno se vara. U svemir se letjeli i iz Sovjetskog Saveza, isti je imao razvijenu znanost i praksu korištenja nuklearne energije, recimo. Uvođenje tih stvari u svakodnevicu svakako jesu promjene, ali ne one globalne koje bi utjecale na dostojanstvo ljudi i prestanak njihova iskorištavanja. Konačno, znanost u svim povijesno poznatim sustavima vrši otkrića, ali se epoha procjenjuje po vladajućem sustavu. Kad govorimo o robovlasništvu, feudalizmu, kapitalizmu ili „real socijalizmu“, ne padaju nam prvo na um naučna dostignuća i ljudi koji su ih vršili, već socijalne i ekonomske karakteristike sustava u kojem su se te promjene zbivale. Promjene u sustavu, odnosno – promjene sustava – su one fundamentalne, koje oslobađaju kreativnost ljudi i utječu na njihovo ljudsko dostojanstvo i socijalnu sigurnost. Potka na kojoj se dešavaju sve aktualne promjene je naprosto ista: sustav koji treba mijenjati, točnije – zamijeniti ljudima primjerenijim. Interes kapitala u svom zadovoljenju ograničenog broja ljudi, na tko zna koji način došlih do imetka koji poput eksponencijalnog širenja zaraze i oni nastoje povećavati na naš račun, ne poznaje granice. Ljudski životi, zagađenja, klimatske promjene, izumiranje vrsta,… – sve to njemu nije razlog da se preispita, stoga će ga kad-tad čovjek morati prevaspitati. Hvatanjem za gušu, u metaforičkom ili realnom smislu za koji povijest daje niz primjera. Dotle će se kapitalizam mijenjati samo u mjeri koja odgovara njegovim nositeljima podržanima politikom koja radi u njihovu korist, dok će veće promjene vršiti samo pod pritiskom. Bilo virusa, kao u aktualnom slučaju, bilo ljudskim, s time što je mikroorganizam u tome efikasniji jer nije spreman za kompromise na svoju štetu, a ona koju nanosi kapitalu je nemjerljivo veća negoli od štrajkova i drugih ograničenih vrsti pritisaka radništva. Virus, za razliku od proletera, igra igru do kraja, va banque, i mada će biti poražen – ne od kapitala već od cjeline ljudskog roda, s obzirom da smo svi bez razlike ugroženi – rezultat je u konačnici opet u prilog sistema kojem su čak i njegovi najveći protivnici, i ne htijući to, pomogli. Zajedno spašavajući svoju kožu, a kad ugroza mine, svatko će opet djelovati zadovoljavajući svoje interese iz „staleža“ (klase) kojemu pripada. Relativno rijetki će se pritom osvrtati na interes cjeline klase.
Jedan komentator s Facebooka dao je izvrsnu sliku ljudskog roda ogrezlog u kapitalizam, gdje se svatko trga isključivo za sebe (jer „nema nečega takvog kao što je društvo“, Thacher), nesretnijima, nesposobnijima ili naprosto žrtvama povijesnih okolnosti (o povijesti ljudi pojma nemaju, sem nabrajanja svojih vladara i doklem su se prostorale njihove Velike fikcije) ostavljajući masama tek mrvice popadale iz svojih ustiju. Kaže, i to popraćuje slikom: „Ovaj svet je opasno bolestan, ali ne od korone!“
Da, to je jedina ispravna dijagnoza, nasuprot akademskih preseravanja o suštini čovjekove biti! A sve se nastoji pravdati pozivanjem na “slobodu”, mada čovjek pojma nema što ona ustvari jeste. Sloboda da psi borave u hotelima za pse, goje se psećom hranom, manikiraju nokte i kite nakitom, te slobodom da gladna djeca (ne samo djeca!) umiru. Čuvenu definiciju slobode, da je to stanje u kojem moji postupci ne ugrožavaju nikoga, treba smotati u tuljac, napuniti barutom, gurnuti u dupe onome tko je priziva i detonirati. Ugrožavaju li postupci djeteta sa slike ovog cucka? Ne! Ugrožavaju li “postupci” psa sa slike (točnije, njegovog gazde) ovo jadno dijete? Da! Jer pripadniku vlastite vrste oduzimaju pravo na hranu, na pristojan život, u prilog nekog anonimnog četveronošca (koji, sam po sebi baš ni za što nije kriv!). Daklem, bi – po rečenoj definicij slobode – dijete bilo slobodno (da umre!), a pas (njegov gazda) to ne bi bio. Mada se, a to je najjadnije, cuckov gazda osjeća slobodnijim od jadnog mališana. Potonji je okovan manirima društva koje više mari za pse negoli ljude. Jebem ti takvu definiciju slobode, točnije – takvu slobodu! Da bi neko submikroskopsko biće iniciralo globalnu promjenu cjelokupnog ljudskog društva, trebalo bi napasti ne pluća, već mozak i „srce“ svakog pojedinca. Toga čemo se načekati. U međuvremenu, shvatljiva je panika u svijetu, jer je napadnut organ koji omogućuje disanje, ma i pokvarenog zraka koji halapljivo udišemo, sretni da smo živi kakvi jesmo da jesmo, ne berući odveć brigu o vlastitoj promjeni. Kao što reče Freud: „Jedini čovjek sa kojim treba da upoređujete sebe – ste vi u prošlosti. I jedini čovjek od koga treba da ste bolji – to ste vi sada“. Zaista težak zadatak, posebno ako niste sposobni uspostaviti dijagnozu stanja. A čovječanstvo, nekako mi se čini, nije to sposobno, izuzev možda na verbalnoj razini mudrih pojedinaca, dok u praksi hijene kolo vode kako im odgovara. Dopunimo to još sa dvije njegove misli: „Ne postoji ništa skuplje od bolesti i njenog ignorisanja“, pritom misleći na bolest čovječanstva detektiranu facebookovim komentatorom. Samo: „Mase nikada nisu poznavale žeđ za istinom. Njima trebaju iluzije, bez kojih ne mogu da žive“. Stoga lutkari planete svojim koncima iluzija, tako lako upravljaju marionetama svijeta.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
