U opće aksiome kojima se čovjek, a naročito ako je po struci znanstvenik, mora rukovoditi u istraživanju pojava i donošenju zaključaka spadaju:objektivnost, kontekst zbivanja, vođenje računa o uzročno posljedičnim vezama i relativan odnos spram ostalih događanja, u mnogo širem okviru od nacionalnog. Ako se istraživač nije sposoban izdići ponad svoje etničke, političke, vjerske ili ideološke pripadnosti, kao i iznad epohe u kojoj vrši istraživanja, pa zaključke prilagođava zahtjevima politike i prevladavajućem društvenom moralu, onda on za znanost predstavlja tek mrtvi teret, financiran ne za istraživanje već krivotvorenje istine. To se upravo danas i dešava, čime nije rečeno da nije i ranije, no ne baš u toliko degenriranom obliku. Nažalost, humanizam kao etička kategorija može zanimati samo neposredne sudionike zbivanja koja proučava nauka, te preživjele učesnike ili njine potomke. Povijesna znanost prema tome je manje-više indiferentna, što ne znači da ne smatra zbivanja u Jasenovcu, Auschwitzu ili “Bleiburgu”nehumanima, već svoje izučavanje ne svodi na plakanje oko žaljenja vrijednih (preslab termin!) nevinih žrtava. Rođaci to mogu, ali njihova emocionalna stanja ne smiju usmjeriti (ili čak preokrenuti) objektivne zaključke u subjektivnom smjeru. Donositi etičke sudove o antičkom Rimumimo tada postojeće društvene etike, nije do jalov posao i moraliziranje, bez ikakvog znanstvenog temelja. Jednako vrijedi i za period Drugog svjetskog rata i neposrednih poslijeratnih događanja, na što nacionalšoveni sviju vrsta nastoje svesti kritiku Jugoslavije, njenog sustava i naći izliku za njeno razbijanje. Poslije 1945. bila je 1955., pa 1965., potom 1975. itd., i za objektivnu prosudbu potrebno je o svima njima voditi računa, a ne samo jahati zbivanja po ćefu etnonacionalista.
Znanost je nadideološka, a njeni zaključci čak mogu i vrijeđati emocije žrtava ili njihovih potomaka, no o tome ona ne mora voditi računa. Nauka nikome ne sudi, ona nastoji prezentirati istinu, bila ona ili ne bila prihvaćena u danom povijesnom i političkom trenutku. Ona se ne bavi sudbinom pojedinca, to prepušta literaturi i inim umjetnostima, prema tome njene zaključke nemoguće je pobiti parcijalnim sudbinama subjekata, što laici (a naročito neobrazovaniji među njima) uvijek pokušavaju – naročito kad se radi o povijesti. Historija (razgovorno, moguće je miješati pojmove povijest ihistorija, dok je iz smisla vidljivo na što se termin odnosi) je “termodinamika ljudskog roda”, odnosno njegovih skupina, i baš kao što fizikalnu termodinamiku ne zanima sudbina pojedinog atoma u plinu (koji svakako ponešto doprinosi ukupnom vladanju istoga), tako ni povijesna znanost ne mari mnogo za pojedinačne sudbine – izuzev ako se radi o istaknutim osobama sposobnima, temeljem svog izuzetnog položaja, donositi suštinske odluke. No, ni one se ne mogu promatrati izolirano od povijesnog (i naročito ekonomskog) konteksta, društva i njegovih elita. Jer, “nitko nije otok”, kao što bi rekao Hemingvay, a sem toga, vladari su samo eksponenti širih elita čije interese zastupaju.
Ukratko ćemo sagledati predbacivanja jugoslavenskom antifašizmu (koji se nastoji diskreditirati imenom “komunistički antifašizam”) korišćenjem primjera neposrednog poratnog odnosa (nimalo uzoritog) partizana premanjemačkoj manjini (takozvanim folksdojčerima). Kao prvo, razriješimo to da je antifašizam samo jedan, i nema “istinskog” i “komunističkog”antifašizma, na čemu ustraju oni čija je etnonacionalna, politička, konfesionalna ili čak i klasna odrednica ispred one ljudske. Takozvanim“istinskim” antifašistima (u koje ubrajaju zapadne, i „par“ građanskih jugoslavenskih koji ništa bitno nisu doprinjeli svladavanju domaćih oblika fašizma) je itekako dobro došla borba jugoslavenskih partizana i“komunističkih” (kineskih, ruskih) antifašista, od kojih su poslijednji podnijeli i najteže žrtve. Bez kojih bi svijetom i regijom najvjerojatnije stolovali neki, od Führerovih nasljednika odobreni kvislinzi. Miješajući pojmove antifašizam, komunizam, staljinizam, oni pokazuju neobrazovanost ili naprosto prepredenost u relativizaciji i svođenju stvari na zajednički nazivnik, kako bi iz gadljive smjese koju nam isporučuju iskočila revizija povijesti i opravdanje ideologije koju zastupaju. “Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da zvjerke ostave svoj trag!”. Rat je rat, krvavo zbivanje inducirano ponajmanje ideološkim koliko koristoljubnim, materijalnim razlozima. Trebalo bi ga izrijekom, na svim najvišim svjetskim instancama proglasiti “zločinom protiv čovječnosti”, a najveću podršku tome morali bi dati vjernici, najmnogoljudniji učesnici njegovi, kao i svih svjetskih opačina (to je statistička činjenica, mimo neutemeljene tvrdnje da su svi vjernici takvi). Odnos prema njemačkoj (ili ma kojo drugoj eksjugoslavenskoj) manjini nakon drugog svjetskog rata – mimo spoznaje o zbivanjima s manjinama na širem evropskom području, mimo spoznaje kakva je bila praksa njene matične države spram nepoćudnih im, ne samo manjina (Židova, Srba, Roma, Poljaka, Rusa i ostalih slavenskih naroda), mimo sagledavanja položaja manjina u Jugoslaviji nakon što su se ratne strasti slegle, i poznavanja još niza ne baš nepovezanih činjenica – preolako upotrijebiti za diskreditaciju prijašnje države, posao je koji manje zahtjevne može i usrećiti. No, Furio Radin, saborski zastupnik talijanske manjine uRH izjavio je svojedobno:
“Smatram da bi položaj Talijana i ostalih manjina u Hrvatskoj trebao biti mnogo bolji, jer praktički ni jedan njihov pravi problem nije riješen. To je svakako zabrinjavajuće i sramotno, a opravdanje za takvo stanje ne može biti rat, već se zaštita prava manjina trebala razvijati usporedno s razvojem države. Stoga nije čudno što se Hrvatskoj takav nezadovoljavajući položaj manjina baca “pod nos” počevši od Vijeća Europe do drugih međunarodnih subjekata. Kada Hrvatska postane država svih svojih građana, dakle građanska umjesto nacionalne države, tada će se pitanje manjina zasigurno rješavati principijelno i samo po sebi, kao što je to u razvijenim demokracijama.”,
dok je jednom prilikom u Saboru rekao kako su “prava talijanske nacionalne zajednice ispod… razine prava što su se poštovala u prošlom, jugoslavenskom režimu”, u kojoj tvrdnji nije bio osamljen. Tek ilustracije radi, mađarska manjina (tad su se nazivale narodnostima) je imala svojdnevni list “Magyar Szo”, tjednik, a i zabavnik “Kekec” je tjedno izlazio namađarskom jeziku, a sve je to moglo biti kupljeno na ma kojem kiosku. Nećemo sad o kazalištima na manjinskim jezicima i inim načinima na koji su manjine mogle izraziti svoje biće. Jednako tako, prosudbu o položaju manjina – temeljem koje se nastoji degradirati Jugoslavija – treba provesti i u korelaciji s Pavelićevim i Tuđmanovim odnosom prema manjinama, posebno srpskoj (s položaja jednog od konstitutivnih naroda SRH pretvorena u nacionalnu manjiu!), koju je potonji svojom politikom smanjio s oko 12% na svega blizu 4%. Hrvatska je nakon prošlog rata „legalizirala oduzimanje stanarskih prava izbjeglim Srbima, porodicama vojnih lica i ‘nelojalnim’ Hrvatima”, a takvih je bilo navodno oko 25000. Niz sličnih primjera nedovoljno je zavedenim umovima za objektivniju procjenu država, režima i pojedinaca, već se rukovode isključivo subjektivnim stavom začetim u vlastitoj obitelji, generiranim sudbinom nekog njenog člana ili pretka, kao i propagandom vladajućih.
Nitko objektivan i human neće tvrditi da su jedni učesnici ratnih klanjaisključivo đavolski zli, a drugi isključivo božanski dobri. Ionako prave ljude ne zanimaju ni božanska niti đavolja, već ljudska mjerila. Konkretno to znači, da se nikako ne mogu u istu ravan dovoditi primarni (ustaški,četnički) i sekundarni (partizanski, posljedični) zločini, niti fašistička i socijalistička ideologija. U temeljima socijalističkih ideja, koje su Marx iEngels razradili a potom se do danas unapređivale (vodeći se promijenjenim okolnostima, novim spoznajama i greškama koje su činjene u praksi) nigdje nema zločina, za razliku od ideoloških temelja fašizma koji apriorno dijeli narode na više i niže oblike, zahtijevajući eksterminaciju ili sluganstvo potonjih. Naravno, onima koji ne razlikuju ideju od pojedinih modusa njena prakticiranja (zastranjenja, pa i onih zločinačkih) zalud je o tome pričati. Postoje mjerila, humanistička prvenstveno, a izjednačavanja oblika “zločin je zločin” tek su pokušaji, više prepredenih no glupih niveliranja stvari. Ništa se u životu ne smije, niti može, sagledavati u apsolutnom vidu, kad se s teorije prenese u praksu. Svakodnevno masovno kršenje, od vjernika sviju vrsta, zapovjedi njihova najvišeg autoriteta: „Ne ubij!“ – pravda se navodnim kontekstima (poput samoobrane, sprečavanja! agresije itd.) u kojima je to ipak dozvoljeno. Sudovi raspolažu institutom olakotnih okolnosti, koji utječe na smanjenje kazni, sve do njihova ukidanja i za najgore zločine. Stoga glupava i bezsadržajna fraza kako su svi zločini isti (oni nad djetetom kao i njegovim krvnikom) nisu nego prefrigano, tendenciozno prenemaganje s loše prikrivenom namjerom. Koliko su na brzinu donošeni apriorni sudovi o prošlosti bezvrijedni, govori i fraza o „suočavanju s prošlošću“ – najčešće korištena kad se priča o lustraciji ili otvaranju kojekakvih arhiva javnosti (vojnih, službe sigurnosti, partijskih,…) – uz istovremeno izražavnje zebnje radi tog čina. Zašto zebnje? Jer bi mnoge, eufemistički rečeno, današnje mutikaše na najvišim položajima, bile razotkrivene kao jednake onovremene mutikaše. Zanimljivo da najzagriženiji promotori otvaranja „komunističkih arhiva“ ni u primisli to ne traže za crkvene, koji bi mogli premnogo reći o kolaboraciji hrvatske Katoličke Crkve i njenog kardinala s ustašama. A sama fraza je više no očita laž: pravo suočavanje s prošloću značisveobuhvatno sagledavanje njeni dobrih i loših strana, dok ovdje imamo samo pokušaj suvremenog zla da sebe eskulpira iznošenjem onodobnog zla! Sličnog tipa je i jaukanje nad „udbaškim“ zločinima, dok se istovremeno odlazi guzeljubiti Ameriku i Izrael čije tajne službe širom svijeta i dandanas vrše nesrazmjerno masovnije zločine, a nad onim vlastitih tajnih službi se uglavnom šuti (1, 2). „Čistunci“ se uglavnom radije bave zločinima drugih i onih davno zametenih prošlošću, nego svojima i svojih očeva, u nadi da će biti zatrpani zaboravom!
Ladislav Babić
sbperiskop.net
