Što se s tobom zbiva, Snježana?
Čovjek može umrijeti prirodnom ili nasilnom smrću, ali smrt stvaratelja ne mora biti ni jedna od te vrste, mada neki u beznađu pronalaska nove inspiracije – poput Hemingwaya, primjerice – posežu i za oružjem da dokrajče svoje intelektualne muke. Kreator djela može nestati iz vida javnosti i ukoliko se odrekne svoga djela, ili sasvim povuče iz interakcije s ljudima zarad kojih ga je – budimo iskreni – i stvorio. Što biste rekli za Kopernika da se odrekao svoje kreacije stvorene na korist ljudskog roda, ili da se sasvim povukao u osamu, ne hajući više za percepciju vlastitog besmrtnog djela? Na sreću, može li se to tako nazvati, nije mu ni padalo na pamet da to učini, i doživio je taman toliko da mu na samrtnoj postelji predoče jedno od kapitalnih djela ljudskog uma, te tiho nestane sa svjetske pozornice ostavljajući za sobom – pretpostavljam, duhovno zadovoljan – u amanet ljudima, ono po čemu ga vjekovima pamtimo. Smije li čovjek uništiti svoje djelo, makar samo tako da se ne bori za njega do poslijednjeg daha, ako je uvjerenja kako je ono na korist onih zarad kojih je stvoreno?
„…je li Leonardo smio uništiti svoju Mona Lisu, Einstein rukopise svojih teorija relativnosti, Bill Gates kompjuter sklopljen u garaži, otkrivači poliovirusa i vakcine protiv dječje paralize svoj rad, zatajivši ga tako od javnosti, ili – primjerice – presađivači isprintanog ljudskog uha na leđima miša, svoj postupak…“
Postavimo dilemu u blažem obliku. Može li stvaralac nestati s očiju svijeta, ne javljajući se ni svojim najbližim podržavateljima, tako da nitko ne zna kakva mu je sudbina, gotovo kao da nikada nije postojao? Naravno da smije, nitko ga u tome ne može spriječiti – njegovo intimno ljudsko pravo je da se povuče, baš kao što je imao pravo svoje javne ekspozicije. Ali, hoćemo li se osjetiti izdani ukoliko nas ostavi bez objašnjenja zarad čega nas je napustio, prepuštene samima sebi na bojnom polju da se borimo za djelo kojega je on sam – barem se na prvi pogled tako čini – napustio? Može biti niz razloga, čak i sasvim opravdanih, naročito u moralnom pogledu, za njegov postupak. Da je Martin Luther King jednostavno nestao sred borbe za crnačka prava, ne bismo li se upitali što je s njim? Jeli, ubijen, teško bolestan, dali je pao u depresiju ili je ucijenjen od vlasti (moguće i od KKK) svojim životom ili životima najmilijih, te je u strahu zarad voljenih odustao od daljnjeg angažmana? Ima niz pitanja koje možemo postavljati, hrpa teorija koje ćemo razvijati, a da nam odgovor bježi uslijed šutnje rečenoga, baš kao što svemir šuti na pitanje „jesmo li sami?“. Kopernik i M.L.King su nas napustili na različite načine, i ni jedan se prije toga nije povukao u pustinjsku osamu (a i Krist je takvo što učinio tek na četrdeset dana prepuštajući se Vragu da ga iskušava, doduše – ne javljajući se već više od dva tisućljeća nakon raspeća, pa to i nije najbolji primjer), i ne pišem ovo rad njih – jer vrijedi posve općenito. Radim to zbog Eho – stvarateljice kojoj sam u ličnoj korespondenciji (tek nedavno objavljenoj) pred oko trinaest godina pisao:
„Draga Eho,
evo ti se javljam kao što sam i obećao. Šaljem ti neke priloge s obzirom da te cijenim kao osobu izrazito stručnu i čvrstog moralnog stava, a ti sa njima radi što želiš. „Oduvijek“ sam se grozio nacionalističkih ujdurmi i njihova pogleda na svijet, te mi nije ni bilo teško prepoznati ih u konkretnim manifestacijama – koje su nas dovele „dokle su nas dovele“. Jedna od tih konkretizacija je i njihov odnos prema srpskohrvatskom jeziku, čemu sam se – u skladu sa svojim minornim snagama i laičkim spoznajama – nastojao suprotstaviti. Tebi (tvome djelu) me je privukao pošten i beskompromisni moralni stav koji zauzimaš u dekonstrukciji kroatističke nacionalističke laži o jeziku. Ali, ne samo nje. Mislim da pravu znanost i stvarni autoritet (koji počiva na stručnom znanju) naučnika ni nije moguće izgraditi bez ispravnog etičkog temelja. Odaklem onda i izvire pošten odnos prema istini i prezir prema onima koji je siluju, svejedno iz kojih razloga. Ustvari, mislim da je ispravni etički stav lako zauzeti ako se kao aksiom prihvati odluka da nikad nećeš lagati samom sebi. Jer, lažem li sebe, kako onda neću druge? Jer, lažem li sebe, gubim svaki osjećaj samopoštovanja. Doduše, mogu li osjećaj samopoštovanja imati ljudi koji lažu sebi i drugima; ako ne – to ih neće ni na koji način pogoditi. A takvih je, čini se, tuša i tma („Koliko je budala potrebno da bi se stvorila javnost?“ – Chamfort). Većina ljudi ne živi u skladu niti s istinom, niti sa vjerom, niti sa bilo kojom vrijednošću u koju se zaklinju, već isključivo u skladu sa svojim, možda i nesvijesnim, licemjerjem. S vrha kojega javno dilaju etičke stavove čiju suštinu stvarno nikada nisu iskusili. Zato je i moguće da se „preko noći“ čak i najveći korifeji i „moralne vertikale“ gomile premetnu u obične propagatore netrpeljivosti, nasilja i zločina, a kamoli onda neće običan puk. Dosta sam pisao o tome kako se gomila snalazi samo u tri dimenzije kontinuuma prostor-vrijeme. U četvrtoj, vremenskoj, ona je totalno bez kompasa – odatle i nije čudno da je Historia „najsilovanija učiteljica“ ljudskog roda. Stoga izgleda sasvim razumljivo da se službene nacionalne historije vrlo često ponašaju – histerično („histerija – med. poglavito ženska živčana bolest koja se sastoji u određenoj neusklađenosti naravi, pojačanoj razdražljivosti i osjetljivosti, nedostatku samosvladavanja, u podložnosti utjecajima i velikom radu mašte…“, Anić, Klaić, Domović, „Rječnik stranih riječi“). Mislim da je to nesnalaženje djelomice posljedica neobrazovanosti ljudi, a možda većim dijelom činjenice što im je u vremenskom rasponu (-beskonačno, +beskonačno), iz sebičnog egocentrizma vrste, bitan jedino trenutak u kojem žive, a u tom trenutku uglavnom tek njihova vlastita, pojedinačna sudbina. Tako da kojekakve mudrosti kojima se samozavaravaju (a to licemjeri izrazito vole), tipa: „Mi nismo vlasnici Zemlje, samo smo je naslijedili od svojih potomaka“ i slično, nisu u praksi nego li obične floskule. Oni pak koji te stvari ozbiljno shvaćaju, prije ili kasnije vjerojatno dođu do zaključka da su obične budale u društvu genijalnih idiota. Preci, potomci i slična „srceparajuća“ retorika, samo je kozmetika na licu njihove hipokrizije. A pojedine grupacije unutar gomile u tome izrazito prednjače. Ali, pustimo to. Još od rane mladosti me oduševljala Kantova misao: „Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem, što se više i ustrajnije razmišlja o njima: zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“. No, koliki ga zaista imaju ugrađenog u sebe?…“
Podržavao sam te, ne samo zarad djela koje će moguće (ali od rulje ništa nije sigurno) revalorizirati tek buduće generacije, već i zbog povjerenja u tvoju etiku, moral i beskompromisnost u borbi za stavove od mnogih stručnjaka regije podržanih (1, 2 – pa i od najvećeg živućeg lingvista), ali odbačenih vladajućim nacionalističkim elitama i gomilama s područja bivše Jugoslavije. Jasno da to nije za čuđenje, jer dreseri dobro znaju da se narod najbolje dovodi tuđoj pameti primjenom dreserskih bičeva, stvarnih i metaforičkih. Svi kritičari nisu priložili makar jedan posto od tvojih referenci, na svoja bulažnjenja, dok golema većina naroda ni pojma nema što riječ referenca znači, da ne govorim o tome kako je sasvim minorni dio prosjeka uopće čitao tvoju knjigu, svoje stavove formirajući tek temeljem pucketanja dreserskog biča i „genetski“ usađene „svetinje“, sasvim suprotne zdravom razumu i naučnoj argumentaciji. Da prosjek posjeduje iole kritički odnos spram činjenica, ne bi uživao u inkcizicijskim paljenjima „vještica“, odlazio kao „mljeveno meso“ u ratove po naputcima vladajućih, ili lupetajući antivakserske budalaštine u tijeku nedavno završene pandemije. Znanost se – ne samo u tvojem slučaju – pokazala onoliko spsosobnom koliko su ljudi sposobni prihvatiti njene rezultate, namjesto okretanja mitovima i vjesrskim fantazmima.
„…Svi ti mitovi, laži, indoktrinacije, dresure umova, ratovi, represivna ili suptilna gušenja slobode jedinki i ostale „nepodopštine“, nalaze se samo u jednoj funkciji; očuvanju privilegija elite – „izabranih“ iliti „bogom danih“, a stvarno samonametnutih slojeva društva. A njihova „samoizabranost“ je prirodna posljedica čovjekove nesavršenosti – njegova egoizma i prekomjerne želje za zadovoljavanjem vlastitih potreba, bez obaziranja na potrebe drugih. Marx govori o klasnoj borbi, gdje ni klase ne valja shvatiti kao nepromjenljive entitete, k tome još oštro izolirane od drugih klasa (evidentno je da se čovjek koji se uspio prekomjerno namiriti, vođen svojim egoizmom, može premještati iz niže u višu klasu, baš kao što je moguć i obrnut slučaj, recimo u slučaju bankrotiranog kapitaliste). A jedna od kočnica u prodiranju istine među ljude (bez obzira kojem sloju društva pripadali) definirana je i često citiranom rečenicom ranije spomenutog: „Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.“. Jer jednima društveni položaj (možda i sasvim nesvijesno) ne dopušta imati svijest koja bi ga ugrozila, dok je svijest drugih u skladu s potrebom promjene vlastitog društvenog položaja. U tom smislu možemo spomenutu misao, odnosno djelovanja koja stoje iza nje, smatrati ne samo kočnicom, već i generatorom društvenih promjena. Jasno, sve se ovo – kao ni marksizam – ne smije shvatiti u apsolutnom, purističkom ili čak preskriptivnom smislu, kao što su to nažalost njegovi najvatreniji vjernici činili. Uvijek ima ljudi – ti si jedan od primjera – čija svijest nije uslovljena društvenim položajem već težnjom da se istinski shvati svijet. Ja lično vjerujem da je potrebno obrazložiti težnju elita prema vlasti i njenom očuvanju, a najprirodniji je pokretački mehanizam (uz svu sekundarnu, psihološku komponentu koja ga prati) sasvim obični, prizemni – materijalni interes. Jedna od velikih kvaliteta tvoje knjige je što još jednom pokazuje kako stvari na svijetu nisu, niti se mogu gledati izolirano jedna od druge. Sve je povezano sa svime (holizam) – samo treba biti dovoljno bistar da se to uvidi, shvati, objasni i sklopi u neproturječnu cjelinu. A ti, evidentno jesi takva…“, (ibid)
No, da ne nastavljam s neprijepornim pohvalam tvome duhu i karakteru, upravo radi toga me je zaprepastila tvoja višegodišnja šutnja – stvaralačka, polemička, čak i ona osobna spram prilično velikog broja ljudi s kojima si osobno komunicirala. Naprosto nitko od onih kojima sam se obraćao – među njima dosta zaslužnih za promociju tvojih stavova, objavljujući tvoje intervjue, članke, podržavateljima akcija koje si pokretala, javnim braniteljima tvojih stavova,…, pojma nema što je s tobom, i zašto ih je njihov intelektualni vođa u području kojim se baviš, na neki način izdao, ostavivši ih da se osamljeni batrgaju, ili deprimirano odustanu od daljnje borbe za pobjedu istine. Da, eto, sprema se u Hrvatskoj novi zakon o jeziku („hrvatskom“) a ti šutiš, od tebe ni traga ni glasa, a lično me najviše boli što čak ni intelektualno najbližim ljudima ne odgovaraš na upite što se to zbiva s tobom? Ni na moje učestale novogodišnje čestitke, a ljudi kojim se obraćam pitanjem znaju li što je s tobom, odgovaraju kako pojma nemaju. Članaka o hrvatskosprpskom – srpskohrvatskom jeziku je sve manje, ti više ne predvodiš nikoga, pa – jeli to naprosto priznanje tvoje, ili kapitualcije lingvističke znanosti pred moćima nacionalističke politike? Smogni makar toliko snage, draga Eho, da – ako ne u kratkom tekstu, onda barem svojim najbližim štovateljima i suradnicima – objasniš, jesu li tvoj trud i naše zalaganje oko tvojih stavova naprosto bili uzaludni, makar samo aktuelni (jer „utopije su često samo prerano sazrele istine“, Lamartine“) fantazmi ljudi imunih na dresuru? Cijenim(o) tvoju privatnost, i moguće su te životni problemi emocionalno ili intelektualno slomili, ali ako već ne javnosti, uvjeren sam da bi barem svojim štovateljima morala odgovoriti: Što se s tobom zbiva, Snježana?
Ladislav Babić
magazinplus.eu
