Autor: Ladislav Babić – sbperiskop.net
Povjesničaru Tvrtku Jakovini, u jednom intervjuu novinar je postavio pitanje, povodom revivala ustaštva u Hrvatskoj koji se počeo kotrljati ne samo ulicama već i po saborskim hodnicima i u vladi:
“Očekujete da će sljedećih godina ta putanja rehabilitacije ustaštva biti nastavljena. Hoće li posljedica biti ta da će se u službenom diskursu, ne javnom diskursu jer u javnosti će se uvijek moći drugačije govoriti, barem se nadam, vladati teza »ustašama ne pakovati«.”
Takva pitanja se vječno perpetuiraju u ljevičarskim medijima, otkrivajući svu slabost i nemoć aktera lijeve scene, od malobrojnih građana koji izlaze na ulice, preko medija, institucija lijevog profila i relativno malobrojnih vrhunskih intelektualaca – od novinara, preko doktora znanosti do akademika. A naročito relevantnih lijevih stranaka (nema ih) koje bi trebale predvoditi u borbi za prava obespravljenih. Ako netko nije shvatio, pozvat ću se na početak novinarova pitanja: “Očekujete da će sljedećih godina ta putanja rehabilitacije ustaštva biti nastavljena…”. Eto, “očekuje” se od ljevičara i ljevice da vječno nešto očekuju! Što to, pitate se? Pa ishod onog što desni ekstremizam aktivno radi, dok ljevica pasivno očekuje, a bogobojazni među njima valjda vrte krunicu moleći boga da budu pošteđeni!
Oduvijek je pasivnost bila svojstvo ljevice, sve dok se čaša ne prelije, a (pre)često se prelijevala krvlju koja nije bila dovoljno upozorenje da, ukoliko se na vrijeme nešto ne poduzme slijedi je u još većim količinama. U partizane se odlazilo masovnije tek kad je teror (uglavnom skoncentriran naSrbe, Židove i komuniste; sjetimo se Martina Niemöllera.) prevršio“podnošljivu mjeru” – po sudu inertnih građana. Allende je osvojio vlast mirnim putem, a rušila ga je gomila na ulicama podržana vojnom silom. Razumni ljudi su argumentima nastojali smiriti stanje u bivšoj državi, na što se nitko nije osvrtao, slijedeći nacionalistima i svećenstvom poticane agresivne porive koji su vodili u rat. Mislite li da se zalud kaže “sila boga ne moli”? Jednostavnim rječnikom, kad stanje zakuha do vrenja – a pasivnost često do toga dovede – krv lipti na sve strane. Autor je lično uvjeren u potrebu revolucionarnog mijenjanja svijeta, tragom osuvremenjenihMarksovih nazora. Revolucija je korjenita preobrazba – reevolucija – koja može biti mirna i nasilna. Nitko human se ne zalaže za drugu opciju, iako povijesno iskustvo i pamet gomile na to upućuju. A kad se desi, žrtve – pasivne i one aktivne u borbi protiv zla – se ne razlikuju, s tim što poslijednje imaju makar moralnu satisfakciju, ako je leševi uopće mogu imati. Daklem, između početka i kraja, inertnog praćenja razvoja događaja i mogućeg“armagedona”, pitanje je: Što da se radi, kako bi se suzbio desni ekstremizam, koji u Hrvatskoj sve jasnije i javnije poprima fašistički, ustaški oblik, a sve se više širi i svijetom?
Takvo je pitanje, doduše drukčije konotacije od ovdje istaknutog, postavio još Lenin, ništa krvavijih ruku od Churchilla (Dresden) ili Trumana(Hiroshima, Nagasaki), mada su mlade generacije izdresirane na paradigmi prvog kao bezočnog zločinca, a ostalih kao heroja “slobodnog svijeta”. Objektivniji sud o revolucionaru možete steći čitajući pitki feljton u četiri dijela (linkove na ostale dijelove će zainteresirani naći sami) Dan Mayera, člana Socialist Workers Party (UK). Lenin je od stavova izrečenih 1902. godine, u predvečerje neuspjele revolucije, evoluirao, prilagođujući ih stvarnom stanju u radničkom pokretu, no ne zanima nas knjiga koliko kritika da je zamislio socijalističku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara, vodeći se Marxom kako je „mišljenje vladajuće klase u svakoj epohi vladajuće mišljenje”. Većina radnica i radnika, većinu vremena, nema revolucionarnu svijest. Pojednostavljeno, radnicima treba vodstvo jer nemajuklasnu svijest, nego se vode spontanim akcijama za poboljšanje trenutnog položaja. Lako je ilustrirati ispravnost zaključaka oba revolucionara. Prigovor na profesionalizaciju radničkog vodstva slama se primjerom današnjih profesionalnih sindikalnih vođa, koji odgovaraju elitama jer se ograničavaju na specifična pitanja iz radnog odnosa, bez ikakvih pretenzija za temeljitom promjenom stanja. Pregovori “tri socijalna partnera” – radnika, poslodavaca i države koja bi trebala arbitrirati među navedenima, a ni sama kao poslodavac ne poštuje vlastite zakone – nisu doli finesa za suzbijanje radničkih zahtjeva, s obzirom da se tu ne radi o partnerstvu koje podrazumijeva ravnopravni položaj pregovarača. Poslodavac raspolaže moćju kapitala, država je ionako uglavnom njegov eksponent, a realizaciji radničkih zahtjeva se postavlja niz zakonskih zapreka u vidu ograničavajućih uvjeta (štrajku prethode pregovori koje poslodavci unaprijed nastoje minirati, on se mora najaviti inače je nelegalan i slično). To nije drugo no cijepanje radničke klase po principu “podijeli pa vladaj”, zamjena solidarnosti egoizmom proširenim do radnih kolektiva. Vrlo uspjelo, jer nedovoljno svijesni radnici ne uočavaju zajednički interes solidarizacije s firmama koje oko njih propadaju, a radnici im nakon uličnih demonstracija završavaju po zavodima za zapošljavanje. Sve dok i njih konačno ne zahvati. Toliko kritizirani Šuvarnastojao je svojom reformom školstva, nikome po volji (velikim dijelom, jer je ograničio nacionalnu literaturu na 50% satnice jezika i književnosti), proširiti opće obrazovanje na škole svih profila – ne samo dubina već i opseg obrazovanosti širi ljudske uvide u stvarnost. Protivljenje tome najbolje je izrazila majka jednog učenika: “što će pekaru u životu učenje filozofije, sociologije, umjetnosti,….?”. Stvarno, što će tek malo nadraslima svoje animalno porijeklo, sve to? U se, na se i poda se, sasvim zadovoljavajući životni stav većine. Nedostatak pak klasne svijesti je evidentan svakome tko ima uvid u sindikalno članstvo; ogromni dio prosvjetara, primjerice, izbjegavao je sindikat, a u malim privatnim tvrtkama nema šansi da bude osnovan. Dok najširi slojevi puka parolu “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”sve više preziru, istovremeno se kapital intenzivno internacionalizira i globalizira – ujedinjujući se u ostvarenju profitnih interesa na račun spomenutih. Kome nisu jasni raznoliki mehanizmi kojima to radi (recimo, tehnološki napredak koristi se ne radi oslobađanja radnika od viška rada, već se rad oslobađa od radnika!), jedino mu (samo)obrazovanje može pomoći.
Kako se uvjeti mijenjaju, svako doba zahtijeva svoj način radničke borbe, uz pretpostavku djelotvornosti koja danas nije ispunjena! Peticije, štrajkovi, slabo posjećeni protesti, okrugli stolovi i slične manifestacije nemoći lijevih snaga za efikasnom promjenom, nemaju pretjeranog učinka. Ne treba se zavaravati uspjehom smjene kojekakvih crnoja, samo gurnutih u rezervu za buduća preslagivanja, zamijenjenih tek nešto bistrijim ljudima istih nazora. Nedjelotvornost je često odraz nesposobnosti, diletantizma ili straha za poduzimanjem odlučnih koraka, čemu svjedoči i nedoraslost prethodne, kvazilijeve vlasti, da razriješi probleme, pa sad “ostaje da vidimo” kako bagra upravlja našim životima. Nije li taj dozlaboga “aktivan” stav, očekivanje da (neo)fašisti razriješe probleme koje nije znala “ljevica”, veća sramota za nas negoli za potonju? Ljevičara se skupi tisuću do dvije na Markovom trgu, infantilnih rukometnih navijača 10 puta više na Jelačić placu, po prikazanoj ličnoj i općoj koreografiji daleko bližih gomili od 5000 “zadomspremnih”razbojnika koji marširaju gradom (čekajući priliku i za fizički obračun), dok mediji one ispred Sabora proglašavaju ekstremistima. To je slika hrvatske ljevice. Gdje leži odgovor za njenu pasivnost, naspram djelotvornosti desnih snaga? Dio je svakako u egzistencijalnom strahu pojedinaca. Dio je u prihvaćanju “bogomdanih” svetinja (japica i dedek su tak delali!) bez promišljanja o njihovu značenju. Primjerice, “domoljupci” su u osnovi “demokratskim” putem – u smislu percepcije koja se javnosti nudi od kapitalističkih elita – došli na vlast, pa zašto da se bunimo? Zadržimo li to poimanje – načelno pretpostavljajući da je demokracija zaista “vladavina naroda” – onda uz poštene izbore (koje baš vladajući, nakon svih zakonskih i razumnih rokova dovode u pitanje), moramo trpjeti izglasane nositelje fašistoidnog svjetonazora barem do narednog ciklusa. Kao i komuniste, kad legitimno osvoje vlast, zar ne? Jako dobro znamo da je to iluzija, jer bi svi mehanizmi elita koje nam uvaljuju svoje viđenje demokracije bili aktivirani da to spriječe. O čemu svjedoče i “šatoraši”, ilegalnom, nesankcioniranom akcijom protiv vlasti koja ne bješe ni komunistička, ni lijeva ni radnička. Demokracija, da – uz nikad eksplicitno izraženu ogradu – samo eliti odgovarajućeg tipa (što je onda contradictio in adiecto)! No, eto, barabe su vlast dosegle zakonitim putem, a “zakone svi moramo poštivati” – floskula kao od boga ugrađena u mozak malograđanina, ma ti zakoni bili totalno amoralni, nehumani, neetički. Zašto nismo trpjeli Hitlera koji je zakonito osvojio vlast; zar nije i NDH imala zakone koje je trebalo poštovati? Ili, ipak nije? Gdje je magična granica između poštivanja i nepoštivanja nemoralnih zakona? Koliko leševa ona iznosi? Čovjekov um je zarobljen, ograničen konvencijama, predrasudama, mitovima, strahom, licemjernim prepuštanjima struji da nas nosi pored susjeda koji se utapljaju, kao kočnicama – jer je tako dresiran, iako nitko nije morao skakati kroz plamene obruče. Valjda je jasno da se foke, lavovi i ljudi ne dresiraju na isti način. Svakako da aktivnosti desnice (barem one ulične) pridonosi i nizak intelektualni te obrazovni nivo, sposoban za animiranje na “za dom spremni!”, “zovi, samo zovi…” i slične nadresirane budalaštine, popraćene oblačenjem u fašničke odore i pojanjem idiotskih pjesmuljaka. Uostalom, poslušajte kako njihov podskup na stadionima po sat i pol monotono lupa u bubanj, skandira i pjeva uvredljive pjesme, diže ruke na fašistički pozdrav, što izgleda njihovim vrhunskim intelektualnim dometom. Inteligentnija, intelektualnija, humanija i moralnija ljevica ipak treba većih poticaja na akciju; nažalost prečesto su to (njihovi) leševi!
Etika (humanistička) je daleko, daleko iznad zakona i ona omogućava ispravno postavljanje spram svake situacije. Njene tvrdnje su oblik metajezika u odnosu na jezik prava, što će reći – vrsta nadjezika koji bi nas svojim standardima trebao usmjeravati u formiranju zakona. Sudac koji presudi po nemoralnom zakonu, nije dostojan ni svoje funkcije, ni zvati se čovjekom, i bolje da si odmah oduzme život jer je na sramotu ljudskog roda. A prije njega i ministar koji je takav zakon podnio na usvajanje parlamentu i svi parlamentarci koji su glasali za njegovo prihvaćanje! Jasno, zapadnjački um ne može ni zamisliti primjenu tog istočnjačkog kodeksa časti, još je manje sklon prihvatiti ga kao masovni čin ukaljanih bijednika. Nije pitanje“zašto bi, ta to je nemoralno?”, nego “zašto si krenuo tim putem?” koji te tjera – s gledišta “kosookaca” – da si oduzimaš život. Um zapadnjaka je krajnje pragmatičan, što u „prijevodu“ znači: jebeš Bibliju, etiku, moral i bližnjega svoga, ako nešto želiš iz koristoljublja! Koje se uvijek može predstaviti pripadajućim nekoj izdvojenoj grupi i time naići na odobravanje mase. Iz srebroljublja vođeni su Križarski ratovi, slani narodi u logore smrti ili istrijebljeni bizoni i indijanci. Jedina stvarnost ležeći iza pravdanja tih (ne)djela je materijalna korist koja se izvukla, ili nastojala izvući. Otimačina, pravdana, ozakonjena i amenovana komadom papira, uz cijelu infrastrukturu podignutu u to ime. Potom sve to nazvavši civilizacijskim dostignućem.Sveti otac će već – za kojh tristo, četiristo godina – zatražiti oprost i staviti točku na cijeli slučaj. Koliko do morala drže jade na vlasti, govore obrazloženja slučaja spodobe „nesposobne“ za rad – sve dok je ne podmažu ministarskom plaćom – upućena umrtvljenim mozgovima javnosti. Potkrepljena “stručnim” ekspertizama kvazistručnjaka etički imuniziranih do podrške vlasti guzica, u koje se uvlače. Prekršaj, čak i u zakonu opisan takvim, nije krimen – radi se „samo“ o moralnoj odgovornosti koja prijestupnika dodatno kvalificira za člana stranke!
Nije da se od strane ljevice ne čine pokušaji parcijalnih prevladavanja postojećeg stanja, sasvim bezizgledni – sem u bajkama sa happyendom. Recimo, kako piše Dragan Markovina u pogledu beskrajno jednostavnijeg slučaja (koji to baš i nije, sagleda li se u kontekstu mračne stvarnosti BiH) podijeljenog Mostara, za koji lokalni ljevičari nude desnici zajedničko “prihvatljivo rješenje” :
Stvari su vrlo jednostavne. Grad koji je nastao iz razloga što se u njemu premošćavala Neretva, jednostavno nema nikakvu logiku egzistirati na način da izgradi dva paralelna društva koja tu rijeku prate, umjesto što je premošćuju. Takva vrsta stvarnosti može proizaći samo kao plod nasilja, o čemu ovdje i jeste bilo riječ, a s obzirom da proizlazi iz nasilja, ona je ujedno duboko neprirodna i negacijska po pitanju razumijevanja grada. Na isti način, na koji je egzistencija paralelnih društava proizašla iz nasilja, ona se jedino nasiljem može i održavati. U ovom konkretnom slučaju riječ je u prvom redu o političkom, a ne više izravnom fizičkom nasilju, koje opet svoj jedini legitimitet može potražiti u inzistiranju na nacionalnom kao ishodištu i jedinom relevantnom momentu čovjekove egzistencije.”
Stvari su, međutim, još jednostavnije od njegove konstatacije. Tko je ikada vidio da desnica koja je silom (svejedno jel’ fizičkom ili političkom) prigrabila vlast, prihvaća prijedloge ljevice za obostrano zadovoljavajućim rješenjem – kompromisom? To što desni imaju “jedini”, ali negdje u zakonima zapisani “legitimitet”, a pošteni ljudi svu silu općeljudskih, nigdje zakonski normiranih i formalno obveznih – jedan jedini hercegbosanski Karamarko može anulirati svojim izjavama, zrelim za enciklopediju beščašća. Sve je, naime, postavljeno u sasvim krivom poretku: iznad etike je zakon, iznad zakona, politička volja, a iznad političke volje kapital koji njome upravlja i ljudsko licemjerje koje je slijedi! O ljudskom egoizmu, kapitalu, pragmatizmu, politici (koja je kurva – zar ne?), “ljevilu” i “desnilu” koji povremeno prerastaju u bjesnilo,…., beskrajno se može pisati. Jedan od razloga nemoći ljevice da pronađe djelotvorno rješenje problema desnih ekstremizama (ubrajajući neravnomjernu raspodjelu svjetskih bogatstava na “par” gospodara svijeta, što zaziva rješenje koje neće robovati klišeima o nedodirljivosti privatnog vlasništva; od čega ponajviše strahuju malograđani) je njihova konfuzija u sagledavanju situacije i prihvaćanje podjela koje ima nameće elita. Tako bi oni jebali – da prostite – i istovremeno htjeli ostati nevinima. Već godinama uzalud tražim od relevantnih lijevih političkih aktivista (ukoliko uopšte postoje) javni odgovor na niz pitanja, od kojih je jedno suštinsko, a dotiče se promjene ili prihvaćanja vladajućeg društveno–političko–ekonomskog okvira, koji je navodno spreman u prah se sasuti:
“Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije, poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine evo opet vas,… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka, na vlasti izmjenjuju samo stranke a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko-kapitalističkim yo-yojem?”
Njihova šutnja nije negoli gromoglasno priznanje da nemaju smisleni, u postojećim okolnostima provedivi odgovor:
Tko uviđa važnost rješenja ovog problema za promjenu ili očuvanje društvene paradigme, uz izostanak izjašnjavanja ljevice – shvatit će dio odgovora o njenoj neefikasnosti. Ona ne zna što stvarno uraditi, pa joj se djelovanje svodi na verbalno protivljenje uz minimalne stvarne pomake, ali praktično dodvoravanje sistemu kojeg bi kao htjela rušiti! Nema karizmatičnih osoba sposobnih da se nametnu jasno i nedvosmisleno profiliranim stavom u korist potlačenih, kojim bi privukli mase. Da beskompromisno povedu političku (a bude li zatrebalo, ne dao bog) i svaku drugu borbu za ostvarenje njenih ciljeva. Socijaldemokracija, ne samo u hrvatskim i regionalnim okvirima, nije ništa doli “sveta vodica” – s istom efikasnošću za potlačene – kojom se maskira kapitalu priklonjeni stav! Stvari su moralnom čovjeku krajnje jednostavne, poput odgovora na pitanje: Kad bih vam rekao da moja imovina vrijedi isto kao imovina 3.5 milijarde najsiromašnijih ljudi svijeta, biste li mi vjerovali da je pošteno stečena, i kao takva – u skladu sa dogmom o nedotakljivosti lične imovine – nedodirljiva? Ako ste budala, biste. Ipak, vjerujete li – a stvarnost indicira da je tome tako, s obzirom da se ništa djelotvorno ne čini po tom pitanju – kako toliku imovinu ima 62 “pošteno” obogaćenih bogatuna, u čemu vidite razliku? Vjerujete li da su je (i ovihrvatski građani) pošteno stekli, imajući neupitno pravo uživati u plodovima “rada” koji u policijskom žargonu ima prikladno ime – onda ste zaista s pravom popljačkani i zbilja vam ne treba nikakva ljevica, jer ste izrazito lijevitip!
“Kapitalizam je danas u Hrvatskoj i za Hrvatsku historijski nezaobilazno razdoblje, koje se ne da naprosto “preskočiti” (kao što se to htjelo i s “dobrom namjerom” pokušalo i snivalo pomoću socijalizma, a ispalo je: pomoću staljinizma), pa je on u tom smislu – kako se god okrene – samo “nužno zlo”, ali svakako manje od bilo kojeg nacionalističkog poretka ili ustaštva hrvatskog tipa. A socijalizam se može “roditi” samo u najdubljoj unutrašnjosti do kraja izgrađena i na vlastitim osnovama iscrpljena kapitalizma samoga. To ide teškom mukom i s mnogo žrtava, i potresa. Možda će upravo 21. stoljeće u koje krećemo biti put u razrješenje ključnog pitanja samoga kapitalizma (i demokracije, koja mu zapravo najdublje protivuriječi, iako se čini obratno!), tj. pitanja odnosa kapitala i rada, dakle osnovnoga klasnog pitanja ove naše novovjekovne epohe?! Dakako, najprije u najrazvijenijim zemljama kapitalističkog Zapada. Što se pak nacionalizma tiče (a već smo naglasili kako taj hrvatski nacionalizam u svojoj bitnoj konsekvenciji nužno završava u ustaštvu jer mu “ideologijski sukus” leži upravo u tome), ovdje treba naglasiti: Ili demokracija, ili nacionalizam (ustaštvo) – tertium non datur! Pa, ako se to ne shvati ili ne želi shvatiti, nego se namjerava spojiti u nekakvoj mixturi “nacionalističke demokracije”, kao da bi demokracija mogla biti čak neki – “hrvatski specificum”, onda ćemo uvijek imati više onoga naci – nego demo-kracije. A ono bitno u toj razlici – koja je upravo epohalna razlika dvaju svjetova: dograđanskog i građanskog novovjekovlja – leži kao što je rečeno u tome: Dok nacionalizam insistira na kolektivitetu (država, nacija, nacionalno-plemenska pripadnost, nacionalno biće, “zemljak”, krv i tlo), demokracija se temelji na građaninu-pojedincu, koji je ujedno osnova svake moderne suverenosti građansko-demokratskog poretka (parlamentarna demokracija). Autonomni građanin-pojedinac sa svojim (zakonski zaštićenim) slobodama i pravima, i ujedno dužnostima kao državljanina, nasuprot nacionalnom kolektivnom biću, koje ne priznaje nikakva prava, ni zaštite za pripadnika druge nacionalnosti, vjeroispovijesti ili manjine (on je zapravo – naš neprijatelj”!) – tu leži odluka na određeni kvalitet života današnjeg Hrvata.“(„Šverceri vlastitog života“, Milan Kangrga)
Iz citiranog odlomka vidljivi su bitni problemi (iz kojih se analizom mogu detektirati skoro svi ostali) ne samo Hrvatske već i cijelog svijeta, koji čekaju razriješenje – kapitalizam i nacionalizam. Shvaćanje svakog teksta mora biti kontekstualno, u odnosu na situaciju kad je pisan i nikad apsolutno preslikano na aktualnu stvarnost, s obzirom da je ona dinamička. On, jednom odaslan u javnost, nakon nekog vremena dobija izvjesnu patinu, što ni u kojem slučaju ne znači da je zastario – samo ga treba znati čitati i razumijeti. „Ljevaci“ se na taj način mogu transformirati u ljevičare, još i više – u humanističke osobe, otvore li um razumu i srcu istovremeno.
Nije ovaj autor ništa pametniji od novinara s početka teksta, pa ni on ne nudi čarobni štapić za rješenjem problema, jer ga nema. Sem jednog, doduše za kojim se posegne tek kad sazriju okolnosti, prethodno dobro pognojene hrpom propalih egzistencija i leševa, navještajući neizvjestan ishod praćen još većom gomilom spominjanoga. Nevažan je povjesničarev odgovor na pitanje s početka teksta, jer i on pojedinačno teško može na kraći rok više (sem obrazovanja neobrazovanih) i djelotvornije učiniti od (nad)prosječnog građanina koji shvaća stvari. Pravi i jedini ispravni odgovor dan je u komentaru anonimusa, na račun voditelja intervjua:
“Da preformuliram pitanje u slijedeće, hipotetsko: ‘Očekuješ li Tihomire, da će silovanje tvoje žene od strane susjeda slijedećih godina biti nastavljeno?’ Pa kad svaki čovjek na ovo nađe ljudski odgovor, onda ćemo fašiste i filofašiste pomesti sa scene.”
