Kolumne

Ladislav Babić: Sretna vam renovirana prastara godina!

Sretna vam renovirana prastara godina!

        Svijet jeste kakav jeste, to je neupitnakonstatacija kojoj teško da i „lijevi“ i„desni“ mogu naći prigovora. Oni se javljajukad se spomene svetogrdna ideja da bi se on trebao smisleno – daklem ne slučajnoi kaotično – mijenjati, jer se odmah stvaraju barikade onih koji imajui ne žele se odreći, i onih koji nemaju a smatraju da su opljačkani. Štogodmislili o tome, ima još jedna neupitna, neoboriva konstatacija: svijet je dinamičan.Mijenja se iz časa u čas, i – kao što je zapazio još Heraklit – nikad ne možeš dva puta stupiti u istu vodu. Osnovno je pitanje,koliko te promjene utječu na trenutni život sedam, do već skoro osam milijardi njegovihžitelja? Možda Muskove letjelice, iliotkriće nekog novog lijeka dugoročno mogu promijeniti prosječno stanje svijeta,ali kratkoročno one ne služe sem uskom krugu kapitalista, koji jesu podržali nekoggenijalnog inovatora prvenstveno računajući na vlastitu, trenutačnu (tu riječ trebačitati s razumijevanjem), a ne korist cjeline. Međutim, sasvim hipotetski razmišljajući,utopijska raspodjela imovine bogatuna dovela bi do trenutne koristi za cjelinu,mada bi se isti – uglavnom u najvećoj mjeri pljačkaši – pritom osjećali sami opljačkanima.Daklem, na vagi su ideje i njihove realizacije koje tekućoj – a možda ni nizu budućihgeneracija – neće donijeti nikakva ili sasvim mizerna poboljšanja, i revolucionarnizahvat u raspodjelu imovine eksploatatora. Na tome se stoljećima lome koplja, sjasnom tendencijom da se imovina superbogatih ne ispusti iz ruku, a sirotinja „ako nema za kruh neka jede kolače“ ili krepaod gladi.

        Zašto se to stanje iz stoljeća u stoljećeodržava i samo pogoršava, mada će upravo najbogatiji isticati kako sirotinja živisve bolje (valjda misle kako su sretni što ih ne bacaju lavovima, i ne spavaju snjihovim ženama kad im se digne). Jedan od razloga je taj, što novac istovremenopredstavlja čovjekovo najmoćnije oruđe i oružje. Njime premošćuješ rijeke, gradišceste, ruješ kroz planine, podižeš basnoslovna zdanja i spremaš se na Mars, ali istovremeno kupuješ ljude kojimakažeš: ako Indijanci ne daju zemlju pobijteih, ako me rulja napadne vi ćete me braniti. A nehumani dio ljudske vrste voli slušatizapovjedi. Cijela koncepcija vladavine (vlasti) kroz povijest zasnovana je na vojničkomprincipu hijerarhije: zna se tko je “gori a tko doli”, tko naređujea tko ima da se povinuje naređenjima ako dolaze s “vrha”, ma kakva, pa i zločinačka bila. Ne samo obični građani,već i svi oni ispod naredbodavnog vrha nisu drugo negoli „podanici“ etno elite i svoje vlastite fantazme. Cijela ljudska praksazasnovana je na tom neljudskom principu, koji zanemaruje humane komponente svakeosobe. Prevladavajući princip je “naređenje– izvršenje!”. Sudstvo je zasnovano na tome, pa ne poštujete li izravnaili neizravna (zakone, i oni su oblik naredbi) naređenja, ima da odgovarate “vrhu” koji navodno “u ime naroda” donosi zakone ipresude. I ratni zločinci koriste taj humanistički izokrenuti princip, pravdajućise da su “samo izvršavali naređenja”!Ljudska vrsta je struktuirana po sofisticiranijem principu – što joj ne može služitina čast – najnižih životinjskih vrsta, primjerice socijalnih mrava: kraljica, trutovi (mužjaci), ratnici, radnici! Kao u „viših“ vrsta,i u nas postoje „alfa mužjaci/ženke“.Sigurno ste primjetili da vas šef, balavac kome biste djeda mogli biti, tika (s vama je na per tu) dok vama ni ne pada na pamet negoli da ga vikate (na per si ste s njime), čime on automatski ističe svoj nadređeni (vlasnički,moguće i stručni ali nikako ljudski!) položaj, na što vi pristajete bez pogovora.To je također reprezentacija hijerarhije u društvu: kralj, velikaši, građanstvo, seljaštvo – prenesena iz klasne podjele društva u svakodnevni odnoszavisnosti radnika od poslodavca. „Zna se“tko je iznad koga i tko koga mora poštivati! Alfajedinke možda postoje u životinjskom svijetu, ljudski doprinosi društvusu različiti, ali vladati se analogno animalnim uzorima daleko je od ljudskosti.Kojoj se, shvaćali mi to ili ne, povijesno sve više približavamo, čak i ako je današnjestanje kakvo jeste. Tko ne može ili ne želi gledati unaprijed, neka se zadovoljijadikovkama iza četiri zida, ali to nije doli besplodno kukumavčenje. Pravi pokretačirazvoja su oni koji prevazilaze trenutno stanje. Vizionari. Nikad shvaćeni od premnogih, koji umišljaju da je ono štožive vrhunac povijesnog razvoja. Jeli rob – preteča suvremenog roba koji opslužujetransformirane gazde – mogao sagledati današnje stanje?

        Samoupravljanjeje bio pokušaj da se vlast s vrha vrati u ruke samih građana, ljudi, jedinki, pojedinacakoji nisu naprosto alati za izvršavanje naredbi elita, već složene psihološke ličnosti.Sam princip suvremene (formalne, kapitalističke) demokracije sasvim je izopačen,izokrenut od originalnih zamisli njenih antičkihtvoraca:

“Članoviatenske vlade – Bule, takozvani pritani, još od Klistenovih vremena mogli su bitibirani (na rok od mjesec dana!) ždrijebom, po teritorijalnom principu, između svihgrađana s građanskim pravima bez obzira na njihovo bogatsvo. Mandat po 50 vijećnikaiz svake od deset teritorijalnih jedinica (fila) trajao je otprilike 35 dana, takoda se tijekom godine u „vladi“ izmijenilo 500 građana. Između njih, opet ždrijebom,je biran predsjednik ali samo na jednu noć i jedan dan, a nije mogao dvaput ističovjek vršiti tu dužnost – toliko su Atenjani bili na oprezu! Neki činovnici, zadužnosti koje su zahtijevale posebna znanja (blagajnici ratne i kazališne blagajne,bunarski nadzornici), bili su birani a ne ždrijebani. Glasanje se u pravilu vršilojavno, dizanjem ruku, tako da je svatko mogao znati kako su mu sugrađani glasali.U tzv. zlatno doba Atene (480. p.n.e. – 404. p.n.e.), kada je Periklo bi na čelunaroda, da bi se spriječila opasnost od nemogućnosti ostvarivanja političkih pravanajsiromašnijih građana, bilo zbog ekstremnog siromaštva bilo zbog neznanja, uvedenoje niz mjera s namjerom popravljanja njihova materijalnog statusa (uvedene su plaćejavnih dužnosnika, dodjela zemlje obezvlaštenim građanima, javna pomoć invalidima,siročadi i siromašnima te ostale vrste socijalne pomoći).”

Inteligentniji čitaoci u tome mogu razabrati klicesamoupravljanja, doduše s nivoa radnog mjesta dignutog na razinu upravljanja državom.A čovjek, humanizirano ljudsko biće, zaista mora u vlastite ruke preuzeti svojusudbinu, kako u privatnom životu, tako i na poslu te upravljanju najširom društvenomzajednicom koje je član. Svime što ga se u životu ovako ili onako dotiče. Ako Musk želi na Mars, može – ali prije toga mora „mene“ (društvo) pitati smije li „moj“ novac trošiti na svoj san, ili mora dobiti dozvolu društva kojemožda ima prioritetnije zamisli po cjelinu. Svatko za svoj novac neka ispunjavasvoje snove, ali postoji granica (neodređena, ali „čovjek je mjerilo svih stvari“ pa je on može i odrediti) povrh kojevlastiti san prestaje biti isključivo lična stvar, već se tiče sviju nas. Ako sudo sada stvari išle na način kako su išle, to nipošto ne znači da će tako i dalje,a tu je povijest opet dobar savjetnik primjerima koje nam podastire. O kakvoj semodifikaciji ideje demokracije (namjesto dopunjene do potpunosti na politički, socijalnii ekonomski nivo) radi, svjedoči vrhunac licemjernog antihumanizma predloška liberalnokapitalističke„demokracije“ u koje se zaklinju gotovosve vazalne zemlje njenih predvodnika. SAD(i njihov vjerni čankoliz V.Britanija,koju su svojedobno nogom u dupe šutnuli iz prekomorskog posjeda) priznaju originalnostWikiLeaksom i Asangeom objavljenih dokumenata, ali se ne sudi zločinima i zločincimaopisanima u njima, već se na sve moguće načine nastoji dovući pred kapitalističku,hipokrizijsku imitacijupravde čovjeka koji je objelodanio istinu! Svi ljudi koji se zaklinjuu takvu vrstu demokracije, koja im dozvoljava jednom u četiri godine zaokružitineko ime na glasačkom “šekret papiru”,a poslije su prinuđeni čkomiti; sve države i svi političari – uključivo fragmenteraspadle Jugoslavije i barabe koje suzasjele na vlast – koji se uguravaju u dupe takvim svjetionicima “demokracije”, naprosto su prikrivenifašisti i neprikrivene fašističke države! Pa i vaša i moja. Ima li netko nešto protivtakve kvalifikacije, on pojma nema što je fašizam, dok ga jednom i samoga ne zahvati.

        Odvratimo malo pažnju od čovjeka, obrazovanogi dobro situiranog koji je vlastiti život morao spašavati azilom u ekvadorskoj ambasadi – koja ga se promjenomvlasti sada želi riješiti za mrvice viseće iz američke guzice (stalna na tom svijetusamo mijena jest!) – koji je na svoj način, različiti od eksploatirane čeljadi svijeta,doživio demokraciju kao praktičnu primjenu ljudskog sna o pravdi i slobodi. Jasnoda je moja „hipoteza“ o jednolikoj preraspodjeli(nije to nikakvo oduzimanje!) bogatstava od ekstremno bogatih ka ekstremnoj sirotinjiutopizam; ona samo ima pokazati kako takvihrazlika ni ne bi trebalo biti, a neko svemogućebiće (ne onaj jadničak bogo koji setisućljećima, od srama što nije ništa učinio ili od straha rad toga što je doživio,skriva od nas), moglo bi prekonoć ukinuti tu razliku:

„…stručnjaci ILO (InternationalLabor Organizacion – Međunarodne organizacije rada) dali su si truda izračunati prosječnu svjetsku plaću (1).Za godinu 2012-tu ona je iznosila 1480 PPP dolara, dok je hrvatskiprosjek bio 1756PPP dolara (PPP dolar je prosječnaparitetna jedinica svedena na američku kupovnu moć: “konverzija u PPP dolarepokazuje koliko se za prosječnu plaću iz neke zemlje može kupiti dobara i uslugau SAD­-u”). U izračun su uzeta mjesečnaprimanja zaposlenih, ne vodeći računa o onima “koji su sami vlasnici nekog privatnogposla, ili su na listi ljudi koji imaju primanja po bilo kojoj drugoj osnovi”,kao ni o katastrofalno neravnomjernojraspodjeli društvenog bogatstva. Najnižu prosječnu plaću imao je Tadžikistans 227, dok je američkaiznosila 3263 dolara….“

U praksi, jasno da tako ekstremnipostupak teško da bi dugoročno ustabilio vrstu i njenu ekonomiju, već hipoteza samo ukazuje na psihologiju vrste kao cjeline, a posebnovladajućih pohlepnika,kojima milijuni godišnje izgubljenih ljudskih života (samood gladi i bolesti) ne znače baš ništa, makar – sasvim teorijski, hipotetski – postojinačin da se humanizam floskula pretvori u humanizma prakse. Svakako je realnijeograničiti bogatstvo i siromaštvo administrativnim metodama, a višak tako dobijenihsredstava uložiti u razvoj sviju a ne samo nekih, tako da se rastdruštvenog bogatstva odražava na svakom realnom pojedincu a ne nekom virtualnom, utopljenom u statistiku. Onane govori o pojedincima već o masi u kojoj neki plivaju k'o bubreg u loju, na račundrugih koji plivaju u govnima. Nisam neki pristalica revolucija mada ih često spominjem,iz jednostavnog razloga: ako se stvari ne promijene na mirni način (što izgledafantastičnije od najfantastičnijeg SF-a)pobune će izbiti kao sve globalniji bunt svjetske sirotinje. S pravom. Povijesto tome dovoljno govori, što mase jednako rado slušaju kao one koji ih upozoravaju,zar ne? Bogati ne žele čuti, a sirotinja samouko, s iskustvom vlastite kože dolazido zaključaka u erupciji bunta. Dobro je primijetio jedan anonimni komentator: „Hristove rečivojnicima koji su ga razapinjali „Oče, oprosti im ne znaju šta rade“, a mi bi rekli:“Naši dobro znaju šta rade, al’ ne znaju kada će biti razapeti”. Riječ je o kazni za neljudsko ponašanje, unatoč upozorenjahumanista. Uostalom, zar kazne ne slijede i po zakonima države u kojoj živite?

        Jednaposlovica govori: “Obećanje, ludom radovanje!”.Kako ljudi uporno vjerujuponovljenim lažima, čak i iznova biraju lažove za svoje vođe – i to širom svijeta,a ne samo u Americi – mislim da iz samotri citirane riječi i svekolikog iskustva možemo zaključiti o čemu se radi. Poznataje Einsteinova definicija ludosti: “Ludost: raditi istu stvar iznova x putai očekivati drukčije rezultate”, sasvim u skladu s prethodnom mudrošću.Ne treba kaditi gomili zvanoj narod, samo stoga jer smo njen dio. Naravno, proglašavajućinekoga glupim ili ludim, podrazumijeva prvo definirati referentni nivo, koji svatkodrukčije definira. Idiotu se prosjek čini genijalnim, a genijalcu glupim. Kvakaje u tome, što tako definiran referentni nivo kojeg se skanjujemo zvati drukčijenego “prosjek” (kako nam nebi inputirali umišljenost) određuje našu sudbinu. I idiota, i genijalaca, a dakako– ponajviše svoju, jer ih je najviše. Možda ponekog iznenade razlozirad kojih su mladi (roditelji mnogih čitatelja) htjeli u komuniste 1968. godine. Navodno su vjerovali u sustavi htjeli vratiti praksu koja se počela izlijevati, u pravo korito. Dok je partijabila malobrojna, bijaše učinkovita, uspjela je mobilizirati narod, pobijediti agresorei domaće fašiste, izvojevati socijalističku revoluciju i započeti niz pozitivnihpromjena u državi, dočim kad je narasla na 2.5milijuna članova pokazalo se u prelomnim trenucima povijesti da to uglavnombijahu prilagodljivci, karijeristi, blagohlepnici stremeći za položajem i ličnimbogaćenjem. Očekujete li da će u molbi za prijem u članstvo mladi izraziti da tožele zbog privilegija? Zato citati navedeni u naznačenom tesktu ne djeluju uvjerljivo.Većina je licemjernim objašnjenjima tražila članstvo rad vlastite koristi. Najboljeje to dokazalo 80-90000 članova SKH kojisu prešli u HDZ, nacionalšovinističkui polufašističku stranku, dijametralno suprotnih stremljena od iskonskih, pravihkomunista, odnosno komunističke ideologije. Masovni ulazak u Partiju razvodnio je do neprepoznatljivostinjen ideološki značaj, dokazujući aposteriori da je prosjek u ogromnom broju licemjeran, spreman iz koristoljubljačiniti sve, pa čak i pokrenuti rat i izvršiti agresiju na svoju raniju “braću”, a kad se već jednom klaloništa ih nije sprečavalo u pljačkanju! Takav je karakter većine; riječima teže zasavršenim društvom dok ga u praksi traže isključivo za sebe. Uostalom, u tome jekapital podržavaoevolucijski neprevaziđenu pohlepnu sebičnost, svijestan da je prosjek upravo takav,te stoga radi u korist onih koji će ga cijediti:

“Da jemorao nestati i sam spomen na samoupravljanje jer je ono bilo smetnja ekonomskommodelu koji su pobjednici u hladnom ratu namijenili poraženima… Štoviše, upravoto je moralo biti izbrisano s lica zemlje jer je doktrina pobjednika u hladnom ratudozvoljavala samo kapitalizam s kapitalistima. Moralo se ukloniti sve što je stajalona putu općoj i potpunoj privatizaciji. Sa samoupravljanjem koje bi preživjelo natržištu ili se postupno pretvaralo u narodni kapitalizam s privatnim, kolektivnimili zadružnim vlasništvom, Jugoslavija bi bila nepoželjan uzor drugim tranzicijskimzemljama, na čija su se bogatstva i tržišta brusili zubi. Zato je moralo nestatii samoupravljanje i društveno vlasništvo, a kako se pokazalo i sama Jugoslavija.”

        Komeje jasno što je kapitalizam; shvaća li da je ekonomija (točnije, raspodjela dobitiizmeđu vlasnika kapitala i robovske radne snage) razdjelnica između njega i socijalizma;kome je jasno da kapital poistovjećuje kapitalizam s demokracijom (netočno!); tkorazumije da će kapital učiniti najstrašnije stvari samo da održi primat vlasništvakako bi zadržao stanje u kojem je profit iznad ljudskosti, stanje u kojem manjinamože upravljati životima ogromne većine stanovnika svijeta,… Kome je sve to jasno,shvatit će da kapital ne vodi ratove radi širenja demokracije, već radi sirovinai nametanja sustava dirigiranja svjetskom ekonomijom i životima ljudi (radnika ipotrošača). Takvom kapitalu ne odgovara ni jedan sustav koji bi pravednom raspodjelomdobiti i uvođenjem pravih demokratskih standarda bio uzor svijetu, i pokretač promjenaprema istinskoj: političkoj, ekonomskoj i socijalnoj demokraciji. Na globalnom nivou. Kad to uspije, kapitalizamće iščileti iz sjećanja ljudi postajući tek povijesnom činjenicom poput robovlasništvai feudalizma. U takvom kontekstu, nije bez glave i repa Gavrovićev tekst iz kojega je prethodni citat, jer – osnovni pokretačrazvoja svijeta je ekonomija, a generator nejednakosti stav prema raspodjeli dobitikoju ona stvara.

»Pravi zadatakburžoaskog društva je uspostavljanje svjetskog tržišta, bar u njegovim glavnim potezima,i proizvodnje koja počiva na njegovoj osnovici. Pošto je zemlja okrugla, izgledada je s kolonizacijom Kalifornije i Australije i otvaranjem Kine i Japana to privedenokraju.“,

 piše(str. 359) Marx prijatelju Engelsu još1858. godine, što pokazuje da je već ondabila u tijeku globalizacija sustava na cijeli svijet, a danas se samo na sofisticiranijenačine učvršćuje s uvijek prisutnom tendencijom prostorne i vremenske sveobuhvatnosti.Kapitalizam pokazuje izuzetno elastična svojstva prilagodljivosti, jer želi li opstatimora uzeti u obzir da je svijet dinamičan, te se prilagođavati promjenama koje isam uzrokuje u interakciji (prema zakonu akcije i reakcije) s proizvodnim snagamakoje iskorištava. U „Manifestukomunističke partije“ Marxje pisao kako „radnici nemaju domovine“,sušta istina praksom i snagom kapitala potisnuta u aktualno stanje: „kapital nema domovine“, dok se radnici patetičnozaklinju o domoljublje, što teatralno podržava kapital s rukom na srcu, a bogatstvomraspodjeljenim širom svijeta, od poreznih oaza do zapadnih banaka koje jamče tajnostuloga (daklem, i načina njegova stjecanja), istovremeno čineći sve da se radnicisvijeta ne povežu na praktički djelatni način. I Guste Santini, hrvatski ekonomist, konstatira:

„Neoliberalizam nije samo pravac u ekonomskoj teoriji. Neoliberalizamje ideologija koja podržava kapital odnos. Kapital odnos nema nacionalne države.Kapital odnos nema domovine. Kapital odnos ide tamo gdje mu se omogućuje najvećestope oplodnje – profita. Taj i takav kapitalizam nije u fukciji čovjeka.“

U svemu tome nije bitnoda „nešto“ nema domovine, da je globalnoprošireno, već distinkcija: jeli dobro ilizlo postalo opće, globalno, neograničeno, bez domovine? Kapital, sam po sebi,nije ni dobar ni zao, takvim ga čini način prisvajanja i potonje upotrebe, što rađapodložničku ovisnost čovjeka od drugog čovjeka, uzrokujući ljudski neprihvatljivuneravnomjernost u raspodjeli bogatstva. Uzrokuje ljudsku otuđenost, napose od onogšto mu je nabitnije – od vlastite slobode. Obračun radnikas eksploatacijom moguć je samo na globalnoj razini, a toga ćemo se bome načekati.Prvi je preduvjet da radnici skinu ruke „sasrca“ i namjesto slikovitih teatralija, mahanja krpama i pojanja svetih državnihnapjeva, angažiraju svoj um. Davno je uočeno:

Kapitalist može živjeti duže bez radnika nego radnik bezkapitalista. Povezivanje medju kapitalistima uobičajeno je i djelotvorno, dok jeradnicima zabranjeno i ima za njih loše posljedice… Zato je konkurencija medju radnicimatako velika.“, („Ekonomsko-filozofskirukopisi iz 1844. godine“, Marx)

        Kažuda se znanje čovječanstva udvostručuje svakih13 mjeseci, što izgleda pohvalno i govori o našim spoznajnim, ali ne i etičkimkapacitetima. Naime, znanje samo po sebi – kao skup pozitivnih činjenica o svijetui nama u njemu – je sasvim nebitno u odnosu na način njegove upotrebe. Stoga jeetika najznačajnija disciplina koja jedinamože doprinjeti očovječenju potomka primata sišlog sa stabla ili nekad lutajućegsavanama „crnog kontinenta“. U čemu jeproblem? Prestanimo načas eufemizirati ljudski rod, u strahu da nas se ne proglasiumišljenicima koji se nastoje izdvojiti u neku klasu pametnjakovića ponad gomilekojoj pripadaju (barem biološki). Jednostavna alegorija može nam pomoći shvatitistanje.

Zamislimoli čovjekovog pretka kao primata koji se vere po granama, ljudski rod tvore njegovipotomci koji silaze na tlo. Jedan dio predaka boji se nepoznatog područja, čvrstose i dalje držeći za grane, odlučivši ostati u krošnji. Drugi dio je jednom nogomna zemlji, ali se za svaki slučaj još – zlu ne trebalo – rukom pridržava grane.Oni pravi ljudi su s obje noge na tlu, shvaćajući da su niti između predaka i njihzauvijek pokidane, i da pred njima stoji beskonačni otvoreni prostor za usavršavanjeonoga što životinje nemaju a njih čini zaista ljudima – etiku!

To je, alegorijski prikazano pravo stanje stvari,da još eksplicitno dometnem onima koji ne razumiju: većina ljudskog roda još jeuvijek dijelom na tlu a dijelom se pridržava grane. Kad zagusti, oni se vraćajuu sigurnost (tako barem misle) krošnje, poput komunističkih prebjega u „stranku opasnih namjera“, i otale se – predvođenimajmunima koji su tamo i odlučili ostati – nabacuju uvredama, šikaniranjima i olovompo svojim rođacima koji ih sa tla uvjeravaju da siđu, jer su predodređeni za ljudea ne da ostanu tek njihovi primatski preci. Socijalna evolucija polako skida većinus psihološke krošnje koju obitava, ali to ide puževom brzinom koju aktuelne generacijejedva osjećaju. Nikoga lično nisam apostrofirao, s obzirom da ne znam – a, svatkobi sam za sebe trebao znati – kamo spada. Samozavaravanje nikome neće pomoći, jerse ljudi od „ljudi“ prepoznaju po djelima.Laže li čovjek i vara sebe, kako li tek neće druge ljude? To je jedan od kriterijakoji određuje pripadnost spomenutim grupama. Daklem, rezimirajući, još uvijek onina pola puta između predaka i evolucijski predodređenog stanja ljudskosti, kratkoročnoviše određuju sudbinu sviju nas, negoli oni koji evoluciju nastavljaju ljudskim,a ne polutanskim putem. Takozvane „uvažene“ličnosti mogu živjeti, djelovati i umrijeti u samozavaravanju, nedovoljno mentalnoi emocionalno razvijene shvatiti da nisu ništa doli samo „pastiri“ stada koje im se slijepo podaje, i kao takvi prepoznati odistinskih ljudi među koje ne spadaju, ali im – nažalost – stjecajem povijesnog aktualitetau velikoj mjeri određuju sudbinu.

        Bezbrojprimjera upozorava svjetsko stanovništvo o kretanju u krivom smjeru (nelegalne intervencijeu poslove drugih država, što potvrđuje primjedbu da kapital ne poznaje granica;neravnomjerna raspodjela bogatstva među narodima i pojedincima; neravnomjerna raspodjelarasta bogatstva među njima; nemilosrdno iskorištavanje prirodnih resursa; zagađivanjatla, vode i atmosfere što uzrokuje klimatske promjene; sve veća upotreba nedovoljnoprovjerenih aditiva u prehrani; raskidanje potpisanih međunarodnih ugovora kakose kome „sprdne“; demonstracije i u najrazvijenijimzemljama; umiranje od bolesti i gladi koje idioti pravdaju time da nikad nije bilobolje, kao da to išta koristi preminulima; ….), ali (samo)zadovoljne elite i privrženiciotpadaka koje im ovi dobacuju, ne haju. Nije samo Marx opisivao moćnovca (svezamjenskog oblika kapitala); prije i poslije njega to je radilo iradi bezbroj vrhunskih umjetnika ljudskog roda. Primjerice, Shakespeare u „Timonu Atenjaninu“ ga proklinje:

 „Prokleti metale,/ Ti prosta droljo što zavodiš ljude / I narode… / Zamisli, buni se rob tvoj, čovjek!/ Uništi ih svojom snagom, i razdorom pometi, / Da životinje zavladaju ovim svijetom!”

„Biblija“, i u „Starom“ i u „Novom zavjetu“, je – na sramotu kršćanskeprakse – prepuna upozorenja:

„Sjetise: oko pohlepno veliko je zlo.

Jeli stvoreno išta gore od takva oka?

Zatoono suze roni za sve što vidi.

Kamodrugi gleda, ti ne pružaj ruke,

 da se s njim ne sukobiš u zdjeli.

Prosudipotrebe susjedove po svojima

ibudi obazriv u svemu.“

Ili pak:

„A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepaneka se i ne spominje među vama, kako dolikuje svetima! Ni prostota, ni ludorija,ni dvosmislica, što se ne priliči, nego radije zahvaljivanje! Jer dobro znajte ovo:nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik – nema baštineu kraljevstvu Kristovu i Božjemu. Nitko neka vas ispraznim riječima ne zavarava:zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne. Nemajte dakle ništa s njima!“

Ne samo vjerskiproroci, pisci i intelektualci vizionari, već i ekonomisti odavno upozoravaju:

„Za zemlje u razvoju svjetsko tržište istotako ima veliki značaj. Ove zemlje su oduvijek bile veoma ovisne o vanjskoj trgovinii svjetskom tržištu. Ali treba razlikovati ovisnost nerazvijenih zemalja o svjetskomtržištu od ovisnosti razvijenih zemalja. Ovisnost nerazvijenih zemalja o svjetskomtržištu nije rezultirala iz visokog stupnja razvijenosti ovih zemalja, kao što jeslučaj s razvijenjm zemljama. Obrnuto, ona je rezultat njihove ekonomske nerazvijenosti,osakaćenosti njihove nacionalne ekonomije. Ove zemlje su međutim značajno doprinijelerazvoju razvijenih zemalja. Jer, 30.7% svjetskog izvora hrane dolazi iz tih zemalja,27.9% poljoprivrednih sirovina i ruda 28% svjetske energetike. Danas se postavljapred međunarodnu zajednicu zadatak ispravljanja tih nepravdi. Međutim, danas sejoš ne može govoriti o tome da dolazi do ispravljanja tih nepravdi… Pojedine vladekao francuska npr. s ponosom ističu da je pomoć koju daje nerazvijenim zemljamarelativno najveća od svih razvijenih zemalja i da iznosi i preko 2.5% nacionalnogdohotka Francuske. Međutim, kada analiziramo karakter te »pomoći« onda vidimo daona ima oblik neokolonijalističke politike Francuske, u prvom redu prema bivšimnjezinim kolonijama u Africi.“, („Neki aktuelni problemi svjetskog tržišta“, Bogdan Ćosić)

Nije ovdjebitno što su podaci zastarjeli, već što se uviđa povezanost razvoja imperijalističkogkapitalizma od iskorištavanih, bivših kolonija, koje se i danas eksploatiraju naperfidnije načine. Primjerice, i dan danas se Francuska koja je za sebe htjela liberte, egalite i fraternite (daleko od toga da je to ispunjenoza sve njene građane), prema bivšim kolonijama ponaša na praktički jednak način(1,2,3).

        Upozorenja, daklem, ne manjka – samo je pametu minusu. Čovjek koji ne vidi analogiju današnjih pobuna svjetske sirotinje, s ustancima robova u Rimskom carstvu, bunom Matije Gubec-a, Francuskom revolucijom, Pariškom komunom, Oktobarskom revolucijom ili elementima socijalističke revolucije u NOB, ili je neinteligentan, ili neobrazovan,ili ga baš boli „ona stvar“ jer se dobrousidrio u sustavu koji egzistira na iskorištavanju ogromne većine svjetskog pučanstva.Povijesnoje iskustvo da oni neće – kao što nikad ni nisu – imati milosti u sačuvanjusvojih interesa! Zar tome ne svjedoči 6.000 preživjelih spartakovih robova što su do jednog bili razapeti duž puta izmeđuKapue i Rima, ili 45000 na smrt „osuđenih“ učesnikaPariške komune?

“Nakon pobjede kontrarevolucije započeo jenajžešći teror; sistematski su ubijani borci i aktivisti Komune kao i mirno stanovništvokoje je bilo smatrano pristalicama. U kratkom vremenu na smrt je osuđeno 45000 ljudi,a u izgnanstvo protjerano 13000. Smrtne presude donošene su i nakon 1 minute saslušanjai to tako sve do juna 1874.”

Jasni primjeri kako kontrarevolucinari zamišljaju “pravedna suđenja” nad onima koje su sami prisilili da se, kao svoj krajnji izbor, late oružja. Još mnogo žešće metode od eventualne upotrebe kemijskog oružja protiv „žutih prsluka“ (što se ovaj put ipak neće desiti, prvenstveno radi nespremnosti naroda da ide do kraja, a ne rad čovjekoljublja njegovih eksploatatora), upotrijebit će kad zaista ocijene da im se bliži ultima hora. U tom slučaju – koji ja, ni aktuelne generacije nećemo doživjeti – prema njima treba pokazati ništa drukčiju milost od one koju će oni pokazivati spram naših osvještenijih potomaka.

diogenpro.com

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close