Sex, drugs, and rock ‘n’ roll
Što se zbiva u „demokraciji“ kad narod izađe na ulice? Kao prvo, narod treba tražiti dozvolu da izađe. U njoj treba biti opisano zašto, kada i gdje će izaći, a potom – može a ne mora da budne, dozvola stiže. Ne može na trgu Maršala Tita, ali može na trgu Mile Budaka. Ne može 31. marta, ali može 1. aprila. Ako je protest protiv suicida, radi čega će demonstrativno samospaliti desetorica dobrovoljaca – može. Traži li se ostavka predsjednice i premijera, ne može ni sad ni ikad, što će reći – nikad. Ne tražiš li dozvolu, protest je ilegalan i policija će uredovati. Počne li se rulja gomilati poput olujnih kumulonimbusa, a policija shvati da neće moći spriječiti oluju pendrecima, elektrošokerima, sprejevima, suzavcima, vodenim topovima, gumenim mecima (zamjećujete li da su sva navedena oružja „humanističke“ varijante, za upotrebu protiv naroda koji u demokraciji vlada!), šalje se vojska na ulicu. Vojska koja navodno štiti narod od upada Marsovaca preko kopnene i vodene granice, ali nije rečeno da će štititi narod od njegove policije i sebe sama. Duge cijevi, kratke cijevi, helikopteri, bojna kola, tenkovi i sva ona skalamerija koju je narod platio bojeći se invazije s druge planete, ne računajući da će sam izvršiti invaziju iznutra. Svaki narod je potencijalna „peta kolona“, zato je vlast drži pod prismotrom (prisluškivanje, videokamere, internet, informativni razgovori,…) jer dobro zna što „peta kolona“ povremeno – kad joj se tlak digne – radi sa onima koji ju prisluškuju, izvode policiju i vojsku na ulicu. Nije vlast vesla sisala, sisala je narod koji ju je fol demokratski izabrao, pa se sad boji da će biti prepoznata po mlijeku koje joj se cijedi iz ustiju.
Svi ti zapadnjački, kvazidemokratski sistemi promoviraju među narodima ideju da je kršćanstvo osnova zapadne civilizacije. Nije nego! Gledano čovječanstvo kao cjelinu, a pojedine „civilizacije“ samo kao varijante općeljudske civilizacije (kao što su h,s,b,cg „jezici“ samo varijante jednog, zajedničkog jezika), svi su narodi davali doprinose toj, ne baš prema humanističkim načelima pretjerano naklonjenoj skupnoj civilizaciji. U različitim vremenima, u različitom obimu, na različitim prostorima planete. Promatra li se tzv. Zapad pomalo ograničenim očima kakve on samoljubivo zamišlja kao sveobuhvatne, onda se osnovicom zapadne civilizacije ima smatrati ona, kad još kršćanstvo ni u zamecima nije postojalo – antička civilizacija stare Grčke! Koju je kršćanstvo gotovo zatrlo, ne razumijevajući i ne prihvaćajući njezine domete (poput odnosa zagnanih francuskih revolucionara spram Lavoisiera). I da nije bilo druge, nekršćanske civilizacije, s kojom bi danas uzjogunjeni Zapad iznova vodio krstaške ratove, ne bi bilo ni njega niti tzv. zapadne, navodno na kršćanstvu zasnovane civilizacije. Dakako, riječ je o muslimanima (islamu) koji su doslovce u zadnji čas spasili i dalje razvili dostignuća starih Grka, kojima možemo mirijadu puta više zahvaljivati (i Grcima i muslimanima) negoli kršćanima koje je tek reformacija (antipapinski ali i antinarodno raspoložena) djelomice uljudila, gdje pod time imamo smatrati činjenicu da vas nisu razapinjali na kotač srijedom, već neki drugi dan u tjednu. Pojavom protestantizma koji je kapital odmah usvojio kao svoju duhovnu predvodnicu (jer mu je stavovima više odgovarao, naročito onima o protestantskoj radnoj etici), počelo se kršćanstvo pomalo uljuđivati, što nipošto ne znači da je to svršeni glagol. Cjelokupna Biblija – ako izuzmemo elemente za izučavanje povijesnih zbivanja, te Stari zavjet prepun krvi, klanja, rodoskvrnuća, seksanja i „oko za oko, zub za zub“ pouka – mogla bi se svesti na jednu jedinu ozbiljnu stranicu. Onu s „deset božjih zapovjedi“ – kao etičkih smjernica koje dan danas „nitko“ u praksi ne šljivi, izuzmemo li teorijsko i licemjerno zaklinjanje u njih koje se krši čim propovjednički promotori zatvore usta. Daklem, vrijednost kršćanstva je u tome što je inaugurirala općeljudsku, „bratsku“ ljubav (jedan od elemenata socijalističkih ideja), a sva ona slikarska, muzička, arhitektonska i ina djela samo se naslanjaju na tu, ni dan danas praktično ostvarenu ideju. Sve ostalo je produkt ljudske mašte, isprepleten s nekim realnim zbivanjima kako bi se tlapnji dala što veća relevantnost. Ali, istovremeno s nastankom, ova prvotna „ideologija siromašnih“ (usvojena potom od vlasti, postavljajući tako neprelaznu razdjelnicu između materijalnih interesa bogatih na ovom i obećanja puku koja se realiziraju na „onom“ svijetu) – kao uostalom sve religije – postaje licemjerna, sterilna metafizika, što se već vidi spram odnosa prema „bezgrešnom začeću“. Nemajući hrabrosti priznati da je žena zatrudnila izvan braka bog te pitaj s kim (što je u ono vrijeme doslovno bio smrtni grijeh), uvode se kojekakvi duhovi, pa bili oni i sveti. I to sasvim krivim shvaćanjem poruke upućene neobrazovanoj sirotinji, poruke na tragu božje upute iz Starog zavjeta: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“, iz čega praktički eksplicitno slijedi da je svako začeće (pa i ono umjetno, s kojim rigidni vjernici imaju problema) – izuzev proisteklo silovanjem – bezgriješno! Da su temeljem te spoznaje vjernici razvijali svoj svjetonazor, sasvim bi drukčije kršćanstvo izgledalo, više u korelaciji s realnim svijetom negoli s maštom. No, vlastima koje su ga priznale službenom religijom carstva, korelacija sa stvarnošću manje je odgovarala no petljanje vjernika s ceremonijama koje dresirano ponavljaju, ni sami ih ne razumijevajući.
Pustimo sad evoluciju – a naročito onu socijalnu i njene posljedice – na miru, pa bacimo opći pogled na rulju zvanu demos, koja nešto prtlja (fol vlada!) sa samom sobom. Vrijeme, ono povijesno, daklem fizikalno vrijeme „oplemenjeno“ ljudskom djelatnošću (navodnici su stoga što se ono sem duhom „oplemenjuje“ i krvlju, te kostima vlastite braće) je stepenica u mnijenju ogromne većine ljudi, o koju se oni spotiču, jer se u njemu teško ili nikako ne snalaze. Gro populacije u praksi, pod povijesnim vremenom podsvijesno smatra period od vlastitog rođenja do smrti, eventualno još poneku deceniju iz života svojih najbližih predaka. Sve ostalo je za njih prilično maglovito, i nebitno. Bezbrojni komentatori po internetskim portalima odvraćaju obrazovane i široko gledajuće analitičare društvenih zbivanja od bavljenja prošlošću, upućujući ih isključivo na budućnost. Tu smiješnu zamjerku ne bi bilo vrijedno spomenuti, da nije tipa: što vi proučavate stabilnost temelja moje kuće, umjesto stabilnosti trećeg kata na kojemu živim?! Ljudi ne mogu ispravno procijeniti odluke vlasti niti ideje onih koje biraju, ukoliko ih ne sagledaju u širokom kontekstu koji obuhvaća povijest daleko van ograničenih vlastitih života, i prostore daleko van onih u kojima bitišu. Odluke sadašnjosti koje se tiču budućnosti proizlaze iz (ne)usvajanja iskustava prošlosti, zato moramo shvaćati temelje na kojima budućnost počiva. Ne možete o svemiru zaključivati poznavajući samo jednu planetu, niti o društvenim promjenama ograničavajući se tek na sitni ljudski postotak i ograničeni vremenski period povijesti, k tome još samo vlastitog naroda. Etika, naročito humanistička, nezaobilazna je u pravilnom prosuđivanju stvarnosti, izbornih kandidata i ideja koje oni nude, a naročito sposobnost da se uči od „učiteljice života“. Sve to u ogromnoj mjeri fali, ne samo prosječnom građaninu već i onima s formalno najvišim dostignutim akademskim stupnjevima, jer i akademik može biti, ako baš ne potpuni a ono barem fahidiot. Dati pak povjerenje takvima da sude o stvarima van svog područja, znak je potpunog slijepila ili zbiljskog idiotizma. Nije neuobičajeno da ljudi koji su se uspeli na socijalnoj i akademskoj ljestvici, s visoka gledaju ostale. Jednako tako, narodi na vrhuncu ekonomskih, kulturalnih, znanstvenih, vojnih i svjetonazorskih snaga u danom povijesnom trenutku, s nipodoštavanjem posmatraju druge narode, ne shvaćajući (ili ih nije briga) da su u nekom ranijem historijskom periodu silnice nabrojenih moći i duhovog utjecaja bile drukčije raspoređene. Kad su Arapi imali carstvo do Pirineja, gradili građevine neizmjerne ljepote i spašavali dostignuća antiknih Grka:
„U tim slavnim danima uređenog blistavila Bagdada, London i Pariz su još bili blatni i kaotični gradići sazdani od labirinta vijugavih ulica i uličica nakrcanih drvenim straćarama ili kućicama od pletera omazanog ilovačom. Većina nastambi bila je bijedna i krcata žiteljima koji su živjeli i umirali na ulicama. Nije bilo nikakva poploćenja, a za odvod je služila tek jama nasred puta. Ta je jama obično bila začepljena smećem – uključujući otpad iz klaonica kao i onaj ljudski. U vlažno vrijeme ulice su bile gotovo močvare, pod dubokim blatom. Puteljci duž glavnih ulica bili su označeni stupićima i lancima. Bilo je, naravno, i trgovina, ali prava trgovina obavljala se većinom na trgovačkim postajama (poput čuvene Six Dials u Southamptonu, u Engleskoj), gdje se kupovala ili razmjenjivala stoka i rukotvorine. U Parizu, sve što je ostalo od razvoja trgovine za vrijeme Rimljana bile su goleme katakombe ispod Montparnassea.“, (Benson Bobrick, „Sudbonosno nebo“)
Ne baš načitanima približni dojam tih vremena može dati film „Iscjelitelj“, doduše u iskrivljenoj, evropocentričnoj verziji glavnog junaka. Bez tog dijela historije ne bi bilo danas nadmenog Zapada, kao što nijednog carstva praktički nema, niti je bilo bez doprinosa nekog prethodnog carstva. U svemiru je sve u interakciji, pa je tako i u među ljudskom vrstom, stoga ni jednu egocentričnu, samoljubno nametnutu tvrdnju ma kojih rasa, naroda, grupe naroda ili „civilizacija“ o njihovoj izuzetnosti, ne treba shvaćati ozbiljno. Nažalost, mlade generacije – oskudno obrazovane prema pragmatičnim potrebama kapitala kojeg zanima isključivo usko specijalističko područje radnika, a ne i njegov sveobuhvatni svjetonazor, pa školske programe kastrira u skladu s takvim opredjeljenjem, od pogleda na svijet nudeći tek dijelove koji odgovaraju održanju sustava – uronjene u sadašnjost filmova, televizije, reklama, pop kulture, droga, seksa, realityja, i svega što im pruža užitak ali ne izgrađuje njihov duh na cjelovit način od dragocjenih povijesnih dostignuća ljudskog uma, nemaju elemenata ispravno prosuđivati, osim ako ispravnim ne shvatimo njihovu prečesto neutemeljenu uvjerenost da postupaju ispravno. Dakako, ne pitamo li za potonju cijenu, reći će netko – a tko smo mi da si uzimamo pravo miješanja u prosudbe drugih? Odgovorit ću protupitanjem: kakvo onda pravo ima zakon meni nametati norme ponašanja?
Gdje je stvarni problem? U sustavu obrazovanja koji je širom planete postavljen na krivim osnovama, prvo promovirajući – ostavimo li načas po strani stručno obrazovanje za potrebe kapitala – isključivo vladajuće sisteme, potom ulogu vlastitog naroda u povijesti, uzdignutu do mitoloških razmjera, čime se gubi cjeloviti uvid u doprinose svih naroda u svako doba, što jača konzervativne, šovinističke, rasističke i slične podcjenjivačke poglede na druge koji se tretiraju manje vrijednima. U očima ograničenih ljudi – koji ne vide dalje od sebe, svojih najbližih i onih koje oni takvima definiraju i prihvaćaju, uronjenih isključivo u sadašnjost, nesposobnih umom, srcem i ljudskošću prodrijeti iza njenih horizonata – povijest predstavlja „crnu rupu“ iza čijeg horizonta nisi sposobni probiti se. Drugim riječima, u nedostatku podataka koje im uskraćuju sustav i vlastita površnost, oni ni ne razmišljaju, a i da kojim slučajem to pokušaju nisu u stanju vidjeti „što se iza brda valja“. Na izborima, poput Buridanova magarca biraju između ponuđenih hrpa sijena, ni na pamet im ne padajući da možda negdje raste i svježa trava, pa da se zapitaju zašto im nju nitko ne nudi, ili se barem sami potrude pronaći je. Samoupravljanje im je kao ideja strano i odbojno, prvo iz razloga što je identificiraju s propalom verzijom, a potom i radi vlastite lijenosti duha, radije prepuštajući drugima da vlada njima, negoli priuštajući sebi da vladaju sami sobom. Ideja ravnopravnog učešća u donošenju odluka svih uključenih u sve društvene procese, čini im se uslijed usredotočenosti na sebe sama toliko nakaradna, da je niti ne uzimaju u razmatranje. Sjećam se komentatora koji apriori odbija samoupravljanje tvrdnjom da on želi odraditi svojih osam sati, a potom biti slobodan raditi sa svojim životom što ga volja. Prva mu je pogreška da on neće raditi sa svojim životom što ga volja, već će biti ograničen okvirom koji za njega stvaraju oni koji će odlučivati, a on se sam isključuje iz toga. Druga je, što on samoupravljanje doživljava kao nametnutu obavezu, a ne rezultat dobrovoljnog opredjeljenja da sudjeluje u njemu, jer shvaća da tako učestvuje u izgradnji okvira i vlastitog života. Ljudi parcijalno sagledavaju stvari, nadasve u vremenskim okvirima koji su dostupni njihovom neznanju i ograničenom, neobrazovanom umu. Primjerice raspredaju o staljinističkim čistkama kao grijehu socijalizma (ispravno, tzv. „realsocijalizma“), ali nikada neće žrtve prvog svjetskog rata pripisati grijehu kapitalizma. Iz jasnih razloga, jer sustav na čijim plećima leži taj grijeh neće dozvoliti da ga se optereti njime, pa razmatranja prebacuje na grijehe „socijalizma“. Kao kad započneš razgovor o ustaškim ili suvremenim hrvatskim ratnim zločinima sa domaćim nacionalšovinistima i fašistima, a oni odmah bježe u tuđi sokak: „a što su Srbi (Bošnjaci, četnici, partizani,…) nama radili!“ – duhovno nesposobni sebe i svoje „pleme“ objektivno sagledati, a onda niti smisleno raspravljati o sebi samima. Obrazovanje je ključ – nužan, ali i ne dovoljan uvjet humanizacije ljudskih bića – uz važnu primjedbu: kako baš ne možeš majmuna obrazovati poput čovjeka, tako ni sve ljude nije moguće – što ne znači da ne treba pokušati – obrazovati, jer za to psihološki (intelektualno) nisu sposobni, ili su ukrivo savijeni već u najranijoj dobi (drvo se savija dok je mlado).
Obrazovanje treba izuzeti od vjerskog i utjecaja tekuće vlasti koja nameće svoje standarde na kurikulume (to je velika mana višestranačke demokracije), i povjeriti ga stručnjacima prirodnih i društvenih znanosti te umjetnicima, veliki utjecaj davši etici i svestranom sagledavanju činjenica u kontekstu cjelokupne povijesti i svih sudionika u njoj. Upravo etika daje obrazovanju onaj štih koji obrazovanog čovjeka razlikuje od pukog oruđa koje govori (Aristotel), svejedno za čije interese. U današnjoj, većim dijelom svijeta proširenoj višestranačkoj demokraciji, obrazovanje bi trebala nadgledati nevladina organizacija s članovima iz redova strukovnih nevladinih organizacija (akademija, fakulteta, visokih učilišta, medija,…) biranima na rok od najviše 2-3 godine, a vlast ne bi na izbor i rad smjela imati nikakav utjecaj sem nadgledanja, dok bi članstvu – baš kao oficirima – bio zabranjen politički angažman. Koliki je značaj smjenjivosti (a možemo dodati, i brzog, efikasnog mehanizma iste, te sprečavanja mogućnosti „prvog među jednakima“ da manipulacijama uzurpira apsolutnu vlast), znali su već rodonačelnici (proto)demokracije:
„U Aristotelovo vrijeme, dobna je granica za ostvarivanje građanskog prava spuštena na 18 godina. Članovi atenske vlade – Bule, takozvani pritani, još od Klistenovih vremena mogli su biti birani (na rok od mjesec dana!) ždrijebom, po teritorijalnom principu, između svih građana s građanskim pravima bez obzira na njihovo bogatsvo. Mandat po 50 vijećnika iz svake od deset teritorijalnih jedinica (fila) trajao je otprilike 35 dana, tako da se tijekom godine u „vladi“ izmijenilo 500 građana. Između njih, opet ždrijebom, je biran predsjednik ali samo na jednu noć i jedan dan, a nije mogao dvaput isti čovjek vršiti tu dužnost – toliko su Atenjani bili na oprezu! Neki činovnici, za dužnosti koje su zahtijevale posebna znanja (blagajnici ratne i kazališne blagajne, bunarski nadzornici), bili su birani a ne ždrijebani. Glasanje se u pravilu vršilo javno, dizanjem ruku, tako da je svatko mogao znati kako su mu sugrađani glasali.“
Nemoguće je konzistentno i kvalitetno humanistički obrazovati omladinu, ako svako malo socijalisti, liberali, demokršćani, konzervativci, ili ma koji faktori na vlasti prekrajaju školske programe spram svojih interesa. Jedini interes istine – koja bi trebala biti u centru obrazovanja – je istina sama („Platon mi je drag, ali mi je draža istina“, Aristotel. Tim bi se načelom morali voditi svi koji se javno zaklinju kako od njih nema većeg Hrvata, Srbina, Bošnjaka,…, zamijenivši filozofovo ime imenom naroda u kojega se zaklinju.). Jasno je da to ovaj čas nije moguće, a najmanje istovremeno postići na cijelom svijetu koji vrvi različitostima kultura, svjetonazora i interesa, ali jednako tako dostignuća na jednom mjestu ne bi trebalo nametati drugima, već evoluciji društava i političkih sustava dozvoliti da se ona prihvate, prilagođeno podneblju i kulturi stanovništva. Ali, u svojoj osnovi, trebala bi se sačuvati širina i neuplitanje vlasti u obrazovni proces, inače bi sve ostalo status quo.
Zajedničko svemu rečenom, je širina: širina obrazovanja, vremenskog zadiranja u povijest (možda bolje odgovara riječ dubina), u ljudska društva, širina duha i prihvaćanja, bez nametanja vlastitih vrijednosti već uklapanja općeljudskih vrijednosti u svjetonazor. Proučavanjem vrijednosti bavi se filozofska disciplina aksiologija. Od svih tipova vrijednosti najznačajnije su one općeljudske, često zvane temeljnima. Poput dobrote, iskrenosti, nesebičnosti, poštenja, ljepote, ljubavi,…, koje danas sve više nedostaju. Kao što kaže umjetnica Vanesa Aničić:
„Činjenica jeste da smo sve manje suosjećajni sa tuđim nevoljama, sve smo manje spremni pomoći jer, znate, to „nije naš problem“. Gdje su naše temeljne ljudske vrijednosti? Pa, negdje iza tko zna koliko slojeva zaokupljenosti samim sobom, željom za „moći“, željom za pažnjom, željom za novcem… Negdje duboko unutra, no i dalje tu.“
Kršćanstvo, islam, judaizam i ine religije, ne predstavljaju općeljudske vrijednosti (jer bi bile zajedničke svim ljudima), ali u svima njima ima općeljudskih elemenata koje treba znati i pokušati procijediti, kao vrijednosti kojima će se mladi poučavati. Sex, drugs, and rock ‘n’ roll i beskrajni, eksploatirani rad da bi ih se moglo uživati, ne smiju biti jedine vrijednosti života s kojima će njihovi konzumenti do glasačkih kutija glasati o nečemu što niti znaju, niti shvaćaju. Prekineš li stablu vezu s korijenom, ili mu prstenasto oguliš koru koja prenosi sokove odozdo na gore, ono će uvenuti. Ako ljudima oduzmeš vezu s poviješću (govorim o cijelom čovječanstvu) oni će se početi kovitlati u kovitlacu besmisla iz čega neće nalaziti izlaza. Pojedini narodi su tijekom vremena nestajali s povijesne scene, i to nije tolika tragedija za ljudski rod koliko za te narode, mada su s njima nestajali jezici, kulture, običaji, možda i dostignuća. Čovječanstvo kao cjelina je preživjelo i ide dalje, ali pametnijem dijelu uvijek ostaje da se pita o vlastitoj krivici. A većina? Pitaju li se lavovi o sudbini antilopa koje su istrijebili? Tko će ostati da se bilo što pita u slučaju našeg kolektivnog suicida?
Ladislav Babić
magazinplus.eu
