Praznina caruje
Etika je teorija morala. Najbolje objašnjenjekoje sam čuo o razlici između etike i morala potiče iz jedne televizijske serije:„Etika govori da ne smiješ prevariti svojuženu. Moral te u tome sprečava“. Ne treba mnogo mudrosti da temeljem toga shvatimostupanj općeg morala ljudskog roda. Biologija i promiskuitet su – ako izanemarimo socijalno licemjerje i utilitarizam – još jači od etičkih premisa i njihovepraktične primjene. Etička načela smišlja um, temeljem cjelokupnog povijesnog iskustvaživota u zajednici. Na sceni je borba između uma i biološkog instinkta, jednostavnoobjašnjenog starozavjetnom božjom zapovjedi: „Plodite sei množite se…!“. Kad navali plima testosterona, nastaje oseka uma. Čovjek jekompleks fizičkog i duhovnog bića. Obje karakteristike vuče, evolucijom ih usavršavajući,od naših predaka, s tim što je poslijednja mlađeg porijekla. U tome kao da se boljesnalazi islam koji se uspješnije glede seksa prilagođava prirodi ljudskoj (čovjekje u osnovi promiskuitetno biće) od kršćanstva, koje se svekoliko trudi zatajitiju, čak izmišljanjem budalaština o bezgriješnom začeću svog proroka, kao da ovajnije na isti način uguran u „onu stvar“,da bi potom na isti način kao i svi mi iz nje izašao. Ipak, islam seksualna pravapriuštena muškarcima ne dozvoljava ženama, a monogamna društva koja se zaklinjuda im je kršćanstvo u temelju (doduše, u sekulariziranom obliku) u praksi tolerirajupreljube, mada (licemjerno) zakonski kažnjavaju poligamiju. Što već svjedoči o tomeda se etička pravila mogu izigravati na bezbroj načina, jer je društvo zarobljenikdogmi koje ignoriraju stvarno stanje stvari. Etika i moral se na praktičnom područjusudaraju s egoizmom i koristoljubljem, koje na trenutnom socijalnoevolucijskom stupnjumogu prevladati relativno rijetki. Značenja etike i morala su u svijesti prosječnogčovjeka prilično difuzna. Primjerice, u većine se smatra nemoralnim ponašanje kojese odnosi na seksualnu slobodu, na promiskuitet službeno vezanih ili nevezanih pojedinaca.No, što tu nije etički, ponašanje jedinki ili zakon koji ne vodi računa o prirodičovjeka? Najveći „kurviši“ mogu se dalekohumanije iskazivati negoli najzatucaniji, najdogmatskiji, najzakoreniji rigidnikarakteri, kojima je etika na ustima a zlo u srcu. Kad većina stanovništa dezavuiraljude sklone mijenjanju spolnih partnera (a čim im se pruži prilika to i sami naprave),uz ubojstva koja sami nesmetano vrše kad dobe placet od vlasti da postanu „viteški“ nacionalni heroji, jasno je dasilazak s etičkih visina na prihvatljivi moral prakse nije nimalo lagan i skupose plaća.
Isusovupatnju na križu, nasuprot tisućljetnim tumačenjima kršćana, možemo shvatiti kaosloženu metaforu ženinih porođajnih muka i prvog plača novorođenčeta, koji nijeodraz boli i patnje, već sreće što je iz ograničenog „zatvora“ izašao na slobodu, našavši se na raskršću (križ!) gdje ćesam određivati svoje životne ciljeve i graditi vlastitu sudbinu. Isus je simbol boli i patnje, a njegov(navodni) vapaj ocu (bogu) na križu „Eli,eli, lama azavtani!“ (Bože, božezašto si me napustio!) gotovo simbolizira prvotni doživljaj novorođenčetakoje se nakon izlaska iz rodnice osjeti napuštenim od majke koja je do tadabrinula o njemu. Uskoro međutim, životvorni njegov plač nije drugo negoli radosnoispoljavanje života, prilagodbe novom svijetu gdje će mu majka sve manje trebati(kao ljudima neko metafizičko biće), a sve više oslonac na vlastite snage kojimaće činiti dobro ili zlo; za sebe, za najbliže i vrstu kao cjelinu. Čovjek oslobođen„okova“ maternice vlastitim očima promatrasvijet, uči, definira pojmove koje potom višeznačno, kontekstualno ili utilitarnotumači pa nikad nisi siguran misli li zbiljski ili nešto deseto, ili se možda raditek o izrugivanju, šali, sarkazmu, ironiji,… Tako on pristupa i tumačenju etičkihnačela. Evo vlastitog primjera s Facebooka,društvene mreže. Komentirajući jedan tekst o papa Franji:
Istina o svemu postoji, poštenim i pametnimljudima je odavno poznata, a za prosječnu raju skrivena je u arhivima sa zabranomod 50 ili više godina njihova otvaranja. Pošten čovjek nema što skrivati, on sene srami svojih misli, riječi i djelovanja. Daklem, zabrane su uvele barabe kojese dubooo…ko podsvijesno – da ni nisu svijesni – stide svoga djelovanja; još točnije,iz straha od kazni za svoja zlodjela. Država koja usvaja te principe, od samog svogosnivanja je zločinačka tvorevina, jer su je uzurpirale barabe, lopovi, ubojicei zločinci sviju vrsta koje tako skrivaju svoje zločine protiv čovječnosti. Štose samog pape tiče, “jedna lasta ne čini proljeće”. Crkva je duboko konzervativna,dogmatska institucija koja jedva čeka da aktuelni papa odapne, pa da nastavi postarom. Zar to ne pokazuje odnos “Crkve u Hrvata” prema papinim pokušajimada reformira, revitalizira i osuvremeni Crkvu (kao da je takvo što moguće, ali –ajde, priznajmo mu dobronamjerne iluzije).
začas mistiže mail: „Bok Ladislave, poslali smo vamporuku o uklonjenoj objavi. Ovaj komentarkrši naše standarde zajednice kada je riječ o uznemiravanju i maltretiranju.“. Iskoristivši priliku dase žalim (nije dozvoljeno obrazlaganje žalbe!), slijedi i odgovor: „Ponovo smo pregledali vašu objavu i zaključilida nije u skladu sa standardima zajednice.“. Interesenatno! Primjerice, komentarupućen meni od pažnje nevrijednog tipa, pa mu ni ne navodim ime:
„Nista od tvoje “filozofije”. Polajkovima vidis da si dogurao do vrhunca gluposti. No ko je kriv, roditeljska genetika,okruzenje ili tvoja prirodno naslijedjena glupost, to vec spada u okvire naucnogposmatranja. Mada ja mislim da si ti jedna obicna budala.“
očiglednoodgovara „standardima zajednice“, jernije uklonjen! Sad, možda se sam papa Franjožalio na moj komentar, mada mislim da je to djelo nekog domaćeg admina koji samoinicijativnocenzurira komentare, vođen zatucanim svjetonazorom (nije isključena ni vlast, sobzirom na javnosti poznate primjerekontrole društvenih mreža i interneta od pojedinih država. Stvarnost je uvijekmnogo gora negoli se naivčinama pričinja). U to me uvjerava činjenica da su višeputa skinuti moji komentari glede katoličke crkve slično intonirani kao navedeni.Zanima me kako i koga sam uznemiravaoi maltretirao komentarom linkovanog teksta?Sad, možda su se „barabe, lopovi, ubojice i zločinci svijuvrsta“ prepoznali pasu uznemireni, što im od srca priželjkujem, jer će dan polaganja računa kad tadstići. A tko sam ja za katolibanskogadministratora koji cenzurira moj komentar jer se ne uklapa u „standarde zajednice“, dok njega i tu „zajednicu“ ne uznemiravaju maltretiranjamene, jer valjda za razliku od vladajućih protuha to i zaslužujem.
Idem tako, ja mrav, i mislim:
“Gle, ja mrav idem, i mislim”.
Idem, ja mrav, i – mislim.
Što mislim? Pa šaljem u „onu stvar“ Facebook,katolibane, „Crkvu u Hrvata“ i vladajuće„barabe, lopove, ubojice i zločince svijuvrsta“, s nadom da će se narod jednom ipak odmajmuniti i to zaista učiniti i u mojeime. Iz predočenog primjera je jasno kakva etika upravlja Facebookom. Ne samo da je čudovište u smislu koji komentirajedan od njegovih osnivača, već je to i u etičkom pogledu. Na internetu možemo pronaćiopširne kritičketekstove o toj društvenoj mreži, s gomilom referenci, tako da vlastiti primjer (rekoh,ima ih još) nipošto nije povrijeđena sujeta osjetljivog autora. „Nezavisne“ kompanije pod diktatom i u službiameričke vlade, posebno one koje kao predstavljaju prozor u svijet (Google,Facebook,…),a koje su se već višestruko blamirale, bilo u službi obavještajnih agencija iliodavanjeminformacija o korisnicima, trećim kompanijama, odškrinut će prozor korisnicimaupravo koliko, i što kapital želi da vide! Novac diktira njihovu etiku, točnije– moral, koji ovisi o kontekstu povijesnih, ekonomskih i socijalnih okolnosti društva.No, ni etika kao takva nije apsolutno čvrsta, s obzirom da je sve u svijetu dinamika,pa se i teorije (etika) moraju prilagođavati sporijim tempom, više vođenim istinomnegoli koristoljubljem i licemjerjem, poput društvenog morala koji ih je prepun.
Ljudi s različitih referentnih točaka percipirajustvarnost. Tragajući za Isusom (bogom),kao paradigmom kršćanskog morala, vjernici već više od dva milenija ne nalaze ništaopipljivo, sem hrpe relikvija za koje ni tisuću proroka i bogova ne bi bilo dovoljno,ili neprovjerljivih iskaza ekstatičnih pojedinaca za koje baš i nije sigurnojesu li na tripu ili pobjegulje iz neke institucije. Priznajem, teško ga je naći.Od stotina politeističkih bogova i polubogova osipanjem je ostao tek jedan, a ion polako gubi antropomorfna svojstva transformirajući se u mističku, sveprisutnumetafizičku silu Spinozinog tipa („Deussive Natura“), gotovo nadskup totemističkogviđenja koje u dijelovima prirode (divljači, gromu, munji, vjetru,…) otkriva božanskemoći. Dakle, do danas od traženja ni zrnca rezultata. Ne samo vjernici, traže iznanstvenici. Od mitoloških pretpostavki došli su do prirodnih zakona, ideje kontinuuma,a odatle do diskontinuirane strukture tvari. Molekule, atomi, protoni, neutroni,elektroni,… Znate li da najveći dio atoma – građevne osnovice svekolike makroskopskematerije – tvori praznina (fizikalni vakuum)? Kod atoma praznina između nukleusai elektronskog omotača je milijun milijardi puta veća od volumena jezgre. Što dubljetražimo, to više (fizikalne) praznine nalazimo. Sam svemir je između planeta,sunaca i galaksija tolika praznina da se prema njoj najveće pustinje svijetačine pravim oazama. Smisao traženja kao da se razbija na besmislu nalaženja. Semvjere i znanosti, traganjem se bavi i umjetnost. Nastanak i razvoj spektralneanalize praćen je impresionističkimpravcem u slikarstvu iz kojega se razvija poentilizam, dokje otkriće radioaktivnosti, strukture atoma i njegove jezgre, te cijepanjeiste, praćeno razbijanjem motiva (kubizam, suprematizam),što eskalira u Maljevičeve slike:
„Crni kvadrat na bijeloj pozadini“ i „Bijeli kvadrat na bijeloj pozadini“, imuzičku atonalnost.Slikarstvo prerasta u avangardnu apstrakciju, zahtijevajući više razmišljanjepred slikom negoli divljenje njome. Nisam stručnjak u slikarstvu, pa moguizreći samo subjektivne dojmove koji ne moraju korespondirati s tumačenjimaznalaca (ne vidim zašto bi itko morao pristati na prihvaćanje njihovog viđenja,jer se to svodi na pokušaj upravljanja ličnim doživljajem), uz napomenu danikad ne bih te slike objesio u svom stanu. Dok prvu mogu simbolički shvatitikao neznanje (crno) o svijetu koje stoji pred čovjekom, poslijednja eskalira udilemu jeli ono što smatramo našom spoznajom (nakošeni bijeli kvadrat) svijetakao takvog (bijeli kvadrat), zaista istina ili tek nedokaziva pretpostavka. Skladviđenog, slušanog i čitanog razbija se, dok tekstovi tipa romanastruje svijesti traže angažman čitatelja da poveže naizgled nepovezaneskokove misli, ilustrirajući kaotične (u vidu diskontinuiteta smislenosti misli)skokove svijesti čovjeka s jednog na drugi, moguće nepovezani ili asocijativnopovezani misaoni proces. Umjetnost, poput znanosti počinje eksperimentirati, iza razliku od nauke koja javnosti izlaže uspješne rezultate svojih pokusa (jerneuspješni u osnovi ne znače ništa, mada je i to moguće; Michelson-Morleyev eksperiment), ona nudi na uvid i međukorake, sa znanstvenogstajališta posve nepodobne prezentaciji.
„Upredstavi Herberta Fritscha, “Nula”, koju je postavio na scenu berlinskog Schaubühneteatra rano prošlo proljeće, ne dešava se ništa. Lišena svakog značaja osim sopstvenog,publika više od dva sata provodi gledajući u savršen besmisao.“,
piše Hana Ćurak. Nije to nešto novo. „U očekivanju Godoa“ („Waiting for Godot”; na engleskom se Bog piše kao – God) Samuel Beckett-ovi junaci vode besmislene razgovore, zalud očekujući pojavu nekoga o kome ništa ne znaju, a tko nikad neće ni doći. Umjetnost je samo odraz, refleksija života. Kad ljudi dolaze gledati besmisao i pljeskati mu, to samo znači da sami od besmisla nemaju što drugo raditi do gledati besmisao. A mi se kao nadamo da će gledajući besmisao shvatiti kako moraju naći smisao. Može li praznina koja gleda prazninu zagledati u vlastitu dušu, kojom caruje praznina? Možda, meni malo vjerojatno. Neki kažu “takva su vremena”. Pogrešno! Nisu vremena takva, već su ljudi takvi, jer ne čine vremena ljude, već ljudi stvaraju vremena. Tragajući za nečim, nalaze prazninu, a ona se useljava u njihove duše; od bića koja su nalazila smisao u potrazi za smislom, postaju bića obuzeta besmislom jer smisao nigdje ne nalaze. Etika im se runi, osipa, postaju ravnodušni, nesposobni da od Auschwitza bilo što nauče sem da ga perpetuiraju u raznim modusima, u različitom obimu na različitim mjestima i raznim vremenima, bez grižnje savjesti i (po)kajanja ponavljajući floskule, pune humanističkog naboja koji se tisućljećima u praksi pokazuju tek ćorcima. Plode se i množe, mehanički ponavljajući božju zapovjed, da bi rađali generacije koje se dalje plode i množe rađajući… Malobrojni ustraju u kreiranju smisla, jer smisao se ne nalazi, on nije zagubljen, on nije definiran od nikoga niti se nekome može nametnuti; on se gradi vlastitim životima. Ne pokazuje li našu nemoć činjenica da se tisućljećima od inauguriranja i jalovog ponavljanja biblijskog etičkog principa „Ne ubij!“, leševi gomilaju gnojeći tlo, uz raznorazne izgovore zašto to treba biti tako. Ne, nisu to fluktuacije ludila unutar vrste, iskre nerazuma u racionalnoj cjelini, to je mnogo dublje i sveobuhvatnije negoli nam se čini. Pojedini pripadnici vrste traže etiku, prepoznaju je, ali na putu od uma do prakse ona se poput transformera iz filmova pretvara u nešto sasvim drugo od zamišljenoga. Smisao ne nalazimo jer ga tražimo van sebe a ne u sebi, a izvana je pustoš u kojoj tragovi vode do još pustije pustoši koja nas poput školjke obuhvaća u čahuru besmisla bez nade. „Da se nikad više ne ponovi!“, a ponavlja se svako malo demantirajući naše zavjete sebi samima, da ih prvom prilikom kad se na horizontima osobnih života pojave naznake osobne koristi odbacimo kao balast koji nam ograničava živote. Ako se prepuniš bogatstvom – ma kako došao do njega – cijenjeni si član društva, smiješe ti se položaji, politička moć, klanjanja do poda, „prijatelji“ se lijepe o tebe poput čička,… Ako se prepuniš obrazovanjem, znanjem, skromnošću, istinom, etikom, humanizmom,…, nisi doli luda koja ne zna da se „samo jednom živi“, pa treba iskoristiti priliku da se to uradi u stilu. Praznina caruje svemirom, društvima i pojedincima, a što se potonjih tiče to će uvijek biti tako ako se ne otrgnu njenom robovanju i potrude se ispuniti je sami, vlastitim životima.
Ladislav Babić
