Nikad robljem, uvijek robom*? (1)
Nikad robljem,uvijek robom*? (2)
Nekoliko predrasuda, pustivši duboko korjenjeu stanovništvo nakon što je stoljećima indoktrinirano, predstavljalju kapitalizamkao nemoralni sistem koji treba rušiti. To su mantre o:
1)neprikosnovenosti privatnog vlasništva
2) slobodnom tržištu
3) paradigma profitabilnosti ponad ideje solidarnosti
4) paradigma razvoja putem zaduživanja
5) paradigma prebijanja duga novim dugom
Samo telegrafski o njima, jer sam već o tome opširno pisao. Gotovo uvijek se spominje privatno vlasništvo, što u čovjeka koji ne poznaje razliku između ličnog i privatnog vlasništva izaziva jezu da će – koliko slijedeći dan – nositi gaće na štapu. Radi se o vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, u sinergiji s proizvodnim odnosima koje takvo vlasništvo uzrokuje u kapitalizmu. Slobodno tržište, teorijska izmišljotina Adama Smitha, niti je ikada postojalo, niti postoji, niti će ikada postojati. I fizičari se kao ishodišnom pretpostavkom služe jednostavnim teorijskim modelima, koje potom moraju prilagoditi stvarnosti. Paradigma profitabilnosti dovodi do toga da, kad – primjerice – profit firme padne za 10% (ali je i dalje profit!) biva otpuštano na desetine hiljada radnika širom svijeta. Paradigma zaduživanja direktno proturječi općenarodnoj spoznaji, za koju ne treba biti Nobelovac: „protegni se koliko ti je guber dug!“. Konačno, prebijanje dugova novim zaduživanjem je naprosto zamisao luđaka, a pošto sve države to rade – prebacujući dugove na dolazeće generacije – jasno je da ih vode ljudi prikladniji umobolnicama negoli vođenju država. O svemu tome govori Yanis Varoufakis u knjizi „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“, a prikladno se ukratko osvrnuo i na dio toga komentirajući članak Bernija Sandersa „Novi progresivni front“, dok u tekstu „Čiji je Google“ govori:
„Otpor velikim tehnološkim kompanijama motivisan jeosećajem da smo pretvoreni u korisnički proletarijat. Sedamdesetih i 80-ih godinanervirali smo se kada bi nas neki komercijalni kanal zasuo reklamama pred sam krajnapetog filma ili košarkaške utakmice (to se zbivalo u kapitalizmu, kad su dreseri tek eksperimentiralisa stadom). Danas i ne primećujemo trikove kojima nam u realnom vremenu vezujupažnju da bi je ponudili na prodaju. Otuđeni od tržišta i trgovine čiji smo predmetpostali, svedeni smo na zupčanike u proizvodnom procesu u kojem možemo da učestvujemoisključivo kao proizvod.“
Petnavedenih točaka imanentnih kapitalizmu nijedan moralni čovjek kojemu nije staloisključivo do vlastite dobrobiti (onda ni nije moralan!) ne bi smio prihvatiti,a naročito ne, služeći se alibijskom rječju – razvoj! Jer ako razvoj ne ide svima u korist, na prihvatljiv, pravedannačin, onda je to pljačka rezultata tuđeg rada prije negoli razvoj. Ipak, većinadanas pristaje biti robom (predmetom) kojim upravlja robovlasnik (kapital kao cjelina)sofisticiranim metodama, pa dotični ni ne shvaćaju da se ne nalaze na „tržištu rada“(jer rad je nemoguće kupovati i prodavati), već na tržištu radne snage – robova s prikladnim kvalifikacijama, koji su potrebnigospodaru. Slično su rimski aristokrati kupovali obrazovano roblje na tržnici robova,kao odgajatelje za svoju djecu i druge kvalificirane poslove koje sami nisu umjeliobavljati. Bilo kako bilo, trebat će uvesti ograničenja na vladanje kapitala,ako ne etičkih načela radi (to će biti ponajmanji motiv), a ono zbogkatastrofalnog utjecaja na okolinu, klimatskih promjena, izumiranja vrsta,zarad porasta broja stanovništva i pomanjkanja prostora za sve veći broj ljudi.
Socijalizam kao sustav često se cinka (posebno od onih koji nisu sposobni shvatiti njegovu razliku spram kapitalizma), gotovo ad hominem prozivanjem poznatih osoba koje su ga isprva prihvatile, a potom napustile. Opširnu listu socijalista prema nacionalnosti možete naći na linku (potrebno je malo snalaženja i potrage). Istina je da su prihvatili vladajuću verziju socijalizma („realsocijalizma“), napustivši je uvidjevši kako se izrodila od prvotnih zamisli socijalista, naročito od ideje koju danas zovemo „demokratskim socijalizmom“ (čijim američkim prorokom se deklarira Sanders). Socijalizma, kao ni komunizma kao njegove više faze, do dan danas nigdje i nikada nije bilo. To što se komunizam diskreditira pozivanjem na primjere „realsocijalističkih“ zemalja, naprosto je zamka za lakovjerne. Nijedna država u imenu nije imala pridjev „komunistička“ (primjerice: SSSR, ČSSR, DDR, ili SFRJ koja nije bila iz „realsocijalističkog“ lagera), dok su se partije nazivale komunističkima isključivo stoga što su programatski težile ostvarenju komunizma, a ne zato što bi djelovale u njegovom okružju. O tome „Što je socijalizam“ možete više doznati na istoimenom članku, pa sasvim ukratko:
„Socijalizamje, slijedom toga, sistem u kojem prevladava društveno vlasništvo, sistem u kojemje zaposlenik subjekt upravljanja i odlučivanja, a ne objekt eksploatacije. Socijalizamje sistem u kojem se zbog tehnološkog napretka ide na smanjenje radnog tjedna, umjestošto se pod firmom „fleksibilizacije rada“ ide na produženje radnog vremena. Socijalizamje društvo u kojem se ne mora boriti za neradnu nedjelju, jer je normalno da sevikendom ne radi. Socijalizam znači besplatno obrazovanje od najnižeg do najvišegstupnja, a besplatno ne znači da ništa ne košta, već da je (su)financirano iz državnogproračuna. Socijalizam je društvo u kojem se mogu školovati i djeca bez roditelja,a ne samo djeca bogatih roditelja. Socijalizam je društvo u kojem zdravlje nijeprivilegija bogatih, a bolest kazna za siromašne, već društvo u kojem je zdravstvojavno i svima dostupno. Socijalizam je društvo u kojem se ne ide s posla u grob,već u zasluženu mirovinu od koje se može dostojanstveno živjeti. Socijalizam nijedruštvo u kojem je navodno produženje životnog vijeka izgovor za produženje dobnegranice za odlazak u mirovinu, već društvo u kojem je demografska eksplozija u proteklihpola stoljeća povod za smanjenje te dobne granice, a čime se oslobađaju i radnamjesta za mlađe generacije… Eto, to je socijalizam u kratkim crtama. Socijalizamje društvo u kojem se živi od rada, a ne od rente; društvo u kojem je rad jediniizvor blagostanja, a ne burzovne špekulacije ili igre na sreću. Socijalizam je društvou kojem su voda, šume, more, otoci, rude, ili, na primjer, željeznice, javna dobra,a ne dobra koja se daju u privatne koncesije. Socijalizam je, na kraju krajeva,društvo u kojem Novac nije jedina mjera svih vrijednosti, već Čovjek i univerzalneljudske vrijednosti: poštenje, solidarnost, drugarstvo, ljubav, obitelj…“
Dublje razmatranje socijalizma i komunizma kao više faze socijalizma, moguće je naći, primjerice, u tekstu Filipa Ercega „O socijalizmu i komunizmu“,no citirajmo samo ovo:
„Pitajmo se kako je moguće zalagati se zasocijalizam, a odbacivati komunizam. Ili obrnuto, zalagati se za komunizam, a odbacivatisocijalizam. Tako današnja Socijalistička internacionala (ustvari socijaldemokratska)odbija u svoje članstvo primiti komunističke partije, koje su se u mnogome oslobodilestaljinizma. Što se pak suvremene socijaldemokracije tiče, ove »trećega puta«, onauopće nije ljevica. Doduše, klasična podjela stranaka na ljevicu, centar i desnicusve više iščezava. U razvijenim kapitalističkim zemljama sve se relevantne strankeuglavnom svode na jednu – stranku kapitalističkih interesa. U tom smislu je današnjasocijaldemokracija ustvari, možda je to ružno reći, »smrdljiva lešina«, kako juje još za vrijeme Prvoga svjetskoga rata nazvala Rosa Luxemburg. Tako ne samo neprijateljisocijalizma, zato što im je u interesu, tvrde da je socijalizam postojao i propao,već to nesvjesno (ili svjesno!) tvrde i razni ljevičari. Time sami sebi posipajupepeo po glavi kada govore o »birokratskom socijalizmu«, »demokratskom socijalizmu«,»socijalizmu s ljudskim likom« i sl. Drugim riječima, žele reći da postoji i nebirokratskisocijalizam, a zaboravlja se da birokratizam isključuje socijalizam (zato je »birokratskisocijalizam« drveno željezo); da je postojao i nedemokratski socijalizam, a »bezdemokracije nema ni socijalizma « (Luxemburg); zatim da je postojao i socijalizams neljudskim, valjda životinjskim likom, a previđa se da bez humanizma nema ni socijalizma.Recimo zato, sasvim decidirano: socijalizam i komunizam (kao niža i viša faza) činejedinstvenu doktrinu (»dijalektičko jedinstvo«), te se međusobno razlikuju ništaviše ili manje od onoga kako to opisuje Marx. Socijalizam i komunizam jesu slična,ali neidentična društvena uređenja. Socijalizam je, po Marxu, kao niža faza, negacijaprivatnoga vlasništva, a komunizam, kao viša faza, njegova afirmacija. Budući daje komunizam (misli se na nižu i višu fazu) društvo koje tek treba da nastupi, onjemu je teško govoriti. Teško je, naime, govoriti o nečemu što je budućnost. Izato Marx, za razliku od utopista, nije ostavio u nasljeđe neki »nacrt«, »projekt«budućega društva… Marxje, kao što znamo, istupao protiv socijalista-utopista, no je li i on ipak utopist?Ne, nije. U njegovoj filozofiji i znanosti nema utopističkoga, ali ima utopijskoga.To utopijsko je – nada u bolju budućnost. Ali budućnost kao usmjeravajući aktspoznaje.“
Praksa jekriterij istinitosti ljudske spoznaje, a kako čovjek nema praktičnog iskustva sasocijalizmom (kao što nije imao ni s kapitalizmom u vrijeme njegova nastanka!) sobzirom da još nije postojao, a još manje sa komunizmom koji je još manje postojao,jasno da se apriorne osude tih društava u suštini razlikuju od kritike kapitalizma,koje dolaze iz realnog miljea doživljene mu manjkavosti i nehumanosti. Socijalizami komunizam napadaju oni koji ga nikad nisu ni doživjeli, kapitalizam kritizirajuljudi u svakodnevnom dodiru s iskustvom življenja u njemu.
Kapitalizam je, kao i svi društveni sistemi, evoluirao od svog nastanka (ali osvojena ljudska prava nisu poklonjena, već izborena teškom borbom s mnogo žrtava), kako u teorijskom tako i u praktičnom smislu, ali on nikad neće htjeti prevladati u ranijem tekstu pet spomenutih paradigmi kojima robuje. Eksploatacija, od trenutaka prvobitne akumulacije kapitala, kad su „ovce pojele ljude“, preko bijednog položaja radništva – ne samo u njegovim počecima, već i danas (treba sagledati eksploataciju radnika od strane velikih kompanija koje se sele na daleki istok radi jeftinije radne snage!) – preko dječjeg rada od 12 i više sati, do današnje potplaćenosti žena primjerice, je ne samo povijesna već i aktuelna činjenica koja se globalno reflektira u raspolaganju svjetskim bogatstvom, ali i katastrofalnom devastacijom planete koja ugrožava život na njoj. Nisu kapitalističke zemlje samo one najrazvijenije na koje je usmjerena pažnja apologeta (koje su svoj standard ostvarile kombinaciojom povijesnih, kolonijalnih i eksploatatorskih razloga), već je pretežiti – uglavnom siromašni dio svijeta – također kapitalistički. Zašto apologeti ne sele nikad tamo, ako im se sustav toliko dopada (ali sele svoje firme zarad iskorištavanja jeftine radne snage)? Pozivanje na njegov doprinos razvoju je passe, s obzirom da to ni Marx nije previdio, a – uostalom – do sada je svaki sustav doprinjeo razvoju, sve do kolapsa usred nesposobnosti prevazilaženja svojih ograničenja. „Dok god postoje eksploatacija, siromaštvo i kapitalizam, marksizam će biti aktualan… Dok god postoji kapitalizam kao društveno-politički sistem, Marxova teorija je jedna od najboljih, najpreciznijih i najrazrađenijih za analizu tog sustava“, kaže Primož Krašovec, sociolog i docent pri Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani,u instruktivnom intervjuu. Bi li zagovornici nehumanog sustava, da su živjeli u Dickensovo vrijeme koje je opisivao u svojim djelima, išta pozitivno vidjeli u njemu – u doba kad je britanski parlament 1819-te usvojio zakon po kojoj djeca od 10 do 16 godina više ne smiju raditi dulje od 12 sati dnevno (a koliko li su tek morali prije „humane“ odluke buržujske elite? ). Kad je Charles bio dijete, sve strahote ranog kapitalizma (koje se, uz sve one kasnije, vole zaboravljati, usredotočujući se na „realsocijalističke“, mada potonje – uz doprinose koje ne valja zaboraviti u objektivnoj prosudbi – nisu trajale ni stotinu godina, za razliku od višestoljetnog kapitalizma) doživio je na vlastitim leđima, opisavši ih u svojim djelima. Da, zaista, sistem je tijekom iduća dva stoljeća evoluirao, ali onda valja priznati i pravo na evoluciju socijalizma, odnosno socijalističke ideje, temeljem uvida u zastranjenja koja su je duboko ocrnila. „Slabovidni“ ne priznaju potrebu revolucionarnih promjena društvenih odnosa, čak izrijekom negirajući potrebu za njima, zabranjujući ih kao nasilne (iako značenje pojma nipošto apriori ne implicira nasilje), ili čak smatrajući nemogućima u današnjim uvjetima, mada sve oko njih – pa još koliko jučer i u njih – vrvi od nasilja kapitala i jednakog odgovora ljudi prisiljenih da mu se odupru.
Linkovi bez kojih se bez problema mogu čitati moji tekstovi, upućuju na ozbiljniju razradu tvrdnji, ali čisto sumnjam da će ih većina kliknuti. Jedno, iz razloga što današnje generacije uglavnom nisu doživjele propale „realsocijalističke“ (pa ni onaj različiti, jugoslavenski) sustave, te o njima znaju samo po pričanju. Drugo, čak i obrazovani mladi su tijekom školovanja usmjereni putevima koji a priori propagandistički tretiraju ideju sistema boljih od kapitalizma (a riba mora plivati u vodi u kojoj se nalazi, ma bila ona i ustajala, jer pojma nema što je bistra voda). I treće, većina mladih nije odgojena da čita dulje tekstove, članke ili knjige, već svoje sudove donosi naprečac, smatrajući suštinom demokracije da mogu svašta lupetati. Da, mogu svašta; da, mogu lupetati; ali malo njih relevantno, a onda to više nije lupetanje. Najčešće se, jer je tako najlakše, truća oko stvari koje veze nemaju sa suštinom predmeta. Pa se postavljaju „visokoumna“ pitanja i s najviših političkih pozija – s primjesom prijetnji – treba li zabraniti crvenu zvijezdu, te srp i čekić kao socijalističke i komunističke simbole (neću ulaziti u rezolucijska izjednačavanja fašizma i komunizma od strane poslanika Evropskog parlamenta), ne priznajući njihovu povijesnu utemeljenost, istovremeno njegujući nacionalistički kult povijesnih zastava i grbova. Čak i ljevica inzistira na modernijim simbolima, jer kao „čemu srp i čekić, te zastarjele alatke u doba digitalne tehnologije?“.
Jesu li oni toliko neinteligentni (ili providnomretorikom i sami žele ukinuti taj simbol), te ne shvaćaju kako srp i čekić nisuprikazani kao alatke zamjenjene kombajnima ili mehaničkim čekićima, već kao simbol rada i radništva? Svijet više nijeisti kao nekad, a nepredovao je u znanstvenom, tehničkom i tehnološkom pogledu znatnobrže no to ljudska inteligencija može pratiti. A zablude, ma čime izazvane, jednomse moraju platiti.
Napomena
roba* – predmet trgovine
Ladislav Babić
magazinplus.eu
