Kolumne

Ladislav Babić: Nabacivali se po državnom vrhu!

Nabacivali se po državnom vrhu!

        Ovogodišnja sezona karnevala praćenatolerantnom većinskom stanovništvu veselim zgodama, poput spaljivanja lutke uobliku od njih vrlo cijenjenog predstavnika srpske nacionalne manjine Pupovca,što je kaštelanske građane hrvatske nacionalnosti bacilo u ekstazu, završilaje, a već se pripremaju za idući karneval lutke i drugih viđenijih predstavnikaHrvatima toliko drage manjine. Nije to sarkazam, nego prirodna posljedicaljudske psihologije; što manje nečega imaš to se pažljivije prema tome odnosiš,čuvajući, tetošeći i ne razbacujući se, kao u trenucima kad je država bilaprebogata ovim narodom, tako da se čak i prelijevalo – u pravcu Srbije, dakako.S nostalgijom se prisjećajući tih prosperitetnih vremena, Kaštelani su obilježilisvoja probuđena sjećanja i emocije gore spomenutim događajima, usrdno senadajući kako su time dali primjer cijeloj domovini, usput vabeći svojerastrošno potrošene bivše sudržavljane na povratak, inscenirajući svijetliprimjer suživota koji su podržali i srpski vaterpolisti svojim kupanjem u moru,u za to ne baš primjereno doba godine. Hrvatska predsjednica, skupa sa vladom ivećinskim dijelom parlamenta podržali su veselom šutnjom tu širinu duše svojebiračke baze, ne htijući se neprimjerenim riječima osvrtati na rečeno zbivanje.

        U svoj toj karnevalskoj radosti, kad semožda i pretjera pojedinim izrazima poštivanja manjinskih funkcionera, sasvimje iz fokusa medija – a time i javnosti, dakako – izbjeglo zbivanje u gradiću Y,prilikom održavanja lokalnog karnevala od strane šačice tetošenog hrvatskogbogatstva. Naime, ostataka nekad konstitutivnog naroda. Lično sam svjedočio tomzbivanju, s obzirom da sam se u proputovanju kroz samo medvjedima i Srbimaprijaznu županiju, ali ipak hrvatsku a ne medvjeđu niti srpsku – nakratkozaustavio u gradu tankajući benzin, pa sasvim sažeto, ne ulazeći u detalje, moguopisati što se zbivalo. Karnevalska povorka nije, dakako – zbog mnogo manjegbroja učesnika – bila brojna poput one riječke ili dosta manje kaštelanske, alise upravo stoga odmah moglo zapaziti ono što je izbjeglo hrvatskim službenimorganima zaduženima spriječiti ugrozu većine od manjinskih pripadnika. Već na prvipogled zapazio sam lutke veličine otprilike one Pupovčeve, prilično nevještomaskirane u najviše dužnosnike ove države, no iskreni domoljub će ih svakakopojedinačno prepoznati:

Bijahutu Kitarovićka, Plenković, Jandroković, Brkić, a bome i kardinal Bozanić sečvrsto držao s njima, naime – ne oni lično, već kao što rekoh njihovekarnevalske lutke. Ne bi to bilo čudno, kad se zna da je u ove pokladne danecijeli hrvatski demos (politički narod), upravo na taj način izražavao svojeoduševljenje te predanost najviđenijim korifejima, u svijetu i okolicicijenjene te doslijedne hrvatske politike. Tek ono što je slijedilo poslije,kad je karnevalska povorka stigla na gradski trg ispunjen do poslijednjegmjesta stanovnicima koji u njoj nisu učestvovali, ali bijahu maskirani u vjernedomoljubne građane svoje države, izaziva stravu, nepovjerenje i niz pitanjakoja struje mozgovima ispravnih Hrvata. Što se, naime, desilo. Nasred trgaformiran je oveći štand za gađanje izložaka lopticama, sličan onakvom kakvognalazite u svakom Luna parku:

samošto su umjesto limenih konzervi postavili upravo prispjele lutke hrvatskihdužnosnika u prirodnoj veličini (neke od lutaka sam uspio snimiti, ali mezaista hvatao zort snimati originalno aranžiranu „streljanu“, zbog goleme masekoja se gurala oko nje). Osim loptica za gađanje, zamijetio sam lukove istrijele te malokalibarske puške, alate kojima su razdagani pokladnici mogliizraziti svoje oduševljenje najvišim hrvatskim rukovodstvom. Kako samzamijetio, sa zanimanjem ali i domoljubnim gnušanjem promatrajući ovaj lokalnispektakl, uspješan pogodak u glavu donosio je kao nagradu plastičnu lutke uobliku Pupovca, pogodak u srce pak lutke najviših dužnosnika njegove stranke, aonaj (da prostite) u međunožje – Titovu fotografiju u društvu s odanimhrvatskim generalom koji ga je naslijedio (u ovoj državi, naravno).

        Prilično bojažljivo, s obzirom na nabojkoji se osjećao u zraku, priupitao sam nekog starijeg, doduše kršnog mještaninablizu devedesetih (s obzirom da sam procijenio kako me neće odalamiti) nije lisve to malo odveć nedostojno, možda čak i protuzakonito, a svakako na ivici(malo sam eufemizirao jer se blizu njega motao neki gorostas, vjerojatno njegovsin) morala, odvratio me kako je sve to po Ustavu gdje lijepo piše – doduše, nebaš tim riječima – da sve što mogu Kaštelani, mogu i Ipsilonci, s obzirom nagarantiranu ravnopravnost građana Hrvatske, pritom me ispod oka sumnjičavomjerkajući kao mogućeg provokatora. Na pitanje, hoće li karnevalska feštazavršiti spaljivanjem Kitarovićke, Plenkovića, Jandrokovića i kompanije,odgovor bijaše niječan, jer kaže on kako iz budžeta ne primaju toliko para dabi im dostajale za izradu novih objekata svog obožavanja. A, de „gustibus nonest disputandum“, dometnu – iznenadivši me poznavanjem latinskih fraza, što jezaista bilo najmanje što sam od njega očekivao – izazvavši u mene dojam da inaredne godine kane ponoviti cijelo zbivanje, na radost i veselje srpskemanjine, poput onog na radost i veselje hrvatske većine u Kaštelima.

        Ono što me pri povratku kući izbezumilo,prateći hrvatske medije – od televizije do štampe iliti tiska, pa i internetskeportale – što nigdje nisam naišao na reakcije hrvatskog državnog vrha! Ipak,smirivši se i pomno razmislivši, shvatih da se zapravo radi o vrlini skromnostii tolerancije, te samo zato, ne htijući kvariti odnose prepune poštovanja međuvećinskim i manjinskim narodom, nema pratećih reakcija na ovaj, za mene –nasuprot kaštelanskom fašniku – sramotni događaj. Još sam se više u to uvjeriokad je odigrana prijateljska utakmica između momčadi spomenutog „srpskog“gradića i susjednog hrvatskog, praćena razdraganim uzvicima tipa „Ubi, ubiHrvata!“ i sličnih, prisjetivši se dosljednosti naše drage predsjednice koja neželi svoju šutnju s Dinamovog stadiona kvariti otvaranjem ustiju na ovaj mnogo bezznačajnijiizljev bratstva i jedinstva, u krvi kovanog tijekom povijesti. Stoga odustadohod podnošenja prijava policiji, DORH-u i državnom odvjetništvu, da ne bihkvario oduvijek postojeće srdačne odnose među našim etnijama, duboko seuzdajući u pamet, moral i toleranciju državnih struktura (posebno onih najviših)s čvrstim uvjerenjem da neće od muhe praviti slona ni pri idućim nabacivanjemlopticama, strelicama i malokalibarskom municijom na Kolindu, Plenkija i Šonju– upravo kao pri spaljivanju Pupovca – čvrsto ostajući na dosad iskazanom stavuhumanosti i poštivanja ljudskih bića bez obzira na njihovu nacionalnupripadnost. Pitate li me zašto ne objelodanim ime mjesta zbivanja, moj odgovorje nedvosmisleno jasan. Ne činim to zbog hrvatske ekstremističke ljevice, kojabi odmah na križ pribila nedužne organizatore karnevalske fešte i prisutnegrađane, proglašavajući ih ekstremistima, nacionalšovinistima, spodobama kojerazaraju teško izgrađeno tkivo bratstva i jedinstva, provokatorima,insinuacijama da tko danas napucava lutke sutra će i ljude, i sličnim, normalnomčovjeku nezamislivim optužbama, u konačnici garniranima starom latinskom „Quodlicet Iovi, non licet bovi!“, stavljajući tako – po svom ljevičarski „humanističkom“sudu – ovu manjinu koja stalno nešto provocira za naše pare, na pravo mjesto.

        Stoga, na kraju, moja srdačna zahvala policiji, spomenutom DORH-u, državnom tužilaštvu, te Kolindi, Plenkoviću, Jandrokoviću i svim ostalim napucavanim dužnosnicima (posebno Milijanu Brkiću!), na odsustvu reakcije povodom kaštelanskog i jednako dosljedno ignoriranog zavelebitskog događaja, s nadom da će se opisano zbivanje – s podjednakim suzdržavanjem od reakcije nadležnih – uspjeti proširiti na cijelu Hrvatsku. U to ime, hvala im!

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close