Nabacivali se po državnom vrhu!
Ovogodišnja sezona karnevala praćena tolerantnom većinskom stanovništvu veselim zgodama, poput spaljivanja lutke u obliku od njih vrlo cijenjenog predstavnika srpske nacionalne manjine Pupovca, što je kaštelanske građane hrvatske nacionalnosti bacilo u ekstazu, završila je, a već se pripremaju za idući karneval lutke i drugih viđenijih predstavnika Hrvatima toliko drage manjine. Nije to sarkazam, nego prirodna posljedica ljudske psihologije; što manje nečega imaš to se pažljivije prema tome odnosiš, čuvajući, tetošeći i ne razbacujući se, kao u trenucima kad je država bila prebogata ovim narodom, tako da se čak i prelijevalo – u pravcu Srbije, dakako. S nostalgijom se prisjećajući tih prosperitetnih vremena, Kaštelani su obilježili svoja probuđena sjećanja i emocije gore spomenutim događajima, usrdno se nadajući kako su time dali primjer cijeloj domovini, usput vabeći svoje rastrošno potrošene bivše sudržavljane na povratak, inscenirajući svijetli primjer suživota koji su podržali i srpski vaterpolisti svojim kupanjem u moru, u za to ne baš primjereno doba godine. Hrvatska predsjednica, skupa sa vladom i većinskim dijelom parlamenta podržali su veselom šutnjom tu širinu duše svoje biračke baze, ne htijući se neprimjerenim riječima osvrtati na rečeno zbivanje.
U svoj toj karnevalskoj radosti, kad se možda i pretjera pojedinim izrazima poštivanja manjinskih funkcionera, sasvim je iz fokusa medija – a time i javnosti, dakako – izbjeglo zbivanje u gradiću Y, prilikom održavanja lokalnog karnevala od strane šačice tetošenog hrvatskog bogatstva. Naime, ostataka nekad konstitutivnog naroda. Lično sam svjedočio tom zbivanju, s obzirom da sam se u proputovanju kroz samo medvjedima i Srbima prijaznu županiju, ali ipak hrvatsku a ne medvjeđu niti srpsku – nakratko zaustavio u gradu tankajući benzin, pa sasvim sažeto, ne ulazeći u detalje, mogu opisati što se zbivalo. Karnevalska povorka nije, dakako – zbog mnogo manjeg broja učesnika – bila brojna poput one riječke ili dosta manje kaštelanske, ali se upravo stoga odmah moglo zapaziti ono što je izbjeglo hrvatskim službenim organima zaduženima spriječiti ugrozu većine od manjinskih pripadnika. Već na prvi pogled zapazio sam lutke veličine otprilike one Pupovčeve, prilično nevješto maskirane u najviše dužnosnike ove države, no iskreni domoljub će ih svakako pojedinačno prepoznati:
Bijahu tu Kitarovićka, Plenković, Jandroković, Brkić, a bome i kardinal Bozanić se čvrsto držao s njima, naime – ne oni lično, već kao što rekoh njihove karnevalske lutke. Ne bi to bilo čudno, kad se zna da je u ove pokladne dane cijeli hrvatski demos (politički narod), upravo na taj način izražavao svoje oduševljenje te predanost najviđenijim korifejima, u svijetu i okolici cijenjene te doslijedne hrvatske politike. Tek ono što je slijedilo poslije, kad je karnevalska povorka stigla na gradski trg ispunjen do poslijednjeg mjesta stanovnicima koji u njoj nisu učestvovali, ali bijahu maskirani u vjerne domoljubne građane svoje države, izaziva stravu, nepovjerenje i niz pitanja koja struje mozgovima ispravnih Hrvata. Što se, naime, desilo. Nasred trga formiran je oveći štand za gađanje izložaka lopticama, sličan onakvom kakvog nalazite u svakom Luna parku:
samo što su umjesto limenih konzervi postavili upravo prispjele lutke hrvatskih dužnosnika u prirodnoj veličini (neke od lutaka sam uspio snimiti, ali me zaista hvatao zort snimati originalno aranžiranu „streljanu“, zbog goleme mase koja se gurala oko nje). Osim loptica za gađanje, zamijetio sam lukove i strijele te malokalibarske puške, alate kojima su razdagani pokladnici mogli izraziti svoje oduševljenje najvišim hrvatskim rukovodstvom. Kako sam zamijetio, sa zanimanjem ali i domoljubnim gnušanjem promatrajući ovaj lokalni spektakl, uspješan pogodak u glavu donosio je kao nagradu plastičnu lutke u obliku Pupovca, pogodak u srce pak lutke najviših dužnosnika njegove stranke, a onaj (da prostite) u međunožje – Titovu fotografiju u društvu s odanim hrvatskim generalom koji ga je naslijedio (u ovoj državi, naravno).
Prilično bojažljivo, s obzirom na naboj koji se osjećao u zraku, priupitao sam nekog starijeg, doduše kršnog mještanina blizu devedesetih (s obzirom da sam procijenio kako me neće odalamiti) nije li sve to malo odveć nedostojno, možda čak i protuzakonito, a svakako na ivici (malo sam eufemizirao jer se blizu njega motao neki gorostas, vjerojatno njegov sin) morala, odvratio me kako je sve to po Ustavu gdje lijepo piše – doduše, ne baš tim riječima – da sve što mogu Kaštelani, mogu i Ipsilonci, s obzirom na garantiranu ravnopravnost građana Hrvatske, pritom me ispod oka sumnjičavo mjerkajući kao mogućeg provokatora. Na pitanje, hoće li karnevalska fešta završiti spaljivanjem Kitarovićke, Plenkovića, Jandrokovića i kompanije, odgovor bijaše niječan, jer kaže on kako iz budžeta ne primaju toliko para da bi im dostajale za izradu novih objekata svog obožavanja. A, de „gustibus non est disputandum“, dometnu – iznenadivši me poznavanjem latinskih fraza, što je zaista bilo najmanje što sam od njega očekivao – izazvavši u mene dojam da i naredne godine kane ponoviti cijelo zbivanje, na radost i veselje srpske manjine, poput onog na radost i veselje hrvatske većine u Kaštelima.
Ono što me pri povratku kući izbezumilo, prateći hrvatske medije – od televizije do štampe iliti tiska, pa i internetske portale – što nigdje nisam naišao na reakcije hrvatskog državnog vrha! Ipak, smirivši se i pomno razmislivši, shvatih da se zapravo radi o vrlini skromnosti i tolerancije, te samo zato, ne htijući kvariti odnose prepune poštovanja među većinskim i manjinskim narodom, nema pratećih reakcija na ovaj, za mene – nasuprot kaštelanskom fašniku – sramotni događaj. Još sam se više u to uvjerio kad je odigrana prijateljska utakmica između momčadi spomenutog „srpskog“ gradića i susjednog hrvatskog, praćena razdraganim uzvicima tipa „Ubi, ubi Hrvata!“ i sličnih, prisjetivši se dosljednosti naše drage predsjednice koja ne želi svoju šutnju s Dinamovog stadiona kvariti otvaranjem ustiju na ovaj mnogo bezznačajniji izljev bratstva i jedinstva, u krvi kovanog tijekom povijesti. Stoga odustadoh od podnošenja prijava policiji, DORH-u i državnom odvjetništvu, da ne bih kvario oduvijek postojeće srdačne odnose među našim etnijama, duboko se uzdajući u pamet, moral i toleranciju državnih struktura (posebno onih najviših) s čvrstim uvjerenjem da neće od muhe praviti slona ni pri idućim nabacivanjem lopticama, strelicama i malokalibarskom municijom na Kolindu, Plenkija i Šonju – upravo kao pri spaljivanju Pupovca – čvrsto ostajući na dosad iskazanom stavu humanosti i poštivanja ljudskih bića bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Pitate li me zašto ne objelodanim ime mjesta zbivanja, moj odgovor je nedvosmisleno jasan. Ne činim to zbog hrvatske ekstremističke ljevice, koja bi odmah na križ pribila nedužne organizatore karnevalske fešte i prisutne građane, proglašavajući ih ekstremistima, nacionalšovinistima, spodobama koje razaraju teško izgrađeno tkivo bratstva i jedinstva, provokatorima, insinuacijama da tko danas napucava lutke sutra će i ljude, i sličnim, normalnom čovjeku nezamislivim optužbama, u konačnici garniranima starom latinskom „Quod licet Iovi, non licet bovi!“, stavljajući tako – po svom ljevičarski „humanističkom“ sudu – ovu manjinu koja stalno nešto provocira za naše pare, na pravo mjesto.
Stoga, na kraju, moja srdačna zahvala policiji, spomenutom DORH-u, državnom tužilaštvu, te Kolindi, Plenkoviću, Jandrokoviću i svim ostalim napucavanim dužnosnicima (posebno Milijanu Brkiću!), na odsustvu reakcije povodom kaštelanskog i jednako dosljedno ignoriranog zavelebitskog događaja, s nadom da će se opisano zbivanje – s podjednakim suzdržavanjem od reakcije nadležnih – uspjeti proširiti na cijelu Hrvatsku. U to ime, hvala im!
Ladislav Babić
magazinplus.eu
