Ladislav Babić: Mesari ljudskog roda

Dok je zločinački idolopoklonici (dakako da to nisu svi vjernici) na sve moguće načine relativiziraju prema svojim potrebama, dotle će pasivni – religiozni ili areligiozni – humanisti koji je se pridržavaju, ne kao knjiške mudrolije već najsuštinskijeg dijela ličnosti i načina života, predstavljati ovce za klanje. Ne iznađu li pravovremene, prikladne a humanističke načine imobilizacije mesara ljudskog roda.

Piše: Ladislav Babić
tacno.net

Da, zaista: „Treba li ubiti Darija Kordića?“ – nimalo akademsko pitanje, s one strane realnog ljudskog morala kako ga zamišljaju i provode suvremenici svih povijesnih epoha. Aktuelna politička podjela na desnicu i ljevicu u stvarnosti se reflektira kao podjela na konzervativce i naprednjake, prvenstveno u etičkom smislu. U do ekstrema zaoštrenim društvenim odnosima koji dovode do razložnosti postavljanja prethodnog pitanja, uglavnom se – mada ne u apsolutnom obliku – ono odnosi na desnicu. Zašto se uopće međuljudski odnosi zaoštravaju do stupnja prolijevanja krvi, skidanja glava i genocidnih radnji? Prividno, to je zbog vjerskih, rasnih ili nacionalnih netrpeljivosti, no u stvarnosti one su tek odraz mnogo dublje podjele. Podjele na nespojive i nepomirljive interesne razlike skupina koje ulaze u sukob, nadajući se da će silom uspjeti postići ili zadržati ono što nisu mogli milom. Desnica (posebno ona ekstremna) je poduzetnija; dok oni djeluju dotle se ljevica i humanisti gube u teoretiziranjima. Najčešće je to pusta filozofija, moralizatorsko traženje etičkih razloga zašto se nešto nije na vrijeme poduzelo, da bi se u konačnici svelo na prebrojavanje milijuna žrtava, i Jovo nanovo – opetovano besplodno moraliziranje. Izgleda da čovječanstvo nije spremno i sposobno razriješiti nenasilnim metodama sa tovrsnima dok sve ne postane prekasno, čemu svjedoči njegova povijest. Zato je Musolini s par tisuća fašista utjerao strah u kosti eliti i preuzeo vlast; par stotina Pavelićevaca je isto postiglo, a Hitleru su nakon neuspješnog puča ključeve konačno ponudili na pladnju.

Nije sve to baš tako jednostavno, ali dovoljno za postavljanje razložnog pitanja: što su konkretno uradili humanisti – još dok nije sve otišlo do đavola – da spriječe zlo? Većina se priklonila ili šutjela (potvrđujući da im je humanizam bio tek prigodna krinka), tek rijetki su se usudili suprotstaviti, dok je preostalima ostalo da glavom bez obzira pobjegnu u egzil. Koliko uslijed djelovanja razularenih desničara, toliko i pred šutnjom „ispravnih“ građana kojima strah i udresirano kvazidomoljublje blokiraju tek pretpostavljene instinkte humanosti. Moral nikada nije apstraktni; njegove osnovne premise mogu biti teorijski skupljene u etičkim spisima, ali se cijela stvar sastoji u njihovom praktičnom dokazivanju. Za to je sposobna tek manjina čovječanstva, to je nažalost jadna i očigledna istina.

Racionalni čovjek – bez obzira na stupanj etičnosti – svoje postupke često procjenjuje s vidika odnosa koristi koje će imati i cijene koju mora za to platiti. Većina ljudi nastoji postići što povoljniji odnos korist/cijena, gledajući što poželjnije proći u svom poduhvatu. Nije li cijena u milijunima ljudskih života, uzrokovana „poduhvatima“ zločinaca ljudskog roda, prevelika za upitnu korist koju imamo iz krvavo razriješenih sukoba? Postavimo pitanje drukčije: ne plaćamo li previsoku cijenu, ne samo zbog njihovih zločina, već prvenstveno zbog pasivnosti onih koji su ih mogli spriječiti? Koliko bismo života “uštedjeli” da se likvidira manjina takvih ekstremista prije no sebi privuče povodljive ljude? Eh, da – savjest, moral, etika,… – ne budi isti kao oni! Na kraju ostane samo neka vrsta vjere da se isplatilo – što? Čekati da prvo oni nas počnu pobijati, pa nas tako prinude raditi istu stvar sa njima? Za cijenu od 60 milijuna (2.svjetski rat), 2 milijuna (Vijetnam), 8000 (Srebrenica), 116 (Ahmići),…, i svih onih mrtvih duša u eksjugoslavenskim, iračkim, afganistanskim, sirijskim i inim ratovima?

Da unaprijed izbijemo argumente pretjeranih moralizatora, koji uglavnom počivaju na apriornom, licemjernom zgražanju nad onim što su sami sposobni učiniti kad se okolnosti poslože, podsjetimo da fizička likvidacija malog broja istinskih ili samo pretpostavljenih(!) zločinaca nije nešto zakopano u dubine prethistorije. Likvidacija palestinskih terorista na münchenskim olimpijskim igrama u pokušaju spašavanja izraelskih sportaša, slična akcija njemačkih specijalaca nad otmičarima aviona u Mogadishu, američka upotreba bespilotnih letilica u likvidaciji (bez suđenja!) pretpostavljenih ili stvarnih terorista, tek su neki primjeri koji bi trebali smiriti nervozne da pročitaju tekst do kraja. Uostalom, prema moralu Kordićevih fanova koji slaveći njegova djela i sami potiču na ubistvo građanina koji ga raskrinkava, ne bismo ni trebali tražiti odgovor, već ga samo primjeniti na njih u istoj mjeri kao što oni čine nevinim ljudima. Ali, zar i tu nije vidljiva razlika između (nedjelotvornog) ljevičarskog humaniste koji – osamljen poput kišne kapi u pustinji – riječima izražava zgražanje protiv prisutnih desničara i zločinačkog idola njihova obožavanja, te istih koji su učas spremni prebiti i linčovati pravednika?

Treba nedvosmisleno konstatirati činjenicu da ljudska društva počivaju na mediokritetima – statističkom prosjeku trenutne socijalnoevolucijske strukture čovječanstva. Glas razuma i humanosti zaglušen je larmom neposrednih potomaka primata, koji se još nisu uspjeli dovoljno udaljiti od evolucijskog rodoslovnog stabla. Zašto Einstein – umjesto Hitlera – mora bježati iz Njemačke, spašavajući svoju glavu; zašto to moraju raditi Matvejević i Bogdanović, a ne Tuđman, Milošević ili Kordić? Pa, očito su potonji bliži mentalnom i etičkom ukusu mediokriteta koji se daju od njih manipulirati. Moralne jedinke su u tolikoj manjini da, čak kad bi nas i htjele riješiti patnje – koju proročanski naslućuju za cijelo društvo – fizičkom likvidacijom njenih pokretača, to naprosto nisu u mogućnosti učiniti zbog stratifikacije društva u korist vlastite buduće štete. Dakako da nije jedina mogućnost izbjegavanja zla pravovremena likvidacija nekog kordića ili njegovih zločinačkih pandana. Uostalom, uvijek se postavljaju pitanja tko bi prosudio i donio odluku o tome; imamo li pravo igrati se Boga i slična aporije koje zapleću ljude u kružnu petlju, iz koje tek milijuni mrtvih nude izlazni kriterij. I najpravedniji sudija, kad mu se prepusti previše apsolutne moći učas se pretvori u običnog egzekutora usporedivog sa onima od kojih nas spašava. Dok humanizam plačljivo propituje opcije ne znajući se odlučiti izvan korica knjiga za najbolju – točnije, najefikasniju – dotle racio postavlja monstruozno pitanje: ne bi li pravovremena fizička likvidacija gotovo milijun SS-ovaca bila bolja opcija od potonjih 6 milijuna eksterminiranih Židova ili 60 milijuna žrtava rata? Možda bi isto pitale i one, da nisu lišene privilegije išta više pitati i činiti.

Kad više ništa na ovom svijetu ne može promijeniti posljedice nepravovremenog postupanja prema njima, prisjetimo se krivaca. Hoćete li se zaprepastiti, izdvojim li Isusa među njima? Po čemu nam je, pobogu, On kriv da bismo ga „ponovno razapinjali na križu“, osim da širimo „govor mržnje“? Mržnju svakako ne širi autor, već oni što su se pozivom na ubojstvo („Ubij ga, ubij ga!“) nabacivali na čovjeka koji se usprotivio veličanju ratnog zločinca. Takvi imaju najmanje prava da ikoga i o ičemu sude. No, vratimo se Raspetome. Čemu je On jadnik kriv, zapanjeno se pitate, a ja jednako zapanjen vašim neshvaćanjem, odgovoram: Odgovoran je, a ne kriv, radi nečinjenja. Zbog neupotrebe svojih božanskih moći od kojih nam je jedino prepustio jalovu nadu, u posljedicama čije nedjelotvornosti se više od dva tisućljeća kupa ljudski rod. Mirijade naših najdražih, pobijenih u orgijama zla širom prostora i vremena, ištu odgovore. Zašto mi ništa nismo učinili da spriječimo takvo zlo, ali i: zašto On nije ništa poduzeo u vezi toga? Ustvari, On je čista metafora humanističke ljevice. Umjesto korištenja svojih božanskih moći, zavodio je narod besplodnim ljeporječjem dok ga konačno „desnica“ nije postavila tamo kuda se sam, svojom pasivnošću, gurao. Čini se da do dana današnjega ni Njega (kažu da je uskrsnuo!) kao ni Njegove bezbrojne adepte, ne brinu odviše žrtve namnožene uslijed naslijeđene pasivnosti. Žrtve koje imaju jedine dvije praktične svrhe: zadovoljavanje nečijih interesa, i aposteriorno ispunjavanje mazohističkih poriva mediokritetske gomile za besplodnim oplakivanjem nečega što su pravovremenom aktivnošću mogli izbjeći. Uz dužno poštovanje prema prirodnom žalu za voljenima koji su nas zauvijek napustili.

Ljevica se uvijek prekasno trgne, dozvolivši desnici da ojača do stadija kad uzajamni sukob zahtijeva nebrojene žrtve. Povijesno gledano, unatoč kasnom paljenju, lijevo (lijevo i desno su svakako relativni pojmovi) u konačnici – ma koliko morali čekati – odnosi pobjedu nad mrakom i strahom, u prvo vrijeme pružajući nadu u više svjetlosti i manje straha. Oktobarska revolucija i NOB su lijepi primjeri toga. No, kad prevlada osvetnički nagon (racionalno, ali ne i humanistički shvatljiv) tama opet počinje prekrivati zemlju, dokazujući da lijevo nije uvijek istoznačnica ljudskosti. Kako humanistička načela imaju nesreću da ih u praksi – nad ljudima koji ih nisu usrkali odgojem – provodi politika, uglavnom leglo problematičnih i nadasve koristoljubivih eksponenata još koristoljubivijih elita, ona se prečesto iskazuju kao prilično fluidna kategorija, pogodna pragmatičkim prilagodbama. U svjetlu rečenoga, nasuprot demokraciji koja nije nikakva garancija da se tragedije neće ponavljati, izgleda gotovo savršeno ustrojstvo Platonovog utopističkog modela države: filozofi koji vladaju, ratnici koji je čuvaju i radnici („robovi“) koji proizvode. Mogli bismo reći kako je antički filozof gotovo anticipirao Marxa, uvidjevši „da privatna svojina kvari čovjeka, pa je odlučio da prve dvije klase ne mogu posjedovati privatno vlasništvo“. Prisjećam se reakcije hrvatskih političara kad su pokojni Ivan Supek i don Ivan Grubišić predložili da sabornici volonterski – imajući stalni posao u svojoj struci – obavljaju zakonodavni posao. Zaista, ako je netko toliko domoljubiv da je „za Dom spreman“ – ne bi li iz čistog, idealističkog domoljublja mogao obavljati posao na korist sviju sugrađana? Ili je samo „za Dom spreman“ ubijati, a i to želi naplatiti?

No, vratimo se pitanju treba li kojekakve kordiće ubijati, ili samo na vrijeme onemogućiti u njihovoj djelatnosti – spriječiti da se potencijalnost njihovog zločinačkog karaktera aktualizira u bezbroj žrtava? Dok se klanjamo Isusu istovremeno urlajući kako nekoga treba ubiti, dok se fanfarama dočekuju dokazani i osuđeni ratni zločinci kojima „božji službenici“ ljube ruke i drže svete mise, dok gomile HDZ-ovaca i ostalih ovaca šutke podržavaju svoja vodstva šovinističkih, klerikalističkih pa i rasističkih karakteristika, dok se prekraja povijest a iz vidokruga iščezavaju „tuđe“ nevine žrtve, dok se ne formiraju efikasni mehanizmi za prevenciju masovnog zla (pojedinačno zlo će zauvijek ostati statistička fluktuacija), uvijek će se postavljati to pitanje. Uvijek ćemo aposteriorno i sasvim zaludno vagati s vihorom vremena prohujale opcije: bismo li pravovremenim ubistvom Darija Kordića izbjegli smrt 116 žitelja Ahmića i milijuna njihovih pandana širom svijeta? I dok sami sa sobom ne razriješimo moduse zaista ljudske praktične primjene humanističkog morala, plaćati ćemo tu visoku cijenu zavađajući svoju savjest hrpama nedjelotvornih iluzija. Mrtvi bi nam možda odgovorili, kad bismo znali slušati što svojom žrtvom poručuju.

A što ćemo sa petom božjom zapovjedi (Ne ubij!)? Dok je zločinački idolopoklonici (dakako da to nisu svi vjernici) na sve moguće načine relativiziraju prema svojim potrebama, dotle će pasivni – religiozni ili areligiozni – humanisti koji je se pridržavaju, ne kao knjiške mudrolije već najsuštinskijeg dijela ličnosti i načina života, predstavljati ovce za klanje. Ne iznađu li pravovremene, prikladne a humanističke načine imobilizacije mesara ljudskog roda. Tome svakako mogu doprinjeti i aposteriorne pravedne presude dokazanim počiniteljima, te njihova društvena izolacija iz javnog prostora namjesto medijske pažnje koja im se posvećuje. Zločinac koji je izdržao kaznu i – kako se kaže – otplatio dug društvu, i nadalje je samo (ma i bivši) zločinac koji ne može namiriti pojedinačne dugove žrtvama ni njihovim obiteljima. Humani odnos društva prema sebi može uzvratiti na jedini ispravan način – povlačenjem iz njega u privatni život, dok se prirodnim putem ne pridruži stradalnicima od svoje ruke, podvrgnut zakonima koji više ne pripadaju ovom svijetu.