Jednom tjedno penjem se sa majkom put groblja. Umrla je prije pet godina, pa odlazimo popričati sa njom u novom domu. Zadržimo se pola sata ćavrljajući dok joj uređujemo boravište, pri povratku svrativši na kavicu u obližnji lokal. Običaj koji smo upražnjavali dok je bila živa, vraćajući se s posjeta mojoj baki. Pa lagano krenemo kući gdje nas mama nestrpljivo očekuje, da sve dozna iz prve ruke. Ne, ne pišem sa psihijatrije; pri punoj sam svijesti i zdrav kao dren. Mada me zauvijek napustila, zajedno smo više negoli ikada. Prkoseći zakonima svemira, stekla je sposobnost multilokacije. Čeka me na mjestima koja zajedno posjećujemo nestrpljivo očekujući naš povratak, ručamo i spavamo zajedno, a i sada mi virka iza leđa da vidi što radim. Posvuda je istovremeno, a ponajviše u svom sinu s kojim obitava na ovom svijetu. A ono gore, ispod debele granitne ploče na koju polažemo cvijeće, palimo dušice i svijeće? Tek tijelo, materija, tvar, hrpa atoma i molekula pokradena od mene za ljepilo koje ih je držalo na okupu. Majčinu dušu.
