Ladislav Babić: Maček s devet života i dudeki (2)

Midhat Hajdarević 2016-03-18

Ladislav Babić: Maček s devet života i dudeki (1)

Banovina Hrvatska je bila kratkotrajna tvorevina, nastala sporazumom velikosrpske i velikohrvatke buržoazije. 25. marta 1941. Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu, što je narod odbio demonstracijama („Bolje grob nego rob!“), a pod vodstvom generala Simovića organiziran je puč:

“Vojni puč od 27. marta 1941. bio je usmeren na odbacivanje Trojnog pakta, pa i uz cenu rata sa silama Osovine… On (Maček) nije isprva uopšte dobro gledao na puč i tražio je od komandanta 4. armije Petra Nedeljkovića da interveniše i slomi pučiste u Beogradu.“

„Na početku travnja odbio je ponudu W. Malletkea, izaslanika J. Ribbentropa, da se uz njemačku pomoć stavi na čelo neovisne Hrvatske i, uz Simovićevu izjavu da će sporazum iz 1939. biti poštovan te da će i poslovi oružništva prijeći na hrvatskoga bana, u Beogradu prisegnuo kao potpredsjednik vlade. Nakon bombardiranja toga grada povukao se s dijelom vlade i u Banji Koviljači podnio ostavku na mjesto potpredsjednika. Stignuvši na svoje imanje u Kupincu, preko radija je 8. travnja pozvao hrvatski narod na »red i disciplinu«. Proglašenje NDH 10. travnja dočekao je u Zagrebu. Na radiju je toga dana pročitana njegova poruka kojom je od hrvatskoga naroda tražio pokoravanje, a od pristaša HSS u upravnom aparatu suradnju s novom vlasti (što je poslije komunistička promidžba tumačila kao izdajničku potporu NDH)“:

‘Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i etnografskom području Hrvatske, te je preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike i.t.d, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.’

Povukavši se u Kupinec, predviđao je, prema nekim navodima, da će rat donijeti poraz Osovine, propast SSSR-a i obnovu Jugoslavije. Preporučujući izbjegavanje gubitaka, odbacivao suradnju i s ustašama i s komunistima, što je bila glavna sastavnica njegove politike čekanja, a hrvatske seljake upućivao na pomaganje Srbima.“

S osloncem na konzervativni dio HSS-a i „Mačekovu gardu“, počinje ustaška strahovlada usmjerena prvenstveno prema Srbima, Židovima, Romima,nepoćudnim Hrvatima i komunistima [4].

“Prema raspoloživim podacima, broj uhapšenih i ubijenih komunista u toku travnja, svibnja i prve polovice lipnja 1941, iznosio je na području NDH nekoliko stotina.5 U Zagrebu je još Banska vlast Banovine Hrvatske provela veliku akciju hapšenja komunista 30/31. ožujka, kada je bilo uhapšeno više od 50 članova KP. Takav postupak Banske vlasti bio je na neki način izuzetan u danima što su prethodili slomu Kraljevine Jugoslavije. Unatoč brojnim intervencijama za oslobođenje komunista iz koncentracionog logora u Lepoglavi, Banska vlast se nije u postojećoj situaciji nimalo pokolebala i nije htjela rasformirati tu ustanovu. Tako se dogodilo da su svi internirani komunisti, među kojima je bilo i nekoliko članova rukovodstva KP Hrvatske te niz poznatih intelektualaca, bili prepušteni izravno ustašama nakon 10. travnja.“ [4]

“Ovdje valja primijetiti da predstavnici one struje HSS, koja se priklonila ustaškom pokretu, nisu činili najutjecajniju grupaciju. Sam vrh HSS-a bio je orijentiran u drugom pravcu, tj. u nastavljanju dotadašnje politike čiji je nosilac bila jugoslavenska vlada u izbjeglištvu, a u kojoj je HSS bila zastupljena prvenstveno Krnjevićem i Šubašićem. To je bila taktika s kojom se baš Maček suglašavao i kojoj je on sam bio inicijator. Maček je očito svojom izjavom o podršci HSS-a ustaškom režimu, koja je načelno bila suprotna spomenutoj taktici, svakako imao pred očima i drugi cilj. Mislio je, naime, da će verbalna podrška utjecati da se HSS održi kao cjelinu, tj. da će tako moći izbjeći veće potrese i oštriju unutrašnju političku diferencijaciju. Trebalo je da tome osobno pridonese vlastitom političkom pasivnošću, kojom bi ukazivao na potrebu čekanja svog trenutka.” [4]

Još prije raspada Jugoslavije, čak su i njemački emisari zaključili kakoMaček nema formuliran odlučni stav, da se radi o političaru koji u najkritičnijim trenucima nije voljan niti sposoban preuzeti odgovornost, ma koje vrste ona bila:

„Iz Mačekovih izjava – zaključuje Freundt – vidi se da on nema odlučan stav. Njegovi napori usmjereni su, kako se čini, podjednako na održanje mira s Njemačkom i na daljnji opstanak Jugoslavije«. Novi pritisak, koji je na Mačeka vršio W. Malletke 3. travnja, također nije polučio cilj koji su željeli Nijemci. Obavještavajući o tom razgovoru, Freundt je naveo da Maček »kategorički odbacuje svaku diskusiju o nezavisnoj Velikoj Hrvatskoj«, te da je »svjestan da Jugoslavija mora da pruži zadovoljenje njemačkom Rajhu«.“ [4]

A „čekanje svog trenutka“ svelo se na to (poput onog izbjegličke vlade uLondonu) da partizani i Saveznici odrade svoj posao, a onda će on kao „narodni vođa“ preuzeti zasluge. Ukoliko se to ne desi, eto – on je dao službenu potporu kvislinškoj fašističkoj vladi, pa se i tu nešto može ušićariti. Internacija ga nije sprečavala da prima emisare, čak i od Draže Mihailovićakoji je i nadbiskupu Stepincu nudio sporazum o osnivanju tri nezavisne vojske, kad je već vrag odnio šalu:

“Negdje početkom ljeta 1944. primio sam prijepis pisma koje mi je poslao Mihailović. Kurir koji je to pismo donio u Zagreb, imao je nalog da ga imade predati samo meni osobno. Kako to nije bilo moguće, nije mi predao pismo, ali je dozvolio pok. Narodnom zastupniku Ljudevitu Tomašiću da ga prepiše, pa je Tomašiću i uspjelo da mi dostavi taj prijepis. U tom pismu mi je Draža Mihailović ponudio da sastavimo tri samostalne i posve ravnopravne vojske, jednu srpsku, jednu hrvatsku i jednu slovensku, i da se zajednički borimo protiv komunista. Nažalost, bilo je to u ono vrijeme već prekasno, jer su zapadne demokracije već bile potpuno prihvatile Tita. Ima dosta ljudi koji dođu do razuma tek onda kada je kasno. Ima ih još više koji nikada ne dolaze do pameti.” (Vladko Maček, “Memoari”, str 252)

“Maček nije pružio zdušniju podršku tom planu, čemu razlog treba prvenstveno tražiti u tome što je bio vrlo malo utjecajan, pogotovu da bi mogao napraviti neki širi mobilizatorski zahvat u domobranstvu. Međutim, iz tog kontakta s Mačekom, vidljivo je da je Mihailović u svojim planovima stvaranja šire fronte kontrarevolucije u Jugoslaviji protiv NOP-a, s obzirom na Hrvatsku, u prvom redu računao na uključivanje domobranstva, a što se tiče pojedinaca, na Mačeka. U tom smislu treba promatrati i Mihailovićevu akciju u travnju 1945, kada je preko svog izaslanika Ranka Brašića ponovo pokušao privoljeti Mačeka na ostvarivanje spomenutog plana. Dosljedno tome, Brašić je u isto vrijeme uspostavio kontakt s ustaškim krugovima i sa Stepincem. Raspoloživa dokumentacija ne dopušta da se detaljnije i preciznije prikaže razvoj tih dodira, utjecaj pojedinih faktora i momenata na njih, te eventualni rezultati do kojih su doveli. Budući da je domobranstvo predstavljalo najveću kontrarevolucionarnu oružanu silu, koja se nalazila u službi NDH i Pavelića, svakako je na mjestu tvrdnja da je Mihailović bio zainteresiran da preko svog predstavnika dođe u dodir i s ustaškim predstavnicima. U postojećim okolnostima, kada su se užurbano nalazili i poduzimali koraci za traženje izlaza, moglo se zanemariti dotadašnje netrpeljivosti i sukobe. S druge strane, pošto se radilo o organiziranju šire fronte kontrarevolucije protiv NOP-a, s aspektom na podršku zapadnih saveznika, i Pavelić je isto tako mogao biti zainteresiran za savez sa Mihailovićem. Što se tiče Mihailovićeva kontaktiranja sa Stepincem, svakako se u tom pogledu prvenstveno računalo na nadbiskupovu posredničku ulogu i utjecaj na Mačeka, a vjerojatno i na Pavelića.”

Bilo kako bilo, do sloma nacifašizma, a time i svih njihovih kvislinških poslušnika, preostalo je još par dana:

“Posljednjih dana boravka u Zagrebu, kad su već bile izvršene sve pripreme za povlačenje, Pavelić je namjeravao da formalno proglasi predaju svoje funkcije vlasti na Stepinca ili Mačeka. Stepinac nije bio voljan da kao regent ili »locum tenens« preuzme tu funkciju, ali je živo zagovarao da se ta ideja realizira s Mačekom. Osobno je intervenirao kod Mačeka da ovaj »poduzme nešto kao politički predstavnik naroda da ne dođe do zla prigodom sloma«. Pokazalo se, međutim, da je i Maček bio u prvom redu zainteresiran da što prije napusti Zagreb i ode u inozemstvo. Tako je i taj plan potpuno propao pokazujući se samo kao brzi refleks izrazito konfuzne i panične situacije. Prema postojećoj dokumentaciji može se sigurno zaključiti samo to da je Pavelić ipak do kraja bio zainteresiran da svoje povlačenje obilježi nekim formalnim činom »predaje vlasti«, pa je službeno imenovao osobu koja bi u Zagrebu trebalo da dočeka jedinice NOVJ.”

Pavelić, izgubljen u iluzijama da će se, nakon četiri godine genocida širomNDH, priključiti zapadnim Saveznicima u borbi protiv komunista, nastojao je pod svaku cijenu održati ma i formalni utjecaj u zemlji, ali su se Stepinac iMaček pokazali lukavijim od njega, odbijajući prihvatiti ponuđenu funkciju. Dok je Stepinac dočekao pobjedničku partizansku vojsku, čini se da su neki skriveni filoustaški osjećaji u sprezi s izrazitim antikomunizmom i strahom za vlastitu kožu, primorali Mačeka da s ustaškom vojskom potraži spas u smjeru Bleiburga:

“Dne 4. svibnja poslije 9 sati navečer došao je k meni u stan ustaški general Moškov [6], koji mi je saopćio da se ustaše s cijelom vladom moraju povući, jer su ih Nijemci ostavili gotovo posve bez municije. Zamolio me je neka i ja sa svojom obitelji napustim zemlju, jer da će me sigurno komunisti likvidirati ako im padnem u ruke. Nadodao je kako je spas Hrvatske i hrvtaskog naroda sada u mojim rukama, i zato da je moja dužnost da sačuvam svoj život. Govorio mi je neka se dobro odlučim, jer sada još postoji mogućnost da odem iz zemlje… Razgovarali smo skoro dva sata, a ja se nisam mogao odlučiti pa sam mu konačno rekao da ću mu dati odgvor slijedeći dan ujutro… Moškov je doista došao do mene za manje nego pola sata, pa kad sam mu rekao da sam odlučio otići u emigraciju, uzdahnuo je olakšano i rekao: “Hvala Bogu”… Krenuli smo cestom uz lijevu obalu Drave prema austrijskoj granici. Negdje oko 4 sata poslije podne (6. svibnja 1945.) prešli smo bez zapreke iz Slovenije u Austriju.” ([3], str 257)

I tako je lukavi „seljak“, mačka (maček) s devet i čak više života, uspio spasiti svoju kožu, doduše ne dočekavši Mesićevo odlikovanje i gotovo sveopću anatemu partizanskog vođe. Pasivizirajući se dok su partizani iSaveznici prolijevali krv širom svijeta i Jugoslavije za pobjedu nad najgorim zlom što se do tog vremena nadvilo nad čovječanstvo, ipak je vlastiti spas našao na Zapadu, skončavši život 1964. godine u Washingtonu. Neodlučnost, prijetvornost, licemjernost i slične etičke karakteristike dokazao je i poslije rata, dopisujući se [7] iz emigracije s knezom namjesnikom Pavlom Karađorđevićem, koji je zagovarao pristup JugoslavijeTrojnom paktu:

“…I moj stari prijatelj Markham napisao je knjigu o Draži Mihajloviću. I ako diže u nebo 27. mart te Dražu, opisuje pokolje Srba po “Hrvatima”, a pokolje Hrvata po “četnicima” uobće ne spominje, kao da ih nije ni bilo, ipak je u pitanju “trojnog pakta” objektivan, te našu tadašnju vladu prispodoblja sa Chamberlenom, koji je donio iz Münhena Britancima “mir bez časti” i bio dočekan sa najvećim oduševljenjem…” (Washington 18/2 – 48)

“…Vjesti, koje Vam mogu javiti, nisu baš utješljive. Ustanovio sam na ime, dasu naši prijatelji i ovdje i u Londonu ipak pali na liepak. Posve ozbiljno se naime tretira pitanje, do koje mjere treba pomoći Titu u “njegovoj borbi protiv Moskve”(!) Što više, dobio sam iz Pariza dosta pouzdanu viest, da je čak i republikanski kandidat za ministra vanjskih poslova, imao opetovano sastanak sa Titovim ministrom Kardeljem. Što možemo? Ako je spor Tito – Moskva ozbiljan (u što ja još uviek nikako ne vjerujem) može nam se dogoditi, da Tito postane neki “crveni Franko”…” (Washington 14/10 – 48)

Pokazuje se tako da je jedino antikomunizam mogao biti najjače ljepilo koje bi hrvatske i srpske nacionaliste, kao i njihove ekstremne eksponente – ustaše i četnike – eventualno moglo držati zajedno. Ipak, i ono je bio preslabo da nadvlada parcijalne interese nacionalističkih ekstremista, baš kao što su oni uništili suživot u bivšoj zajedničkoj državi. No vratimo se kratkoj opaski o Mačekovoj zamjedbi ustaških, četničkih i partizanskih zločina. Iako priznaje da su oni prvospomenutih bili masovni, mnogo veći od partizanskih, ni tu nije sposoban izognuti se relativizaciji slijedeći svoj antikomunistički „instinkt“. Tako doznajemo da je, čini se, ubijanje vođeno „hladnim razumom“ mnogo gore od onog „zaslijepljenošću mržnjom“ (što se valjda može opravdati intenzivnim emocionalnim stanjem!?), ma koliko potonjeg bilo više i ma koliko ono teško može biti bolje ili gore. Nekako se pričinja da su partizani isključivi krivci za okupatorsko i ustaško strijeljanje talaca, jer nisu sjedili na dupetu i mirno promatrali orgijanje ustaša iNijemaca nad nevinim stanovništvom koje im se nije uklapalo u koncept zamišljene države. Tim prije što su, prema njemu, izbjegavali sukobe sa okupatorom, svodeći svoje akcije tek tu i tamo na koje dinamitiranje mostova, pruga ili paljenje općinskih zgrada i škola, Talijani su im sami predali oružje, a sovjeti instalirali Tita na vlast. Manje više, zemlja se izgleda oslobodila prvenstveno zaslugom Mačekovih žuljeva koje je dobio intenzivno žuljajući stolicu u iščekivanju ishoda rata. Prema mnogim mišljenjima, zasnovanim na podacima o njegovoj djelatnosti, Maček, taj prevejani seljački tribun, niti nije zastupao ideju o samostalnoj hrvatskoj državi (kako se navodi u odlikovanju), već isključivo ravnopravnost hrvatskog naroda (što svakako nije za zamjeriti) u okviru nekih „historijskih hrvatskih prostora“ zajedničke države. Od lukavosti, koja tek prigodice može biti vrlina, prevrtljivosti i premazanosti svim mogućim farbama – čak i kad se pravdaju nekim „uzvišenim“ ciljevima – mnogo je etičniji čvrsti moralni stav koji se ne mijenja prigodice, pragmatično, od slučaja do slučaja. Nekako me povijesni seljački čelnici podsjećaju na Presvetlog i Cinobera iz kultne serije„Gruntovčani“, čak i po fizičkoj sličnosti. A mi ostali, što li smo negodudeki, uvijek preveslani u svojim prevelikom očekivanjima koja se na ništa drugo ne svode negoli na običnu, kozmičku, božju ili ljudsku pravdu – kako već hoćete. Pa ako taj čovjek zaslužuje „Zvonimira“, onda ga zaslužuje od sebi više ili manje sličnih, ma dodjeljuje mu ga i (bivši) predsjednik koji – unatoč, uglavnom prevladavajućem antifašizmu – tu i tamo pomalo prolupa. Za koju godinu, desetljeće ili stoljeće, moći ćemo zaključiti – „tako se, jebiga, tada radilo“.