Lisica umjesto kune?
Hrvatska je država koja pod svaku cijenu svijetu dokazuje svoju samosvojnost, povijesnu utemeljenost i bolesnu kroatocentričnost, a primjera za to je tuša i tma. Od povijesti do lingvistike, i niza među njima smještenih društvenih sadržaja. U tome joj pomažu institucije, podjednako amaterske (ali itekako profesinalne na području lopovluka) kao i cijela država, koja vrlo vjerojatno ni nije zadovoljavala uvjete
primanja u EU, već je prihvaćena iz banalnih političkih razloga. Najnoviji primjer, oko plagiranja motiva koji bi trebao krasiti novi, „hrvatski euro“, to nanovo potvrđuje, dok prisebniji ljudi ne znaju bi li se smijali, ili plakali oko cijelog skandala – plagiranja slike škotskog fotografa Iaina H Leacha na (buduću) hrvatsku kovanicu od jednog eura.
I dok Stjepan Pranjković, autor dizajna motiva, koji se koji dan prije trijumfalno naslikavao pred novinarima – u društvu najviših predstavnika vlasti, dakako – u nastupu zakašnjelog „poštenja“ induciranog otkrićem plagijata, povlači svoj prijedlog:
“Žao mi je što je u vezi s mojim radom došlo do prijepora koji bi mogli naštetiti ovom važnom procesu za Republiku Hrvatsku. Nisam imao namjeru povrijediti ničije osjećaje te se zbog toga svima ispričavam, a posebno Hrvatskoj narodnoj banci, Vladi i hrvatskoj javnosti”,
ispričavajući se svima, ni ne spominjući ime fotografa čiji je snimak prisvojio za dizajn, podsjetimo javnost – kojoj je memorija prilična tabula rasa – na već zaboravljenu hrvatsku „poetesu“. Te daleke, 2013-te godine, pisao sam : Hoće li ponovno doći vrijeme kada ćemo pjesmu „Nemoj mi prići“:
Ne! Nemoj mi prići.
Hoću izdaleka da volim
Tvoja oka dva
Sreća je lijepa samo dok se čeka
Dok od sebe samo nagovještaj da.
Ne, nemoj mi prići
Ima više draži ova slatka strepnja
Čekanje i strah
Sve je ljepše dok se traži
O čemu se tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići!
Čemu?
Izdaleka samo sve kao zvijezda sja
Izdaleka samo divim se svemu
Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva!
moći…. podvaliti kao genijalno djelo „hrvatske“ „pjesnikinje“ Silverije Prodan?
Knjigoljupcima je odmah jasno kako je to sramni plagijat – objavljen još 2007. godine u panorami suvremenog buzetskog pjesništva „Buzeštice“ – poznate pjesme Desanke Maksimović „Strepnja“, napisane još 1922 (25?). godine:
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
Da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne,nemoj mi prići! Ima više draži
Ova slatka strepnja, čekanje i stra. Sve je mnogo lepše donde dok se traži O čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne,nemoj mi prići! Našto to, i čemu? Iz daleka samo sve ko zvezda sja;
Iz daleka samo divimo se svemu.
Ne,neka mi ne priđu oka tvoja dva.
Besprizorna prijestupnica – jer plagijat je kazneno djelo, za koje nisam čuo da je odgovarala – prisvojila je Desankinu pjesmu uz „sitne“ izmjene (ijekavizacija uz preraspodjelu strofa i neke sitne promjene te izbacivanje „srbizama“) bez da je trepnula, pravdajući se nakon otkrivenog zločina kako je moguće da je tu pjesmu nekoć pročitala, te joj se toliko urezala u pamćenje da ju je kasnije zapisala u bilježnicu kao svoju! Ni izdavač, ni recenzenti, ni urednik navodno nisu u svom kroatističkom zanosu prepoznali drsku krađu.“.
Baš kao ni „stručna“ natječajna komisija HNB, članovi koje čisto sumnjam da će se odreći novčanih naknada za kilavi izbor dizajna kovanica.
I eto, zanemarimo li kojekakve plagijate magistarskih te doktorskih disertacija najviših hrvatskih funkcionera, kazne za što je „pojela maca“ – da ne pričamo o mažnjavanju tuđih idejnih rješenja na kojekakvim stranačkim plakatima ili logoima – to vrijeme je sada stiglo, doduše ne u vidu novog poetskog uratka, već u obliku ni krive ni dužne životinjice kojom su hrvatski nacionalisti oduševljeni, kao jednim od krunskih „dokaza“ hrvatske državnosti. Afere u „hrvatskom prostoru“ redaju se kao po tekućoj traci, postajući načinom života ovdašnjeg življa i vladanja nad njim, preuzet još iz davnih rimskih vremena ( panem et circenses ), samo što se uz igre narodu ne dijeli žito, već brzi zaborav prethodnih afera koje potresaju društvo, prvenstveno vladajuće. Pa, prije no nastavim, da se i ja pridružim svojim doprinosom, prenoseći bez dozvole autora (čije ime je ipak vidljivo) jedan fejsbuški
komentar:
U iščekivanju reakcije tvorca posta i sudskog poziva, da parafraziram misao autora slike kune : ne mogu si priuštiti troškove pravnih postupaka, pa ostavi nadu da ćeš od mene bilo što iscijediti, i – krenimo dalje.
O igrama oko imena hrvatske kune (HRK), rezultat kojih su ljevica i hrvatska javnost manje-više šutke prihvatile, pisao sam, sjećanju već skoro izbledjele 2015-te godine:
Time dolazimo do slavne kapitulacije – pod budnim okom preveslane ljevice, i potonje nezainteresiranosti da se stvar ispravi – hrvatske krune, u korist životinjice koja se politikom nikada nije bavila. Ali je u njoj bila nebrojeno puta prizivana. Kune. I to one hrvatske. Točnije, HRK – trenutne obračunske valute unutar Republike Hrvatske. Kako je sve što miriše na Jugoslaviju, Srbe i ine narode i narodnosti nekad skupne države smrdilo više od spomenute živuljke, tijekom razdruživanja (kako je proces nazvan) postepeno je ukinut dinar (platežno sredstvo SFRJ, ime koje se koristi u bar još deset država svijeta) u korist “hrvatskog dinara” (na kojem su se kojekakvi rajići obogatili), da bi 1991. jednoglasno(?) tada još uvijek Sabor Republike Hrvatske donio svoju “čuvenu” odluku :
“Već 30. kolovoza 1991. Komisija za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske, pod predsjedanjem akademika Dalibora Brozovića, donijela je odluku da se hrvatski dinar u pogodnom trenutku zamijeni hrvatskom krunom, s podjelom na sto banica, te je u Narodnim novinama broj 71 od 23. prosinca 1991. (isti dan kad je u optjecaj pušten hrvatski dinar) objavljena Uredba o Narodnoj banci Hrvatske gdje se navodi:
Članak 34.: Novčana jedinica Republike Hrvatske je „HRVATSKA KRUNA”, koja se dijeli na sto „BANICA”
Članak 36.: Novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske.“
Kako je “iznad Sabora samo Bog” a njegov identitet je vrlo dvojben, pojavio se u obliku ustaškog ministra Gojka Šuška koji je u sprezi sa svojim ekspartizanskim gazdom – u potaji, mimo odluke parlamenta – u inozemstvu štampao hrvatske kune (HRK)! I onda, to uvalio tadašnjima budaletinama hrvatskog Sabora, pozivajući se na zvjerke (kune), njihovo krzno, vjekovnu tradiciju – što su lakovjerni progutali i prije no im je iz guzice pristiglo u mozak. No, činjenica je očita: platežno sredstvo imenom kuna nikada – sem za zločinačke NDH – nije postojalo u hrvatskoj povijesti! Da, rečena zvjerka je krasila novčnicu, ali sasvim drugog imena – banovac! (1, 2). Ljevica, sva u čudu što se ipak iznad “nebeskog Boga” pojavi jedan u ljudskom obličju (a od takvog licemjerni vjernici i nevjernici podjednako strahuju, jer ih zna najkraćim putem dovesti u nebesa), do danas bez primisli – koje ako su s početka i postojale – koristi ovu hrvatsku “reichskunu”. Tradicija je tradicija, ma bila i zločinačka, a valja priznati da se na nju pozivaju čak i mnogi neznalački, ne previše nacionalistički raspoloženi numizmatičari.
Veliki dio Hrvata fasciniran je do egzaltacije usađene u svijest mu lažnom premisom, da je „oduvijek“ njegova država iz tisućljetnog sna imala novčanu jedinicu imenom kuna. Kako presađivanja mozgova još nisu svakodnevna medicinska praksa, teško da ima drugog načina da promijene svoje mišljenje. Mada bi, u općem oduševljenju životinjicama hrvatskog „predznaka“, moguće bilo najbolje novi dizajn kovanice (sumnjate li uopće da će to opet biti kuna?) zamijeniti lisicom. Hrvatskom, naravno! Lukavom, kradljivom živuljkom, koja bi Evropi i svijetu ponajbolje prikazala mentalitet zaluđenih dokazivanjem svoje posebnosti. Stvarni, a ne onaj kakav se prezentira javnosti.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
