Kako to gorko zvuči (Prvi dio)
Suvremeni politički i intelektuaalni život obiluje, u nedostatku činjenično argumentiranog rasuđivanja, svakovrsnim difamiranjima sugovornika koji iznose dokumentirana gledišta. Pa se kaže da “on” mrzi sve što je hrvatsko, da je komunjara, četnik ili ustaša, optužba za antifašizam služi kao najgora kleveta, partizan postaje sinonim za zlo veće od ustaškog i četničkog zajedno,… Jedan od nježnijih načina odstranjivanja nekoga iz ozbiljne raprave (neozbilnjim optužbama!), je optužba za populizam. Populisti su shvaćeni kao neozbiljni fantasti koji vlastitog probitka radi podilaze narodu, obećavajući mu brda i doline – neostvarive stvari. Daklem, što je populizam?:
“populizam – (od lat. populus – narod), ideološko-politički pokret koji središnje mjesto daje narodu u kojem ne dopušta nikakve podjele na klase, interesne skupine i slično. Osobito su karakteristični nacionalistički populizam koji, naglašavajući opasnost od vanjskih neprijatelja postiže unutarnje jedinstvo, i revolucionarni populizam (marksističkog tipa), koji neprijatelje određuje više prema ideološkom kriteriju.”
ili, alternativno, populizam je:
“ideologija i društveni pokret koji povlađuje predrasudama, strastima i duhovnim dometima širih društvenih slojeva [revolucionarni populizam; nacionalistički populizam]”
Objedinjenje širokih slojeva (naroda, klasa) moguće je postići na dva načina:demagogijom – što bi se uklapalo u gornje definicije populizma – ilistvarnošću. Klase nisu demagoška, već realna “tvorevina” nastala podjelom rada, i posjeduju izvjesne uzajamno protiveće se karakteristike, koje dovode do njihova povijesnog sukoba (najčešće se pojednostavljeno prikazuju kaoeksploatacija i eksploatiranost). Kaže se da je demokracija vladavina naroda, naravno, u vlastitom interesu. Formalna demokracija se u osnovi svodi na trodiobu vlasti i izborni proces svakih nekoliko godina, nakon čega u osnovi prestaje bilo kakvo sudjelovanje naroda u donošenju odluka. Sustav po kojem narod bira one koji će ostvarivati njegove interese može biti delegatski ili predstavnički. Prvi se sastoji u izboru delegata koji će u parlamentu (ili nižim tijelima uprave) prenositi zahtjeve izborne baze, drugi pak – u opticaju širom kapitalističkih društava – se sastoji u odabiru među kandidatima najširih mogućih ličnih stavova o funkcioniranju tijela u koje se biraju, države, odnosno društva. Hoće li birači izabrati kandidate s minimalističkim ili maksimalističkim obećanjima (obećanje, ludom radovanje!)? Odgovor pruža svakodnevica, i pametnijima ga ne treba elaborirati. U okviru odgovarajućeg svjetonazora i političke strukture (stranke), bivaju izabirani oni što obećavaju brda i doline. Ali, brda i doline se međusobno razlikuju što se tiče interesa naroda, ali i volje te sposobnosti izabranih da ih realiziraju. Jer kod većine još uvijek prevladava lični interes, i on – a ne obrazovanje ili pamet – formira njihov svjetonazor: “Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće”. Mora li obećanje boljeg života svima i ostvarenje besklasnog društva biti suprotno istini i slobodi, pitanje je koje muči (napose mozgove okamenjene cementom vlasništva) ljude. Kažu, iluzija, neostvarivo, to rađa totalitarizam (jeli totalitarizam bolji život svima?), sukobe (sad ih kao nema?) i slične primjedbe.
Zamislite na trenutak da ste Bog, to svemoguće biće metafizičke iluzije, što vjernicima ne bi trebalo biti teško, jer ponajbolje poznaju osobine koje su mu pridjelili. On bi jednom svojom rječju mogao izjednačiti materijalno bogatstvo (o njemu se u osnovi radi tijekom ljudske povijesti) svih ljudi planete. Primjedbe na ovu zamišljenu situaciju najlakše je eliminirati citatom: “U polemikama koje su se vodile, Einstein je uzviknuo, nezadovoljan Heisenbergovim principom neodređenosti: Bog se ne igra kockicama, na što mu je Bohr odgovorio: Ne govori Bogu šta da radi.”. To mu ne bi bilo teško učiniti preraspodjelom svjetskih bogatstava, s obzirom da je samo prosječna svjetska plaća za godinu 2012-tu iznosila 1480 PPP dolara, dok je hrvatski prosjek bio 1756 PPP dolara (PPP dolar je prosječna paritetna jedinica svedena na američku kupovnu moć: “konverzija u PPP dolare pokazuje koliko se za prosječnu plaću iz neke zemlje može kupiti dobara i usluga u SAD-u”). Za toliku lovu svi bi na svijetu mogli, ako već ne luksuzno a ono sasvim pristojno živjeti. Dakako da će protivnici jednakosti (dan je tek hipotetički primjer!) odmah graknuti, iz dva razloga: manjka etikeuzrokovane pogledom kroz vlasničke naočale, i licemjerne vjere u Bogakome su dodijelili vlastite karakteristike. Zar nije i Feuerbach (i ne samo on) prihvatio i razvio još stare antičke predodžbe kako nije bog (točnije, bogovi) stvorio čovjeka, već upravo obrnuto – čovjek je stvorio boga (još je Ksenofan, u 6. stoljeću p.n.e. smatrao da je čovjek stvorio bogove prema svojoj slici; neki stoici su zamišljali boga kao „izdvojenu svojstvenost svih suština“;Petronije: „Prve bogove na zemlji stvorio je strah“, itd.), što su prihvatili i mnogi prosvjetiteljski filozofi a kasnije i Marx, na kojega je i dandanas skoncentrirana paljba teologa. „Božji prijedlog“ ne može se proglasiti populizmom samim po sebi, jer je (hipotetski, vjerojatno i utopijski; nisam rekao utopistički!) izvediv, što ovisi tek o ljudskoj volji blokiranoj interesima elita vladajućih kroz povijest. I oni manje zahtjevni za realizaciju, populistički su tek u svjetlu nevoljnosti izvršenja. Zahtjevi koji se proskribiraju kao populistički, neizbježni su (a netko će reći i legitimni, ukoliko podrazumijeva apriornu odluku da se ne ostvaruju) dio suvremene, formalno demokratske igre moćnika i podložnika. Donald Trump je, kažu, populizmom osigurao predsjednički mandat. Dakako, izborna obećanja mogu ići od gradnje zida protiv imigranata, do obećanja boljeg života svima (ili Mostovog obećanja limitiranja zastupničkih plaća na 9999Kn, HDZ-ovo obećanje 1000Eu za novorođeno dijete, SDP-ova licitacija s 400Kn više, itd.); pitanje je samo što se (ne) misli ostvariti. I, tko je kriv narodu što guta budalaštine, mimo stvarnog interesa cjeline. Populizam kao negativnost, pada na stvarnimmogućnostima i želji da se obećanja ostvare. To dvoje u osnovi ne mora biti, ali je u realnom društvu u neprestanoj koliziji zbog (socijalno)evolucijskog stupnja ljudskog razvoja. Nacionalizam je upravo jedna od populističkih kočnica (koji središnje mjesto daje imaginarnom jedinstvu narodu) ostvarivanju interesa svih ljudi, ali: “…nacionalnost ili nacionalna pripadnost ne može biti politički program ili politička osnova društvena života, osim u nacizmu i fašizmu, gdje je na djelu zvjerinjak, a ne politika!”, a Boris Budenu knjizi “Zona prelaska: o kraju postkomunizma”, zaključuje: “Nacija je kovčeg u kojem je društvo položeno u grob“. Grobari su njeni upravljači, bili nacionalisti ili ne, koji sa sobom povlače hrpu jednako (ne)vrijednih adepata. Čini se da je Platon, za kojekakve pametnjakoviće čije se ime ni ne može zaboraviti jer mudroslove anonimno, budala (mada ga pametniji “pamte” već tri tisućljeća), kad kaže za upravljačku elitu:
“Pre svega, da nijedan od njih nema nikakvo imanje, ako to nije preko potrebno. Zatim, da nijedan nema takvu kuću ili ostavu da u nju ne bi mogao ući svako ko to želi. Sve ono što umereni i hrabri borci, čiji je zadatak da se biju u ratu, treba da imaju, odmeriće i primiče od drugih građana kao nagradu što se staraju ο njihovoj bezbednosti, tako da im za narednu godinu ništa neće preostati, ali neće trpeti ni oskudicu. Oni će se hraniti za zajedničkom trpezom i živeće zajedno kao u taborima. Što se zlata i srebra tiče, treba im reći da oni u svojim dušama nose božje i od bogova poklonjeno, da im ljudsko zlato nikako nije potrebno, i da greše ako božje zlato dovedu u vezu sa zlatom smrtnih ljudi i tako ga skrnave, jer se kovanim zlatom desilo već mnogo bezbožnih stvari, dok je njihovo zlato neokaljano. Jedino njima je u državi zabranjeno da imaju veze i dodira sa zlatom i srebrom; oni ne smeju biti s njim pod istim krovom, ne smeju ga nositi ni na svome odelu i ne smeju piti iz njega. Tako će spasti i sebe i državu. A čim budu stekli sopstvenu zemlju, i kuće, i novac, postaće upravnici i zemljoradnici umesto da budu vladaoci, biće neprijateljski vladari, a ne saveznici građana, mrzeće i biće omrznuti, ganjaće i biće ganjani celog veka, bojaće se više neprijatelja u državi, nego onoga spolja i tako će se i oni sami i cela država samo vratiti u propast.”
Recite to našim vlastima, posebno onima s tucetom stanova, većinom “pošteno” stečenih “darovnim ugovorima”, koje jednom rukom kradu a drugom čuvaju pokradeno, dok vas tupo gledaju prodajući idiotarije o “tisućgodišnjoj kulturi”! Tko će, nego bilmez o kulturi. Često s vrhova, i iz ustiju dobro plaćenih kvaziintelektualaca, dolaze zahtjevi za većom plaćom, kao motivirajućim faktorom za posao. Naravno, misli se na plaću ponad one koja je već ohoho ponad prosječne, s kojom bi većina članova društva itekeko bila zadovoljna. Zaboravlja se pritom da poštena plaća ovisi kako o financijskom, tako i etičkom stanju društva. Ako je liječnik, primjerice – čovjek koji je dobro znao kakav posao bira i njegove zahtjevnosti, a dali ga je birao iz etičkih ili materijalnih razloga je druga stvar – motiviran na bolji rad novcem a ne ljudskošću, visinom svojih primanja a ne željom za usavršavanjem i pružanjem pomoći pacijentima, onda ga batalite. On je naprosto mehaničar mesa i kostiju, kojem ni plave kuverte nisu strane. Dakako, reći će dežurni pronalazači „razloga“, ima taj posao svojih odgovornosti, studiranje bijaše skupo itd., pa kao, čovjeka treba primjereno platiti. Tko nije sposoban svoje stručne sposobnosti upregnuti u svoju i dobrobit zajednice, vođen intelektualnim (traganje za istinom) ili etičkim motivima (humanizam, pomoć bližnjima), samo je evolucioni produkt s greškom. Novac mu je postao kriterij svega, kao zvijerima sirovo, krvavo meso. To je jasno, ako se mišlju uzdignete do Einsteina, Tesle, Curieve i inih proizvoda iste evolucije, ali višeg nivoa kvalitete iznad egoista i probisvjeta. Retoričko je pitanje: a kako su oni mogli? Koliko je znano, rudari češće stradavaju od inteligenata pa ipak ne ispoljavaju sebičnu gramzivost, niti se vade na težinu i opasnosti svog posla. Osnovica stabilnog i pravednog društva trebalo bi biti prvenstveno rješavanje materijalnih problema egzistencijalno najnižih, a tek potom slojeva koji se bahate svojom “izuzetnošću”. Sirotinja zna biti strpljiva, ali i osvetnička, ne baš nepravedno. Kako mi reče prijatelj, otprilike: “Sirotinja želi više hrane, a bogati samo više!”.
Zaključimo rečenicom Hannah Arendt, kako su “istina i politika u prilično lošim međusobnim odnosima”. Što, pojednostavljeno ali i vrlo istinito, znači da politiku mahom vode neodgovorni, licemjerni, lažljivi, neosjetljivi, nehumani, barabe, zločinci, jednom rječju – etički vrlo upitni ljudi. A kakvi su oni, takva bijaše prošlost, jeste sadašnjost i bit će naša budućnost. Ustvari, oni su samo odraz prosječne moralne kvalitete čovječanstva. Do humanijeg društva dolazimo šumom posutom leševima, a ne drumom kojim koračaju humani, živi ljudi. Čovjek, kako to gorko zvuči, zar ne?
Ladislav Babić
sbperiskop.net
